Zamislite jedno veliko neuništivo SUNCE!
Ono sja iznad sveg stvaranja, visoko na duhovnome nebu.
Zrake tog Bića dolaze polako u sve kutke materije...tamo negdje na Zemlji, jednom malom Planetu unutar kreacije iz zemlje raste jedan mali cvjetić. On počinje da se formira kad prva zraka tog sunca dodirne njegovo područje. Kad zraka prođe kroz taj kutak kreacije gdje obitava sjeme tog cvjetića on počinje da raste, cvate, blista, suši se i ugiba, ostavljajući za sobom sjeme za druge cvjetiće.
Zašto taj cvijet uopće raste?! Ako nema zrake tog sunca na duhovnome nebu, nema ni cvjetića, ako nema cvjetića nema ni sjemena za druge naraštaje te formacije živih bića, cvijet je živo biće. Što onda čini cvjetić postojanim, to Sunce ili zrake tog sunca?! Zrake sunca nisu odvojene od sunca, one su sunce u kvalitativnom smislu, i njegovi su djelići koji ga šire u beskonačnost. Sve što postoji hrani se i nastaje od tog Svjetla. Kad cvjetić odradi svoj materijalni ciklus, ono ugiba, ali sjeme koje ostavlja iza sebe je ono samo, to sjeme može odletjeti metrima daleko od mjesta gdje zrake sunce ispunjavaju cvjetić, ali zraka ima mnogo, one prožimaju sva živa bića, jer su one zapravo Sunce samo.
Kad cvjetić nestane, nastane tama, ali kroz tu tamo Svjetlost sija, ne za cvjetić već za sjeme koje čeka da ugleda Svjetlo i da cvate vječno...
...
_________________ "Out of many thousands among men, one may endeavor for perfection, and of those who have achieved perfection, hardly one knows Me in truth."
|