Citat:
(...) da je vibracija ispoljavanje mirovanja (...)
Imaš efekt. Imaš uzrok efekta.
Imaš reakciju, odgovor na. Imaš stimulans kojemu je uslijedila reakcija, odgovor na stimulans.
Imaš problem, imaš reakciju na problem.
Ali imaš i rješenje.
Problem i rješenje problema su jedna te ista razina, skup, podijeljeni skup, lijevo je problem, desno rješenje u tom skupu, krugu podijeljenom vertikalnom crtom.
Reakcija je podskup unutar skupa "problem". I ima parnjaka u skupu reakcija.
Sve nabrojano u tekstu iznad su efekti.
Russell je uočio dihotomiju, neprekidnu, stalnu dihotomiju u efektima: stvaranje - rastvaranje, uobličavanje - razobličavanje, približavanje - udaljavanje... Jedno je nazvao "generativni", drugo "radiativni" princip ili polaritet. Ovaj univerzum je prozvao "univerzum efekta." Univerzum "pogonjen" neprekidnim kretanjem ( mreškanjem ili cunamiranjem, i svim varijacijama između ) i umnožavanjem (generiranja) do određenog optimuma od kojega nadalje slijedi usporavanje i ukidanje. Generiranje usporava, ukidanje jača. Oboje bivajući prisutni cijelo vrijeme u bilo čemu. Ali, ne tek "pogonjen" (to je tek prvi raskorak), već jest, ne tek izraz kretanja, već je kretanje sama njegova potka...
Kretanje nikad ne prestaje, u ovom univerzumu.
Ono što se kreće, što je - recimo - potka tog univerzuma neprekidne mijene, Russell je nazvao elektricitetom. Dvije vrste elektriciteta: generativni i radiativni. Elektricitet neprekidno "ciklira" kroz generiranje, radijaciju, natrag ... i sva raznovrsnost je kroz mnogobrojne varijacije "između", točke na tom cikliranju vrtloženja...
Da ne bude zabune - u cikliranju vrtloženja UVIJEK postoji PAR, međuodnosnost između gen i rad; u svakom (jednom) kretanju OBOJE su prisutni, u povezanim mjerama; kad je gen jači, rad je manji i obratno i jedino zajedno sačinjavaju, ne neku cjelinu tek (daleko od toga), već sve i bilo što u ovom univerzumu. Ako sad slušaš neku mjuzu, prisutan je zvuk, ali prisutna je i tišina (ne tek kao potencijal, niti je tek nemanifestirana), ona bukvalno jest prisutna, manifestirana... (na kraju krajeva,
negdje postoji, ali ne tek negdje, već i baš tu, istovremeno sa tvojim zvukom. U momentu kad ugasiš zvuk, zvuk nije prestao jer si ti ugasio zvuk, već jer je u tom momentu i za taj moment u vremenu, postojanju, kretanje relevantnih parova elektriciteta prešlo točku svog optimuma (balansa generativnog i radijativnog smjera, težnje, principa). Ali niti jedno niti drugo (niti zvuk niti tišina; niti generiranje niti radijacija; niti stvaranje niti disolucija...) nisu uzrok sami sebi! Sve to su (tek) EFEKTI. Ne tek puki efekti, već ODRAZI, zrcaljenja Uzroka...
Čisto bijelo magnetno svjetlo koje miruje - Božji Um. Bog misli, Njegova misao je "elektricitetna" (baš kao i ljudska, bilo koje i bilo kakve, jer, kaže Russell, elektricitetnost je priroda misli, Uma). To je onaj isti elektricitet koji smo ranije spominjali, efekt čijeg neprekidnog kretanja je cijeli ovaj univerzum. Kretanje tog elektriciteta, samo bivajući Efekt Uzroka.
Ti kad nešto zamisliš, misao je u tvojoj glavi i ništa od toga, najčešće. Bog kad zamisli nešto - istog momenta se vidi efekt. Taj efekt je univerzum i sve u njemu. Svaka misao je Božje "željenje u manifestaciju" (jer željenost je suština elektriciteta). To je priroda misli - da želi u manifestaciju, objektiviranje sebe. I taj "proces" se naziva elektricitetno kretanje, ovaj univerzum koji je sav elektricitet u kretanju, tj. kretanjima, množina. Kretanja se odvijaju u parovima dualnosti. Jedna strana ide u manifestaciju, druga natrag prema svom Izvoru, i na toj "zamišljenoj liniji" linearnog tipa kretanja, ili drukčije, "pulsirajućeg" stezanja i rastezanja, nebrojene su varijacije odnosa unutar kretnje jedne jedine misli, koja i jest jedna.
Zato što je ta misao, njena suština, jedna, ona neprekidno miruje, ona ne ide nikuda, nigdje se ne kreće sama, ali pogoni sve drugo. Ona je Bijelo magnetno svjetlo čistoga Duha. Probat ću dati usporedbu, i ne znam hoće li biti prebanalna ili neupotrebljiva. Uzmimo, ili zamislimo rijeku koja teče dolinom. Svaka, pa i ta rijeka ima neko korito kojim teče. Rekli su vam da je rijeka sama sebi svojim tijekom izdubila korito. Šta ako vam kažem da nije? Svakako nije smjer u kojemu je preporučljivo razmišljati ako se hoće razumjeti Russellova kozmologija (ili bar neki njen dio). A nije nemoguć pothvat. Naprotiv, mislim da to može svatko od čitatelja. Samo nemojmo nepotrebno komplicirati i držimo se točke balansa njihala, one točke kojoj se vrati; ili držimo se središnje crte svakog prikaza sinusiodnog vala.... koliko god se njihalo njihalo na sve strane ili sinusoida testerisala naokolo. Korito je to koje određuje FAKAT tijek svake rijeke. Ako nema korita - nije rijeka. Tek je bujica nekakve vodurine. Ono što čini rijeku nije tijek vode, već postojanje korita. Sve ostalo što znate ili mislite, nek su i fakti, ali pustite sve to nastranu. Korito se ne kreće, a temeljna je odrednica ama baš svake rijeke, čak i potoka, običnog kanala kraj puta pored kuća u selima.
Sjetimo se, u pitanju je tek banalna usporedba. Sve što treba pojmiti je da se korito ne kreće. Ono miruje, ne radi ništa, samo jest - i samim svojim postojanjem određuje ne samo smjer kretanja rijeke, njenu može bit brzinu, volumen, ovo ono - već i to da ikakva rijeka, išta što zovemo rijekom (efekt) uopće i postoji. Svaka kaplja u rijeci da bi ostala dio efekta zvan rijeka, mora ostati "ukorićena". To vraćanje koritu, fakat da jedino mirno korito čini rijeku rijekom, a ne puko tečenje nekakve vode, je jedina svrha ove usporedbe.
Tijek rijeke je kao vibracija, ali takva voda nije puka bujica, ono što ju čini rijekom je "ispoljavanje mirovanja" njenog korita. Kad bi se samo korito pomaklo (jer ovo je ipak usporedba, pokušaj, da se kroz jedan efekt predoči, približi Uzrok), poremetio bi se cijeli tijek vode, rijeka bi se promijenila, preplavila, presušila, nestala... ali sve su to nekakvi efekti.
Kad bi se Bog pomaknuo, prestao ispoljavati svoje mirovanje makar na djelić nanosekunde, cijela kreacija bi se poremetila, a vjerojatno i u bestrag nestala. Božje željenje (elektricitet) sve manifestacije je i podloga i razlog svog postojanja. Kad bi se ta želja promijenila, pokrenula u bilo kojem drugom smjeru (ako ikakav postoji, ali tek je semantika u pitanju, fraza) makar trunku, tek u infinitezimalnom mikrodjeliću svog postojanja, balans bi bio poremećen i cijeli univerzum prestao postojati i nestao u totalnom zaboravu. (Rečeno je osnovni razlog zašto Russell shvaća univerzum, ovaj, kao "vječan".)
Jer sjetimo se, kao što je MonteChristo prenio u citatu ranije ---:
"Temelj duhovnog univerzuma je mirovanje; BALANSIRANO mirovanje Jednog magnetnog Božjeg Svjetla. Izbalansirano mirovanje je Pozitivan Princip stabilnosti i jedinstva. U njemu nema negacija.
Temelj fizičkog (fizikalnog) univerzuma je kretanje; vječno promjenljivo kretanje, koje proizlazi iz parova neizbalansiranih stanja, i koje zauvijek mora tražiti izbalansirano mirovanje jedinstva iz kojeg je proisteklo kao brojni parovi jedinki."
--- magnetno Božje Svjetlo je mirovanje, (poput korita koje ne ide nikuda), i to ne bilo kakvo mirovanje, ono je IZBALANSIRANO mirovanje koje jedino svojim mirovanjem (držanjem točke kako bi rekli aikidaši) svojom zamisli, svojom mišlju, svojim Umom, svojom Voljom, svojom Željom - ispoljava sve vibracije, manifestira svo stvaranje, cijeli ovaj univerzum neprekidnih kretanja.
Baš kao i Keely, kroz svoj "neutral" koji ne ide nikuda, balans koji uvodi i ekstreme u kretanju i efekt koji zovemo vidljivi balans u bilo čemu, tako je i Russell pojmio da
sve, sva kinetika, statika, svi potencijali koje možemo uočiti u stvorenom i stvorenjima, stvoreno je, proistječe, je manifestacija, sve je ispoljavanje, neee tek i samo to, sve je odraz, neprekidni odraz u nastajanju, odražavanje svakog nanočasa jednog jedinog Uzroka, koji je Russell nazvao: izbalansirana mirnoća Jednog magnetnog Svjetla Božjeg.
LP