|
Mudrost je stara pučka davno još prije mi smrtna života ovog, isplela poentu u onoj Isusovoj: "Ne bacaj biserje pred svinje"!
No ja sam mudrac prastari koji nikako da se nauči, pa sa vama i ovdje srce i dušu svoju podjeli.
I nadam se da zalud ne prostrah ovaj bokun biserja moga, već da će neki koji pozorno čitaju i duboko analiziraju i prosvijetliti se i evoluirati i možda po što naučiti.
Moj mali skromni doprinos ovom vašem Forumu, dobronamjernih tragaoca STAZE!
“ SADA JE TAKO “
03.04.1987.god.
Umor mi se navlači na oči,
nije više ko što nekad bješe.
Gradom prođem kafane su iste
u njima su ona lica stara.
Mada vrijeme nepromjeni ništa,
nije više ko što nekad bješe.
Iza ugla nepronađoh mira,
ulicama vrve glupe face.
Pomirih se tako biti mora
al gdje poći da s mirom odahnem.
Nemam volje da se s njima smijem
u zaborav smjeh moj odnesen je.
Srce mi je ophrvala tuga,
gorak smješak blista preko usni.
Šetam noću sjenom skrita lica
jer u mraku necakle se suze.
Umor mi se navlači na oči,
nije više ko što nekad bješe.
“ ISKRENA PJESMA “
17.09.1987.god.
Što me majko gubitnika rodi,
pa da patim cjelog svoga vijeka
u nesreću srce da me vodi,
da radosti nigdje za me nema.
Odavno sam prežalio želje,
pa pročito što ispisa sudba
i od tada srce moje vene,
rad mog mračnog i praznoga puta.
Ja sam majko naučio patit,
ko što dijeca prva slova uče;
pa zbog toga srcu nije strana,
pjesma ova kada rane muče.
Prisjeti se i sama ćeš shvatit,
gdje potonu sva mi radost,živost
i zbog čega duša moja rida
u mladosti cvijetu-sahranjen sam.
“ DELIRIJUM-LINIJA FRONTA “
11.12.1987.god.
U viječnoj tihoj pucnjavi,
što radiš brat moj?
Tražiš li ko i ja po golom beskraju
svoju izgubljenu vjeru u sutrašnjicu?
Dok lebdiš kroz maglu u iluzijama
dal ispovijest moju slušaš?
Oskrnavili su naše sunce
i ne rekoše zbogom!
Crvene strvine mrtvih ljudi
i njihova morbidna dijeca!
Hladan vijetar vije preko polja
u njemu skrita sva naša je čežnja!
Tu smo,vaši nismo!
“ NEPOSTOJEĆOJ LJUBAVI “
10.01.1989.god.
Gdje si o mila gdje si.
U grobu nekom sivom
u zemlji nekoj stranoj,
pod kamenom hladnim dal si.
Zar gavrana crnog plač nečuješ draga
i fijuk tužni vjetra kroz smreku,kad poje;
dok čekam a neznam dal ćeš ikada doći.
Reci voljena o reci mi gdje si.
Zar vapaji bola dozvat,nemogu te moji.
Ja tebe baš išćem i tražim i o tebi pjevam
o najdraža moja,zašto,zašto nepostojiš.
“ NECJENJENO PRIJATELJSTVO “
01.02.1989.god.
Prijatelji moji vjerni gdje ste,
plam drugarstva vidim da se gasi;
osjećanja među nama ljudska,
sad prekrio pepeo je tamni.
Vejavica snježna vam je srca,
obavila mrazom nekim gadnim;
među nama što je bilo bješe,
prošlost osta,tužni pomen palim.
Srce toplo i poštenje košta,
ko ja voli,svako ljudsko biće;
a najdraži od svih što mi bjehu,
pokopaše svaku vjeru više.
Zbog mladosti i naivna duha,
ja životu krvav plačam danak;
jer nemogu nikako da shvatim,
da najbliži može postat stranac.
“ SPOKOJ,SLATKI BOL “
16-18.02.1989.god.
U meni je sve umrlo noćas,
od rođenja što mre polagano;
predojilo srce mi se tugom,
pa sad čemer gorki u njem bdi.
Zbogom srećo,zbogom muko drugo;
noćas moj je vakat da se gre.
U očima iskri maglen veo,
zaogrnut pogled moj prazninom;
ja usamljen i očajan stojim,
preko usni nit šapat,nit dah.
Nad ponorom ja se klatim tamnim,
doziva me litica bez dna.
Al bez pjesme moje život nije,
makar mračan svaki mi je stih;
iz dubina to ih viječnost piše,
zato gord sam i ponosan s tim.
Ja postojim da u sebi gajim,
slatku tugu-mili bezdan moj.
“ IZ INATA “
25.02.1989.god.
Jebeš me Bože-hvala ti,hvala,
za svaku muku i nesnosan bol
i svaku tugu što srce mi slama
i nesrećnu mladost i trošan dom.
Hvala ti Bože,za svaku suzu
i svaku u groznici,besanu noć
i one pijane kafanske dane
i lažnu nadu da sreća će doć.
A za sve ono što je u meni mrtvo,
zauvijek otišlo il nemože doć;
ja živim i pjevam,samo Tebi u inat,
pa hvala ti hvala,za prazninu i bol.
“ SNI IL JAVA “
13-14.03.1989.god.
Dal te plaše,kad se zaspi,nemani iz tame;
gadne slutnje kad te muče,sve je poput fame.
Možda čudne snove sanjaš,oblake od plazme;
il u sebi košmar kriješ,vrtloge i jame.
Dal te tješi kada zorom,propali se nebo
i kad zrak te sunca zaspe,svojim carstvom jave.
Tada shvatiš da su isto i snovi i stvarnost
a da nema ništa što bi,nazvao realnost.
“ STVAR ASPEKTA “
18.03.1989.god.
Sjedi samnom još jedan trenutak,
kad ostariš više nećeš moći;
žalit ćeš što ostao nisi,
kad reuma pritisne ti kosti.
Breme će ti pogrbiti leđa,
osjedjet će tvoje kose crne;
od rada ćeš iskriviti prste
a vrijeme će da se tromo vuče.
Šuti,znam ja da i mene čeka,
ista sudba ko i tebe brale;
pa baš zbog tog lumpovat ću sada,
da nežalim kad mi ura stane.
Na svom putu čovjek svašta prođe,
život piše romane i knjige;
al bar ono što sam smislit mogu,
ispisat ću svojim perom druže.
“ STIH MOJ VIJEČNI “
21.03.1989.god.
Ja sve riječi ispisah u stihu
i sve misli pretočih u rime;
svakoj pjesmi dio sebe dadoh,
ispod svake stoji moje ime.
Baš sve pjesme ko pečate nosim,
utisnute tu na mome srcu;
da ih grije ljubav plemenita
i prkosno nek se keze Bogu.
Što opstat će i odolit svemu,
zub vremena nagristi ih neće;
jer ih sroči pero buntovnika,
koda viječnost piše ih kroz mene.
Pa nek žive moja djela mila,
što besmrtnost podarit će tvorcu;
kada umrem mjesto daske krute
u grob nek me mojih pjesmi spuste.
Poručite da vajari slavni,
što lik daju kamenu i bronzi;
kip nedignu pjesniku što stvara,
već kip dignu pjesničkoj mu muzi.
“ PJESMA NIKAD PROČITANA “
2,3,4.05.1989.
Ne tuguj majko za jedinim sinom,
skitnicom ludim što svijetom luta,
što od kuće ode još tako davno
i što bezdušno zada ti golemu bol.
A ti sad plačeš u lijetnoj noći,
niz lice ti cakli srebrenkast trag,
to zvijezde umiru u kristalnom slapu,
što sliva se bolno na starački dlan.
Sijenku ti nazirem u sobi majko,
kraj prozora našeg provodiš noć
i pogleda tužna ti miluješ cestu,
dok slutiš i sama ja neću doć.
I vidim te kako promatraš nebo,
a zvijezdani beskraj ledi ti dah,
kao da tražiš odgovor gore,
dal moja zvijezda još uvijek sja.
A ja vidiš besciljno provodim dane,
niz ulice brodim do kasno u noć
i zora me rujna obično nađe,
za kafanskim stolom u groznici svog.
Pa ipak sjetim se i tebe majko,
tad na zjenici mojoj zaigra bol
i počesto suze gorke kanu,
da bi se razbile o prašnjavi pod.
Ja živim majko od danas do sutra,
po zemljama stranim rasparčavam sebe
a srce se moje očajem hrani,
jer nigdje neuspjeh da nađem sreće.
Pa ipak živim,radim i stvaram,
lažem te:”Ne tišti me ni tuga ni bol,
na počinak idi i mirno snivaj,
jer u tisuću zvijezda ovaj život je moj”!
“ ANATEMA “
24/25.05.1989.
On moći svojom tijelom im vlada
i duh im krijepi slutnjama crnim,
dok bezdan se nadvi nad njima hladan
i staze im utra zadahom mrtvih.
Peharom života i krvi vrele,
ti krstiš im tjeme anđele tmine,
pa krenu da vladaš plenumom praznim,
jer ko s morama živi u muci gine.
Kad ognjišta njihova demonski lanac,
prekrije pepelom bezbrojnih žrtvi,
poći će sjedi ka sutonu svjetlom
u jedino ušće što nećeš strti.
Dozvolite dragi vi što usne nijeme
i pogleda kruta raznosite lik
u ogledalu tome spoznaja plamti,
nad pokrovom kletim,nad nama svim.
“ KAMEN PLAČA “
05.06.1989.
Molim te!
Molim te u ime patnji i suza,
rodi mi majko kamen.
Kamen, da plačem na njemu.
Jer ne molim za brata i sestru,
ja trebam sada stijenu,
da na njoj prežalim sebe.
Visoku granitnu stijenu,
da u zaborav sa nje bacim,
protekli život svoj i sve dane bjedne.
I rodi mi majko more,
veliki okean mračni.
Da u pokrov njegov crni,
sahranim ovaj čemer,
što na pleća se moja svali.
Pa ako bi mogla majko,
da molbu uslišiš ovu,
jedinu molbu,jedinca sina svoga,
ime bi tvoje da slavim i hvala,
jer time bi a da neznaš ni sama,
spasenjem mi prožela dušu.
“ NEKTAR SAMOTNA SNA “
25/26/27.08.1989.
Nevjerujem da bi mogla mila,
ikad zamnom da proliješ suzu,
tvoje srce nije nikad znalo,
kako boli kada ljubav umre.
Protkala si moje žile vjerom,
da sni divni mogu postat javom,
al ko lahor il košava sniježna,
hladnom stegom dan me prekri svog.
Sada vijeruj malo toga ima,
što bi moglo da me čini sretnim,
već odavno sve i ole vrijedno,
s tobom draga prekrila je tma.
Ja sad vidiš u sutone lijetne,
sebi nađem utjehu u piću,
jer kad sam sam među stijenjem kletim,
osijetim se voljena najsretnijim na svijetu.
“ BAGREM BIJELI “
27.08.1989.
Ej bagreme bijeli daj procvijetaj noćas,
htio bi s tobom tajnu da dijelim
i da ti pijevam.
Želim ti reći ti krasni cvijete,
kako je bolno kad samoća snađe
i očaj stegne.
Pa stabljiko divna stog propupaj noćas,
nek se cvijetovi bijeli promole iz tame,
te me razveseli.
Razgali mi dušu čemerom punu,
pa odagnaj iz glave sve misli mračne
i samnom pijevaj.
A ja ću ti svirati na svojoj gitari
i protkat ti žile pijesmama bolnim,
dok lišćem treperiš.
Ja suzama zalijevam tlo iz koga ničeš
i život ti dajem,ti ćutiš i slušaš
moj prijatelju nijemi.
“ ODA PRVOTNOM SMISLU “
01.11.1989.
Pošalji impuls,
nek struji vrelo emocija.
Upij treptaje kroz krošnje,
nek prosvijetli od života sazdano ti tijelo.
I nemoj da staneš ako pustiš suzu kada se nađe.
I zapamti odakle potičeš jer to je sveto.
Ne trudi se niklada da promjeniš sebe
prema drugima,postat ćeš broj.
Sve tajne su u tebi skrite
a što moraš znati,suđeno i rođeno je.
Da……i ne skrnavi prirodu
jer isto ste biće,te ista krv.
I poštuj nebo jer će te prožet nadahnućem.
A to je smisao………baš svega!
“ SKROMNOST BOEMA “
01.12.1989.
Ništa više od života druže,
osim pića ja želio nisam,
puno čaša razbijenih mili
i kafanskog stola ispred sebe.
I uz pijesmu staroga francuza,
što pijevaše oči punih suza,
sav moj život s dimom cigareta,
pod kafanske stropove bi stao.
Preko suza beskrajnih i tuge,
od života ja ne dobih više
jer u meni mladiću a starcu,
duh boema nekog mrtvog živi-živjeli!
“ DA LI ZNATE “
26.07.1990.
Ima ih Gospode posvud na stotine,
kleče i mole i svijeće gore.
A od dole do gore od laži je more.
SVIJETLO TONE!
Dragi moj Gospode od njih na stotine,
malo je vajde-vjeruj što zborim.
Svud beskrajne karike-izvuci pouke.
SVIJETLO TONE!
Pa stoga Gospode nek jebene stotine
u kamen se pretvore da pravdu zadovolje.
Duge su gomile u laži sve slomile.
SVIJETLO TONE!
Dragi moj Gospode?!
“ SRCE LUTALICE “
27.10.1990.
Ti što mene upoznala nisi,
za sva ljeta koliko sam s tobom,
moram reći da ću ti otići,
rastanak se primakao skoro.
Već mi dugo srce ludo bije,
daleke me ceste negdje zovu,
stoga mila samo ću ti reći:
“živa bila i ostaj mi zbogom”.
Više časa za čekanja nema,
sad je pravo vrijeme da se ide,
istini za volju moram reći,
uvijek krećem bez ikakvog cilja.
Al što mogu kad sudbina dade,
da me srce na lutanje tjera,
već rođenjem svak dobije sudbu
i da mogu,nebi da je mjenjam.
“ VALJDA TAKO MORA “
24.09.1991.
Među nama voljena
tri aršina beskraja,
ostati će od sada,
valjda tako mora.
Nećeš moći nikada
doći putem povratka,
visoke su litice
a bezdan bez dna.
Što još reći jedina
život vrt je očaja,
slutnjom mračnom prožeta,
otići ćeš zauvijek.
Neće biti sjećanja
valjda tako mora,
tri aršina beskraja
od neba do mora.
“ OBLACI “
09.10.1991.
Plamenom vatre tijelo ti žari
nikada više vidjet te neću,
sjećanja samo noćas će biti
i dim cigara,oblaci bijeli.
Sunčeve zrake milovat neće
na jastuku mome lice ti sneno,
jutra će nova svitati opet
al bez glasa tvoga i tijela ti vrelog.
Korake tvoje pamtit će ceste
neke daleke od oka moga
i poglede muške izmamit će tada,
bokovi tvoji što se njišu dok hodaš.
Noćas će draga sa okana tvojih
kapi kiše,prašinu sprati
al oblake crne u duši mojoj,
ni rijeke pića nemogoše sprati.
“ MOJ MJESEČE “
27.05.1992.(rat u Sarajevu)
Dobro veće moj mjeseče!
Kud ti zrake noćas brode,
niz jezero il niz more
il niz bistri potok gore?!
Kom se tvoja svijetlost smiješi,
kog mirnoća tvoja tješi?
Na krovove kuća pala
svijetlost tvoja lepršava.
S diječjom suzom u koljevci
zraka tvoja meko skliznu,
na jastučić bijeli,svilen
suzom dječjom vazda miven.
Ko li rastra treptaj zvijezda
po nebeskom svodu svome,
ko upali tisuć svijeća
nad voljenim mjestom mome?!
“ JESENJA SONATA “
27/28.05.1992. (rat u Sarajevu)
Noćas si duhom klonula
o dušo moja ranjena
a po limu moga prozora
jesenja kiša rominja
i budi me iz sna.
U noći još ne protekloj
nadiru divlje sjećanja,
pitam se kuda si otišla
i zašto sam ostao sam?!
A samo šest koraka
dalje od moga prozora,
krivudavom stazom u parku
opalo lišće bakreno
vjetrovi gone u kas.
Posmatram siva obzorja
u sumorna jutra jesenja,
tragove stopa otislih
sprale su kiše za čas.
U tišini sopstvene osame
pokušavam da razmišljam donekle
al misli glupe-isprazne,
ne nazirem nigdje kraj.
“ BRATU NEROĐENOM “
19.07.1992. (rat u Sarajevu)
E moj brate nerođeni
drago mi je što je tako,
što te nisu ni začeli
da doživiš ovaj pako.
Što bi sada nas dvojica
u vihoru ovom ratnom,
san živjeli odsanjani
stazom išli nepovratnom.
Samo toga kad se sjetim
brate mili lakše mi je,
što bi oba suze lili
sad nas manje da patimo.
Barem nekom nek je dobro
makar tebi nerođenom,
kad sudbina kivna dade
meni živom danje patnje.
Sve će ovo jednom proći
bez nas oba ili sa mnom,
svak ispašta svoje grijehe
ti nerođen,ja ovako.
Ti odozgo,ja odozdo
gledamo se preko svoda
glupost ljudska što učini,
svim nerođenim i svim živim.
“ BLAŽENSTVO SATORI-II “
1993. (rat u Sarajevu)
Pustit ću krik svoj preko daljina
nad urbanim poljem ,ponosnih i tlačnih.
Dići ću pogled svoj više visina
i pred blaženstvom satori na koljena pasti.
Pustit ću dušu svoju da luta
slobodna kao pelud na vjetru,
visoko iznad tmina dana
još više iznad tajni noći.
Preći ću preko ponora mračnih
dvadeset šest godina duge su noći,
ljubav ću naći i sreću samo
gdje god da krenem ,
ma gdje da kročim.
“ ODLAZE PRIJATELJI “
16.09.1993. (rat u Sarajevu)
Odlaze prijatelji iz dana u dan-sve ih manje.
Ostajem sam sa svojim jadom u gradu pakla.
Jedni odoše na onaj svijet,drugi opet u bijeli svijet.
Samo ostajem ja ko uklet jedrenjak,
na uzburkanom moru života.
Neki spasenje nađoše u smrti,
sudbina druge u bolje sutra posla.
Samo ja ko napušten svetionik na hridi,dalek i sam.
Još jedino na platnu moga uma
vrte se trenutci sreće-prošlosti dah.
Kad prijatelja mnogo bješe-cigara,priča,pića i meze.
A sada neprozirnih zastora veo se spušta,
možda po poslijednji put.
Kao čempres usamljen na brijegu,
ranjena ptica u letu nad ponorom
i zvijezda padalica,otrgnuta nebu
jedna,jedina crna ruža u cvjeću-poslijednja.
Podižem svoj bijeli rupčić i mašem zagledan u daljinu
skritu iza magla života i neostvarenih želja.
Ispraćam svoje prijatelje kao u snu.
A kada se probudim,možda ni mene više neće biti.
Ostat će jedino bijeli rupčić i jedna gorka suza pala na tlo,
iz koje će nići nova crna ruža-možda,za sretan put.
P.S.
(beskrajno vas volim,sve vas beskrajno volim)
“ OTKAD TEBE NEMA “
06.01.1994. (rat u Sarajevu)
Ja prolio sam suza rijeke,
oči punih samo tebe
srca punog samo želje,
za beskrajno dugih noći
u samoći-moja draga.
Čekao sam da zora svane,
da provedem još duže dane
besciljno sam lutao po cesti
i molio Boga ,preklinjući
da granata padne-moja draga.
Dugo već nehodam gdje ostali,
i netražim sigurnost iza zaklona
koračam Vojvode Putnika cestom,
čekajući na svoje tane-moja draga.
Presahlo je srce moje od rastanka,
sem čemera ispucalog kao suha zemlja
nemam više nikome ja išta da dam.
Izblijediše moji horizonti,
od pejsaža suton osta dalek,
mada mladić,samo starac ja sam.
Od kad tebe nema
nesto sam i ja-moja draga!
“ NEK BUDEM ZABORAVLJEN “
15.01.1994. (rat u Sarajevu)
Sve je ovo samo tren
ko treptaj oka Svemira
i proći će zauvijek
ovo breme nemira.
Duša naće spokoj svoj
srcu,smrt mir donjeti
više neću biti njin
svi će me zaboravit.
Ljubav je života hir
smijeh i patnja isto su
što sam jednom bio njen
teško sad preboljet ću.
Protkao je život moj
niti sjete kroz mene
krvi vrele potok moj
ponire u ponore.
Odavno je zore poj
veo maglen prekrio
suton krvav,tron je moj
podno polje-zamrlo.
Duša naće spokoj svoj
srcu,smrt mir donjeti
nikad više,nikad njin
nek budem zaboravljen.
“ ČAR BORBE “
24.01.1994. (rat u Sarajevu)
Sa sudbinom
ja se borim stalno,
mada nije suđeno mi lako.
I kad bude moje tjeme sijedo,
kao starac borit ću se tako.
Istim žarom lomit će me kobi
i istim ću žarom da im vraćam.
Za sve ono što tražio nisam,
ja životu krvav danak plaćam.
“ KRAJ I POČETAK ”
06.10.1994.
Pod nebeskim svodom
zgasnut će sunce,
glasovi diječiji-parat će uši
i duge će suze ledene teći;
dok pucat će srca u majki njinih.
Noćne će sjeni niz hridine ledne
baciti breme života njinih,
proljetne zore o` kada svanu
donjet će smiraj duši i tijelu.
Iz zamrla polja,nići će cvijeće
i život novi u tišini.
“ GDJE SI SADA “
10.12.1994.
Gdje si moja uspomeno gorka,
Dal ti život čega dobrog dade?
Jednom bismo istog cvjeta lati,
Evo sad smo uvenulo klasje.
Samoća je plemenita patnja,
Ipak nade nikad se ne gase.
Srce moje tužnom sjetom zbori
A silno bi htio da sam sretan!
Danas žalim jer imasmo šanse,
Ali nismo mogli ili znali.
“ KAD ME SRETNEŠ ”
16.09.1996. (USA-Florida,Jacksonville)
Sresti ćeš me kad procvijetaju cvijetovi na trešnjinu drvetu
i sutoni purpurom ožare makova polja.
Doći će patuljci iz šuma,prelazeći most od duge
u rukama noseći naljepše poljsko cvijeće.
Posuti će ga po putu kojim Ti ćeš doći
i okitit će tvoje kose tisućama bisera.
Srest ćemo se u Hramu viječitu u srcu planine
u mojim očima pronaći ćeš utjehu i radost.
Povest ću te sa sobom na konju Jednorogu
mlječnom stazom Vaseljene da upoznaš ljepotu moje majke.
A kada stupiš pred onoga što je stvorio svijetove
i shvatiš kako je veličanstven u svome sjaju,
ne stidi se moj mali Anđele jer otac moj-Blagoslovit će nas.
Moje ime Eonima šapuću vjetrovi u noći ga na nebu ispisuju zvjezde,
kroz vjekove i vjekove ljudske povijesti-ja sam tražio i dozivao tebe!
“ DIJETE MORA ”
02.03.1997.(USA-Florida,Jacksonville)
Daleko je rodna gruda
i daleke hridi kopna,
zamrla su moja mora;
pa brodica moja nije-zaplovila odavno.
Ne pušu u jedra vjetri,
nit me nose morske struje;
bonaca je,tiho more…..
Dom moj daleko je…………..daleko je.
“ PISMO NAŠA ”
10.02.2000.(napisana u autu 08:15 na putu sa prijateljem od Dubrovnika prema negdje u Europi)
Sad je došlo da se rastajemo,
leti vrime i godine parte.
A daljine srca naša vabe,
puti naši po lukama nose.
Ća je život-bokun krua crna
s Profundisom to je vična igra.
Zato pismu nas putnika slušaj,
ove mudre-ispisane rime.
Nijednu ženu ti srcem ne ljubi
u svakom portu nek te druga čeka,
jer sve će rane da izliči vrime
al zaljubljenu srcu lika nema.
Nek nas nose kurenti i vitri
o hridine nek nas lome vali,
neka nebo lampa se i svitli
nek šibaju od života bure.
Kad je teško ja se tebe sitim,
pismo moja-moj timune.
“ PJESMA NAD PJESMAMA “
05.01.2001.
Voljet ću te i kad nestane sunca sa neba.
Tražit ću te i kad snijegovi zametu sve staze.
Željeti te i kad vjetrovi sve odnesu u zaborav
i pepeo prekrije svaku istinu i san.
Kada nebude više nikoga da ti se nada
ja ću te čekati.
Kad nestane sa svijeta i onih koji se vole
ja ću te ljubiti i tad!
“ KAO STRANAC U SARAJEVU “
12/1/2006 2:06:47 AM
Od Ilidže pa do Čaršije
sve ulice mi dobro znane,
a ljetne bašće pune su u beharu skrite.
Neke mlade curice
i neki novi klinci,neki novi klinci.
A Miljacka mirno teče
pod kaskadom još po neka lopta,
iz diječije ruke utekla kao nekad prije.
I sve je isto a sve drugačije
od kada me nije,od kada me nije.
Na Principovom izađem
pa preko Titove do viječne,
cigaru za cigarom palim, tako oduvijek.
Od Šadrvana kraj Begove
mahale se rasule,mahale stare.
A Miljacka mirno teče
pod kaskadom još po neka lopta,
iz diječije ruke utekla kao nekad prije.
I sve je isto a sve drugačije
od kada me nije,od kada me nije.
I još je duše iste ostalo u zraku
mirisi golicaju meni dobro znani,
a neka lica nova promiču kraj mene.
I još samo rjetko sretnem nekoga
od svoje stare raje,svoje raje.
A Miljacka mirno teče
pod kaskadom još po neka lopta,
iz diječije ruke utekla kao nekad prije.
I sve je isto a sve drugačije
od kada me nije,od kada me nije.
“ GLEDAŠ LI GOSPODE ”
09.02.2007.
Uplakano pored stola leži,
čedo malo ostavila majka;
otišla je s ljubavnikom novim,
milo svoje,neće naći ćaća.
Kako noć se primicala bude
i pahulje zatrpale vrata;
hladni prsti sklopit će se zime,
oko malog i nevinog vrata.
I tad će se nečujno i nježno,
uzdah otet tiho poput šapta;
duša će mu malena na nebu,
smiraj naći u sutonu dana.
Jer na podu uz otvoren prozor,
bešćutna ga ostavila majka…
„ PROHUJALO SA VIHOROM „
21.2.2007 3:37
Sutone purpurne prizivam sjetom,
čežnja mi donosi jedno staro ljeto;
kad sve je bilo u tisuće boja,
stijenje,more,lica prijatelja,bova.
Vijetrovi nam šibali preplanula tijela,
mišića nabreklih mi Kraljevi ulica
i svaka konoba bila nam je dom,
prepun života i žena sto.
A onda nas bešćutni Bog rata Ares,
prekri plaštom svojim crnim;
raznjeli nas vihori života i smrti,
nestalo boja samo oblaci tmurni.
Nesta mladosti-ostaše samo sijede vlasi,
nekolicini od nas što viječnost ne dograbi
i sijećanja gorka,sijeta ko kamen,
bore na licu,življenja znamen.
A ja vrijeme unazad vratit nemogu
i gorčinu nosim spram životu i Bogu;
jer najljepše godine mladosti moje,
ko lišće otpuhali vjetrovi kobi.
Sad na tim stijenama ja sjedim sam,
pogleda uprta u znane daljine;
al jedino što u njima sada vidim
su mrtvački blijeda lica prijatelja.
Gledaju u mene i njemo zbore
i sve čujem al nema boje;
samo suze tople niz lice
i znam........................sve znam.
"INSOMNIA"
14.05.2007.
Umoran sam dušo-umoran,
godine me biju nemilice.
Za tišinom žudim-lutam
poput usamljene letim ptice.
Umaraju me ljudi i njihove sjenke,
čeznem za divljinom i fale mi zvjerke.
Daleki pejsaži i podivljale rijeke,
čempresi uz more i talasa pjene.
Krševi pusti-gdje nekroči noga
spodoba stvorenih po liku Boga.
Vukove sanjam-čopore u trku
jurim sa njima a led mi na brku.
I zavijam tako po čitave noći
jutrom se budim-tuga ubi oči.
Dok skidam sa sebe iglice sa grana
i travke suhe otresam sa dlana
pitam se da li sve-san je il java
al čujem vjetar fijuče kroz grane
i znam na nekom planinskome klancu
divlja braća moja-uvjek misle na me!
|
Prijava
FAQ
Pretraživač
