sigma je napisao/la:
Citat:
Kad bih sebe analizirala, možda se i ja bojim, ali toga nisam svijesna. Tko zna?
pozdrav, Alf
Citajuci Kastanedu, (sve sem 2 knjige) nisam naisla na mnogo novoga. Sve to je nekima od nas dobro poznato. Tu i tamo se provuce malo scenskih efekata, verovatno zbog toga da bi se priblizio i nekoj drugoj vrsti publike, ali sustina je ona koja pleni.
Mogu samo da kazem da mi je pomogao da neke stvari jasnije izdefinisem i sagledam iz vise uglova. Ono sto se ne moze ni pojasniti, niti sagledati, ali se da naslutiti...; i to je izneo u svojim knjigama. Mozda sam malo nespretno ovo srocila, ali, sigurna sam da ima ljudi koji znaju na cega mislim... Ionako tu reci ne znace nista.
U vezi duhovne smrti...hm.
Dok ne stignemo, znati necemo, to je sigurno.
Jedina stvar koja me tesi je ta, da sam dobila potvrdu da se nalazim na onom putu, na kojem sam zelela da budem. A sta ce biti sa mojom svescu, ili sa svescu nekoga drugog svesnog bica, kada dodje vreme, tada cemo i to doziveti. Mislim da se ipak, radi o rasplinjavanju cestica nase svesti u neku vrstu svesnog nistavila, nama za sada, nepojmljivog.
Za sada, dok sam tu, najvaznije mi je da zivim na nacin na koji osecam da treba.
Alf
, povodom tvog citata... Da nisam sebe analizirala, nikada ne bih ni dosla do toga da shvatim gde se krije moj najdublji strah. I veruj mi, kada sam se suocila sa njime, sledila sam se. Tek nakon toga, pocela sam da trazim odgovore... uporedo s' tim, naucila sam da uzivam u svakom trenu svoga zivota, koji je postepeno dobijao sasvim novi smisao...naucila sam da prihvatim neizbezno.
Tek sada mogu da kazem da se ne bojim duhovne smrti jer ona to i nije i jeste, u isto vreme, i da mi to vise nije vazno.
Da, shvaćam, treba analizirati strahove, upravo sam to činila sve ovo vrijeme od kad sam napisala poruku, a nesvjesno i puno dulje. Naime, kod mene je u vezi smrti specifičan slučaj. Kao mala jako sam se bojala, ne smrti, već i mraka i mrtvaca i duhova. Imala sam čudne snove, a o morama da ne pričam. Najgore čega se sjećam je "prenašanje" velikih količina nekog tereta koje osjećaš duboko unutar svakog svog atoma. Strašno, ne mogu riječima opisati te snove, a ponavljali su se stalno. Dodatno taj mi je strah (smrti) bio jači time što sam nevjerojatno dobro osjećala kad će netko umrijeti, pa sam već u osnovnoj školi dobila nadimak "vještica". To je bilo nešto što nisam tražila niti željela, mislim na ta saznanja koja su se do moje 14 godine ispoljavala vrlo jako i često. Samo bih izgovorila ime ili rela prijateljici iz razreda: idi kući, baka ti je umrla. Uglavnom izrasla sam u ženu koja se bojala mrtvih. Toliko sam okapanja s time imala i toliko napada da sam se s 20 godina čak i krstila u crkvi jer nisam mogla više izdržati svaku noć ono što mi se događalo. Nije mi crkva pomogla, ali vjera u nekom, ne oficijelnom smislu je. Da ne duljim, udala sam se i ušla u obitelj gdje nisam bila baš dobro došla. Ali svekar me prihvatio, a on mi je i bio prva škola s umiranjem. Imao je rak i naravno, umro kući uz nas. Dok je odlazio držala sam mu ruku na čelu i tad čuvši odvajanje duše osjetila sam toliko ljubavi, ali ne ove ljubavi o kojoj smo skloni pričati, nego neke veće, dublje, sveobuhvatnije. Nakon toga, mislim svega, od njegovanja do odlaska i prelaska, riješila sam se tog straha i bojanja. Zamisli Stigma
u jednom trenu, shvatila sam i mislila punih pet godina kako sve znam. Možeš misliti, to je samo bila generalna proba. Kad se svekrva pet godina nakon toga razboljela, njegovala sam je gotovo sama, brinula o njoj i pratila je u smrt. Odlazila je nekoliko puta i vraćala se, vidjela sam kako je koriste i što joj čine, i ljubila je ljubila i opraštala. Umirala je prestrašno - mislim na tjelesno umiranje, trajalo je mjesecima. Nakon toga, grozila sam se pomisli da mi se to dogodi, grozila sam se pomisli da netko moje tijelo koristi! A to je činjeno u slučaju moje svkrve, to znam. I voljela bih kad bi netko, tko je imao slično iskustvo, jer sigurna sam u ovo što pišem, podjelio to s nama, ako to nikome od vas koji ste ovdje ne smeta. Uglavnom, otišla je jednog jutra i prekrila sam ogledala, ne znajući zašto, tek sam kasnije čula da je to u nekim mjestima običaj!? Znaš li što o tome? Ili netko drugi? Ja sam imala jaku potrebu intuitivnu to učiniti u svim prostorijama u kojima su bila u prostoru u kojem je živjela, a mi u njemu i danas živimo. Dakle, da skratim, da li se bojim, pa ne bih to mogla nazvati strahom, mislim da bih i to truljenje organa izdržala ako me zapadne. Toliko se toga događa danas u svijetu i u našim zemljama, da mi ništa više nije nemoguće niti nenormalno za proživjeti. Što drugo misliti! A što nakon toga? Ne znam jesi čitala Hrabre duše od Roberta Schwartza? To me umirilo, pomisao da sam ovaj život odabrala s ciljem! I sve, ama baš sve što u njem živim.
Dakle, mislim da se ako i na taj način odem onda vraćam ondje od kuda sam došla, a hoću li otići dalje to bi moglo biti pitanje. Sve u svemu ne mislim da postajem ništavilo u smislu svijesti, o ne, to nikako ne mislim, dapače, mislim da je to jedino što ostaje, dakako, vjerujem puno otvorenije nego ovo koje živimo danas. I da, može li mi netko odgovoriti na ona pitanja, da li ste primjetili kod umirućeg koji odlazi i vraća se, naznake da su bili na određeni način zaposjednuti entitetima koji su vladali i držali ih, sprečavali ih da odu s ove razine?
Hvala!
Alf
Prijava
FAQ
Pretraživač
](./images/smilies/eusa_wall.gif "Brick wall")
Sigma, sve sam pročitala, a knjigu Holografski svemir i prije. Ono što sam viđala je bilo vrlo interesantno, ali ponekad, barem u tim prvim danima me plašilo. Vjerujem da se to veže na emotivni odnos koji imaš s onim koji odlazi, a moj nije bio idealan, dapače, bio je ponekad strašan. Međutim, ono što ću danas reći o mojoj svekrvi svakako je činjenica da je bila jedan od mojih Učitelja. Mene ne interesira koliko je ona lošeg činila ili nije, za mene je sve što možda u ovoj našoj stvarnosti izgleda zločesto u mojoj dobro. Naučila sam jako puno kroz taj odnos i zaista sam pred kraj znala klečati pored nje i moliti za nju. Čitajući dalje na onom topicu vidjela sam da se spominje slobodna volja. I ti o tome pričaš, a ja o tome stalno razmišljam. To je mislim, vrlo vrlo važna stvar koja nas u potpunosti određuje. Iznenadila sam se kad sam radeći čula za "poruke s one strane" u kojima te duše i dalje spominju slobodnu volju! Mislim da je to jako važno, kako i zašto u ovom trenu ne mogu argumentirati. Ali vrijedi o tome razmišljati. Ako ni zbog čega drugog zato što većina ljudi ovdje još uvijek ne zna što bi s tim, zato i vide samo ono što žele vidjeti. Eto, toliko.
i ne dajte da vam skine osmeh s lica ni u tom trenutku... 