|
SUKOB
RAZUM:
Zar su ljudi takvi oduvijek bili,
Čvrsto grlili život,a smrti se krili,
Ta čovjek će odustati i pasti,
Jednog dana i samom sebi snove krasti,
I sa običnom tabletom postati će sretan.
Od života on već radi leglo strasti,
Na čovjeku same kosti,
Gdje nestalo je meso časti,
Istina bode i u srce uvijek će bosti,
Život nam više ništa ne znači,
Kada se samo bolesni domognu vlasti,
Puko preživljavaju samo oni jači.
Lijekova puno ovo naše je doba,
Život nam duži,dok psihički kraći,
Nestala je duša,čovjek postao roba,
Čovjeku zvuči strano čak i riječ sloboda.
VJERA:
Kojeg si ti čovjeka roda,
Kada ti zvuči strano riječ sloboda,
Misliš čovjek ne živi,
Vedro nebo,a mutna voda,
Zar se nebo nad nama toliko sivi,
Da se čovjek za jednu tabletu proda.
Čuješ li ti šta govoriš sad,
Zagovaraš bijedu i mrak,
Ovom stoljeću jad,
Čovjek je postao slab,
Od sebe on bježi kroz rad,
Ništavilo nam je na putu,
Stoga religija i znanost moraju sklopiti brak,
Ali tebe je toga strah,
Da čovjek skuje novu rutu,
I konačno si zacrta,
U novom gledištu si kutu,
Tu spojidbu nespojivog,
U jednome duhu.
RAZUM:
Jednim udarcem vi želite ubiti muhu,
Car je gol čak i u novome ruhu.
Kako spojiti nešto kad različito je ono,
Dal se tako šta danas može?
Vrijeđa mi sluh kada čujem crkveno zvono,
Različito spojiti u jedno,
Zar ne zvuči mistično i bijedno,
Ja sam samo čovjek,
I meni je svejedno.
Ta shvatite već jednom,
Bog za vas ne mari.
VJERA:
Vi ste ti koji čovjeka kvari,
Oduzeste Boga i nade čovječanstva,
Kolektivnu svijest,čovjekovog jastva.
RAZUM:
Zar da sam kriv vašoj prokletoj suši,
Ne priznajete čak ni rupu u vlastitoj duši,
Sanjajte tu vašu kolektivnu svijest,
Kad jedna tiha,mračna noć,
Dovoljna je sama,
Da vam nagovijesti tužnu vijest,
I sve snove vam sruši.
VJERA:
Možda ste u pravu,
Bog nam previše daje,
A mi od njega učinismo stravu,
Čovjek i na Boga laje,
Onako kako mu je milo,
On ne razlikuje san niti javu,
A niti jučer šta je bilo.
Čovjek postaje nešto treće,
Dugo se u njemu nešto loše krilo,
To loše iz njega izlazi van,
Te postaje jače i veće,
Dok jutro se bliži,
Zvijer izlazi iz njega,
Ono prema Suncu se kreće,
Oblak se nazire,
I brat na brata ruku diže.
Lokve krvi i polja smrti,
Kakve li gadne sreće,
Što se sve u krug vrti.
RAZUM:
Proljeće,ljeto,jesen i zima,
Rođenje i smrt,to jasno je svima,
Blizu Bogu,a tako daleko od duha,
Kod vas takva je promjenjiva klima,
Gdje ima vatre,samo kod vas nema dima,
Jesen za me vlažna,a vama je suha,
Zimska hladnoća i duboke noći,
Proljetna živost i cvjetanje voćki,
Užareno sunce i zrelost jednog ljeta,
Godišnja doba,sva prirodna kretnja,
Ta to je sve vama samo obična smetnja.
VJERA:
Hladnog pogleda vam sjaj,
A srce hladno kao led,
Tome ne nazire se kraj,
Od silnog povjerenja u Ted.
Sve te silne debate,
I razgovora tijek,
Samo čovjeka nigdje,
A nama ne nazire se lijek.
Ovoga trena,gdje nestao je čovjek,
Pita se čitav vijek.
RAZUM:
Ako nestao je čovjek,pa tko sam onda ja,
Zar se ne znam,netko drugi?
VJERA:
U tom znanost je sva,
Spoznat samog sebe i ta druga ja.
RAZUM:
Nebo puno oblaka sivih,
Veliki duhovi odavno mrtvi,
Ali u svijetu živih,
Oni su daleko od smrti.
Ali kako,ali gdje,
Spoznat samog sebe ili sve,
Misao puna ovoga je trena,
Ili si čovjek ili si sjena,
A oko mene samo sjene,
Slučajne radnje i histerične žene,
Ljepota se gubi,
Psi se pjene,
Čak i u mome vrtu najljepše ruže vene.
Vjere je manjak i čovjek samo sanja,
Ljudska srca postaju sve manja,
Ta misao je vaša,ali ne i moja.
Ja čovjek sam drugačijega kroja,
Sanjam propast vašu,
Ljudi vjere vašeg broja,
Imam srce,možda vezan,
Od dogmi svih sam trijezan.
VJERA:
Vi ste kuga našeg doba,
Srce vam na krivom mjestu,
Obična ste smjesa roba,
Zima u vama,
A odbacujete čak i vestu,
Samoća vas ne slama,
Ne upoznaste je vi,
Slijepi ste za svjetlo,
A u srcu samo tama,
Zar nisu takvi ljudi svi?
U ovom beskrupuloznom svijetu,
Svim stalo sam do sebe,
A ostale ko ih jebe.
Svatko hoće domoć velike se moći,
Ali ne znajući hita i u provaliju kroči.
Zacrtaste sebi pravac,
I kroz život slijedite njeg,
Ali ne shvaćate da ste mamac,
Zar vam nije dosta sveg?
Mi postadasmo kutije,
Misli su nam strane,
Čemu obrazovanje,
Kad se ljudi knjiga mane,
Čemu tehnološka vika,
Kad u čovjekovoj duši rane,
Jadnog li smo stoljeća slika,
Knjižnice prazne,
Pune kavane,
Samo čovjek žedan slave,
Vlastitoj duši ne da hrane.
Ta,kutija vrijednija od nečijih misli,
Cijenimo status,kraljevsku krunu,
I nule na računu.
RAZUM:
Ta,tko smo onda mi,
Bijedni i jadni,po vama
Zar ništavni smo svi?
VJERA:
Bez vjere,da,
Skupa sa znanošću i ti,
Ništavni ljudi,skoro pa svi.
RAZUM:
Ja u čovjeka vjere imam,
U nešta više gotovo pa ne,
Vama bezdušan bivam,
Što ne vjerujem u dogme sve,
Pa tko ste vi da sud mi date,
Ništavni ste i vi,
Zar neće tako biti brate,
Vama griješnici smo svi.
VJERA:
Stoljeće piskarala,kreativnost u žena,
Umjetnost odavno mrtva,
Čovjek postao sjena.
Suza u oku,obratiti se Bogu?
Pitanje je sad,
Kako postati čovjekom,
Ako to ne mogu.
RAZUM:
Zar živiti ti želiš,
Ili iluzije živiš,
Obratiti se Bogu veliš,
A nevjernike kriviš,
Možda duboko u sebi,
Ti se nama diviš,
Uz Boga mrtav čovjeka,
Ne znači ništa tebi.
Imaš sebe,možda ne,
Putem ideš,ne znaš gdje,
Crna rupa skupo stoji,
A ti bi htio sve.
Razum greške vama broji,
Zabluda će tebe skupo da stoji,
Kad bježite od duha,
Slučajno će život da vam kroji.
VJERA:
Zar da ništa grlim ja,
U meni barem nije,crna rupa ta,
U čovjeku ona vlada,
I najvećeg sveca svlada,
Svi smo njenom metom,
Sudbina to je vaša,
A proglašuju je pukom smetnjom,
Zar priroda to je naša,
Pitaju se ljudi netom:
„Ta vrag je u nama,a ne izvan nas“
Odgovor je mudrih ovog trena čas.
RAZUM:
Vašoj krvi kola,
Da u nadi je spas,
Pokret pun vam bola,
Zbog stoljeća istog stas,
Kao malo dijete,
Na jeziku vi ste laki,
Krojit svijet svojom rukom kista,
Vidjeti boje,a daltonista.
Kroče svijetom samo jaki,
To čovjek zna svaki.
Čudno je to čovjekovo stanje,
Vjera blista,
A u vjernika više sumnje,neg u ateista.
Još čudnije ljudsko je biće,
Od sumnje vjernika takvog,
Više nema danas ljudi,
Koji sadrže u sebi,
Čovjeka svakog.
Sveprisutno vrijeme je bijedno,
Duhovna kuga,
Shvaćanje potentno,
Svi hrle ka sreći,
A kad ono štetno.
Modernog doba dišemo mi signal,
A čovjeku svejedno,
Slijep na sebe,
Sebi pomoć moći,
On ne može,
Niti će to moći,
Ako moderno doba,
Ne nestane u njemu,
I on novim putem kroči,
Stazom koja u nebo gleda,
A kako ako sumnja,
Što govorio mu djeda,
O putu bez puta,
Bez odricanja i muke,
Kako čuti zvuk jedne ruke,
Bez buke i moderne vike,
Taj zvuk božanske nam muzike.
VJERA:
Život na profit je spao,
To modernog doba čovjek nam dao,
Ormar nam odjećom pun,
Vanjsko se kod čovjeka cijeni,
Puste priče i bezvrijedne stvari,
To naličje zemaljskoga svijeta,
Bačeno na čovječanstvo je kletva,
Od čovjeka samog koji se kvari,
Živeći život,pogrešno živeći smrt,
Cjeneći vanjsko,a ne vlastiti vrt.
RAZUM:
Pa tko si pak čovječe ti,
Da više ljudi u sebi imaš,
Drugačiji si od čovjeka mi,
Samo sjena,duh,prolazni san,
Ili najviše patiš,
U tebe ljudi su svi.
VJERA:
Odjeća na tebi,a gol od rođenja,
Lijepa ti je ona,svijetle je boje,
Slijepa ulica na putu,
Od tvojih misli što se u glavi kroje.
Postati ponovno gol,
Ali opčinjen ljepotom koja blijedi,
Teško se odreći odjeće svoje.
Uspješni i slijepi,opsjednuti bajkom,
Realnost vani kuca na vrata,
Odjeća na tebi ne daje ti mira,
Zbog skidanja lažnog,dolazi do rata,
Samo da se u me ne dira,
Uz prihvaćenu laž,
Sve loše,počinje da svira.
Ni budućnosti nema,odjećom je ono,
Postalo i bit će,
Samo čovjeku sklono.
Odjeća je svagdje,
Iza svakog ugla,
Ističe ružnoću čovjekovog rugla,
U kazalištu,sudstvu,kinu,
U državi svakoj,
U čovjeku samom,
Svi za odjećom slinu,
Kao razbješnjeli pas,
Utonuli čovjek u vinu,
Tako se ljudi za svoju odjeću brinu.
RAZUM:
Ustručavati se neću,
U očima mojim,
Da čovjek po prirodi crna je rupa,
Prihvatiti neću i toga se bojim,
Jedina zadaća,skinuti laž,
Odjeću svoju i postati golim,
To patnju nosi u sebi,
Pred tamom sam da stojim,
Da lud možda postao ne bi?
VJERA:
Ne ostati u laži i krenuti na put,
To kod čovjeka se cijeni.
Ali gle,
Biti sam na putu,
Ili ići udvoje.
RAZUM:
Tamnica ljudskih osjećanja,
Okrutni zatvor u dvoje,
Sudbina svih brakova to je.
VJERA:
Ah,ti još ne znaš,
Da za više,
Čak ni žena smisla nema.
Zemlju ona ljubi i za vrstu se brine,
Biti sama njoj je zlo,
Karijera,muž i dijete njeno tlo,
Za zemlju vezana kao korijen drveta,
Ne poznajući visine zbog vezanosti za niže.
Ne znajući,od silnog jada,
Da sve što se razvija i rađa,
Također i propada.
Priroda čini svoje,
A rađanje i održavanje vrste,
Samo nebu izgleda,zlo je.
(Ulazi racionalist)
RACIONALIST:
Čovjek kao nesvjesna mašina,
Upravljan izvana,
U stadu zvanom zemlja,
On luta svijetom,
Kao ovca luta netom,
U pola bijelog dana,
U mladosti sa ciljem,
U umu mu je ono,
To njegova je hrana,
Taj cilj koji ima,
On živi za njeg,
A u njemu samo zima.
(Ulazi sveučilišni profesor)
SP:
Čemu sva ta vika,
Da je možda tko u pravu,
Učenost,naš ponos i dika,
Čovjeka okrenuti obrazovanju,
Zadaća sviju je nas,
Tako čovjek nestati neće.
VJERA:
Tko se još učenom stazom kreće,
Doli mrzitelji misli,
Škole postale su smeće,
Gdje zaraza se širi,
Samo požar može pomoći,
Da se stanje smiri.
Niti iskra niti plamen,
Ako bića smo mi smjela,
Požar moraš imati u sebi,
Da izgoriš,
Za velika djela.
SVEUČILIŠNI PROFESOR:
Prirodna je ludost vama,
A učenost strana.
RAZUM:
Obrazovanje,
To ovog doba velika je rana,
Duboka je ona,
Parazitima hrana,
A kako samo ružno izgleda,
Mome oku izvana.
Alkohol je potreban,
Toj vašoj rani,
Ta,tko će drugi,
Da vam iluzije odstrani.
VJERA:
Složiti se s vama,
Izgleda da hoću,
Današnje društvo znanja,
Prezire misli i samoću,
Ta pogledajte samo.
(Pogledaju kroz prozor)
Oblačno je vrijeme,
Tražiti čovjeka,
A vidjeti samo sjene.
_________________
"Sve je jasno,samo sam ja zamagljen"- Lao Tse
|
Prijava
FAQ
Pretraživač
