Jedan clanak o svemiru, shvacenom kao holgram:
MOZAK NIJE NIŠTA DRUGO NEGO HOLOGRAM, BOLEST SE
MOŽE LECITI I MISLIMA
Prof. dr Svetozar RADIŠIC
Posle posmatranja svakodnevice, razmišljanja o životnim paradoksima, shvatanja da se ne može saznati niti razumeti slika postanja i zbog nesvodivosti istine o mogucnom usavršavanju covekove duše, namece se pitanje da li objektivna realnost stvarno postoji, ili je univerzum samo - fantazija?
Iako ljudima izmice bolja buducnost, uprkos sve vecim postignucima u oblasti tehnike i tehnologija, jednako su izgledni najavljivana apokalipsa i svet izobilja. S jedne strane su nanotehnologije, kloniranja i robotika koje nude „opšte cišcenje od rezultata industrijske revolucije“, a s druge strane isti cinioci koji ce omoguciti megakapitalistima i destruktivcima da stvore svet za „zlatnu milijardu“ ljudi.
U traganju, na putu ka izvesnijoj buducnosti, sve su cešce nove teorije, koje su jednako misteriozne i nesaznatljive za obicne ljude. Teorija o univerzumu kao ogromnom hologramu jedna je od njih. Ali, šta ako je istinita? Šta ako je njeno usvajanje i primena stvarna šansa, koja, trenutno, nedostaje?
Krajem šezdesetih godina prošlog veka fizicari su napisali prve lekcije u vezi s laserima. Rec je o istraživanjima s prikazima principa na kojima radi laser i o problemima da se laser, zbog pratece aparature, primitivno i grubo izraden, primeni u praksi. Usledili su dokazi da su laseri primenjivi i da SAD planiraju njihovu upotrebu u „ratu zvezda“ – za uništavanje vojnih „satelita ubica“.
Ipak, do sada najcvršci dokaz da su laseri „savladani“ stigao je iz Pariskog univerziteta. Tim naucnika, predvoden profesorom fizike Alanom Aspektom, otkrio je 1982. godine da elektroni i druge atomske cestice mogu, u odredenim okolnostima, medusobno da prenesu informaciju trenutno i bez obzira na udaljenost. Nova teorija o brzinama vecim od brzine svetlosti (kada se nešto dogada „trenutno“ znaci poništavanje svake brzine) dokazana je pomocu holograma, koji ne postoje bez lasera. Prema Aspektovoj teoriji, jedna cestica „na neki nacin“ uvek zna šta radi svaka druga cestica.
Prihvatanje nove teorije ruši Ajnštajnov stav da ne postoji ništa brže od brzine svetlosti.
Ukoliko je navedeno istina, na za ljude shvatljiv nacin – univerzum poseduje zapanjujuca svojstva. Putovanje vecom brzinom od brzine svetlosti omogucavalo bi putovanje kroz vreme. Ali... Šta ako se sve vec nalazi tamo gde bi trebalo tek da stigne?
Prema istraživanjima Dejvida Boma, profesora s Londonskog univerzitata, objektivni realitet ne postoji. Kosmos je gigantski hologram.
Hologram je trodimenzionalna fotografija napravljena uz pomoc lasera. Nastaje tako što se neki objekat prvo izloži laserskom snopu. Kad se objekat „obasja“ još jednim laserom, njegova svetlost odbija se od vec odbijenu svetlost prvog lasera. Prilikom tog „odbijanja“ nastaje svetlosna pojava, koju je moguce snimiti fotografskim aparatom. Razvijena fotografija podseca na vrtlog isprepletanih svetlih i tamnih linija. Medutim, kad se film izloži laserskoj svetlosti – posmatrac vidi trodimenzionalnu sliku originalnog objakta. Dakle, priroda je samo najobicnija fantazija, ali za „fantaziju“ nije dovoljna trodimenzionalnost. Bom je dokazao da ukoliko se hologram jedne ruže prepolovi i potom izloži laserskom snopu – obe polovine sadržace sliku cele ruže. Koliko god da se usitnjava hologram – svaki komadic filma sadržace odgovarajuce umanjenu ali potpunu i originalnu sliku celine. U stvari, svaki deo holograma sadrži sve informacije koje i original objekta. Glavna osobina holograma je: celina u svakom delicu.
Sve što je receno, u subjektivnoj starnosti, presudno zavisnoj od ljudskog mozga, znaci da treba preispitati razumevanje strukturne organizacije svega postojeceg: ustaljenog reda, procesa i pojava u ljudima i ljudskom okruženju. Uostalom, jedan od osnovnih principa klasicne nauke je analiza i sinteza. Pri tom nije sporno da se analize, bilo da je rec o insektu, žabi ili atomu, zasnivaju na opisu delova nastalih njihovim rastavljanjem. Posle analize, posebno živih bica, stalno ostaje osecaj da postoji „još nešto“ nedostupno – nedovoljno saznato. Potpuno rastavljena žaba na sastavne delove, kad se sastavi, nije živa.
Razmišljanjem o hologramima ljudi ce shvatiti da u univerzumu postoje stvari i pojave koje nije moguce podvrgnuti ustaljenom naucnom pristupu. Jednostavno, ako se rastavlja ono što je hologramski sastavljeno, nece se dobiti delovi, nego – manje celine. S obzirom na to da covek zapaža culima i da su oci za zapažanja izuzetno znacajne, lako je zakljuciti šta se dogada u mozgu pri odlucivanju na osnovu lažnih predstava. Kad covek ne vidi to što vidi, jer je cak i pipanjem saznao da to nije ono što je mislio; kad preda drugome fotografiju necega što ni u prirodi pomnim gledanjem nije realano prepoznao, i kad videno pokušava da recima docara nekome ko zamišlja na svoj nacin, rezultat su iluzije, obmane, fantazije – neistine. Coveku se cini da je nešto istinito i kad nije, jer on vidi i zakljucuje na osnovu dela realnosti.
Prema Bomovom tumacenju Aspektove teorije, cestice ne šalju informaciju – one je stalno poseduju. Deoba cestica je iluzija. Brzina razmene informacija ne postoji, cini se da je brža od svetlosti jer je vec tu – na odredištu. One nisu posebnosti (entiteti), nego su razlicito doživljen odraz necega što je na osnovnom nivou isto.
Taj dublji, verovatno holografski nedeljiv nivo realnosti, coveku je, za sada, nedostupan i stoga nepoznat. U tom smislu, univerzum je samo jedna projekcija, tj. hologram, a sve stvari su na nivou super stringova neraskidivo i beskrajno povezane. Bom smatra da su atomi azota u ljudskom mozgu u stalnoj vezi s cesticama koje cine lososa koji pliva, sa svakim srcem koje kuca i svakom zvezdom koja treperi.
Ukoliko postoji holografska, nedeljiva realnost, to znaci da je shvatljivo što su ljudi energetski i sudbinama povezani, kao kod spojenih sudova. Kad se razume da je priroda pletivo bez šavova i rubova, jasno je što se ne mogu svrstavaiti i rangirati pojmovi kao što su Bog, duša, svest, psiha, misao, instinkt, zašto se prostor može meriti vremenom i zašto je sve relativno.
Zagovornici postojanja „jedinstvenog polja inteligencije prirode“ slažu se da u tom polju (što je isto što i gigantski hologram) zajedno postoje (na istom mestu) prošlost, sadašnjost i buducnost. Prema Dejvidu Bomu, ali i prema teorijskom fizicaru Džonu Hegelinu, ljudi koji imaju odgovarajuce sposobnosti mogu da dosegnu osnovni nivo (superhologramski ili superstringski), iz kojeg izdvajaju scene i dogadaje, iz davno zaboravljene prošlosti. Oni „kad zatreba“ poniru i u uvek prisutnu „buducnost“. To polje je „kosmicka robna kuca svega što postoji“, a covek nikada nece saznati koliko je od ponudenih artikala njemu namenjeno.
Bom nije jedini naucnik koji je zakljucio da je univerzum superhologram. Možda je važnije što je do slicnog zakljucka došao neurofiziolog Karl Pribram. On je, decenijama istražujuci u Stanfordu zagonetku smeštaja memorije, zakljucio da je ona smeštena u celom mozgu i da je mozak – hologram. Ranije su naucnici mislili da postoje centri za pamcenje i druge funkcije u mozgu. Sada znaju da se mozak ponaša hologramski i da tzv. preuzimanje funkcija od strane preostalih delova mozga (na primer, posle saobracajne nesrece, kad se odstrani deo mozga) podseca na sitnjenje holograma ruže. Uostalom, Karl Lešli je, nakon eksperimenata na životinjama u vezi s orijentacijom, zakljucio da preostali deo mozga, nakon odstranjivanja raznih delova iz razlicitih razloga, zadržava sposobnost posebnih i složenih radnji, kojima je prethodno bio naucen.
Hologram je posebno mesto za informacije. Promenom ugla pod kojim laserski snopovi padaju na film, moguce je složiti nekoliko razlicitih slika, prakticno na istom mestu. To je objašnjenje i za mogucnost mozga da uskladišti ogroman broj informacija na malom prostoru.
Sposobnost mozga da „izvuce“, i posle više decenija, potrebnu informaciju iz „ogromnog skladišta“, jasnija je, ako se prihvati da – mozak radi na hologramskom principu. Na primer, bilo ko da kaže, napiše ili pokaže rec „zebra“, nastace, trenutno, asocijacija i bice uspostavljen niz: prugasta, crno-bele boje, slicna konju, africka životinja... Asocijacija, u ovom slucaju, nije ništa drugo nego „snažna umna senzacija kojom se uspostavlja veza sa superhologramom“, gde je „uskladišten“ svaki delic jedne informacije u vezi je s ostalim delovima informacije, s obzirom na to da je svaki deo holograma isprepletan sa svim ostalim njegovim delovima.
Nikola Tesla je takode tvrdio da pamcenje u klasicnom smislu ne postoji i da se informacije „izazivaju“ snažnim vizuelnim, misaonim i jezickim asocijacijama. I sposobnost mozga, da preko cula u stvarni svet opažanja «prevede» brojne frekvencije iz okruženja, (svetlosne, zvucne, toplotne i fizicke vibracije), logicnija je, ukoliko je mozak hologram.
Naucnici su, u poslednjoj deceniji 20. veka, otkrili da je kod coveka vizuelni sistem osetljiv na širi spektar frekvencija od do tada poznatog. Na primer, osim na svetlosne vibracije osetljiv je i na zvucne vibracije. Sem toga, culo mirisa osetljivo je na tzv. kosmicke frekvencije, a i sve celije ljudskog organizma osetljive su na širok spektar frekvencija.
Sve više naucnika veruje da je „hologramska paradigma“ najprecizniji model koji je nauka mogla ikada da dosegne. Sada je mnogo jasnije kako informacija putuje od uma do uma na velikim razdaljinama i otkud tolika «raskoš» izmenjenih stanja svesti. Prihvatanje hologramske teorije omogucilo je naucniku Grofu, iz grupe naucnika „Asocijacija Transpersonalne Psihologije“, da protumaci ishode regresija pacijenata poistovecenih sa skoro svakom vrstom razvojnog zoološkog stabla, cak i slucaj pacijentkinje koja se «setila» da je bila reptil ženskog pola.
Za one koji su prihvatili „novi aspekt“ bilo je jasnije: kako su osobe koje nisu imale dovoljno obrazovanja, bile u stanju da u detalje opišu zoroasterske pogrebne rituale, ili neke scene iz indijske mitologije. Cini se da je sada lakše objasniti neke vrste kolektivnog i rasnog „besvešca“, slucajeve kada su pojedinci «izvestili» o zapažanjima vantelesnih putovanja i o dogadajima iz svojih prošlih i buducih života.
Grof je takva „iskustva“ nazvao „transpersonalnim doživljajima“. Posle prihvatanja hologramske paradigme, on je primetio:
- Ako je um deo neprekidne celine, prirodno je što je povremeno u stanju da napravi upad u ‘hologramski lavirint’, u kojem se spaja sa svakim atomom, organizmom, prostorom, vremenom i svakim drugim umom koji postoji ili je postojao.
Ni zagovornici „tvrdih nauka“ nisu ostali imuni na hologramsku paradigmu. Kejt Flojd, psiholog na Virdžinija Intermont koledžu, preokrenuo je dosadašnje shvatanje svesti. On tvrdi da svest ne proistice iz aktivnosti mozga, nego da svest kreira mozak, kao i telo i sve ostalo što doživljavamo kao materijalne oblike. Ukoliko je u pravu, to znaci da je svaki covek licno odgovoran za sopstveno zdravlje mnogo više nego što to moderna medicina priznaje. Isto tako, na taj nacin je potvrdeno da se mozak menja i morfološki u toku ucestalih meditacija. Možda je još važnije, što to znaci da je tzv. povlacenje simptoma neke bolesti posledica promene svesti. Bolešcu iznudena promena svesti uslovljava, potom, promene u hologramu tela.
U tom slucaju potpuno je prirodno što prof. dr Larisa Fotina predlaže lecenje mislima i što se sve cešce primenjuju kontroverzne tehnike lecenja, kao što su vizuelizacije. Sve više naucnika veruje da realnost zamišljene slike nije ništa manja od realne „realnosti“.
I ovde je nezaobilazan svevremeni Nikola Tesla, jer navedeni stavovi podsecaju na nacin njegovog razmišljanja. On je stvarao misaone modele koji su jednako „radili“ pre i posle njihovog ostvarivanja.
Neprirodne vizije i doživljaji postaju objašnjivi ukoliko je univerzum hologram. Lakše je shvatiti iluzije koje pred publikom izazivaju indijski fakiri i Dejvid Koperfild. U knjizi „Pokloni Nepoznatih Stvari“, biolog Lejl Votson je opisao susret s neobicnom Indonežankom – šamankom. Ona je u ritualnom plesu ucinila da jedna kompletna aleja drveca jednostavno – ispari. Šamanka se pred Votsonom i drugim posmatracima poigravala ponovnim pojavljivanjem i nestajanjem aleje, kao u cuvenom „filadelfijskom eksperimentu“ Nikole Tesle, u kojem je ucestvovala i o kojem je svedocila i americka vojska.
U svesti ljudi je „dogovorena realnost“ i verovatno je ona istinita, zbog isprepletanosti umova i povezanosti svega. Tako se zna i šta je „tamo“ i šta „tamo“ nije.
Koliko je samo napora (drame, insceniranja, pretvaranja, obmana, laži) ucinjeno da se dovedu u zabludu oni koji znaju, o onome što svi znaju, i što se jednostavno „cita u ocima“. Votsonova iskustva nisu svakodnevna, samo zato što svest i verovanje ljudi nisu upuceni tako da svako zna da ima licno pravo menjanja „tkanine“ realnosti.
Ono što se cini realnim, podseca na grubo platno za autorske slike kakve ljudi žele. Ljudi su madionicari. Sve je moguce, od savijanja kašike snagom volje do „misaonog samoizlecenja“. Jungova teorija sinhroniciteta, neshvatljive „slucajnosti sa smislom“ i teorije o „ispunjivanju želja“, postaju jasniji kada se prihvati teorija o univerzumu – superhologramu.
Na osnovu navedenog namece se pitanje: Ukoliko je mozak hologram koji prima, bira i razvrstava vibracije i matematicki ih pretvara u zapažanja, šta je onda – objektivna stvarnost? Možda je zaista rec o iluziji. Cini se da su ljudi živi „prijemnici“ preplavljeni vibracijama. Oni izvlace vibracije iz superholograma i, u jednom od bezbroj kanala, pretvaraju ih u materijalnu stvarnost.
|