Sada je: pet mar 29, 2024 1:27 pm.

Prijava

Korisničko ime:   Šifra:   Automatsko prijavljivanje  

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 583 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1 ... 23, 24, 25, 26, 27, 28, 29, 30  Sljedeća
Autor/ica Poruka
 Naslov: Re: Poetski kutak
PostPostano: sub aug 18, 2012 8:18 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pon dec 10, 2007 5:32 pm
Postovi: 321
nat je napisao/la:

:love9:

:love3: :love5: :love3:

FEnomenalna !!!!!!

:love3: :love3: :love3:

_________________
- Fortes fortuna adiuvat. - Sreća prati hrabre.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Poetski kutak
PostPostano: sri sep 05, 2012 8:13 pm 
Offline
Moderator

Pridružen/a: pon jan 12, 2009 12:46 pm
Postovi: 1148
Lokacija: ni vrit ni mimo,Zagreb
Savršenstvo vatre

Znam da ja nisam u svemu samo čovek.
I sad sam upotrebljen tek uz put.

Nevolje je u tome što ne znam kako da prepoznam
gde sam udešen tako neverovatno nesrećno

da upetljavam sebe u pretakanje večnosti u večnost
i svemu pristajem da sam posuda,

da sam ram koji obmanjuju da je ikona,
da sam ikona koju varaju da je boja,

da sam boja kojoj predskazuju da je smisao,
i da sam smisao koji, na kraju, ne zna se šta je.

Da li ste odgonetnuli to volšebno, to složeno,
što nazivamo u sebi: prepoznavanje poznatog?




Ako te uprlja blato i otruje gorčina
oni to sigurno čine iz njima časnih pobuda.

Moralni zakon vode je: da udavi.
A vatre: da sagori sve što joj je u zagrljaju.

Blatu je umetnost da blati. Gorčini da je žešća.
Oni u tome vide čistotu dobrih običaja.

Sve ima svoj stvaralački sjaj i krepost.
Sve ima etiku sopstvene prirode.

Tvoje je s kim si, kud prolaziš i šta gutaš.
I zato, sve što ti je strano posmatraj

blagonaklono. Jer i tvoje je rasuđivanje,
Jer i tvoje je delanje za nekog nasilje i bol

Mika Antić


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Poetski kutak
PostPostano: pon sep 17, 2012 10:55 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri nov 28, 2007 1:08 am
Postovi: 1088
Mi smo istinski dobri samo kad smo istinski srecni. Nesreca kvari srca i rusi karaktere. Retko je bilo ljudi koji su odoleli otrovima nesrece i produzili da vole druge ljude... Sirotinja je najveca nesreca zato sto otruje coveka takvim mrznjama, a jedna velika napast covekova, to je, sto u nesreci dobije rdjavo misljenje o ljudima i pogubi prijatelje.


Najveci broj ljudi ne znaju sta hoce, a veliki broj ljudi ne znaju ni koliko mogu. Najredji je slucaj coveka koji zna sta hoce i koliko moze.


Ima trenutaka kada se čovek više plaši života nego smrti. To je najgroznije osećanje koje se može imati. To je vrhunac očajanja sa kojeg se pada ili u smrt ili u zločin. Ali ovo znači i da treba više hrabrosti za život, nego što je treba za smrt. Znam da su religiozne krize za pobožnog čoveka porazni momenti, kada čovek pada u prašinu i rida. Ali je još strašnija kriza jednog karaktera, u kojoj se čovek oseti nepouzdan u samog sebe. Ne verovati više u Boga, u kojeg se dotle verovalo svim srcem, to je odista užas; ali ne verovati više u sebe, to je još bolnije: jer to isključuje i Boga i Čoveka u našoj sudbini.

J. Ducic

_________________
sigma


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Poetski kutak
PostPostano: pon okt 08, 2012 3:30 pm 
Offline
Početnik
Avatar

Pridružen/a: pon okt 08, 2012 2:29 pm
Postovi: 4
Evo i jedna moja pjesma. Nadam se da će vam se svidjeti :D


Nokturno

Umorni su dani što teku u snove
Kao potok suza kroz pokrove bola
Opalih u očaj i u jade nove,
U srce moje što ruža je ubola

Meni noćas dođe sav taj prizor tužni,
Stao je pred oko - uprlja moj vid.
Proljeće i ljeto meni bili ružni,
Izgubi se vrijeme... bilo me je stid.

I ja mislih tada - misao me boli,
Misao što rađa, pa uništi san,
Što u noći leži, pa za sreću moli
U dolini bola gdje dan je nokturan...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Poetski kutak
PostPostano: sub okt 27, 2012 10:50 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: uto nov 01, 2005 1:17 am
Postovi: 1377
Lokacija: Justinijana Prima
"Ме боли кур" - Мастер М. / Марко Маринковиќ - Слаткаристика

Ме боли кур, ме боли кур, ме боли кур...
Ме боли кур за тебе, тебе, тебе и за тебе.
Ме боли кур, кој е педер и која со кој се ебе.
Ме боли кур кој е тепач или кој кого тепал.
Ме боли кур кој е куртон и пичката му ја ебат.

Ма дај, дај, дај, дај, дај не ми сери. Ме боли кур кој е главен и се шета како шериф. Ме боли кур, не си видел само си чул, знаеш дека за такви ствари ме боли кур. Ме боли кур, тоа е муабет, класичен муабет, ништо не прават едино само муабет. Као имаме муабет, као се слушаме, не ми ѕвони пошто баш за се...

Ме боли кур вие што мислите,
Ме боли кур, ма сите исти сте,
Ме боли кур, ваков и секаков,
Ме боли кур, тачно и нетачно*2

(ме боли кур, ме боли кур, ме боли кур, ме боли кур)

Ме боли кур кој е криминалец и кој го таста.
Ме боли кур кој лапа дека е близок со власта.
Ме боли кур кој дудла сегде за да биде ѕвезда.
Ме боли кур кој со гратиси пуни цела арена.

И ја, ја, ја едно време станав тетка, ме боли кур, информации пуна датотека, ме
боли кур, а ништо не сум видел само сум чул, за такви ствари брат почна да ме боли кур. Ме боли кур кој ќе лапа тендер, а кој сања тендер, истиот муабет денес го чув и ја на беребер.
Имаме муабет, ќе ти кажувам, не ми збори пошто баш за се...

Ме боли кур вие што мислите,
Ме боли кур, ма сите исти сте,
Ме боли кур, ваков и секаков,
Ме боли кур, тачно и нетачно)*2


:love9:

:love3: :love5: :love3:

P.S.
:love11:

_________________
Теоретичар завере у мировини, технолошки вишак @ КасиЈопеја ДП инк. & стечајни управник @ ХипиШизикМетафизик анлимитид.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Poetski kutak
PostPostano: uto okt 30, 2012 11:19 pm 
Offline
Moderator
Avatar

Pridružen/a: sri okt 10, 2007 7:18 pm
Postovi: 4118
Pećine

Aprila sam odlučio da predjem planinske vrhove i spustim
se ka moru.
Od zime bio sam opčinjen jednom vešću iz novina i neobičnim
slikama okeanskih dubina.
Neko je dole pronašao novu vrstu života.

U petnaestoj godini dečaci kao ja znaju za mnoge tajne i odmah
prepoznaju pesmu u svemu što ih okružuje.
U čavrljanju trava ili u mrmljanju vetra. U mekom coktanju reke što
rije usnama sprudove. U blagom dahtanju šljunka i
otkucaju srca neke bube na dlanu.

Kasnije, mnogi potroše čitav usplahiren život da sve to ponovo
otkriju. Da opipaju. I provere. Da objasne. I dokažu.

Ljudi najteže vide ono što je nevidljivo. Za takve stvari je
potrebna ogromna mudrost očiju.

Onda: ta vest. Te slike. Taj svet karbohidrata. I materinstvo
hemije.
Ti zagonetni sistemi života, što se ne otvara iz sunca i iz
svetlosti, nego ga plodi mrak, jer obasjano je ljubavlju vulkana
što se mehuraju pod strahovitim pritiskom vodenog
zagrljaja.

Džinovski cevasti crvi, koji umesto očiju imaju purpurne
kreste. I laticama vrebaju. I brste vreli mulj.
Šta će boje u tami, u dubinama mora, razmišljaju dečaci u
petnaestoj godini, dok u sebi pevuše svoja purpurna pitanja.
I otkud krabe i pauci što gmižu po magmi? Ili korali i alge
sa hemoglobinom u krvi, kao u kapilarima sisara?

Ljudi najteže shvataju to što je nezamislivo.
Za takve stvari je potrebna ogromna mudrost mudrosti.

Ushićen i potresen otkrićem te čudne prirode, za koju ne bih ni
saznao da sam se ovde na zemlji rodio stoleće ranije, išao
sam ka moru kao ka zvuku iz sna.
Pa valjda zato i nisam primetio na vreme kako me neko prati,
ali ne planinskim stazama, već iznutra, kroz stene.

Naviknut da se stvarnost od polovine marta ponaša prema meni
nekako pomereno, i da mi raspršuje razum kao severni vetar
oreole maslačka, odlučio sam da ćutim, da posmatram sa
strane i pravim se ravnodušan.
Ko me sledi, taj sigurno ima dubokih razloga.

Tim pre, što je i dečak. I ima moje oči. I moje crte lica.
I ima moje godine i moju tihu upornost.
Što onda ne bi imao i moju lepu radoznalost?

Znao sam: neće izdržati. Pojaviće se iz kamena.

Izišao je iz stene u smiraj šestog dana. Čitavu milju preda
mnom. Spustio se do potoka i zapalio vatru.
Prao je čelo i oči dok sam mu prilazio. Onda sede na kamen i izvadi
iz nedara pregršt nezrelih narova. Pružio mi je pola.
"Na čudan način stižete", rekoh umesto pozdrava.

On je lomio plodove i neko vreme ćutao. Na licu mu je treperio
zlatnocrveni odsjaj od soka, vatre i sunca što se po nama
grušalo.
Nabacujući granje, reče: "Pridjite vatri."

Lepljivi krici ždralova još uvek su mi mirisali na sever i na
sneg.
U ovom kraju je bilo škorpiona i zmija. Zato sam ležaj prostro
uz samu obalu potoka.
On reče: "Budite spokojni. Paziću na Vas dok spavate."

Magla sa vode, na mahove, kao da je dobijala pamučne napade
kašlja.
Ostali čvorovi sumraka polako su se vezivali u pepeljastu
tišinu.

Sunce je odavno zašlo. Ćutali smo i jeli dve ribe što sam
ulovio u viru ispod kamena.
Onda legoh na ledja i zagledah se u nebo. Jedan cvet - bela
kometa, sa dugim repom peteljke, obleteo je galaksiju mog
užarenog uha.

Rekoh: "Iako nemam neke vidovite oči, ja sam Vas ipak posmatrao
zatvorenog u kamen i želeo bih da shvatim, čestiti
prijatelju, je li to lavirint pećina kroz koji se Vi krećete,
ili u sebi nosite nekakav urodjen dar da prolazite kroz
tvrdo?"

Seo sam levo od njega, niže za čitavu glavu, odajući mu tako
dostojno poštovanje.

On reče: "Postoje dva sveta. Jedan smo izmislili, a na drugi nas
teraju. Od koje ste Vi vrste?"

Od koje sam ja vrste?

Ponekad mi se učini da mi beže pod nogama putevi i daljine. I
kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega
i mislim: konačno, evo me; ako podignem oči, vidim da
svako najdalje ima svoje još dalje.

Možda je to i sreća. Možda imam u sebi nešto duže od krajeva.
Možda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde,
neće moći završiti.

Nije reč o životu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne
mogu saznati samo očima.
Postoje u meni mnoga, neverovatna čula. Čula vode i vazduha,
metala, ikre, semenja...

Oni koji me sreću, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To
beskraj po meni hoda.

Od koje sam ja vrste?

Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne mičem se satima.
Pravim se kao da razmišljam i da u sebi rastem.
Činim to dosta uverljivo. Dok imitiram drveće, neko sa strane,
neupućen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje.

Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Čak se i ptice
prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu.

Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjač. Spor saputnik.
Pravim se da mi je teško da se savijam preko belih oštrica
realnog.
Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skraćivanja u
tačku i produžetka u nedogled.

Dečak je i dalje ćutao.

Ovako sam mu rekao:

"Seme sam, što čuva u sebi neproklijalo vreme. A siguran sam
u jedno: nemam pamet od magle.
Ja ne upoznajem svet, već ga samo prepoznajem. Ne idem da ga
otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke
uspomene.

Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koračao. I mnogo puta sam
živeo u onom što još ne poznajem.
I mnogo puta sam grlio to što će tek biti oblici.

Zato izgledam izgubljen i neprekidno se osvrćem. A u sebi se
smeškam. Jer, ako niste znali, svet je čudesna igračka.

Može li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i u nekakvom
prostoru, ako u sebi ne nosi sva vremena i prostore?"

I ovako sam mu rekao:

"Pokret od mene do mene nije ni ulaz u mene, ni izlazak iz
mene, već lice moga naličja.
Tu negde ispod kože, tu negde bliže kičmi, gde rskavica okoštava,
množi se novost već poznatog.

Pokret od mene do mene nije umeće sazrevanja. Šta bih ja, da se
uobličim u krošnju svoga konačnog?
Šta bih ja, kad bih prestao da iscrtavam trajanje, u
premorenom vazduhu medju pepelnim senkama?

Neukrašen i običan, bavim se odgonetanjem. Vidite kako se
igram. Vidite kako to umem.
Igra je neobičan i nepogrešiv život.

Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem."

Od koje sam ja vrste?

Postoje ljudi iz prošlosti koji žive i danas. Ko se pažljivo
zagleda, možda ih može primetiti već negde u budućnosti.
Eto od koje sam vrste.
Sve što mi učini prolaznost, ne prima se: ni poljupci, ni
ožiljci, ni starenje.

Pokret od mene do mene nije umeće šarenila, mada mi se sva
tkanja poznaju kao ćilimu.
Tu negde oko očiju, tu negde oko usana, moj osmeh čita petlje i
blaži nesklad boja.

Prislanjam jezik uz nepce. Tu je sav okus prostora. Mili po
meni tišina.
Otvaram poklopce noktiju. Moji prsti mi pevaju.

Pokret od mene do mene nije ni umeće venjenja. Ja samo uplićem
smisao večitih ornamenata u ovu prelepu njušku, mokru od
sopstvene svetlosti.

"Verujte", reče mi on, "odavno nisam sreo nekoga ko je u sebe
tako aljkavo preobučen.
Vi osećate stvari kao što životinja oseti zemljotres, šumski
požar, poplavu ili smrt.
Ali to nije dovoljno.

Mučite se da mislite dalje od odmišljenog.

Da li se drveće muči dok lišćem rezbari prostore? Da li se
okean muči dok brsti stenovite obale?
Da li se izvori muče dok putuju kroz zemlju? Da li se vetrovi
muče dok bez napora udišu jedno po jedno nebo?

Probaću da vam objasnim neke obične stvari. Ali vas upozoravam:
najteže je razumeti ono što je razumljivo.
I najteže je čuti ono što vam prećutim. Za takve stvari je
potrebna ogromna mudrost ušiju."

Sedeli smo do svitanja. On reče da u kamenu nema nevidljivih
hodnika, niti mora postojati nekakva posebna lukavost da se
prodje kroz tvrdo.
Jednostavno se bira prvi, najpreči put, i to je čitava pamet.

Prepreke, ako ih ima, ne nalaze se u stvarima, nego u našoj
nemoći.
Jer zašto na njih ne naidju oni koji ih ne vide? Ili ih vide, a
preziru?

Nema ni tajni, ni trikova, niti se takve stvari mogu negde
naučiti.
Treba zadržati dah, zažmuriti, i zatim, zagnjuriti se u
planinu.

Poneko nikad ne primeti, ushićen lepotom svog vida, da zagledan
u neobično, smeta njegovoj običnosti.

Gledao sam ga zbunjeno: "Samo mi nemojte reći da prolazak kroz
stenu zahteva isti napor kao i hod kroz vazduh".
On se zamisli začas i reče: "Imate pravo. Teže mi je kroz vazduh.
Mučim se da ga savladam.
Vazduh je dosta žilav, neposlušan i razmažen. I uvlači se u
čoveka."

"O ovom bi", rekoh, "valjalo razmisliti. Ako nije čarolija, i
ako svako može da se kreće kroz tvrdo, znači: i ja bih mogao.
Biću vam blagodaran ako uspem da shvatim čime se tamo ulazi."

"Ćutanjem", reče on. "Vi koji prolazite samo kroz razredjeno,
isuviše ste brbljivi.
Zadihani u srcu, retko kad osetite istinski ukus reči.

Ja, i kad najviše žurim, žurim vrlo polako. To nazivam
razmišljanjem."

I ovako je rekao:

"Treba dopustiti mislima da se smire i stalože, da bi Vam od
svega ostalo tek nekoliko reči, oljuštenih i čistih,
lišenih nepotrebnog.
Sve teže se odlučujem na upotrebu govora. Velika je to smelost
i opaka je nevolja, i beskrajna je slava i čudovišan jad, usuditi
se kazivati.

Sjaj i dragocenost vatre. Nemir lišća i oblaka. Čvrstina i grč
planine. Istrajnost jezerskih voda. Dah vetra u dolinama.
Miris sunca u semenju.
Sve su to dostojanstva pred kojima sam postidjen i kad pogrešno
slušam, a kamoli kad pokušam i da ih objavim rečima.

Govor je opasna umetnost."

A zašto nam je potrebno da znamo svetle reči?

"Da ih u sebi nosimo, prostodušne i smirene, kao čestitu opremu
protiv lukavstva i zablude."

A koliko je potrebno takvih istinskih reči da se ispuni
život?

"Deset. Možda čak dvanaest. Ko shvati tih dvanaest reči, uspeće
da odabere na kraju onu najsvetliju, i odbaci sve ostale.
Jer u poslednjoj reči sadrži se sav govor."

A zašto nam je potrebno da znamo najčistiju reč?

"Da je u sebi ljuštimo kao svoj način ćutanja. To je jedini ključ
kojim se može otvoriti najtvrdja stvar na svetu."

Tako mi je govorio. Kroz polusan sam video kako polako gricka
poslednje zrno nara.
U potoku je svitalo, u vatri se smrkavalo.

Jesam li išta primio? To što u sebi nosimo, prevazilazi
dokaz, ali dobro je saznati kako se misli bez napora.
Ko tako ume da misli, taj ima oslonac u nečujnom. Ko ume tako
da odluči, taj ima oslonac u nevidljivom.

Bio sam sanjiv i umoran, sav nešto nežno ošamućen. Umalo da
mu priznam, ni učtivo, ni oholo, da mu obazrivo verujem.
Drukčiji sam od ostalih i to je moja muka. Težak, od jezgra
načinjen, ja lečim metalnu potrebu da briznem u gvozdeni
plač od straha i lepote.
Ali čemu priznanja? Ko je mene razumeo?

Duboko se poklonio. Reče da smatra čašću što mi je pomogao da
budem manje umišljen. Zahvaljuje mi na tome.
Više se nismo sreli. Odlutao je kroz kamen.

Proveo sam dve nedelje kao u blistavom bunilu, trudeći se da
izdvojim bar nekoliko reči za koje doista verujem da su
neukaljane.
Prvo sam rekao: majka. I ponavljao: majka.

Kad mi se sasvim učinilo da je ta reč od svetlosti, odlučih da
je progutam kao malenu semenku i sačuvam za sebe.

Da je nikad više ne upotrebim uzalud.

Onda sam pokušao da me misao o njoj provede kroz kamenu
liticu.
Udario sam čelom i pao licem ka zemlji sa punim ustima mleka.

Govorio sam mlekom. Vilice su mi bile otečene i rovite.

Onda sam rekao život. I rekao sam sloboda. Ponavljao sam te
reči.
I kad mi se učinilo da imam u ustima svetlost, odlučih da ih
progutam kao zalogaj saća i sačuvam u sebi.
Da te dve reči nikad ne upotrebim uzalud.

Dogodilo se isto. Udario sam čelom o liticu pred sobom i pao
licem ka zemlji sa punim ustima vatre.
Govorio sam žar, i desni su mi bile u plikovima i ranama.

Izabrah još neke reči. Dugo sam ih ponavljao. I videh da govorim
meso i da govorim dim. I videh da govorim kišu i da govorim
korenje.

Skoro sam se udavio.

I tek tada sam shvatio da svaka reč na svetu sadrži u sebi govor,
ma bila i najobičnija.
Reč: ptica. I rel: hleb. I sreća. I ljubav. I istina.

Jer veličina reči nije u njenom značenju, nego mome značenju.

Zagrizao sam vetar na samoj ivici usne, tu gde počinje osmeh.
Jesam li, najzad, siguran? Ako ni u šta drugo, bar u svoj neuki
um?

Bio sam, napokon, spreman da se ponovo vratim rečima kao: majka,
sloboda ili život.
Ali ne da ih govorim, ali ne da ih mislim, već da ih živim u sebi,
žureći polako i oprezno.

Postoje mnoge stvari koje sam zanemario.

Dok gledam kako april silazi u dolinu i u naručju odnosi
nezrele plodove kiše, ljuštim se, ali se provlačim kroz
okočtali vazduh i rskavicu nevidljivog.
Da li ću ikada biti dovoljno mudar i upućen u rastvaranje
prepreka?

Kad budem ravan vodi, koja bez ikakvog oslonca drži na plećima
brodove natovarene nebom, možda ću to razumeti.
Kad budem ravan nebu, koje bez ikakvih eksera zakiva zvezde u
prazno, možda ću to razumeti.
Kad budem ravan vetru, koji bez kičme i kostiju nosi težinu
ptica, možda ću to razumeti.

Kad budem ravan sebi, možda ću to razumeti. Vreme je da
odrastem bar do sopstvenog temena.


Miroslav Mika Antić


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Poetski kutak
PostPostano: sub nov 10, 2012 11:16 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet aug 31, 2007 4:51 pm
Postovi: 1135
Lokacija: Međimurje
SRČANA NIT

Avalokiteshvara,Bodhisattva milosrđa, meditirajući duboko o savršenoj mudrosti jasno je vidio je
da je pet aspekata ljudskog postojanja prazno*,i tako se je odriješio patnje.
Odgovarajući na pitanje “fratra” Sariputra,on reče:

Tijelo nije ništa više nego praznina,
praznina nije ništa više od tijela.
Tjelo je zapravo (potpuno) prazno,
a praznina je zapravo tijelo.

Ostala četiri aspekta ljudskog postojanja-
osjećaj,misao,volja i svijest-
su također ništa drogo do praznina
a praznina ništa više nego oni.

Sve stvari su prazne:
Ništa nije rođeno,ništa ne umire,
ništa nije čisto,ništa nije prljavo,
ništa ne raste i ništa ne opada.

Dakle,u praznini,tamo ne postoji tijelo,
ni osjećaj,ni misao,ni volja,ni svijest.
Tamo ne očiju,ni ušiju,
ni nisa,nijezika,
nitijela,ni uma.
Ta nema vida,ni sluha,
ni njušenja,ni okusa,
ni dodira,ni zamišljanja.
Tamo ništa nije viđeno,ni slušano,
ni namirisano,ni okušeno,
ni dirano,ni zamišljeno.

Tamo nema neznanja,
ni kraja neznanju.
Tamo nema starosti ni smrti,
a ipak nema kraja starosti i smrtti.
Tamo nema patnje,nema uzroka patnje,
nema kraja patnji,nema puta za slijediti.
Tamo nema postignuća mudrosti,
ni mudrosti koje bi se postiglo.


Bodhisattva se oslanja na Savršenstvo Mudrosti,
i tako bez zabluda,
on ne osjeća strah,
i postoji u Nirvani ovdje i sada.

Sve Bude,
prošli,sadašnji i budući,
oslanjaju se na Savršenstvo Mudrosti,
i žive u punom prosvjetljenju.
Savršenstvo Mudrosti je najveća mantra.
Najčišća mantra,
najviša mantra,
mantra koja odklanja svu patnju.

To je istina o kojoj se ne dvoji.
Kaže ovako:

Gaté,
gaté,
paragaté,
parasamgaté.
Bodhi!
Svaha!

Što znači...

Nestao,
nestao,
nestao potpuno,
nestao u cijelosti.
Probuđen!
Pa neka bude!




*Praznina je uobičajen prijevod za budistički termin Sunyata (ili Shunyata).Odnosi se na činjenicu
da ništa--uključujući i ljudsko postojanje—ima apsolutnu čvstoću/tvarnost/postojanost,što zapravo znaći
da ništa nije stalno i da ništa nije totalno neovisno od svega ostalog.Drugim riječima,sve na ovome svijetu je isprepleteno/povezano i u stalnom fluxu (strujanju).Duboko priznavanje ove ideje o praznini
nas spašava patnje stvorene našim egom,vezanostima i našem otporu prema promjeni i gubitku.

Opaska:
Savršenstvo Mudrosti je prijevod od Prajnaparamita.Pun naslov ovog stiha(niti) je The Heart of Prajnaparamita Sutra.

_________________
Ono sto vi radite, ne mora reflektirati ono što vi osjećate.
http://www.youtube.com/user/vrkolos
http://www.box.net/shared/mis7x4u60n


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Poetski kutak
PostPostano: sri nov 21, 2012 12:18 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: uto okt 23, 2012 6:14 pm
Postovi: 169
"Vječnom snu...
umakli bi stoga samo oni
koji su već za života
znali usmjeriti svoju savjest prema višoj mjeri.
Posvećeni, Sljedbenici, stoje na rubovima tog puta.
Stečenim sjećanjem, anamnesisom,
prema Plutharhovu izrazu,
oni postaju slobodni, idu bez lanaca,
okrunjeni oni slave "tajne" i vide na zemlji
gomilu onih koji nisu posvećeni
i koji nisu "čisti",
kako se gnječe i gase u blatu i u tami.

J. Evola (Hermetička tradicija);citat iz knjige U. Eca "Foucaultovo njihalo"

_________________
Neznanje je majka svih zala.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Poetski kutak
PostPostano: sri nov 21, 2012 6:13 pm 
Offline
Početnik
Avatar

Pridružen/a: pet aug 26, 2011 4:03 pm
Postovi: 9
Lokacija: In and out of time.
svjetlost je napisao/la:
"Vječnom snu...
umakli bi stoga samo oni
koji su već za života
znali usmjeriti svoju savjest prema višoj mjeri.
Posvećeni, Sljedbenici, stoje na rubovima tog puta.
Stečenim sjećanjem, anamnesisom,
prema Plutharhovu izrazu,
oni postaju slobodni, idu bez lanaca,
okrunjeni oni slave "tajne" i vide na zemlji
gomilu onih koji nisu posvećeni
i koji nisu "čisti",
kako se gnječe i gase u blatu i u tami.

J. Evola (Hermetička tradicija);citat iz knjige U. Eca "Foucaultovo njihalo"


Jako lijepi citat. :) I interesantna knjiga.

Love’s horse will carry you home

The whole world could be choked with thorns
A Lover’s heart will stay a rose garden.
The wheel of heaven could wind to a halt
The world of Lovers will go on turning.

Even if every being grew sad, a Lover’s soul
Will stay fresh, vibrant, light.
Are all the candles out? Hand them to a Lover -
A Lover shoots out a hundred thousand fires.

A lover may be solitary, but he is never alone.
For companion he always has the hidden Beloved.
The drunkenness of Lovers comes from the soul,
And Love’s companion stays hidden in secret.

Love cannot be deceived by a hundred promises;
It knows how innumerable the ploys of seducers are.
Wherever you find a Lover on a bed of pain
You find the Beloved right by his bedside.

Mount the stallion of Love and do not fear the path -
Love’s stallion knows the way exactly.
With one leap, Love’s horse will carry you home.
However black with obstacles the way may be.


Rumi :love9:

_________________
A strange attractor is a complicated set with a fractal structure towards which a variable,
moving according to the dictates of a dynamical system, evolves over time.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Poetski kutak
PostPostano: čet nov 22, 2012 1:49 am 
Offline
Moderator
Avatar

Pridružen/a: sri okt 10, 2007 7:18 pm
Postovi: 4118
Žmurke

Postoji nešto brže i od same mogućnosti da se čovek sporazume sa svojom mišlju.
Nekakva groznica uobrazilje. Čarolija.
Trag koji se već dogodio unapred.

Sećam se svoje prve školske torbe. Nisam žurio da je otvorim. Dugo sam je posmatrao,
obilazio oko nje i zamišljao u njoj obilje neobičnih stvari.

I danas, evo, ako dobijem poklon, ne otvaram ga danima.
Lepše mi je da zamišljam šta može biti unutra.
Uvek je tako sa zatvorenim stvarima.

I tek kad oljuštiš omot, prestaje svaka čarolija,
jer više nema smisla nijedna igra pogađanja.
Jer sve je u nama kad žmurimo, a strano kad otvorimo oči.
I sve je naše dok želimo, a tuđe kad se ostvari.

Mi smo nalik na cvetove: rastemo u sebi,
unutra, u skladištima tajni i korenju energije.
Samo smo spolja dopadljivi, puni boja i mirisa.
A unutra, u nama, kipe orijaška sunca.

Sve se to događa zato sto nismo skinuli omot sa
svog još uvek pitomog i detinjastog srca.
Dobivši sebe na poklon od ovog ovde jedinog i nepovratnog života,
mi u tom srcu nosimo sve ono što postoji i što će tek
postojati u našim drugim životima.

I ne kvarimo ga kao igračku, da otkrijemo čime voli.
I ne kvarimo ga da vidimo čime se boji i čime sanja.
Kad zvezde padaju avgusta, ne trči da ih potražiš u travi.

Ne sakupljaj ih po šumama i ne vijaj za bregovima.
Samo zatvori oči. Bar ti znaš da se igraš žmurke.
Uhvati ih u letu i sve će u tebe duboko otkotrljati.

Zaželiš li se mora ili severnih snegova, zaželiš li se planina, jezera ili pustinja,
samo zažmuri u svet, ne odmotavaj omot vida,
i sve će se u tebe zauvek naseliti i tu nastaniti.


Miroslav Mika Antić


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Poetski kutak
PostPostano: čet nov 22, 2012 3:46 pm 
Offline
Moderator

Pridružen/a: sub apr 11, 2009 9:25 pm
Postovi: 969
VLAJKO


Uvek kada se igramo,

meni kažu: bićeš konj

I ja , šta ću - moram.

I još neki budu konji,

a ostali sednu nam na leđa,

pa se trkamo.

Mi,koji smo konji,

dok trčimo do cilja

u konje se pretvorimo,majke mi.

I srce nam konjsko.

I oči nam konjske.

I mozak nam konjski.

I mogu ti reći : kad si konj

uopšte nije važno da budeš baš prvi.

To je uvek važno samo onom

što te jaše...


Miroslav Mika Antić


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: ćorave budale
PostPostano: čet nov 22, 2012 8:36 pm 
Offline
Moderator

Pridružen/a: pon jan 12, 2009 12:46 pm
Postovi: 1148
Lokacija: ni vrit ni mimo,Zagreb
poput čipke od mraza
svatko za sebe
jadan uz drugog
smo srasli

u tom finom tkanju
da bi svoj uzorak našli
naučili tkati i
zajedno rasli

koružnjak tomislav :mrgreen:


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Poetski kutak
PostPostano: sub nov 24, 2012 1:20 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri nov 28, 2007 1:08 am
Postovi: 1088
Ljubav prema čistim ljudima usadi u svoje srce.

Ne daj srce nikome, osim onima, čije je srce čisto i privlačno.

U selo beznađa ne idi, ima nade na drugim mjestima. Ne idi u crnu tminu, ima još mjesta, gdje sunce sija.

Srce te vuče pravim srcima, a tijelo te vuče blatu i nizinama.

Pa onda pazi i otvori oči! Pazi! Podaj hranu srcu od onoga koji srce ima! Idi! Traži sreću od onoga koji je sretan!

:love3:

Jedan covjek dođe do vrata Ljubljenog i pokuca.
Glas upita: “Ko je to?”
On odgovori: “Ja sam.”
Glas rece: “Nema mjesta za Tebe i Mene.” Vrata ostaše zatvorena.
Nakon godine samoce i odricanja on se vrati i pokuca.
Glas iznutra upita: “Ko je to?”
Covjek rece: “Ti.” Vrata mu se otvoriše.

Rumi

:love9:
:love3: :love5: :love3:

_________________
sigma


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Poetski kutak
PostPostano: uto dec 04, 2012 6:35 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: uto okt 23, 2012 6:14 pm
Postovi: 169
"Hoću reći, ratnik koji podlegne malom tiraninu tihe vatre, gubi snagu jer se osjeća promašenim i bezvrijednim.To ti je isto kao da je smrtno pogođen.
Svatko tko se pridruži malom tiraninu, poražen je.
Podleći srdžbi, izgubiti samokontrolu i disciplinu, izgubiti strpljenje, to ti je poraz."

C. Castaneda "Unutarnja vatra"

_________________
Neznanje je majka svih zala.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Poetski kutak
PostPostano: pon dec 10, 2012 10:14 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: uto okt 23, 2012 6:14 pm
Postovi: 169
"Kad bi oko moglo vidjeti demone koji nastanjuju svemir,
opstanak bi bio nemoguć."

Talmud

_________________
Neznanje je majka svih zala.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Talmuđenje
PostPostano: uto dec 11, 2012 9:07 am 
Offline
Moderator

Pridružen/a: pon jan 12, 2009 12:46 pm
Postovi: 1148
Lokacija: ni vrit ni mimo,Zagreb
a svjesnost je napisao/la:
"Kad bi oko moglo vidjeti, demonima, koji nastanjuju svemir,
opstanak bi bio nemoguć."
jer vidjeti
jest svjetlost koja "sva zla", iz potpisa, "majke" lišava.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Poetski kutak
PostPostano: uto dec 11, 2012 8:13 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: uto okt 23, 2012 6:14 pm
Postovi: 169
vjetar je napisao/la:
a svjesnost je napisao/la:
"Kad bi oko moglo vidjeti, demonima, koji nastanjuju svemir,
opstanak bi bio nemoguć."
jer vidjeti
jest svjetlost koja "sva zla", iz potpisa, "majke" lišava.
:thumbup: :notworthy:

Kad bi oko ratnika,
koji ne gubi samokontrolu, disciplinu i strpljenje,
vidjelo demone koji nastanjuju svemir,
isti bi bježali niz vjetar,
...i opstanak bi bio moguć.:D

_________________
Neznanje je majka svih zala.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Poetski kutak
PostPostano: pon feb 11, 2013 7:16 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: uto okt 23, 2012 6:14 pm
Postovi: 169
"Umova ima tri vrste:
jedni shvaćaju sami po sebi,
drugi shvaćaju ono što im netko predoči,
a treći ne shvaćaju ništa, ni sami sobom ni s tuđom pomoći."

N. Machiavelli - Vladar

_________________
Neznanje je majka svih zala.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Poetski kutak
PostPostano: sub feb 16, 2013 10:01 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: uto okt 23, 2012 6:14 pm
Postovi: 169
"Živi svaki trenutak, kao da ti je poslijednji." :D

Samurajska

_________________
Neznanje je majka svih zala.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Poetski kutak
PostPostano: čet mar 14, 2013 12:59 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet aug 06, 2010 10:32 am
Postovi: 682
Stigoh kući!
Odakle?
Gdje sam to bio?
Nigdje!
Zašto sam otišao?
Nisam znao.

Pitanja je mnogo
odgovor je jedan.
Tražeći ga neće naći
jer ga traži ono što je.

_________________
The true Self is No-Self.


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 583 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1 ... 23, 24, 25, 26, 27, 28, 29, 30  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 18 gostiju.


Powered by phpBB © 2010 phpBB Group
BH (BIH) by Šehić Nijaz