TRECI DEO
LIX
Kad sam ponovo sreo moju pticu,
proslo je jedno prolece.
U povratku sa severa zanocio sam u tom kraju.
Nije bilo u redu nesto s nebom.
U oku mi se grchile mokre bezglave zvezde.
Iz vratova im shikljala gorka zelena svetlost.
Bese to jalova godina svih mojih zhelja i nadanja.
Odvec jalova i odvec uzaludna godina.
Nisam izucio da lijem vetar.
Velika putovanja dogadjaju se u tabanima. Ne u glavi.
Nista sem svojih ushiju nisam poneo tamo kao prtljag.
Korito mesecine sam popio dok sam primljen za ucenika.
Nista sem svojih ushiju nisam poneo natrag.
Bio sam rdjav ucenik.
Dobar je ucenik prazan, jer u njega sve staje.
LX
Prespavao sam tu noc siroko otvorenih ochiju.
Ljut miris trske i barskog bilja lepio se za nozdrve.
To se mocvara iza nasipa dimila u snu i prezivela
kao krdo cvrenih krava.
U zoru vetar se, kao da sebi ljusti kozhu,
presvukao iz purpurnog u belo.
Na prilazima mladosti postoje mnoge varke.
Jedna od njih je da delo vodi poreklo od duha.
Ja sam video duh kako se koti iz dela.
Nesto nabreklo, ljigavo, nesto sa natrulim krilima,
uvaljano u krv od noktiju do kljuna,
kruzilo je nad rekom i podmuklo me vrebalo.
Stvarno je nisam poznao - takva je bila moja ptica.
LXI
Decaci misle da lepo ne mora da jede,
da sveto nije podlozno bolestima i raspadanju,
ni plemenito prljavstini i poroku.
Nedovrsene stvari decaci zovu: nesavrsenstvo.
Ja sam uoblicio svoju pticu.
I sta se desilo toj mojoj bozanskoj ljubavi:
cim sam joj dao slobodu, osetila je glad.
Svi ti oblici, sto smo ih stvarali s mnogo truda
od svoje prozirnobele, kratkovide radoznalosti,
bez nas su strasno siromasni: idoli, nakit, zdele,
figure zivotinja, oruzje, sfinge i zrtvenici,
karijatide, poprsja, sarkofazi i fetishi,
- nista od toga nije bez nas dovoljno zivo.
Cim pustimo iz ruke igracku,
ona prestane da se igra.
LXII
Moja ptica je postala lovac:
grabljivica.
Ali nije ubijala, nego se hranila zivim stvarima
i ostavljala ih, da tako sakate, tako zive.
Obala bese sva zagadjena od praznih caura
koje se michu, gamizu i urlaju za pomoc
dopola posrkane i bacene.
Kakav uzasan vonj nedovrsenih smrti
u mojim bakarnim nozdrvama.
Kakav gust i usiren plach
u uglovima mojih ochiju.
Jos nisam doziveo ruzniju klanicu jednog ideala.
LXIII
Dogodi se da oblik
opterecen obiljem unutrasnjeg - pukne.
Dogodi se da sadrzina
oklopljena u tesno telo - zakrzlja.
Od moje ptice se stvorilo
nesto nakaradno i naopako:
sprega protiv svih mojih namera i nachela.
Oblik i sadrzina nisu kinjili jedno drugo.
Spolja je kipelo od slobode.
I unutra je kipelo od slobode.
To nije bilo bicce koje sa ja zamislio,
nego nagodba dve sushtine:
shaka mene i shaka peska podelile su posao.
Oblik je zrtvama sisao snagu i chula.
Sadrzina je srkala osecanja i mozak.
LXIV
Pripadam onima koji se prvo stide pred sobom,
pa tek onda pred drugima.
Da je to bilo necije tudje delo,
ja bih pomogao da se probudi i da ozdravi.
Retko to chinim, a i onda sam oprezan,
jer medju decacima moga uzrasta
milosrdje je gorka rech.
Pticu sam ja nacinio.
Izletela je iz mojih prstiju.
Isuvise sam ponosit da bih teshio svoje poraze.
LXV
U redu, rekoh, sidjite malo ovamo, rdjava ptico.
U sta ste se to obreli otkad se nismo videli?
Zar vas nisam nacinio od shake poverenja
da kazaljkama krila objasnjavate tacno vreme neznosti
i najlepsu mekotu, po velici ravnu nevidljivom?
Pobio sam vam grabljivice.
Zar je to blagodarnost?
Proglasio sam vas za umetnost.
Zar mi se tako vracate, chudo moje?
Ideal nema slobodu licnog ponasanja.
On mora da bude onakav kakvog ga drugi izmisle.
A ptica rece sazaljivo:
sta vredi sto se trudite da usavrsite odgovor,
kad vidim da jos niste usavrsili pitanje.
LXVI
Polako, rekao sam. Sletite da se objasnimo.
I zaista vam kazem: ne ustremljujte se na mene
i ne pokusavajte da mi neopazeno, na prevaru,
dospete kljunom do oka.
Vi niste vi, nego ja.
Praveci vas, ja sam pravio sebe.
I odredio sam vam onu kolicinu lepote
koja je meni potrebna da bih valjao.
Otvoreno vam kazem: nisam vas namenio vama.
A ptica rece mokrim glasom
koji je mirisao na meso:
jaki se ne namenjuju.
LXVII
Bila je stvarno ruzna kad mi se sasvim priblizila.
Bila je bolesna. Znojila se.
Govorila je siktavo, a jezik joj je bio crn.
Nije me gledala u ochi,
vec negde preko moje glave kao da stalno lazhe.
Zar vas nisam zamolila, upitala je trulo,
kad ste me onako chistu bacili u to nebo,
zar vas nisam zamolila da mi vi, moj tvorac, kazete
kako se postize stanje istovremenog svuda?
Kad jednom budete odrasli,
ponasajte se kao svemir - ne kao njegov deo.
LXVIII
Kako sam lakomisleno pristala na rech: ucenik.
Na tu rech sto zaudara na poslusno i bespolno.
Zar nije cudovisno kad ti oduzmu pravo
da se pitas i odgovora - ne samo pitanja?
Ko se povinuje ceremonji ma koje vrste dijaloga,
cak i da ne uzme rech, vec samo da prisustvuje,
razmenio je svesno svoju slobodu u sitnish.
Radoznalost se najbezbolnije shkopi odgojem,
lepim ponasanjem, velikim uzorima i idealima.
Sve sto je pre mene odgovoreno,
odgovoreno je da se izbegne odgovor.
LXIX
Zatim su, kao plach, iz nje provalile optuzbe.
I rekla mi je sve.
Glachajuci do savrsenstva dosezanje svog: hocu,
vi se usrdno trudite da naucite nauku filozofiji,
filozofiju umetnosti,
a umetnost da bude vec jednom i nauka.
I vrteci se tako u ljusci materije,
bespomocne, jer ne zna chime da bude svesna
izvan dimenzija svoje prirode,
- radite misleci.
I ne vodite racuna kako se zove to
chime nekakve druge prirode belezhe svoje delo .
Vi ste me to osudili da okacena o sebe samu
kao zemlja u svemiru
budem i zvono i klatno i sama u sebe da udaram.
LXX
U silnom strahu od naginjanja van,
opasno sam se strmoglavila unutra.
Bila sam na dohvat svih neverovatnih drugih prostora,
a mimoisla sam i svoj sopstveni.
Nisam ja znala sama po sebi kako se leti.
Nema iskusnih nagona. Sve se krvavo uchi.
Nista mi niste objasnili, a lepo sam vas molila.
Zaista nisam znala chime nece mirovati
ova moja potpuno nespremna vrsta pojmljivog.
Nije istina da mudrost kojom savladjujemo nebo
mora da ima u sebi i nesto beskrilno kao zemlja.
Oslonac je opasnost za krilate .
Najsnaznije se hvata kad se uopste ne dodiruje,
i kad se leti gladju, a ne krilima.
LXXI
Kad ste me bacili uvis, opsednuti idejom
o krilatom, o beskonacnom, o izgledima na slobodu,
nisam imala vremena ni da se cestito uplasim,
a vec sam probila nebo.
Dozivela sam strasan sudar.
Razbila sam najtvrdju stvar u vasioni: vazduh.
Ima ptica koje imitiraju svoga tvorca.
Ja sam od sebe ucila i imitirala sebe.
Pa neka bude tako: neka stvarno i jesam
najgori krilati stvor koji je ikada sacinjen:
stvorio me je jedan decak da bi me naterao
da odrastem pre njega, da vidi kako se to moze.
Mislim da malo znate o vajarstvu, moj gospodaru.
LXXII
O, kako ste u zabludi
da nista bez vas nije dovoljno zivo.
Hajde, ugasite sveccu:
ono sto je u mraku - i dalje traje.
Civilizacije,
zasute humusom i potopljene morima,
izgubljene u prasumama,
- naizgled obrasle cekanjem,
znaju za sebe da postoje
svejedno kad ce ih izneti na svetlo dana,
danas, ili kroz mnogo miliona godina.
Hajde, neka padne noc:
sve sto je stvoreno - ostace prisutno zauvek.
LXXIII
Stvari se ne smeju prepustiti
prostoru i umisljenosti umetnosti.
Ima nesto kao nadmoc dela
nad privremenoscu vremena.
U nekom muzeju, nakon hiljadu stoleca.
cak ce i veslo iz mulja biti spomenik umetnosti.
Nista nije tako sporedno kao vase misljenje.
Ne ostajete vi da svedocite.
Ostaje svedocanstvo vesla.
LXXIV
Hteli ste silom da me naterate
na vash preziveli nacin kretanja.
Nacin kretanja tvrdih i sporih stvari.
Grlili ste me prstima,
a ipak niste znali gde sam.
I u tom ocajnickom neznanju
trazili ste da odredite svoje mesto u meni.
Jedno je: platiti ulaznicu
a drugo: platiti izlaz.
Ko udje, a ne ume da izadje,
nije trebalo ni da se bavi kretanjem.
LXXV
Treba prvo razmotriti vasu nesnosnu naviku
da sve vrednosti svodite pod sistem humanosti.
Postoji sumnja da ste vi i alga vishe jedno,
nego vi i vas otac.
Postoji sumnja da ste vi i cvet vishe covecanstvo
nego vi i vas brat.
Postoji sumnja da je celina nesto drugo
i da je harmonija nesto drugo.
Da su vas u zemlju sadili, mozda biste postali drvo.
ali vas su uporno vaspitavali samo na ljudsko.
Zaboravili ste krila. Zaboravili peraja.
Zaboravili ste svoje lishce. Sve manje imate chim
da budete i nesto drugo, sem ovog chemu ste nauceni.
LXXVI
Bilje ima moralno nachelo biljnosti
koje u mnogocemu nadvisuje sve ljudsko.
Kamenitost i vodenost, zemljanost i nezemljanost,
- sve su to takve osobine
koje ne ispunjavaju vase uslove.
Mozda je cak i to, sto nazivate: zivot
nekakav smrtni dogadjaj necemu drukcije zivom,
kao sto sam primetila da je i vas nacin lepoga
ruznoca necemu sto vidi lepotu sasvim drukcije.
Otkud vi znate da i bolest nije nekakav poljubac,
samo sto ona pojede svoju neznost.
LXXVII
Treba zatim razmotriti vase nazore o slobodi.
Nebo bez gospodara pretvara se u blato.
Jedno je sloboda sagledavanja zivota,
a drugo sloboda zivljenja tim zivotom.
Jedno je sloboda pustanja nekog u visine,
a drugo sloboda hvatanja za vazduh, da se ne padne.
Jedno je sloboda pravljenja krilatosti,
a drugo sloboda letenja samo u pravcu tudjeg sna.
Kako da budem dobra ptica?
Trebalo je izdrzati. Nebo je to, moj stvoritelju.
Tamo je svako sam sebi i gnezdo i zavetrina.
LXXVIII
I treba najzad razmotriti, rekla je zabrinuto,
zasto ste me proglasili za vrhunac svog dela.
Nije li to nekakav rdjav znak:
znak da ste bili zadovoljni?
Niste vi mene izvajali od peska,
nego od svoje nesigurnosti.
Pesak je bio tu tek da me ucini vidljivom:
nesto kao lepota rukopisa.
Otresla sam sa sebe taj nepotrebni oblik
i sad sam vase bezoblicje.
Nisam ja vasa ptica, vec vasa pukotina
kroz koju su svi propali izmedju decastva i mladosti
- a niko ne pamti kako.
U mnostvu mojih novih navika
postoji i malo postenja: duzni ste da mi kazete
kako ste zavrsili sebe kroz mene nedovrsenu.
LXXIX
Tvorac moze da izgubi dostojanstvo pred svima,
jedino ne sme pred svojim delom.
Morao sam da ubijem tu pticu.
Stvarno je imala pravo: postojim - to nije naucno
nego moralno pitanje.
Nista nije toliko shirom otvoreno kao nebo,
a uvek mi je bilo i lakse i prirodnije
da rijem tunele kroz planine,
da busim celik i druge sabijene strukture,
nego da prodjem kroz nevidljivo.
Jesam li nemocan ja, ili su nemocne moje navike?
LXXX
Zasto ja nikad nisam leteo?
Zasto sam vecito pravio krila necemu drugom?
Chime sam se to mucio da savladjujem prepreke
kad mi je uvek bilo potrebno manje napora
da izidjem kroz zatvoreno, nego kroz otvoreno?
Pripremio sam se.
Drhtao sam od smirenosti.
Stvarno sam morao da ubijem tu pticu.
LXXXI
Dodjite, mahnuo sam.
Dodjite da vas poljubim u znak zalosti.
Ja ne upotrebljavam zube i nemojte se bojati.
Vi ste za mene vec ionako mrtva ptica.
Najveca tuga koju sam ikada okusio.
Dodjite, slagao sam, ja ne ubijam mrtve stvari.
A ptica reche: vasa je najbolja tehnika
u isto vreme vasa najgora tehnika.
Onda, kad ste me stvarali, vec ste me jednom poljubili
i ostala je ziva rana.
Ne bojim se ja zuba. Zubi su meksi od usana.
Zubi ujedaju za trenutak. Usne za ceo zivot.
Razgovarajmo na rastojanju. Ja sam vas san, zar ne?
Moram da budem oprezna: san nema pravo da se uspava.
LXXXII
Bilo je stakleno doba dana. U sivim pramenovima
zora se polako parala iz udaljenih senki shuma
i natapala plicake uz obalu.
Bilo je neceg mekog, gotovo svecanog,
u nagorelom vetru zaustavljenom za trenutak.
To su te pitome jutarnje mise ranog aprila
sto nas opominje na zivot iza providnog
i uche razmisljanju o tome da li smo,
ovako stvarni i zivi,
nesto nestvarno, nesto nezivo, nesto ono i drugo,
nechemu nama nestvarnom, nezivom, onom drugom
sto zivi svoju stvarnost iza granica nashe.
Podsecaju nas da se u takvoj vrsti razmisljanja
sve moze shvatiti i kao pobrkanost prostora
i da smrt ne mora biti ni odlazak ni povratak,
nego vecita ceznja da se promeni mesto sa samim sobom.
LXXXIII
Nacinio sam zivot. To sam cudesno umeo.
Umem li od iste stvari da nacinim i smrt?
Kleknuvsi pored obale dohvatio sam shaku peska,
pokvasio u vodi i posteno umesio
kao i onog dana.
Ptica je kruzila nada mnom.
Nije me vise vrebala.
Bila je zacudjena i dahtala je sipljivo.
Sta to pravite? - reche. Mozda nekakvu bolju pticu
jachu i plemenitiju , koja ce me pobediti?
Ne, kazao sam zamisljeno.
Pravim kamen.
Hteo bih nekako da vas vratim vasem pesku.
LXXXIV
Dobro pazite sta vam govorim:
Vidite ovu grudvu. Tvrdja je od stida i poraza.
Ma kuda pobegli u visine, makar do samih zvezda,
ona ce vas uloviti.
A ptica reche prezrivo: mene su tukle oluje.
Rvala sam se s munjama i nagutala gromova.
Sta moze pesak pesku? Zar nismo od istog nacinjeni?
Sta moze voda vodi i svetlost sta moze svetlosti?
Laste su unakrsnim kricima plele mrezhu
sto se nad vodom spustala ljubicasto i bunovno
i tonula u krta chula ranjavih predela.
Rekoh: pazite, ptico. Ja sam vas opomenuo.
LXXXV
Da je pazljivije slutila, znala bi u kom se pravcu
okrece citava priroda izgorela od mrznje.
Da je pazljivije sumnjala, mozda bi bila spremnija
na zvuk sto je tek ovlash zamirisao iz moje shake.
Da je pazljivije mislila, mozda bi stvarno shvatila
sta moze pesak pesku i voda sta moze vodi.
Promaklo joj je da spozna zvuk sto se moze chuti
tek jednom u zivotu, jer inace je i sam - uho.
Zamahnuo sam kamenom umesanim od peska.
Pesak se unistava peskom - nicim vise.
Sve se unistava samim sobom - nicim vise.
LXXXVI
Covek sam,
i slabost mi je da budem zaljubljen u svoje delo.
A ipak sam joj kamenom smrskao glavu.
Mojoj jedinoj ptici. Sigurno neponovljivoj,
pa zato i najdragocenijoj koju sam ikada imao.
Nebo se oko nje raspalo kao bolestan kristal.
Otkacila se poput tega i razbila o zemlju.
Ne mogu sebi da objasnim zasto sam pomislio
da su joj ochi besmrtne.
Drhtale su u pesku kao dva sarena klikera.
Nije u njima bilo ni cudjenja, ni bola,
samo premnogo umora. Sarenog staklenog umora.
Posle ih je rastopio talas.
Ocedile su se boje i ostala je kraj vode
samo gomila ridjeg peska zardjalog od smrti.
LXXXVII
Osetio bih da me je bolelo.
Valjda bih od silnog straha izgovorio neku molitvu.
Znam kako se to kaze pri oprostaju s mrtvima.
Kaze se: sve sto jeste, mora isto toliko i da nije
i samo koliko ga nema toliko i moze biti.
Pa i vas, senko stvarnosti, ostace onoliko
koliko otisak vaseg oblika vristi za vama u meni
iscasenom prazninom.
Mozda postoji i lepsi rastanak sa detinjstvom?
Pouzdaniji nego sto je ubistvo jedne ptice.
A mozda svrha stvaranja i nije ostvarenje,
nego divota mucenja na putu prema stvorenom?
Mozda sam ja moju pticu ubio jos na pocetku
samim tim sto sam je stvorio naopako,
izvrnutu na nalicje: meku i krutu spolja,
a tvrdu i nesavitljivu iznutra?
LXXXVIII
Oljusteno od magle, jutro je izgledalo siromasnije.
Praznije od tisine. Nedostajale su senke.
Nebo je dopola splasnulo i reka se razblazila
kao da su je sisale neke nevidljive usne.
Bilje je okolo raslo pobrkano i bezvoljno.
Grozdovi ptica su visili izmrvljeni i obrani.
Kroz pepeljasto lishce smezuralo se sunce
i zalost se belasala u mokrim ochima riba.
Svega je bilo manje,
kao i uvek kad nekim predelom zadje smrt.
Jesam li ocekivao, lezeci licem ka zemlji,
da mi iz glave, iz pameti, izrastu bela krila?
Jesam li dovoljno pipao put kroz senilnost detinjstva:
kroz moje lomno i smeteno decastvo?
CETVRTI DEO
LXXXIX
Tesko mi je da priznam sta sam bio stvorio.
I tesko mi je da priznam sta sam to bio pokvario.
Najteze mi je da priznam da mi se bilo ucinilo
da prisustvujem vaskresenju.
O, vetre, zaurlao sam, zar je ta ptica neunistiva?
Lezao sam uz obalu prignjecen samim sobom.
Pesak je kucao kao srce. Voda je tekla kao krv.
Nebo je po meni padalo kao velike krpe.
Onda se svetlost spustila na moje uho poput leptira.
Nisam je osetio. Samo sam cuo njeno disanje.
O, vetre, jaukao sam, evo, ptica se sama stvara!
Sta je uopste smrt? Povratak zivog vecnosti,
ili povratak vecnog zivom?
XC
A vetar rece, glasom od voska i od tamjana:
Ako vam dam grudvu zemlje - odvojena od tla,
ona vise i ne predstvalja sebe. Ipak,
jednom ce uzasno biti gladna i molice vas da je vratite.
Jer zemlja se hrani zemljom, prozdire samu sebe
i to joj daje cvrstinu i dugovecnost.
Ako vam dam deo vecnosti, nacinite od njega
istoriju i narode, putokaze i tradiciju. Ipak,
jednom ce po svemu popasti fini prah raspadanja
i molice vas da to mirno vratite.
Jer vreme se hrani vremenom, prozdire samo sebe
i to mu daje snagu i neprolaznost.
XCI
I ovako je rekao:
Sve sto zivi, vraca se svom pocetku.
Predmeti nacinjeni od tvrdog
i nacinjeni od nevidljivog.
Svetlost, odvojena od svetlosti,
postaje hladna i siromasna
i snaga joj se vraca tek kad se opet obasja.
Tama, odvojena od tame,
strahovito je opljackana i bespomocna.
Iz svakog nestajanja put vodi u nestajanje.
Niste vi ubili svoju pticu.
Vi ste je samo nahranili.
XCII
Jutro je bilo sasvim ovozemaljsko.
I ta gomila smrskanog ovozemaljskog mene.
I ta gomila smrskane ovozemaljske ptice.
I ta gomila svetlosti sto nas boli pri dodiru.
Jesmo li preozbiljno shvatili svoju igru?
Sve smo radili pazljivo kao na preslikachima.
Rekoh pokojnom sebi: ostani malo pitom
da obavimo sto blaze ovaj ritual ljustenja.
I ptica sebi isto rece, kao eho.
Voda se ne sme dotaci. Oboje smo to znali.
Ali se dlanovi na nju ipak moraju spustiti.
Shake se dizu polako, a daleko je bolje
ako se pronadje pokret jos laksi od polako.
I broji se u sebi unatrag. Dugo. Predugo.
XCIII
Broji se do trenutka dok nismo sasvim sigurni
da ce nas to dovesti dalje od najdalje pojmljivog.
Broji se do trenutka dok nismo sasvim sigurni
da, dok sklapamo ruke, osecamo u njima
nekakvo belo klube koje dise.
Time se moze reci da smo izlucili svoju svest
i samo nam je preostalo da nacrtamo sebi senke.
Da nacrtamo onaj pravi trenutak susreta:
to prozimanje stvari koje vec dovoljno imaju
i koje jos uvek nemaju vestinu sadrzaja.
Jos nam je samo preostalo da nacrtamo lepak materije:
ljubav dodira.
XCIV
To se obavlja tezhe i daleko opreznije,
da se nista ne zamrsi.
Obaviju se dlanovi oko planina, shuma, oblaka,
poneke preostale ptice sto se sliva na zapad,
ponekog talasa sto lizne gornjom usnom peshcani sprud.
I ostavi se tako da predje u sasvim prozracno.
Ako je uradjeno sve tacno i kroz trepavice,
nikad se na tom mestu nece poznavati shav
i smrt ce na prstima mimoilaziti ovaj predeo.
Dobivsi tako iz dve savrseno nedodirive sadrzine
oblike koji se tope i urastaju jedan u drugi,
najzad smo dobili i podatak
o jos jednom od nacina beskonacnoga misljenja.
XCV
Onda je ustala ptica ...
I ustao sam ja ...
I prosao sam kroz nju.
I prosla je kroz mene.
I vinuo sam se negde visoko u svoju mladost.
I vinula se visoko ka nekom svome nebu.
Nisam je ni primetio.
Nije me ni primetila.
Ko zna sta je to bilo ...
Tesko mi je da priznam da ne znam sta jos ostaje
kad se uniste i duh i telo.
XCVI
Umesto da odrastem posle ptice i da pokopam san,
samo sam zataskao smotuljak javnosti svoje jave.
A ostao sam i dalje i detinjast i zacudjen.
Tako sam, eto, otvorio svoju poslednju igracku,
to veliko, to nestvarno, cemu sam
mimo svih pameti
izmerio dubinu u pliccacima covecanskog
i opipao rubove.
Ja, koji i dalje zaticem svoje telo
uvek sa nekoliko potpuno neocekivanih dusa
i prolazim kroz dokaze o vise vrhunaca svesti,
mogu da tvrdim: znam, napokon,
sta znaci ne preleteti sebe.
XCVII
Kaze se: ko zrachi, nema vremena
da upija u sebe druge.
Ja nista drugo i ne radim - samo upijam
da bih zrachio.
Perspektiva je samo sugeriranje rasipanja,
a ne i njegovo stvarno stanje.
Chitljivost prostora nije to sto se od mene odliva.
Prostoru sam ja prostor.
Perspektivi sam ja perspektiva.
XCVIII
Covek sam,
po dusi dostojanstven i neizmerno blag,
i ne dozvolih da se na meni chita nikakva zalost.
Vrlo sam pazljivo oprao svoje prljave prste
i otisao obalom zamisljen,
pa je onima, sto su me sretali toga jutra,
uglavnom bilo nejasno:
da li se ja to odnekle vracam,
ili tek nekuda polazim.
|