Ovo zvuči kao dio scenarija za playboy special hehehehe...

dosta chata
dajte koju poemu ako imate

Dobro, Decki, šta ti misliš da smo Panta i ja neki već zgotovljeni Emersoni, Shakespeari, itd...polako čovječe, vidiš da inspiraciju prvo tražimo u krevetu, pardon ispod jorgana a kad izađemo van, onda možda nešto i napišemo...strpi se malo, znaš već da pjesnici ne funkcioniraju bez inspiracije, a ako se ona i nalazi ispod jorgana, šta to tebe briga?

Yiiiiiiiiihaaaaaaaaaaa, (bacam se pod jorgan!)

SETI SE:
VREME SE TOPI,
nash trenutak tek dolazi
ali ga treba uhvatiti
jer je kao mehuric od sapunice,
ali veeeeeeeeelik da oboje stanemo u njega,
i krece se po spirali,
jashi dusho jashi
uhvati se grive i jashi k meni,
kosa ti leprsha na vetru,
upijajuci onaj
MIRIS POSLE KISHE
dodji mi dodji
da te moja
DUSHA POMIRISHE

Za Jackov povratak medju mace :

Everybody wants to be a cat,
because a cat's the only cat
who knows where it's at.
Everybody's pickin' up on that feline beat,
'cause everything else is obsolete.
Now a square with a horn,
can make you wish you weren't born,
ever'time he plays;
and with a square in the act,
he can set music back
to the caveman days.
I've heard some corny birds who tried to sing,
but a cat's the only cat
who knows how to swing.
Who wants to dig
a long-haired gig
or stuff like that?
When everybody wants to be a cat.
A square with that horn,
makes you wish you weren't born,
ever'time he plays;
and with a square in the act,
he's gonna set this music back
to the Stone Age days.
Everybody wants to be a cat,
because a cat's the only cat
who knows where it's at;
while playin' jazz you always has a Welcome mat,
'cause everybody digs a swingin' cat.
Everybody digs a swingin' cat.

Jutro. Svježe i sretno. Lagano i nevino. Borba. Uspjela sam, ništa me više ne može izbaciti, ja sam u ravnoteži. Zajeb. Jebeni, jebeni monstrumi. Knedla u grlu. Odlaziš li? Jesi li spremna i jesam li spremna? Je li ovo tvoje vrijeme da promisliš? Pokušavam razumjeti, a bojim se, ostat ću sama. Ništa nije gotovo. Želim plakati, želim vrištati, bojim se zaspati jer...možda ti ne otvoriš oči sutra, a možda moje srce ne izdrži toliku bol. sjećaš li se kakva sam bila kao dijete? uvijek puna straha i strepnje. uvijek bih ti dolazila i legla kraj tebe, jer bojala sam se mraka, bojala sam se straha.... sjećaš li se, još sinoć govorila sam ti da se ne bojim više i da je vrijeme da sama zaspem. sjećaš se, rekla sam ti da je ono bila zadnja noć da ležim kraj tebe. da znaš samo kako se sada bojim. spremna sam odreći se svega, svega u što vjerujem. odričem se svoga života, svoje ljubavi, odričem se sebe ako je to mogućnost da ti ostaješ. odričem se vega i ako nije mogućnost jer ne mogu dalje bez tebe.što je dijete kad ostane bez majke? što sam. Tako slaba, tako sam slaba, bježim bogu kojemu više ne vjerujem, bježim bilo čemu čega ima i molim vas, molim vas, neka ne bude kraj. što sam ako je nema. molim vas, neka ne bude kraj.

***

MEFISTOFELES

Čest sam sile ja
Što želeć uvijek zlo, tek dobro stvarat zna.

FAUST

Što znače zagonetne riječi te?

MEFISTOFELES

Ja sam duh koji vječno poriče!
I spravom baš: jer sve što rodi se,
Zaslužuje da propadne;
Stog bolje bilo bi kad nastajalo ne bi;
I zato sve što grijeh je tebi,
Razaranje, no, jednom riječi, zlo,
Element moj je zapravo.

FAUST

Ti kažeš da si čest, a čitav stojiš tu?

MEFISTOFELES

Ja govorim tek skromnu istinu.
Kad čovjek, ludnica ta maljušna,
Cjelinom sebe smatrat zna:
Ja dio dijela sam što nekad bješe sve,
Dijel tame. Iz nje svjetlo rodi se,
Što gordo traži sad da majka noć
Prepusti njemu prostor svoj i moć.
Al u tom uspjet neće, jer je jasno već,
Uz tijela svjetlo vezano je sveđ:
Iz njih tek zrači, dajući im čar,
Al gle, baš tijelo sprečava mu put,
Stog skoro poraz sanći će ga ljut,
Jer s tijelima ugasnut će mu žar.

***

Zanimljivo.

Zanemevshi od glupih svadja koje se i dalje od-vijaju,a u zelji da i dalje pravim balans,pozvacu u pomoc prijatelje da i oni koju progovore:

Nat:Braaaaaaaaaankooooooooooooooooooo,oooooooooooojjjjjj Braaaaaaaaaaaaaaankooooooooooooooooooooo!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Branko Miljkovic : Ooooo Naaaat,pa gde si prijatelju,zvao si me neshto?
Nat: De reci koju za lepo drushtvo foruma galaksija

Branko M. :


Pohvala svetu




Ne napushtaj me svete
Ne idi naivna lasto

Ne povredite zemlju
Ne dirajte vazduh
Ne uchinite nikakvo zlo vodi
Ne posvadjajte me sa vatrom
Pustite me da koracham
Prema sebi kao prema svome cilju

Pustite me da govorim vodi
Da govorim zemlji
I ptici koja zivi od vazduha
Glas moj ispruzen kao zivac
Pustite me da govorim
Dok ima vatre u meni
Mozda cemo jednom moci
Da to kazemo dodirnemo rukama

Ne napushtaj me svete
Ne idi naivna ptico.


Nat:Uhhhh,dooooobraaaa,nego,malo je ovo,moj Branko,vidish koliko se svadjaju,de "onu moju"
Branko M. : Pa zar opet?
Nat:Kako opet,pa nisam sve dosad nijednu pesmu stavio a da je sam nisam zapisao,…?
Branko M.:Ma ne to, nego opet jer je pevamo pedeset godina ali ko ce to razumeti moj brate Nate?
Nat: Nishta se ti ne brini,nisi nas davno pohodio,ima sad na Zemlji dusha koje ce razumeti,da samo vidish kako rechima pletu,slobodno,samo opleti!

Branko M. :


Uzalud ja budim

Budim je zbog sunca koje objashnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog izmedju prstiju
budim je zbog rechi koje peku grlo
volim je ushima
treba ici do kraja sveta i naci rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje lice na ove ovde
zbog ljudi koji bez chela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih rechi trgova budim je
zbog manufakturnih pejzazha javnih parkova
budim je zbog ove nashe planete koja ce mozda biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih izmedju dve bitke
kada nebo vishe nije bilo veliki kavez za ptice nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
budim je mada je to uzaludnije nego li dozivati pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla:neka me trazi i vidi da me nema ta zena sa rukama deteta koju volim
to dete koje je zaspalo ne obrisavshi suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer ce se probuditi drukchija i nova
uzalud je budim
jer njena usta nece moci da je kazu
uzalud je budim
ti znash voda protiche ali ne kaze nishta
uzalud je budim
treba obecati izgubljenom imenu nechije lice u pesku
AKO NIJE TAKO ODSECITE MI RUKE I PRETVORITE ME U KAMEN.



P.S. Pratim i ja tebe brate Ans
al' i Evu budno motrim
vidimo se u snovima
chitamo se u javi

U sobi tišina. Čujem vani vjetar kako zavija....jesen dolazi. U meni nemir. Sama, a opet tako tijesna. Koža žulja. Jesam li sama ili
ima li nekoga tamo?
Čujem korake u daljini, u dalekom hodniku, u dugačkom hodniku Životu. Tišina. tišina. želja. san. mašta? Umorna sam, al vjeđe se ne spuštaju. Tražim Pariz i miris mokrog kolnika. Soba. Tijesna. Miris jagoda.
Čini mi se....Nestajem. A opet sam tu. Čini mi se....Vidim migoljenje i grickanje. A opet sam tu. Čini mi se. Sama sam. Tu sam.

Otvaraš vrata. Tiho iz zatvaraš. Tipično za tebe. Želiš biti tih i neprimjetan, ali....ne ide ti. Nema veze. Šutim. U tišini čujem samo otkucaje srca. Tvoje ili moje? Čekam da otvoriš vrata, dođeš k meni i uneseš svjetlo. Nema te. Gledam zelene korice knjige. Edith Piaf. Ona ni za čim ne žali. NE NI ZA ČIM NE ŽALIM pjevala je...... Tvoje ili moje?

Inspirisano pitanjima ... zasto trazimo, pitamo se , pisemo, igramo se ..cemu sve ovo ..i kuda ........


Budim se zbog duge,
sa onu strane rijeke,
Budim se zbog rijeci
na kraju jeke,
Budim se zbog zagrljaja,
u radjajucoj zori,
Budim se zbog nade,
da ce svijet postati bolji.

Budim se zbog ljubavi,
sto u srcu, stoljecima ceka,
Budim se zbog duse,
da ne bude samo sjena daleka.
Budim se zbog nepoznate ceznje,
sto trazi svoje ispunjenje,
Budim se zbog vatre,
sto iz iskre donosi otkrivenje.

Budim se zbog nemirnih glava,
koji beznadjem plove,
Budim se zbog jutra,
koji me svjetloscu zove,
Budim se, jer mi je
naprosto dosao trenutak,
da od spavaca postanem ,
vjecne istine kutak.


Da li je uzalud ili nije,
i ne pitam se vise,
samo plovim tokom,
koji zna sam da dise.

......................................................................................................

Nat evo za tebe jos malo Branka Miljkovica:


jedan maleni cvijet


Jedan maleni cvijet
jos ni progovorio nije
a vec je znao sve tajne Sunca
i sve sto zemlja krije.

Jedan maleni cvijet
jos nije ni prohodo
a vec je umio sam da se hrani
svjetloscu, vazduhom i vodom.

Jedan maleni cvijet
na zna da cita i pise,
al' zna sta je zivot, sta je cvijet,
i mirise, mirise.


Propovedanje ljubavi


Nema mene al ima ljubavi moje;
Vidim je u suncu i zemlji gde nam trunu kosti.
Dovrsava se dan u njenoj zahvalnosti
Slicno muzici slicno praznini, spokojem.

Ona ce sacuvati namere moje i tvoje
I vaskrsnuce mrtve rodjendane po milosti,
U podnozju vetra nemerljiva sen oholosti
Nestace u pepelu onih sto vise ne postoje.

U pusto srce u mrtvo vreme me zovi,
Minula ceznjo, da se svet ponovi.
Ako ne saznah ljubav i uspavah svoj um,
Pa mi je prazan dan koji jos dosao nije,
Ko granu koja se izduzuje u uzaludan sum
Neka me vetar nedostojnog obavije.

------------------------------------------------------------------------------------
--steta sto je kratko zivio.........na ovoj planeti naravno....

hvala dusho
znao sam da poznajesh Branka josh kad si Miku stavila
...eh,shteta,chudno je to da su mnogi shto Pevaju Istinom,zavrshili u 27-oj
branko,morison,hendrix,dzoplin....

Video je Branko i proshlost i buducnost,i pevao o tome,najiskrenije shto ljudsko srce moze,i zato su ga i ubili...
ali,i to je Branko video,
i na vreme sebi Epitaf srochio
u kome lepo pishe:


E P I T A F

UBI ME PREJAKA RECh

Za Brankovu dusu koja nam se negdje smjesi jos jedna... i mozda i najbolja njegova:

San je davna i zaboravljena istina
Koju vise niko ne ume da proveri
Sada tudjina peva ko more i zabrinutost
Istok je zapadno od zapada lazno kretanje je
Najbrze
Sada pevaju mudrost i ptice moje zapustene
Bolesti

Cvet izmedju pepela i mirisa
Oni koji odbijaju da prezive ljubav
I ljubavnici koji vracaju vreme unazad
Vrt cije mirise zemlja ne prepoznaje
I zemlja koja ostaje verna smrti
Jer svet ovaj suncu nije jedina briga


Ali jednoga dana
Tamo gde je bilo srce stajace sunce
I nece biti u ljudskom govoru takvih reci
Kojih ce se pesma odreci
Poeziju ce svi pisati

Istina ce prisustvovati u svim recima
Na mestima gde je pesma najlepsa
Onaj koji je prvi zapevao povuci ce se
Prepustajuci pesmu drugima

Ja prihvatam veliku misao buducih poetika:
Jedan nesrecan covek ne moze biti pesnik

Ja primam na sebe osudu propevale gomile:
Ko ne ume da slusa pesmu slusace oluju


Ali:

Hoce li sloboda umeti da peva
Kao sto su suznji pevali o njoj


------------------------ -----------------------------------------------

oh sophia
evo josh jedne za choveka-planinu sa josh vecim srcem:
( ovu je Branko napisao kad je negde krajem 50-tih ,bio u Ohridu i osetio energiju mesta gde se Slovo rodilo,pa kad su mu u jednoj kafani zatamburali starogradske pesme,on dobio inspiraciju i ovo zapisao):


B A L A D A
OHRIDSKIM TRUBADURIMA

Mudrosti,neiskusno svicu zore.
Na obichne rechi vishe nemam pravo!
Moje se srce gasi,ochi gore.
Pevajte,divni starci,dok nad glavom
Rasprskavaju se zvezde kao metafore!
Shto je visoko,ischezne,shto je nisko,istruli.
Ptico,doveshcu te do rechi.Al vrati
Pozajmljeni plamen.Pepeo ne huli.
U tudjem smo srcu svoje srce chuli.
Isto je pevati i umirati.

Sunce je rech koja ne ume da sija.
Savest ne ume da peva,jer se boji
Osetljive praznine.Kradljivci vizija,
Orlovi,iznutra kljuju me.Ja stojim
Prikovan za stenu koja ne postoji.
Zvezdama smo potpisali prevaru
Nevidljive noci,tim crnje.Upamti
Taj pad u zivot ko dokaz tvom zaru.
Kad mastilo sazre u krv,svi ce znati
Da isto je pevati i umirati.

Mudrosti,jachi ce prvi posustati!
Samo nitkovi znaju shta je poezija,
Kradljivci vatre nimalo umiljati,
Vezani za jarbol ladje koju prati
Podvodna pesma javom opasnija.

Onesveshceno sunce u zrelom vocu ce znati
Da zameni poljubac shto pepeo odmara.
Al niko posle nas nece imati
Snagu koja se slavujima udvara
Kad isto je pevati i umirati.

Smrtonosan je zivot,al smrti odoleva.
Jedna strashna bolest po meni ce se zvati.
Mnogo smo patili.I,evo,sad peva
Pripitomljeni pakao.Nek srce ne okleva,
Isto je pevati i umirati.


\
da,Branko,
strashna je to bolest, brankova bolest,
pevati Istinom,
a bolesnih je srecom sve vishe i vishe,
mirno sanjaj,planino od choveka
tvoj brat
nat

I Wish You Love, by Chrissie Hynde

Goodbye, no use leading with our chins
This is where our story ends
Never lovers, ever friends
Goodbye, let our hearts call it a day
But before you walk away
I sincerely want to say

I wish you bluebirds in the spring
To give your heart a song to sing
And then a kiss, but more than this
I wish you love

And in july a lemonade
To cool you in some leafy glade
I wish you health
But more than wealth
I wish you love

My breaking heart and I agree
That you and I could never be
So with my best, My very best
I set you free

I wish you shelter from the storm
A cozy fire to keep you warm
But most of all when snowflakes fall
I wish you love

But most of all when snowflakes fall
I wish you love
I wish you love
I wish you love, love, love, love, love
I wish you love

C R N I N E V E N I

Chak i sad
kad u dushi mojoj vidim onu lepojku s grudima malim
kao josh zlatasti limun,njeno lice ko nashe zvezde nocu
koje padaju u nju;oko njenog tela vije se plamen,
oko tela ranjenog plamenim kopljem ljubavi;
vidim nju koja moja je,najpre zbog njene mladosti,
srce mi onda bude zivo zakopano u snegu.

Chak i sad
kad bi mi moja draga sa lotosovim ochima doshla ponovo
umorna i s milom tezinom mlade ljubavi,
ponovo bih je predao ovim gladnim rukama mojim
i s njenih usana ispijao to jako vino,
kao shto zanesena piratska pchela slobodnih krila
med krade i nektar iz lokvanja.

Chak i sad
kad bih je video kako lezi ochiju rashirenih
sa suzom u jamici obraza
shto pada na bledo uvo i njenu bledu kozu
koja pati od groznice zbog moje udaljenosti,
tada bi moja ljubav za njom bila u cvetnim gajtanima
a noc crnokosi ljubavnik na grudima dana.

Chak i sad
ochi moje shto zure da vide ne slikaju vishe,ne slikaju
lice moje izgubljene dragane.O zlatni prstenovi
koji pljeskate po obrazima malih listova magnolije,
O,moj najbelji meki pergamente na kome su
moje jadne razmaknute usne ispisale sjajne
strofe poljubaca i vishe pisati nece.

Chak i sad
smrt mi shalje treptaje prashnjavih kapaka
preko divljih ochiju i zal za njenim tananim telom
slomljenim od umora uzivanja;
mali crveni cvetovi njenih grudi,uteha moja,
michu se iznad marama,i,tugo moja,
vlazne rumene usne koje sam nekad zvao svojim.

Chak i sad
chavrljaju u dva bazara,o njenoj lomnosti,
koja je bila toliko snazna da mene voli.A chovechuljci
koji se kupuju i prodaju za srebro jer srebra robovi su,
mrshte debelu kozu oko svojih ochiju;a ipak,
nikakav Princ Gradova i Mora nije je oteo,
ni poveo u svoju mrsku postelju.Mala osamo moja
pripila si se uz mene kao ruho dragano moja.

Chak i sad
volim te crne ochi koje miluju kao svila
zauvek i vazda tuzne i pune smeha ochi,
te kapke koji prave tako ljupku senku kad se spoje,
chineci tako josh jednu lepotu njenog lica.
Volim ta jedra usta,o ,mirisna usta,
i kovrdzavu kosu,laku kao dim,
i nezne prste,i smeh zelenih dragulja.

Chak i sad
secam se da si mi vrlo tiho odgovorila
da smo jedna dusha,ruka tvoja u mojoj kosi,
oko usana ti usplamtelo secanje;
video sam sveshtenice boginje Rati kako vode ljubav
kad mesec zadje,a onda u dvorani zastrtoj zlatnom
svetiljkom nehajno lezu gde stignu da bi usnule.

Chak i sad
secam se kako su dolazili rasprichani mudraci iz kula
gde u mislima proveli su mladost.A ja,sav uho,
ne chuh divotu shapata moje dragane,
romor zbrkanih boja,dok lezasmo na pragu sna,
male mudre rechi i male rechi duha,
nestashne kao voda,zudnjom zasladjene.

Chak i sad
secam se da sam voleo kiparise i ruze jasne,
velike modre gore i mala siva brda
i jeku mora.Jednog sam dana
video neobichne ochi i ruke kao leptirove;
za mene su sheve sletale iz grma
i deca dolazila da se kupaju u potochicima.

Chak i sad
znam da sladih se vrelim ukusom zivota
dizuci zelene,zlacane chashe veljem piru tom.
Samo u kratkom i zaboravljenom chasu
ochi mi zaseni od daleke moje dragane
BLESAK NAJBELJE SVETLOSTI VEChNE.

(pesma nadjena napisana na sanskritu,autor i vreme nastanka nepoznati)

Predivna je

Oduvijek me inspirirao A.B.Šimić Evo jedne njegove pjesme ( meni najdraže )

MLADIĆ

IMA li itko u svijetu
kom bi se mogo obratiti?
Od ljudi se morah odvratiti
Knjige me samo smetu

Da ima barem bog da mi on
pomogne iz ovih muka
i da mi njegova ruka
pokaže pravi put!

Al boga nema više
u hramu ni izvan hrama
O zašto mi ubiste boga
i ostaviste me sama!

Kad bih se mogao vratiti
u djetinjstvo, k ocu i majci
i biti dijete što slijedi
njihove zapovijedi!

Ovako ( već bljeđi od zvijezda )
mučim se dane i noći
i nitko mi ne pomoći
ni ljudi ni bog kojeg nema

O hoću li ikada moći
bar izreći taj očaj?
il vječno
usta će ostat mi nijema?

P O S L E D NJ A M U D R O S T


Proshao je svakom cestom i ubo se na sve trnove.Ranilo ga,u pete i stegna,drvlje i kamenje.Ali kada je pruzio ruku da ubere vijenac cvijeca,sabrao je samo rukovet razocharanja.
Rumeni plodovi ukazashe se ispunjeni pepelom.Najlepshi osmijesi prirode podepsashe ga svojim pelinom i svojom chemerikom.I on se pitao:
- Treba li da od svake ljepote kusham samo njenu gorchinu?Moram li da od svake ljubavi saberem samo njenu tugu?
Kad je dizao ochi k nebu,video je uvijek ista sunca i mjesece.
A ako mu se chinilo da igdje ljudska patnja nalazi milosti,bilo je u oku djeteta i na mesu jagode.


Tin Ujevic