|
Ne znam kako se zove film u kojem zatvorenike puštaju da kao fol pobjegnu, a onda ih počnu loviti, za zabavu. Užasno je to, ali upravo to osvještavam.
Za zabavu i sport služe grupe tzv."duhovno probuđenih" ljudi, kojima je namjerno, svjesno i podlo probuđena nada da su svjetlonoše, radnici svjetla i slično, da su bolji od drugih ovaca koje će završiti u klaonici. S namjerom da padnu na štos i krenu u bijeg iz električnog kaveza. Jer onaj tko iskreno vjeruje, pružit će veći otpor, bit će snalažljiviji, tim bolje - užitak lova je tim veći. Jer pravi psihopatski lovac uživa kad se plijen bori za život.
Lovac je fizički snažniji, inteligentniji, tehnički bolje opremljen i informiran, a plijen je k tome još i označen, tako da se u svakom trenutku može detektirati njegova lokacija. Igranje mačke i miša.
No, ipak se plijenu daje mala prednost koju ovaj treba iskoristiti kao dragocjeni resurs, najbolje kako zna - daju mu se djelići informacija - znanje s kojim možda može izgraditi vlastito oružje i time učiniti borbu sočnijom i zanimljivijom. A nada da će pobjeći iz kaveza daje mu ustrajnosti da se bori do zadnjeg daha. I tada podliježe, jer je negdje nešto krivo shvatio. Nije shvatio ono što mu cijelo vrijeme govore, da je ovo samo igra, koja je doduše namještena, tako da se pobjednici već u startu znaju, ali nesretni, nesvjesni i zaluđeni plijen to nije u stanju shvatiti.
Statistička vjerojatnost bijega sigurno postoji, ali zacijelo u beznačajnom postotku, tako da se obijesnim lovcima željinima užitka lova i novih igara, sigurnima u svoju nepobjedivost čini suvislim ako daju više alata za razvoj potencijalnog oružja. I zato naizgled napredujemo, duhovno.
Koje su karakteristike tih lovaca? Upoznavši jednog upoznaješ samo predstavnika jedne od vrsta u lovu, a ima ih više. Desetak ili više različitih vrsta, uključujući i one koji su nekada bili ljudi pa su od toga odustali. Svaka od tih skupina koristi različita oružja, tehnike, manipulacije, zbunjivanja, zamagljivanja. Napadaju ponekad individualno, a nekad udruženim snagama.
Kakve su šanse nesretnom plijenu? Ako i nauči izbjeći jednoj ili neklicini vrsta hoće li ga glave doći oni koje još ne poznaje ili su prikriveni, djeluju iz blizine, ili su daleko skriveni ali će se prije ili kasnije susresti?
Onog trena kad shvati da je lov u tijeku i da predstavlja plijen, ostvario je velik napredak. Kad shvati da nema što izgubiti jer je već izgubio sve, tada je na dobitku. Kad shvati da oružja koja samostalno razvija, ako se usudi uzvratiti, imaju učinak, tada je dobio jako puno. Međutim, ako se poveže s drugima poput sebe i nauči ono što su oni već prošli, zajedno izgrade alate i primjene tehnike, ne osuđuje ni procjenjuje tko je veći ili bolji, produžio je svoje šanse za dulji ostanak u lovu.
Da, kažu da vrijeme ne postoji, ovaj lov upravo tako i traje - vremenski je neograničen, vrijeme je konstanta, pa samim time ne postoji.
Koje strategije je potrebno razviti da bi se, ne samo pobjeglo, nego i pobijedilo u ovoj besmislenoj utrci?
Dok trčiš i boriš se za dah, paljbom zasut sa svih strana, trebaš u trku naučiti sve ne samo o jednom nego o desetcima neprijatelja koji te vrebaju, trebaš naučiti nešto o sebi jer neprijatelj o tebi zna više nego ti sam, trebaš naučiti nešto i o alatima i tehnikama koje nailaziš usput. Trebaš ih naučiti pravilno primjeniti, trebaš shvatiti da su svi oko tebe, plijen kao i ti sam, ali su istovremeno i agent Smith.
Treba shvatiti da ne postoji mjesto ili ne-mjesto na kojem se možeš sakriti.
Ovo me podsjetilo na igru graničara koju sam naučila nekad u ranim razredima osnovne škole. Nisam baš dobro razumjevala bit same igre. Nisam shvaćala da je to igra dva tima od kojih jedan pobjeđuje. Shvaćala sam igru osobno, suprotna ekipa bi počistila sve moje suigrače, a ja bih uporno izbjegavala loptu dok se nisam umorila izbjegavajući je, napravila bih pogrešku i lopta bi me pogodila. Trebalo je vremena da shvatim da i ja mogu uloviti tu istu loptu i da mogu uzvratiti. Samo je stvar vježbe kako brzo izmoriti protivničkog igrača i pogoditi ga loptom. No. To je zaista bila dječja igra jer su protivnici bili baš poput mene, istih kapaciteta i resursa na raspolaganju.
Taj osjećaj odvojenosti me prati i sada, nisam povezana sa svojim suigračima, čak niti ne znam tko su, ne hvatam loptu, a čini sa da baš niti ne uzvraćam. Kad bih rastjerala maglo oko svojih očiju, vidjela bih svoje suigrače, kao i protivnički tim. Tada bih vidjela da je upravo nepovezanost s drugima koju osjećam, dio tehnika koje se na meni provode, dio borbenog arsenala, koji je očito učinkovit jer me drži nepovezanu, dalje od svojih suigrača, drži me u izloaciji i to cijeli moj život.
Mislim da je način rješavanja ovog problema u osvještavanju i zajedničkom istupu svih nas koji smo svjesni ove igre. Svatko od nas ima specijalnosti kojima može neutralizirati dio protivničkog tima. Vjerujem da nitko nema baš sve alate i tehnike razvijene za neutralizaciju baš svih lovačkih grupa.
Iako smo svi potencijalni agent Smith, možemo te porive unutra sebe pobijediti i povezati se u tim, u orkestar u kojem svatko zna svoj zadatak. Nitko nije manje ili više vrijedan, jedni drugima smo potrebni. Različitosti nas obogaćuju, omogućavaju nam opstanak u ovoj gadnoj igri. I zato nas drže odvojene, zato nam hrane ego da bismo se odvojili sami. Sami smo sebi još gori neprijatelj od neprijatelja samog.
Svi smo zamjenjivi, nitko nije tako poseban da će biti sačuvan za nešto posebno, eventaulno za zimnicu.
|
Prijava
FAQ
Pretraživač
razumijem te... ko da sebe čitam. Kad bi riječi 
