Citat:
Iz mog iskustva problem sa prekidanjem programa je što se pojavljuju novi. Ili stari naraste duplo. Taman što osetim malu slobodu od nekog problema skoro odmah se pojavi nešto novo. Kao da šišam travu, što je više šišam više raste.
A posebno je to jasno kad probam da budem svestan, trenutak svesti, zatim oscilacija pažnje gore dole, trenutak svesti i potpuni zaborav.
5 stupnjeva fuzije
prvi stupanj zvan introspekcija - konstatacija ovdje neću ponavljati. dovoljno je pričano o njemu, pa tko smatra da je to put, široko mu polje.
prenijet ću ovdje, tako, "tek" zadnja četiri stupnja, počevši znači, od drugog.
zašto?
zato što će vas, jednog lijepog dana, ovo strefiti kao grom iz vedra neba i vi ćete htjeti konstatirati, a nećete biti više u stanju jer mrak ne zna ništa i ne može konstatirati svjetlost.
"svjetlost svjetli u tami i tama ju ne poima".
Moravjevljevi navodi mogu zvučati dosta opskurno. ali dobro ih je upamtiti neprekidno imajući na umu da zaista ne razumijemo o čemu točno priča.
2.
aktivni unutarnji mir.
vanjske i unutarnje okolnosti provociraju sukobe u nama između jaova različitih sklonosti - odražavajući svijet A utjecaja.
[unutarnja bitka]
svaki konflikt proizvodi nelagodnu senzaciju unutarnje frikcije, napetosti.
u ovom času je neophodno biti "na straži", bdjeti.
znajući da mlaka, površna, djelomična ili povremena konstatacija nije dovoljna da dadne rezultate, čovjek mora biti aktivno prisutan u sebi i promatrati proces, dok istovremeno, odlučno se odvojiti od njega (kao da smo 'po strani' svega toga).
---> kad krene "konflikt" (a znamo da je krenuo kad imamo dojam da je "all hell broke loose" u našim mislima, našim nagonima, tjelesnim nemirima - svo troje (dugo u početku manifestirano kroz vanjske situacije i kompliciravanja); bukvalno osjećate da ste popucali i po šavovima i tamo gdje nema šavova - pukli ko kegla) PRESTANITE konstatirati, nemojte ni pokušati konstatirati jer ćete završiti u ovome ispod:
inače, ako se stopimo u (merge into) ili zauzmemo stranu u konfliktu (napominjem: konflikt je UNUTARNJI, iako može djelovati izvanjski "isprovociran" tj. potaknut, ali zapravo je tek izvanjski manifestiran u taj poticaj izbijanja na površinu nečega što je bilo potisnuto), djelomično ili potpuno, frikcija ne može biti okrenuta na našu prednost, već bivamo disolvirani u njoj, izgubimo naše energije umjesto da ih očuvavamo i akumuliramo.
---> koliko god vam je vježba konstatacije bila draga, ovdje ju morate napustiti, jer taj dio vas koji je inače naviknut da "konstatira" sve, da samo svemu svjedoči - ovdje NEĆE MOĆI i otkrit ćete da zauzima stranu i da vas izdaje. samo budite prisutni i trpite. ako se ne okrenete prema svjetlu: suosjećam s vama. sve prolazi i vrijeme može "zaliječiti" puno toga, pa čak i tvrdoglavost. zato: durajte, trpite... junački ili kukavički - ali trpite. uporno i dosljedno... već će zaruditi zora...
za to je neophodno biti prisutan u svakom času kad se rađa frikcija.
rezultat je tada pozitivan i fine energije proizvedene.
količina istih ovisi o intenzitetu frikcije, napetosti, unutarnjeg konflikta ili konflikata, kao i stupnju čovjekove prisutnosti u sebi.
kvaliteta ovisi o centru koji je aktivan (u sukobu).
ispravno tretirana - uz pomoć konstatacije za vrijeme bivanja prisutnim u sebi, napetost, frikcija može osloboditi fine energije koje općenito imamo manjak (lacking), nedostaju [koje god vrste ili tipa one bile, a moravjev nabraja preko nekoliko; jedna od tih grupa finih energija djeluje u procesu disanja i ritma istog]
---> nemojte biti zavarani. nije ovdje u pitanju tek "konstatacija". ovdje je u pitanju već u vama razvijena (ako je razvijena) trezvenost i sabranost kao efekt koncentrirane (6.vježba) produžene (7.vježba) konstatacije u pravi pravcati "samadhi" - neprekinutu trezvenost (samyamu). a kad krene frikcija koja će dovesti do slijedećih stupnjeva fuzije neprekinuta trezvenost jedina može:
a) nastaviti u i prema svjetlu i
b) dovoljno svjetliti i sama da prođe kroz "frikciju".
frikcija silnog intenziteta može trajati danima - periodično po par sati svaki dan; može trajati danima i noćima NEPREKIDNO. ovo ispod je primjer stvari na kojima se vježbamo (dok nas ono pravo ne strefi posve spontano (u četvrtom i petom stupnju)):
ako ovladamo npr. ljutnjom na mjestu i u času kad je relevantna, zbiva se da oslobađamo jedan tip fine energije koji ulazi u obilju u emocionalni i intelektualni centar; dah postaje normalan i dubok, vibracija centara je povišena i ubrzana i to zauzvrat provocira povećanu aktivnost grupe energija koje vode do intenziviranja transmutacije energija na sve tri razine [instinktivna, emocionalna, intelektualna].
kao nepisano pravilo, kad se čovjek posveti ovom radu i istovremeno nastavlja boraviti u svijetu, neumitno je da će provocirati neprijateljstvo onih iz njegovog okruženja. to je kao neki zakon (vidi matej 10:36). još veći neprijatelj čovjeku je on sam i to upravo zbog bezuvjetne vezanosti za one "iz vlastitog domaćinstva" [u pitanju je koliko bukvalno, toliko i vezanost u misli, osjećaje, stavove koji se udomaće u čovjeku, a vuku na drugu stranu od unutarnjeg rada] - zato: ljubi svoga neprijatelja - iskoristiti ta neprijateljstva da čovjek uoči šta je to od dijelova osobnosti i stavova, misli, osjećaja, reakcija u njemu samome što izlazi i biva izvučeno u prvi plan [1.stupanj]
u pitanju je čovjekov vlastiti unutarnji stav prema ljudima koji ga okružuju, tj. unutarnja ne-konsideracija.
tako kada uspijemo transformirati negativne emocije u pozitivne, i u procesu primimo unutarnji mir i radost, ne smijemo pokazati tu pobjedu nad nama samima osobi koja je isprovocirala val gnjeva u nama jer će to samo povećati njen gnjev i bijes.
brzo će se otkriti da ih ne smijemo pokazati maltene ni sebi samima, jer će se javiti samozadovoljstvo, makar i kao "iskrica" koja će planuti i onda nestati, ali bit će dovoljna da nas na neko vrijeme zaustavi od daljnjeg puta i ovu fazu će se morati iznova i iznova ciljati kao na metu. jer sve "fine energije" proizvedene do sad bit će kao tanke niti paučine koje su odjednom "zakržljale" ili sagorile kao vlas kose kad ju približite plamenu. što onda? natrag na početak: "laganje samog sebe". metanoia.
3.
toplina (warmth)
- nije simbolika! -
prava vrućina je rođena u nama kada unutarnja frikcija postane dostatno intenzivna i korištena racionalno. događa se isto kao kad se vrućina proizvodi trljanjem dva suha komada drveta.
kada osjećamo ovu vrućinu, možemo biti sigurni da smo na pravom putu.
slatkoća koju donosi nikad nas ne zasićuje (zasićuje na sebi svojstven način i mi bi još)
ova vrućina može doći od
ispravnog korištenja okolnosti, ali i određenim molitvama.
(--->isprva se često osjeća tek na leđnom dijelu i oko kralježnice - u svom prvom obliku, onom fizio-energetskom)
frikcija onda dolazi usred akta prisutnosti, konfrontacije ja osobnosti (u njenoj poniznosti i slabosti) s Bogom koji je savršen u svemu.
moć molitve ovisi o intenzitetu osjećaja rođenog iz te opozicije i osjeća se kao rezultat dvostruke prirode emocionalnog centra. ponos, čak i u najmanjem tragu, čini konfrontaciju neoperativnom (bog se odvraća od ponositih [pro 2:34, jak 4:6, luk 14:11, 1pet 5:5]).
vrućinu prozvodi osjećaj rođen iz ove konfrontacije, a ne same riječi molitve. molitva tako mora biti kratka da ju srce može "recitirati" bez prestanka, iznutra i zadržati najunutarjjije svoje značenje napuštajući formu i riječi od kojih je načinjena - ako uspije čovjek u tome, srce doživljava neizrecivi transport radosti, što je nešto što treba zaista nastojati dobiti.
ponavljam:
frikcija nastaje pri konfrontaciji. konfrontacija je suočavanje "mene" s Bogom.
u praksi: na površinu svijesti i naočigled biva izvučeno nešto što bi čovjek najradije izbrisao, odbacio, negirao. pokazano u svijesti se, pak, mora prihvatiti na specifičan način: to ti Bog pokazuje kakav si - u tvojoj slabosti. reakcija mora biti reakcija poniznosti i prihvaćanja. ali kako? fokusirati misli na svjetlost, na ideju svjetlosti koja osvjetljava i izvlači na vidjelo sve što je bilo u tami i mraku. ponizno se fokusirati na svjetlo koje otkriva dotad nevidljivo (iako je i samo svjetlo nevidljivo možda i nećete vidjeti nikakvo blještavilo) - ono što će biti osviješćeno je jedna specifična dotadašnja istina o vama. po tom pitanju, nakon ove konfrontacije i ispravnog suočavanja s pokazanim, osviještenim javlja se toplina.
ono što je ovdje neprekidan trud je - svaki put će vam biti prikazano nešto novo, izvučeno iz najdubljih dubina vaše podsvijesti i svaki put morat će čovjek uložiti svjestan i voljan napor da ispravno reagira: "svjetlost osvjetljava tamu i tama ju ne obuzme". teme i scene koje se već jednom ranije prošlo mogu također biti iznova izvlačene u svijest, ali ove su distrakcija memorije i zanemariti ih, ne padati iznova u taštinu lažne metanoie.
toplina se javlja u 2 oblika: unutarnjem i vanjskom. unutarnji se javlja također u dva oblika: fizičko-energetskom i duhovno-duševnom (psihološkom) stavu prema svemu: sebi, drugima, Bogu - i taj je, paradoksalno, upravo onaj vanjski oblik prethodno spomenut.
znači, sve skupa - tri koja su dva.
prvi je bukvalni osjećaj vrućine, osjećaj kao da vam je neki dio tijela pored vatre ili da je u njemu neki toplotni izvor pa grije li ga grije. zato kažem: fizičko-energetski. to su zaista fiziološko-energetske senzacije.
drugi je - može biti rezultanta prvoga (tijekom nekakvog ispravnog rada), a može se pojaviti i kao sam od sebe: osjećate mir i da ste u miru, sa sobom, s nekim pred vama (koliko god situacija bila konfliktna, ako je konfliktna), sa svojim životom i Životom, s Bogom, taj mir nije nikakva ravnodušnost, nije hladnoća i sve ravno do u bestraga, već je u njegovom središtu neopisiva blaga toplina, toplina metaforički izražena kao blagost i razumijevanje (imanje razumijevanja za, a ne intelektualno shvaćanje nekakvih apstrakcija, već vrlo praktičan i pragmatičan živi stav kojim isijavate), krotkost i smjernost. nema samodopadnosti ni trunke...
sve to se povremeno javlja i nestaje, kao da netko upali svjetlo pa ugasi. osjećate se da ulazite u konflikt i da izlazite iz njega kao što redovito i svakodnevno često zaista i biva. ali, sad već pričamo o slijedećoj fazi koja je neprimjetno započela...
4.
vatra
prva tri stupnja fuzije zahtijevaju neprekidan trud. druga dva su spontante prirode. srce se zapaljuje kada frikcija oslobodi dostatno snažnu vrućinu.
to je mistična vatra. koja se širi venama: kada vatra gori u krvi, sama kompozicija nervnog sistema mijenja se u suštini. (plava krv)
"neka onaj koji traži ne prestane tragati dok ne pronađe i kada pronađe, bit će troubled, i kad je bio troubled, divit će se i krist će vladati nad svime (gosp. acc thom Log 2 p 3)
na ovom stupnju, tragač će vidjeti "u vlastitim dubinama sliku svog pravog ja, brilijantnu zraku ja svog gospoda" i kasnije dodaje: "vladati nad svime znači identifikacija čovjekovog pravog ja koje je fragment gospodovog ja koji vlada univerzumom".
---> mi (konačno) identificiramo tko je taj "pravi ja" i on je "fragment ja(stva) Gospoda koji vlada univerzumom".
ako kažete "to sam ja" i "to nije On, već ja" - identificirate se kao da ste vi on - tsk tsk tsk: preuranili ste, ne trčati pred rudo. tko sebe stavlja prvoga završit će zadnji. "razapet sam s kristom, a gle! živim; ali ne, ne ja - krist živi u meni" (Pavle).
5.
fuzija
fuzija se odvija na različite načine, ali
uvijek počinje iz emocionalnog centra (!), pod utjecajem
*intenzivne emocije kultivirane kroz stalan trud (effort - trud, napor) ili
*kroz iznenadnu emociju (kao 'dobri lopov' na križu) ili
*uslijedi nakon duge akumulacije različitih emocija orijentiranih u istom smjeru [što je u biti ono prvo rečeno].
priroda fuzije je striktno individualna. može biti rezultat žrtve (npr. netko tko žrtvuje sebe za nekog drugog - neću ulaziti u objašnjavanje niti opisivanje ovoga) ili za vrijeme bilo koje druge intenzivne manifestacije istinske ljubavi.
ljubav je zajednički element u svim procesima koji vode do pozitivne fuzije.
u stvarnosti ljubav i jedino ljubav zapaljuje srce dok ostavlja glavu hladnom (svježom). fuzija efektuirana na ovaj način ima definitivnu prirodu.može se dogoditi i pod utjecajem snažnijh negativnih emocija, straha npr. ali ovdje nije totalne, hibridne je kvalitete i efekti nedostatni.
kada čovjek kasnije postane svjestan ove nedostatnosti i uporan je u želji da postigne ispravnu, korektnu i savršenu totalnu fuziju, prvo mora uništiti parcijalnu i početi iznova - ova destrukcija može biti učinjena po cijenu velike patnje.
kada se postane svjestan da je fuzija defektivna, prepustiti ju uništenju.
nesavršena fuzija je rezultat duge akumulacije emocija usmjerenih u krivom smjeru.
uništenje mora biti popraćeno konstatacijom dok se nalazi u aktivnom stanju prisutnosti u sebi (8.vježba).
pored parcijalne ili negativne fuzije postoji i tzv. kristalizacije - čovjek nema izvornu misao, već živi s mislima drugih koje postaju progresivno kristalizirane u njemu i gube svoju raznovrsnost. nije preporučljivo previše se hvatati za ideju ovih kristalizacija. radi se o tome da - kad-tad - koliko god imali ili dobili neku izvornu misao, neko vrijeme je čovjek sklon vjerovati u tu izvornost. međutim, kao što rekoh, kad-tad će doći u kontakt s drugim ljudima i onda će uočiti da su i drugi dobili (možda stoljećima prije njega) istu tu "izvornu misao". drugim riječima: izvorna misao je misao DIREKTNO IZ IZVORA i ne od između ugniježđenih hijerarhija bića i entiteta.kada je fuzija postignuta, ja osobnosti postaje monolit, nije više konglomeracija filinga ili malih jaova, već stabilan (i kompaktan) entitet. u tome času, tragač se nalazi na četvrtom koraku i ispred drugog praga i spreman ga je prijeći.___________________________
tekst je pisan (prijevod nekih Moravjevljevih izvadaka uz komentare gdje su dani) prije nekolicine godina dok sam prolazila kroz neke "čudnovate", da ne kažem analogne (prije su mi ove stvari dolazile u sjećanje tijekom doživljavanja) stvari, pa možda je štur, možda je opskuran, možda je ovakav ili onakav, takav je kakav je...
sad ću prokomentirati zašto sam ovo sve pustila ovdje vezano uz gornji citat.
naravno, razlog tomu su ovi istaknuti (plavi) pasusi koji pokazuju da čak ni tada ne mora biti da će programiranost biti ukinuta i zašto. plavo je što ne, crveno je što da.
imajući to u vidu, gnostičkom terminologijom rečeno, jedini način "prekidanja programa" -kroz ovakav "gnostički" način je kroz ove zadnje(opisane) stupnjeve fuzije.
tako da, ispada da ovo može biti:
Citat:
Mislim da programe nije moguće prekinuti za stalno osim ako čovek na neki način ne podigne nivo svog bića. U četvoroputaškoj terminologiji bi to bilo prelazak na nivo čoveka broj 5.
s tim da nemam pojma koliko je to sukladno i kojoj "četvoroputaškoj terminologiji", ali je sukladno napisima iz Moravjevljeve Gnoze.
iz osobnog iskustva i u retrospektivi, uočavam da je i previše toga uglavljivano na put što je potpuno ne samo nepotrebno, već često i kontraproduktivno. ljudi se i previše bakću masom svojih "fragmenata", sve jedan za drugim i toj borbi nikad neće biti kraja jer uvijek će se otkriti novi fragmenti i nove fragmentacije poput onih slika i prikaza fraktala. sve je to super za "trošenje vremena" u životu, za doživljavanje nekih zanimljivih (ili manje zanimljivih) iskustava, za bilježenje u dnevnik: ej dogodilo mi se ovo, ej postigao sam ono, ej i ja sam bio tamo... i tako to i tome slično, ali život brzo prolazi i što dalje, vrijeme ide sve brže i sve je kraće...
do četvrte i pete faze fuzije može se stići na "brže načine", laganje samog sebe ide toliko duboko, toliko visoko i toliko daleko da nam je to sada teško pojmiti, i svoje kandže gubi tek u susretu s Kristom i Pravim ja, koji je njegov, a time i naš. mora čovjek imati "poziciju" (pozitivnu sliku onoga što će "mimikrirati" ili drugdje rečeno s čim će se "poistovjetiti"), jer nije džaba rečeno:
Staro ne prestaje tako što se neprekidno borimo s njim, već tako što ćemo napraviti ili doći do posve Novoga i time će svaka potreba za starim ispariti posve. lijep pozdrav svima i sretno na putu!