Percepcija kontroliše ponašanje i aktivnost gena

http://www.greggbraden.com/details_02.php3

Bruce H. Lipton, Ph.D., celularni biolog i pisac, bio je univerzitetski profesor i predavao je na Medicinskom Fakultetu u državi Winsconsin (1973-1982), gdje se takođe bavio istraživanjem mišićne distrofije. Kao viši naučni saradnik na Odjeljenju za patologiju, Medicinskog fakulteta u Stanfordu (1987-1992), objavio je naučni rad na temu kloniranih ljudskih ćelija u kome otkriva kako percepcija kontroliše ponašanje i aktivnost gena. Bruce-ovo trenutno istraživanje na temu biohemijskih puteva koji povezuju um i tijelo, pruža nam jedan uvid u molekularnu bazu svijesti.


Mi nismo žrtve naših gena; naš um utiče na naše ćelije

INSPIRACIJA: Veliki Dar za Svako Dijete Čovječanstva

Piše: Meryl Ann Butler

"Bradenovo i Liptonovo istraživanje u njihovim specifičnim naučnim disciplinama urodilo je dvjema kartama koje vode do jedne te iste riznice u kojoj se krije kovčeg sa duhovnim blagom. Najdublje misterije religije i duhovnosti su do sada većinom izmicale zapadnim tragaocima. Međutim, u iznenađujućoj završnici, nauka je ta koja je pritekla u pomoć.” - Iz Prvog dijela:

http://www.awarenessmag.com/sepoct06/so ... uantum.htm


IZVOD:

kratak rezime

Podsvjesno ponašanje je programirano da radi bez kontrole ili opservacije od strane svjesnog dijela čovjekovog uma. Neurolozi su otkrili da se 95%-99% naših aktivnosti nalazi pod kontrolom podsvijesti. To je razlog zašto mi rijetko primjećujemo naše ponašanje ili gestove. Nama je nametnuto jedno vjerovanje da korištenjem slobodne volje možemo poništavati negativne programe kojima je programirana naša podsvijest. Na žalost, da bi se to učinilo, čovjek bi morao konstantno bdjeti nad svojim ponašanjem."

Prenatalni i natalni mozak pretežno radi na delta i theta EEG frekvencijama, tokom prvih šest godina našeg života. Taj niski nivo moždane aktivnosti poznat je kao hipnogogično stanje. Dok se nalazi u tom hipnotičkom transu, dijete ne mora posebno da se obučava kako da se ponaša na određeni način. Ono dobija svoje bihejvioralno programiranje jednostavno uz pomoć posmatranja roditelja, braće ili sestara, svojih vršnjaka i učitelja.

Nadalje, podsvjesni um djeteta takođe “daunlodira” u sebe vjerovanja koja su u vezi s njim samim. Kada roditelj ili učitelj kaže nekom malom djetetu da je ono bolesno, glupo, rđavo, da ništa ne zaslužuje…to se takođe zapisuje kao činjenica u podsvjesnom umu mališana.

Veliku većinu naših podsvjesnih programa stićemo za vrijeme našeg ranog razvojnog doba [prvih šest godina]. Ta stečena uvjerenja sačinjavaju onaj centralni glas koji kontroliše sudbinu zajednice ćelija našeg tijela. Kooperacija i zajedništvo su stvarni bazični principi evolucije, kao i osnovni principi ćelijske (ili celularne) biologije.

To programiranje za vrijeme našeg djetinjstva, vraća nam se kao neka pošast kad odrastemo i lišava nas svih onih naših “natprirodnih” moći! ... Tako dolazimo i do onog najvažnijeg pitanja, kako se podsvjesni um može reprogramirati?

Prvo, mi možemo postati svjesniji samih sebe [svjesni onoga KAKO smo svjesni], i manje se oslanjati na one automatske programe iz podsvijesti. Postajući potpuno svjesni, mi ostajemo vladari nad našom sudbinom, a ne žrtve naših programa. (…)

--------- slijedi izvod iz članka, prenesen sa: spiritualcrossing.org


Od Ludiranja do Kvantnog Polja, sa Gregg Braden-om i Dr. Bruce
Lipton,

Autor: Meryl Ann Butler

Objavljeno u magazinu - Awareness.

Mi živimo naše živote na bazi onoga što mislimo o ovom našem svijetu, o sebi, o našim sposobnostima i ograničenjima. Šta ako su ta naša vjerovanja pogrešna? Kakav bi značaj imalo to kad bi otkrili da je sve, od DNA života, pa do budućnosti ovog našeg svijeta, zasnovano na jednom jednostavnom “kodu realnosti” koji se može mijenjati i popravljati prema našem izboru? Gregg Braden, Bruce Lipton i Todd Ovokaitys pozivaju nas na jedan razgovor upravo o tome!


MAB: Bruce, stvarno je iznenađujuće to kako su se vaši i Gregg-ovi istraživački radovi međusobno spojili! Hvala vam što ste voljni da podijelite s nama neke vaše misli.

Dr. Bruce H. Lipton: Hvala, drago mi je što sam ovdje!

MAB: Glavnu osnovu vaše knjige "The Biology of Belief" predstavlja to da mi kao ljudska bića nismo, kako se prije vjerovalo, žrtve naših gena, nego da i naša prirodna okolina ima jedan direktan uticaj na našu DNA. Možete li to malo pojasniti?

BL: Naravno. Donedavno se smatralo da su geni samo-aktualizirajući, što znači da se mogu sami uključivati i isključivati. Kao rezultat toga, mnogi ljudi danas vjeruju da su oni samo genetičke mašine i da im njihovi geni kontrolišu živote.

Međutim, moja istraživanja predstavljaju jedno potpuno novo razumijevanje nauke o ćelijama. Ova nova biologija nam otkriva da mi “kontrolišemo” naš genom a ne da on kontroliše nas. Sada se priznaje da prirodna okolina, a posebno naša percepcija ili interpretacija prirodne okoline direktno upravlja aktivnošću naših gena. To objašnjava zašto ljudi mogu imati tzv. spontane remisije ili oporavljati se od ozljeda za koje se pretpostavljalo da će ih zauvijek onesposobiti.

MAB: Onda se tu stvarno radi o “uticaju uma na materiju"?

BL: Da, ova nova perspektiva ljudske biologije, ne gleda više na tijelo kao na jedan običan mehanički uređaj, nego ona uključuje i ulogu uma i duha. Ovo je jedan fundamentalan proboj u liječenju, zato što on podrazumijeva to da mi možemo promjenom naše percepcije ili vjerovanja slati potpuno drugačije poruke našim ćelijama, i tako izazvati jedno reprogramiranje njihovog oblika izražavanja.

Ta nova nauka se naziva epigenetika. Ona postoji već nekih 16 godina ali je tek sada predstavljena široj javnosti. Na primjer, Američko Društvo za Istraživanje Raka je jedna organizacija koja obraća pažnju na gene raka već nekih 50 godina. Međutim, oni su doznali da samo nekih 5% slučajeva raka ima genetsku vezu, ostavljajući 95% slučajeva koji nisu genetski vezani. Ova organizacija je nedavno objavila podatak na osnovu statističkih istraživanja da se 60% slučajeva raka može izbjeći uz pomoć promjene životnog stila i ishrane. Tako, oni nam sada kažu, “Radi se o načinu na koji živite, a ne o vašim genima."

MAB: Tako, ona oduvijek tražena “fontana mladosti” mogla bi da bude upravo u nama samima?

BL: Unutar svakog od naših tijela upravo u ovom momentu postoje milijarde stem-ćelija, embrioničkih ćelija čija je namijena iscjeljenje ili zamjena oštećenih tkiva i organa. Međutim, aktivnost i sudbina ovih regeneratvnih ćelija je epigenetički kontrolisana. To znači da se one nalaze pod jednim snažnim uticajem naših misli i percepcije naše okoline. Odatle, naša uvjerenja o starenju mogu ometati ili potpomagati funkcionisanje stem-ćelija, što će voditi ka našoj fiziološkoj regeneraciji ili degeneraciji.

MAB: Kakvu ulogu u svemu tome igra evolucija?

BL: Ispostavilo se da Darwin nije bio u pravu. Sadašnja nauka poništava Darvinove teorije koje naglašavaju ulogu konkurencije i borbe, međutim, trebaće godine dok ove informacije stignu i u školske knjige. Saradnja i zajedništvo su osnovni i stvarni principi evolucije, kao što su oni i osnovni principi ćelijske biologije. Ljudsko tijelo je izraz kooperativnog truda jedne zajednice od pedeset triliona pojedinačnih ćelija. Zajednica je po svojoj definiciji jedna organizacija individua koje se odlučno zalažu za obezbjeđivanje neke zajedničke vizije.

Jean-Baptiste Lamarck je bio u pravu još 50 godina prije Darwina. U 1809.g.
Lamarck je pisao da će problemi koji će zadesiti čovječanstvo u budućnosti biti posljedica odvajanja čovjeka od prirode a to će nadalje voditi ka uništenju društva. Prema njegovom razumijevanju evolucije, organizam i njegova sredina stvaraju jednu kooperativnu interakciju. Ako želite da razumijete sudbinu nekog organizma, onda prvo morate razumjeti njegovu vezu sa prirodnom okolinom. On je spoznao to da nas odvajanje od naše prirodne sredine odsijeca od našeg izvora. Bio je u pravu.

A kad razumijete suštinu epigenetike, onda ćete shvatiti da je njegova teorija sada i naučno poduprta. Lamarck je svojevremeno ispao glup jer nije postojao nikakav mehanizam uz pomoć kojeg bi se mogla razumjeti ova njegova teorija a pogotovo zato što smo progutali koncept neo-darvinijanskih biologa koji su tvrdili da je ljudsko tijelo podvrgnuto genetičkoj upravi. A znate šta, napredna nauka danas pokazuje da je on nakon svega bio u pravu.

MAB: Dobro, kako se to odražava na celularnom nivou?

BL: Informacija iz životne sredine se prenosi do ćelije preko ćelijske membrane. Mi smo mislili da je jedro ćelije njen mozak. Međutim, 1985. godine otkrio sam da je ćelijska ovojnica u stvari mozak ćelije. Jedro je, kako se ispostavilo, njen reproduktivni centar.

Ćelijska membrana prati zbivanja u životnoj sredini, pa onda šalje signale genima da oni mogu upravljati ćelijskim procesima, što omogućava njen opstanak. U ljudskom tijelu, mozak šalje poruke ćelijskoj membrani kako bi kontrolisao njeno ponašanje i genetiču aktivnost. To je način kako um, preko mozga, upravlja našom biologijom.

Na primjer, jedna važna grana zdravstvene nauke naziva se psihoneuroimunologija. Bukvano, taj pojam znači: um (psiha-) kontroliše mozak (neuro-) koji onda kontroliše imunološki sistem (imunologija). To je način na koji dolazi i do placebo efekta!

Kada um ocijeni da je prirodna sredina bezbjedna i da ona podržava život, onda se ćelije koncentrišu na rast. Ćelije moraju da rastu kako bi održavale zdravo funkcionisanje tijela.

Međutim, kod stanja stresa ćelije zauzimaju odbrambeni stav kako bi se zaštitile. Kad se to desi, onda se energetske zalihe tijela koje se noralno koriste za podržavanje njegovog rasta, preusmjeravaju ka onim sistemima koji obezbjeđuju zaštitu. To rezultira u ograničavanju ili sprječavanju procesa rasta u sistemu koji je pod stresom.

Dok naši sistemi mogu akomodirati periode akutnog (kratkotrajnog) stresa, produžena ili stanja hroničnog stresa dovode do iznurenja organizma jer potrebe tijela za energijom nisu u skladu s količinom energije potrebne za njegovo održavanje a to je i ono što vodi do narušavanja rada organizma i pojave bolesti.

Na primjer, strah koji se širi u USA nakon 11/9 ima veoma destruktivno dejsvo na zdravlje građana. Kad god vlada izda upozorenje u vezi mogućnosti novih terorističkih napada, sam strah uzrokuje hormone stresa da zatvore ili isključe našu biologiju i otpočnu sa odbrambenim reakcijama.

Od napada na Svjetski trgovinski centar, zdravlje u našoj državi se drastično pogoršalo, dok je profit kojeg ostvaruju farmaceutske kompanije skočio za više od 100%!

Ovaj naš sistem za uzbunjivanje koji je baziran na bojama, takođe je odgovoran i za neke druge ozbiljne posljedice. U stanju straha, hormoni stresa mijenjaju tok krvi u mozgu. U normalnim, zdravim uslovima, tok krvi je većinom orjentisan na prednji mozak, mjesto svjesne kontrole. Međutim, kod stresa, krvni sudovi prednjeg mozga se sužavaju tjerajući krv u njegov zadnji dio, koji predstavlja centar podsvjesne refleksne kontrole. Jednostavno rečeno, u stanju straha mi postajemo više reaktivi a manje inteligentni. (…)


Kraj izvoda


***

(Malo šira verzija ovog teksta biće uskoro dostupna na Planeta stranici vebsajta.)


Pozdrav

hvala galaksijo na odličnoj temi i zanimljivim člancima...taman su mi sjeli u pravom trenutku, kao i uvijek...sve više u zadnje vrijeme me "bodu u uši " izjave tipa : ja to ne mogu, ja ću se razboliti sto posto, ja ću sigurno umrijeti, sve je loše, ružno, nema nam spasa, mi tu ništa ne možemo; i pojavi se izuzetno jaka potreba približiti ljudima bitnost pozitivnog razmišljanja..Dok sam u životu ubijala vrijeme razmišljajući ili maštajući negativno, negativne stvari i bolesti su mi se i događale..točno se mogu prisjetiti misli i osjećaja koji su me u određenim periodima života mučile i povezati ih sa oboljenjima koja bi mi se potom i događala..i stalno sam osjećala da si to sve sama radim i da si isto tako mogu sama i pomoći, ali nisam znala kako..a ispada vrlo jednostavno..a zadnjih godina osjećam da sam na pravom putu i to me raduje! A raduje me i naići na ovakve članke, jer dobijem svoj znak pored puta na kojem piše: ideš u dobrom smjeru..pozdrav

Mali prilog temi. Clanak iz casopisa "Svjetlost":

Nadmoć uma nad genima

Nova biologija otkriva zašto ljudi mogu doživjeti spontana ozdravljenja ili se oporaviti od ozljeda za koje se smatralo da uzrokuju trajni invaliditet
Ranije u svojoj karijeri znanstvenika istraživača i profesora na Medicinskom fakultetu aktivno sam podržavao motrište da je ljudsko tijelo »biokemijski stroj programiran genima.« Mi znanstvenici smatrali smo da ljudske sposobnosti - kao na primjer one umjetničke i intelektualne - te ljudske slabosti - na primjer, bolesti krvožilnog sustava, rak ili depresija - predstavljaju unaprijed programirane karakteristike u našim genima. Stoga sam životne prednosti i nedostatke, uključujući i naše zdravlje te predisponiranost bolestima, smatrao tek odrazom našeg genetskog nasljeđa.
Sve donedavno mislilo se da se geni samostalno ostvaruju, da se mogu sami »uključivati i isključivati.« Takvo ponašanje potrebno je da bi geni mogli upravljati biologijom. Pa ipak, naše razumijevanje se razvija. U sadašnjim kolegijima i udžbenicima biologije i dalje se naglašava moć gena, međutim među vodećim znanstvenicima koji se bave proučavanjem stanica rađa se radikalno novo shvaćanje. Sada se prepoznaje da aktivnošću naših gena neposredno upravlja okolina, konkretno naša percepcija (interpretacija) okoline. Aktivnošću gena upravlja okolina preko procesa koji se naziva epigenetska kontrola.
Taj novi pogled na biologiju čovjeka ne smatra da je tijelo samo mehanički uređaj, nego priznaje ulogu uma i duha. Budući da prepoznaje da promjenom svoje percepcije ili uvjerenja svojim stanicama šaljemo potpuno drukčije poruke i tako reprogramiramo njihovo djelovanje, taj proboj u biologiji od ključnog je značaja za sve vrste liječenja. Nova biologija otkriva zašto ljudi mogu doživjeti spontana ozdravljenja ili se oporaviti od ozljeda za koje se smatralo da uzrokuju trajni invaliditet.
Funkcionalne jedinice života su pojedinačne stanice od kojih se sastoje naša tijela. Iako je svaka stanica inherentno inteligentna te može samostalno preživjeti i kada se odstrani iz tijela, u tijelu se svaka stanica odriče svoje individualnosti i postaje član višestanične zajednice. Tijelo, u stvari, predstavlja suradnju zajednice od pedeset bilijuna pojedinačnih stanica. Po definiciji, zajednica je organizacija individuuma predanih promicanju zajedničke vizije. Sukladno tome, premda je svaka stanica slobodan entitet, tjelesna zajednica se pokorava željama i svrsi svog »središnjeg glasa«, onoga što percipiramo kao um i duh.
Kada um opaža da je okolina sigurna i prijateljska, stanice se bave rastom i održavanjem tijela. U stresnim situacijama stanice, međutim, napuštaju svoje uobičajene funkcije i zauzimaju »obrambeni stav«. Energetski izvori tijela – koji se obično koriste za podržavanje rasta – preusmjeruju se u sustave koji osiguravaju obranu za trajanja stresa. Jednostavno rečeno, kada je sustav pod stresom, procesi rasta se ograničavaju ili prekidaju. Iako se naši tjelesni sustavi mogu prilagoditi razdobljima akutnog (kratkotrajnog) stresa, produženi ili kronični stres ih slabi budući da crpi energiju potrebnu za njihovo održavanje, što posljedično dovodi do poremećaja i bolesti.
Glavni uzrok stresa je »središnji glas« sustava, um. Um možemo usporediti s vozačem automobila. Ukoliko ga se pažljivo vozi, automobil se može održavati i imati dobre performanse tijekom cijelog životnog vijeka. Većina olupina ostavljenih uz cestu i naslaganih u auto-otpadima rezultat su lošeg vozačkog umijeća. Isto tako, upravljamo li umješno svojim ponašanjem, možemo očekivati dug, sretan i ispunjen život. S druge strane, neprikladno ponašanje i pogrešno upravljanje osjećajima, slično lošem vozaču, izlaže stanično »vozilo« stresu, te slabi njegove performanse i izaziva »kvar«.
Jeste li dobar ili loš vozač? Prije nego što odgovorite na to pitanje, uočite da »središnji glas« koji upravlja tijelom sačinjavaju dva odijeljena uma. (Sebe)svjesni um je misleće »ja«, to je kreativni um što izražava slobodnu volju. Njegov partner i pomoćnik je podsvjesni um, super-računalo s bazom podataka odnosno programiranih ponašanja. Jedan dio njegovih programa proizlazi iz genetike; to su naši nagoni i oni predstavljaju prirodu.
Podsvjesni um nije sjedište rasuđivanja ni kreativne svijesti; on je isključivo uređaj koji reagira na podražaje. Kada se signal iz okoline percipira, podsvjesni um refleksno aktivira od prije pohranjen bihevijoralni odgovor odnosno ponašanje, nešto što ne zahtijeva razmišljanje. Podsvjesni um je programibilni autopilot koji može upravljati »vozilom« bez opažanja ili znanja pilota – svjesnog uma. Kada podsvjesni autopilot upravlja ponašanjem, svijest sanjari o budućnosti ili revidira prošlost.
Djelotvornost sustava s dvostrukim umom određuje kvaliteta programa u podsvjesnom umu. U biti, vaše vozačko umijeće oblikuje osoba koja vas je naučila voziti. Na primjer, ako su vas naučili da vozite s jednom nogom na gasu, a s drugom na kočnici, bez obzira na to koliko automobila posjedujete, svima će se neizbježno prijevremeno pokvariti kočnice ili motor. Slično tome, ako je vaš podsvjesni um programiran neprikladnim bihevijoralnim odgovorima na životna iskustva, vaše će »vozačko umijeće«, koje je ispod optimalnog, pridonositi životnim nedaćama i havarijama. Na primjer, bolesti krvožilnog sustava, glavni uzrok smrti, mogu se izravno pripisati programima ponašanja koji loše upravljaju tjelesnu reakciju na stres.
Jeste li dobar ili loš vozač? Odgovor nije lak. U našem svjesnom, kreativnom umu možemo se smatrati umješnim vozačima (bez obzira na autodestruktivne i ograničavajuće programe ponašanja koji neopaženo potkopavaju naša stremljenja.)
Ljudi su uglavnom nesvjesni svojih temeljnih predodžbi i uvjerenja o životu. Uzrok tome krije se u činjenici što prenatalni i neonatalni mozak u prvih šest godina ljudskog života djeluje pretežno na delta i theta EEG frekvencijama. Ta niska razina moždane aktivnosti naziva se hipnogogično stanje. Dok su u tom hipnotičkom transu, roditelji djecu ne moraju aktivno podučavati jer ona svoje programe ponašanja stječu jednostavno promatranjem roditelja, braće i sestara, vršnjaka i učitelja. Jesu li vam vaša iskustva u ranoj razvojnoj dobi pružila dobre modele ponašanja za nastavak vašeg života?
Tijekom prvih šest godina života dijete podsvjesno stječe repertoar ponašanja potreban da postane funkcionalni član društva. Povrh toga, djetetov um također »skida« uvjerenja koja se odnosi na njega samog. Kada roditelj malom djetetu kaže da je glupo, nevrijedno, odnosno da posjeduje bilo kakvu negativnu osobinu, to se u djetetov podsvjesni um registrira kao »činjenica«. Ta stečena uvjerenja tvore »središnji glas« koji upravlja sudbinom tjelesne stanične zajednice tijela. Iako osoba u domeni svjesnog uma može imati visoko mišljenje o sebi, moćniji nesvjesni um istovremeno može promicati autodestruktivno ponašanje.
.
Kod autopilotskog mehanizma nevolja je u tome što su podsvjesni postupci programirani na način da se odvijaju bez da ih svjesno nadziremo, pa čak i bez da ih opazimo. Budući da je većina naših postupaka pod nadzorom podsvjesnog uma, rijetko ih zamjećujemo, a kamoli da znamo da su se uopće počeli odvijati. Mada vaš svjesni um percipira da ste dobar vozač, nesvjesni um, koji većinu vremena drži ruke na upravljaču, mogao bi vas voditi putem uništenja.
Kada postanemo svjesniji i sve se manje oslanjamo na automatizirane podsvjesne programe, prestajemo biti »žrtve« vlastitih programa i postajemo gospodari svoje sudbine. Svjesnost posredstvom vlastite sposobnosti da prerađuje ograničavajuće predodžbe (uvjerenja) i autodestruktivna ponašanja može aktivno preobraziti narav našeg života tako da bude ispunjen ljubavlju, zdravljem i napretkom.
Danas nam različiti modaliteti nove energetske psihologije omogućavaju da brzo i temeljito reprogramiramo ograničavajuća podsvjesna uvjerenja koja potom staničnoj zajednici, to jest našem tijelu, šalju skup poruka drukčije kvalitete. Stoga upotreba tih modaliteta predstavlja ključ za osobni razvoj i fizičko zdravlje. Sve to govori u prilog postavci da živimo u svijetu svjesnog izbora, a ne genetskog determinizma.
Dr. Bruce Lipton je znanstvenik, liječnik i nastavnik. Za više detaljnih informacija, uključujući i referencije koje se mogu bez ograničenja kopirati s interneta posjetite, http://www.brucelipton.com/

Preuzeto iz Svjetlosti br. 47.

Bruce Lipton – „Biology of Belief”

I zahvaljujući statesofconsciousness :wink: , koji ih je podigao na 4share, tri predavanja:
DNA vs the Environment
Ailgn your subconscious Mind
The Science of Innate Intelligence

U folderu “Bruce Lipton”
http://www.4shared.com/dir/11088109/677 ... aring.html

Pitala sam se gde ovo da smestim.
Nekako mi se ipak čini mi se da bi ova tema bila odgovarajuća za ovaj tekst.

KO STE VI?
Dr. Deepak Chopra
Iz „Matrix IV“
uvod u Toperov "Magnum Organum"
(odlomak)

Ono što bih želeo, ako budem mogao, je da vam pružim ideju o tome ko ste vi. Uobičajena predstava o tome ko smo mi potiče iz predrasuda materijalizma. Obično mislimo o sebi kao o fizičkom telu koje je naučilo da misli i nekoj vrsti učaurenog ega smeštenog u vreću od mesa i kostiju koji provodi svoj životni vek sveden na volumen tela. Ova ideja o tome ko smo potiče otuda što realnost interpretiramo preko svojih čula. Smatramo da nam naša čula pružaju preciznu sliku o svetu. Imamo ideju da je čulno iskustvo krucijalni test za realnost, da samo ukoliko mogu da opipam nešto, ili da vidim nešto to zaista i postoji – u drugom slučaju to je samo moja imaginacija.

Čak i sa stanovišta „zdravog razuma“ mi znamo da to nije istina. Moja čula mi govore da je Zemlja ravna u šta više niko ne veruje. Moja čula mi govore da je tlo na kome stojim nepokretno, ali ja znam da se ono kreće kroz prostor vrtoglavom brzinom. Moja čula mi govore da određene stvari imaju izvesnu strukturu, boju i miris – ali se ispostavlja da moje opažanje ne odgovara njihovoj pravoj prirodi, već predstavlja reakciju posmatrača. To je način na koji moja čula dekodiraju nešto što je mnogo silnije, apstraktnije i neizrecivo.

U „Harvard Medical School“ je pre otprilike dvadeset godina sproveden eksperiment tokom koga su mačići odvedeni u sobu koja je imala samo horizontalne linije. Kada su mačići porasli, nisu mogli da vide ništa drugo osim horizontalnog sveta. Drugi mačići su odvedeni u sobu sa vertikalnim linijama i kada su porasli nisu mogli da vide ništa osim vertikalnog sveta. Naravno, to nema nikakve veze sa sistemom verovanja ovih mačaka.

Njihov mozak je ispitan i one nisu imale međuneuronske veze koje bi im omogućile da vide „drugačiju vrstu sveta“. Drugim rečima, način na koji su te mačke doživljavale realnost svojim čulima kada su bile male je programirao nervni sistem na takav način da je on služio samo jednoj svrsi – da se učvrsti početna interpretacija. Dakle, ono što su videle je u krajnjoj liniji bila interpretacija, koja predstavlja ono što psiholozi nazivaju prevremeno kognitivno pohranjivanje. Aparat percepcije je oblikovan ranim iskustvima koja zatvaraju neurološku strukturu u fiksiranu percepciju stvarnosti.

Upravo ovog trenutka 99% ljudi u ovoj prostoriji opaža manje od milijarditog dela stimulansa koji su prisutni u ovoj prostoriji. Stimulansi koje ti ljudi primaju su determinisani vašim konceptima o onome za šta verujete da postoji „tamo napolju“. Ukoliko ne posedujete koncept, nećete to ni opažati. Kao posledica, to ne postoji za vas. Ono što nazivamo realnošću je u stvari rezultat zbirke naših subjektivnih iskustava. Ukoliko se slučajno složimo oko tih subjektivnih iskustava, mi ih nazivamo „objektivnom naukom“. Međutim, „nauka“ nije ništa drugo do istraživanje mape onoga za šta smatramo da je istina. Nauka nije metod istraživanja istine. Nauka je proširivanje naše mape realnosti.

Do sada, naša mapa realnosti (zasnovana na nauci tokom poslednjih 300 godina), koja je opisana od strane nauke je ušančena u apsolutni obrazac. Ušančena je u predrasude materijalizma. On posmatra ljudsko telo kao fizičku mašinu koja je naučila kako da misli, ukoliko verujete u komunizam, kapitalizam, osećanja, nagone, Boga, nebesa, spasenje ili bilo šta drugo, to je zbog plesa molekula. Po „modernoj nauci“ bio-hemijske pojave na neki način proizvode fenomen pod imenom svest i misli su nus-produkt materije.

Ovaj materijalistički model vodi do mnoštva strategija koje su potpuno materijalističke – „magične kuglice“ da bi se izlečila bolest – alopatske medicine i podrazumeva uzimanje spoljnjih tvari da obave ono što telo može i samo. Ako pogledamo kako deluju ti „magični meci“ videćemo da se većina tih mera bavi simptomima, ili u najboljem slučaju mehanizmima bolesti – mehanizmi bolesti nisu uzrok bolesti. Uzroci bolesti su povezani sa životom i načinom na koji se on ispoljava u funkcijama fiziološkog procesa.

Svest izražava te procese/svest je izraz tih procesa. Možemo se efikasno boriti protiv bolesti upotrebom lekova, ali će bolest po pravilu pronaći drugi način da se izrazi. Tako, u slučaju antibiotika, imamo evoluciju organizama rezistantnih na antibiotike koji se dobijaju u bolnici. Na osnovu jedne studije, od bolesti koje nastupaju posle odlaska u bolnicu ubijaju preko 100.000 ljudi godišnje. Na prvom mestu razloga smrtnost od uzimanja droga u svetu nisu droge na ulicama, već prepisane droge (lekovi) koje daju lekari.

Na osnovu jedne studije koja je objavljena u „New England Journal of Medicine“ pretpostavlja se da 36% bolničkih pacijenata boluje od iatrogenskih bolesti (koje su prouzrokovane lekarskom intervencijom, prim.prev.) kao direktne posledice bio-tehničkih i medicinskih intervencija. Iako se u SAD više ljudi bavi istraživanjem raka, nego što boluje od raka, slučajevi raka su se u poslednjih 30 godina povećali za više od 300%. Uprkos tome rasprostranjenost bolesti raste. Bio-tehničke i medicinske intervencije se utrkuju sa automobilskim nesrećama, industrijskim nesrećama i ratnim aktivnostima kao glavnim uzrocima smrtnosti. U naše vreme medicinske intervencije su po brzini širenja jedna od najvećih epidemija.

Sve ovo se ne događa zbog toga što naučnici imaju loše namere . to je zbog toga što je kalup u kome zamišljamo da smo smo zamrznuti apsolutni kalup – kalup koji posmatra telo kao zamrznutu anatomsku strukturu. U stvari, ljudsko telo (kao i sve ostalo u kreaciji) je reka inteligencije, energija i informacija koje se neprestano obnavlja tokom svake sekunde svoje egzistencije. Pravi vi, što jeste stalno, ne možete stupiti u isto telo dva puta („Dva puta se ne može ući u istu reku“). Svake sekunde vi obnavljate svoje telo lakše nego ranije.

Fizičko telo koje imate sada nije ono isto koje ste imali pre dvadeset minuta. Mogu se istražiti brojni fiziološki procesi da bismo videli koliko je ovo bukvalno tačno. Već sam akt disanja, tokom čijeg udaha unosite 1022 atoma iz univerzuma. To je astronomska količina sirove materije koja dolazi odasvud i završava kao obnovljena ćelijska struktura vašeg tela. Sa svakim izdahom izdišete 1022 atoma koji potiču iz nekog dela vašeg tela. Vi bukvalno izdišete deliće svojih organa, tkiva i DNA strukture.

Govoreći tehnički vi intimno delite svoju unutrašnju strukturu jedni sa drugima sve vreme. Ne možete tvrditi da vaše telo poseduje ekskluzivnost. Upravo sada, u svom fizičkom telu imate atome koji jednom bili u telu Hrista, Muhameda, Džodža Buša ili bilo koga drugog. Bilo koga drugog ko je ikada postojao. Delovi te sirove materije su u vašem telu. Samo tokom poslednje tri nedelje je kroz vaše telo prošao 1 kvadrilion atoma koji su prolaze kroz tela svih živih vrsta na Zemlji. Na osnovu studija o radioaktivnim izotopima vi tokom jedne godine zamenite gotovo čitavo svoje telo. Devedesetdevet procenata svih atoma u vašem telu se zamene za manje od godinu dana.

Vi bukvalno stvarate novu jetru svakih šest nedelja, novu kožu jednom mesečno, novi sadržaj stomaka svakih nekoliko nedelja, ćejije mozga svake godine i DNA (koja sadrži memoriju godina evolucije) dolazi i odlazi dolazi i odlazi svakih šest meseci. Za manje od dve godine se zameni svaki atom vašeg tela. Ako smatrate da jeste vaše fizičko telo, onda zaista imate problem. O kojem telu govorite?

Šta se dogodilo sa telom od prošle godine? Postalo je prašina iz koje je i došlo. Mrtvo je ali ipak „ja“ nije umrlo. To je prvi od glavnih uvida koje nauka počinje da shvata. Ja neprestano preživljava fizičku smrt tela. Upravo ovog momenta. Možda je telo mesto koje moje sećanje naziva domom. Drugim rečima nije materija ta koja proizvodi svest – baš naprotiv svest proizvodi materiju.

Svest koja proizvodi i postaje fizička materija. Da li je to filozofsko razmišljanje Istoka? Želim da kažem, da je to naučni uvid. Ako upitate fizičare „šta je prava priroda materije?“, fizičari bi mogli da vam kažu da je prava priroda fizičke realnosti u tome da ona nije fizička. Ako pogledate bilo šta „materijalno“ videćete da je napravljeno od atoma, koji su napravljeni od čestica koje se munjevitom brzinom kreću praznim prostorom – te čestice uopšte nisu materijalni objekti, oni su protok energije i informacija koje leže u ogromnoj Praznini informacija i energije.

Sagledano očima fizičara a ne preko ljudskog senzornog aparata, ljudsko telo (kao i bilo šta drugo fizičko) je proporcionalno Praznina koliko i intergalalktički prostor. Ako biste bilo šta mogli da vidite kakvo jeste, videli biste veliku Prazninu sa nekoliko raštrkanih tačkica (koje po sebi jesu energija) i nekoliko električnih pražnjenja (još energije). Činjenica je da je 99.99999% ljudskog tela prazan prostor. 0.00001% onoga što izgleda kao materija je takođe prazna prostor.

Čitava stvar je načinjeno ni iz čega. Esencijalna činjenica o Univerzumu je da on uopšte nije materijalan. Esencijalna građa Univerzuma je „ne-gradivna“. Najinteresantniji aspekt je da on ne samo da je „ne-gradivan“, već i razmišlja „ne-gradivno“, jer naš unutrašnji prostor nije samo Praznina – materica Kreacije – priroda odlazi na isto mesto da bi stvorila galaksiju ili ljudsko telo koju kreira misao, jer šta je misao drugo do impuls energije i informacija koja dolazi iz istog Ujedinjenog Polja koje strukturira i rađa sve one sile u prirodi koje konačno doživljavamo kao „materijalnu realnost“.

Svi mi dolazimo sa istog mesta i taj kvantni događaj – te bazične vibracije prirode koje stvaraju cveće, drveće i zvezde javljaju se u mojoj svesti kao lingvistički-strukturirana verbalna misao koja mi se obraća na engleskom jeziku – često sa indijanskim akcentom. Drugim rečima, misao je kvantni događaj. Ona je kretanje u Ujedinjenom Polju i transformiše sebe (kao što svi kvantni događaju čine) u sub-atomsku realnost, molekularnu realnost i konačno „čitav svet“. Moje fizičko telo je deo tog sveta. Ono je reciklirani sirovi materijal.

U svakoj ćeliji u telu nalaze se receptori neuropeptida. Takođe, svaka ćelija stvara neuropeptide. Ćelije imunološkog sistema, koje vas štite od bolesti, neprestano osluškuju vaš unutrašnji dijalog. Pitanje je, ukoliko se odvija unutrašnji dijalog, ko ga vodi?

Imunološki sistem je „kružeći“ nervni sistem. Da bi stvar bila interesantnija, to je slučaj svuda u telu. Kada naučnici pogledaju ćelije stomaka ili ćelije debelog creva, svuda opažaju isti proces. Kada kažete da imate „osećaj u stomaku“ vi se ne izražavate metaforički, već bukvalno, jer vaša utroba proizvodi iste hemikalije kao i mozak. U stvari vaš „osećaj u stomaku“ može biti i tačniji, jer se ćelije stomaka još nisu razvile do stepena sumnje u sebe.

Telo i um su povezani u svakom aspektu fiziologije. Kada doživimo kvantni događaj (inteligencija i informacija) „subjektivno“ mi to nazivamo „umom“. Kada taj isti kvantni događaj doživimo „objektivno“ nazivamo ga „telom“. Sve to dolazi iz istog polja čistog potencijala koja rađa u sebi samoj sve te informacije ikoje doživljavamo „subjektivno“ kao „um“ i „objektivno“ kao „telo“.

Po sebi, polje je izvan kako tela tako i uma. „Mislilac“ nije u realnosti tela ili uma – polje je „mislilac“ koji stoji iza misli i predstavlja uzrok uma i tela. Jedan veliki sufi mislilac je jednom rekao: „Sa druge strane ideja o pogrešnom delovanju i ispravnom delovanju postoji polje – jednom ću vas sresti tamo.“ Ajnštajn je govorio o polju. Rekao je da stvarni model za vremesko-prostorne događaje nije ono što nazivamo „materijalnom realnošću“, već polje potencijala/mogućnosti/verovatnoće. To je kontinuum svih mogućnosti stanja informacija energije koje se zatim manifestuju u vremensko-prostornim događajima.

Vrativši se na ideju da fizičko telo nije ništa drugo do polje ideja, možemo to proširiti i videti da je i Univerzum koji postoji unutar tela kreiran od istih polja ideja. Postoji jedna zanimljiva grupa hormona po imenu feromoni koji su molekuli-kuriri. Ako zarazite biljku virusom, biljka će u atmosferu pustiti hormone da obavesti druge biljke svoje vrste da se dogodila infekcija.

Biljka je lokalizovana koncentracija svesti u mnogo većem polju svesti. Ona zna kako da podeli svoju svest sa drugim lokalizovanim koncentracijama svesti (drugim biljkama) koje su nosioci sličen energije i informativnog stanja (od iste vrste). Životinje to rade. Tokom jednog eksperimenta na „Stanford University“ u Kaliforniji miševima je dat električni šok. Miševi su udaljeni iz te oblasti i doneti su novi miševi, koji su bili uplašeni jer su upili hormone koje je emitovala prethodna grupa miševa.

Svako naše emocionalno stanje poseduje bio-hemijski milje koji telo ispušta preko kože, znoja i daha. Naši umovi se protežu van tela, iako je svest tela unutar svesti uma – um je unutar nečeg u mnogo većoj meri prožimajućeg što nazivamo „duhom“, koji kreira naš um, telo i objektivni Univerzum.

U vedskoj literaturi Rišis je rekao: „Kada sam iznašao ko zaista jesam, otkrio sam da ja nisam u umu, ali um jeste ja; Ja nisam u svetu, ali svet jeste ja; da nisam u telu, ali telo jeste ja: u suštini, ja sam ono što kreira sve to – ja sam to, ti si to, sve je to i Sve to je ono što jeste; ako to pronađeš, onda imaš sve.“

To je ono odakle sve potiče – ne samo energija, već i prostor i vreme. Skloni smo da mislimo o vremenu kao nečem spoljnom i stvarnom, ali kako je jedan vidovnjak rekao: „ne postoji nešto takvo kao linearno vreme. Linearno vreme je čist psihološki događaj u Univerzumu gde se sve odvija odjednom.“

Drugi vidovnjak je rekao: „vreme je jednostavno način na koji nas Priroda sprečava da ne doživimo sve odjednom.“ Naša čula dekodiraju u „saznajno vreme“. Vreme je nešto što proizvodimo sopstvenom interakcijom sa samima sobom na potpuno isti način kao što proizvodimo bio-hemikalije u svojim telima ili okruženju.

Pre nekoliko meseci sreo sam prijatelja na letu za London i proveli smo „tako dobro vreme“ da je „vreme proletelo“. Zaboravili smo da jedemo i odemo u toalet „jet lag“. Svi takozvani „fiksni biološki ciklusi“ su bili restruktuirani kao posledica različitog unutrašnjeg dijaloga u vezi sa psihološkim vremenom. Možda poznajete ljude koji koriste izraz „I’m running out of time“. Kada pogledate te ljude, videćete da su ubrzali biološke satove. Oni imaju veću brzinu kucanja srca, viši nivo insulina, porast hormona i glukoze itd. Kada iznenada padnu mrtvi zbog prerane coronary, oni su zaista „run out of time“. Možda poznajete i ljude koji imaju drugačiji unutrašnji dijalog da imaju „svo vreme ovoga sveta“. Oni imaju drugačija iskustva i drugačiji fiziološki proces. Mnogim ljudima je poznato iskustvo biti „zaljubljen“ ili hodati po plaži i skliznuti „u bezvremenost“, kao što se događa kada koristimo izraz „lepota planina je oduzimala dah i vreme je stalo“. Obratite pažnju na taj izraz. U iskustvu ujedinjene svesnosti (kada se posmatrač i posmatrano tokom procesa posmatranja stapaju u Jedno sjedinjeno, celovito iskustvo i tamo nema vremena – tamo postoji samo Večnost. Vreme je koncept. Realnost je večnost.

još jedan prijevod od CowboyBebop2012

EPIGENETIKA - DUH U GENIMA 9 dijelova
http://www.youtube.com/user/CowboyBebop ... 0662390216

Evo odlicnog videa koji lepo objasnjava pojam epigenetike, sta su epigeni i kako mozemo da uticemo na gene, da ih "reprogramiramo".

U principu, gene mozemo posmatrati kao hardver, dok su epigeni softver.

Geni su nas potencijal, tj sta je moguce postici sa njima. Oni se ne mogu menjati osim radijacijom itd.
Epigeni, koji zavise od ishrane i nacina zivota, mogu aktivirati ili deaktivirati gene, tj programiraju gene. Od epigena zavisi kako koristimo nase gene, tj nas potencijal.