Pa brzina ovisi o linearnom vremenu. Imaš formule u udžbeniku iz fizike... hehe. Ne da ima zajedničkog, već brzina je determinirana iz linearnog vremena, u determinističkim sistemima percepcija i mjerenja.

A evo kako to i fizika objasnjava:
U sustini, teorija relativiteta kaze da vreme i prostor nisu apsolutni, vec relativni,
kako za posmatrca, tako i za posmatranu stvar. I sto se brze neko krece, ti efekti
postaju sve izrazeniji. To je Bertrand Rasel objasnio ovako prosecnoj publici: Trazio je od citaoca da zamisle voz dugacak 100 jardi koji se krece brzinom jednakom 60 procenata brzine svetlosti. Za nekoga ko stoji na peronu i posmatra kako voz prolazi, on ce izgledati kao da je dugacak 80 jardi i sve ce na njemu biti sabijeno. Ako bismo bili u stanju da cujemo govor putnika u vozu, glasovi bi im zvucali nejasno i sporo, kao ploca pustena manjim brojem obrtaja od potrebnog, a i pokreti bi im izgledali jednako nespretno. Cinilo bi se cak da satovi u vozu rade pri samo cetiri petine svoje normalne brzine.
Medjutim, tu je caka, ljudi u vozu ne bi ni na koji nacin osecali ta izoblicenja. Njima bi sve u vozu izgledalo potpuno normalno. Mi, na peronu, izgledali bi im cudno sabijeni i usporeni. Vidite, sve to ima veze s polozajem koji zauzimate u odnosu na predmet u kretanju.
Taj efekat se zapravo desava svaki put kada se krecete. Preletite preko USA i krocicete iz aviona za petmilioniti deo sekunde, ili tako nesto, mladji od onih koje ste ostavili za sobom. Cak i kad predjete na drugu stranu sobe, veoma blago cete izmeniti sopstveni dozivljaj vremena i prostora. Izracunato je da lopta za bezbol bacena brzinom od 160 km na cas, naraste u masi za 0,000000000002 grama dok ne stigne do poslednje baze. Tako su efekti relativnosti stvarni i izmereni. Problem je u tome sto su te promene previse male da bismo uopste mogli da ih primetimo. Ali za druge stvari u vasioni – svetlost, gravitaciju, samu vasionu – to su vazna pitanja.

Najizazovniji i najneintuitivniji od svih koncepata u opstoj teoriji relativnosti jeste zamisao da je vreme deo prostora. Mi instinktivno posmatramo vreme kao nesto vecno, apsolutno, nepromenjivo; verujemo da nista ne moze poremetiti njegovo neprekidno kucanje. U stvari, po Ajnstajnu, vreme je varijabilno i neprekidno se menja. Ima cak i oblik. Vezano je – „neodvojivo ispovezano“, kao sto kaze Stiven Hoking, sa tri dimenzije prostora u neobicnoj strukturi poznatoj kao prostor-vreme.
Prostor –vreme se obicno objasnjava tako sto se od vas zahteva da zamislite nesto pljosnato ali gibko – recimo dusek, ili prostirku od rastegnute gume, gde se nalazi neki tezak okrugli predmet, kao sto je gvozdena kugla. Od tezine gvozdene kugle materijal na kojoj ona pociva donekle se rasteze i ugiba. To je otprilike analogno efektu koji masivno telo kao sto je Sunce /gvozdena kugla) ima na prostor-vreme (materijal); ono ga rasteze, zakrivljuje i izoblicava. E sad, ako preko prostirke zakotrljate manju kuglu, ona se trudi da se krece pravolinijski, u skladu sa Njutnovim zakonima kretanja, ali kad se priblizi masivnom telu i nagibu utonulog materijala, zakotrlja se nanize, neizbezno privucena masivnijem telu. To je gravitacija – proizvod iskrivljenja prostor-vremena.
Svako telo koje ima masu stvara malo udubljenje u tkanju kosmosa. Tako je vasiona, kako je Denis Overbaj rekao, „konacni ulegnuti duse“. Gravitacija u tom smislu vise nije toliko stvar koliko ishod – nije sila vec nusproizvod iskrivljenja prostor-vremena. U izvesnom smislu gravitacija i ne postoji; ono sto pokrece planete i zvezde jeste izoblicenost vremena i prostora
Naravno, analogija sa ulegnutim dusekom moze da nas dovede samo donekle, jer ona ne obuhvata i ucinak vremena. Ali opet, i nas mozak moze da nas odvede samo donekle, jer je gotovo nemoguce predvideti dimenziju koja se sastoji od tri dela prostora i jednog dela vremena, a sve je to isprepleteno poput niti u kariranoj tkanini, a opet sve na svom mestu.

Moram dodati jos nesto cime malo skrecem sa teme, ali prosto ne mogu da se oduprem.
E=mc² (energija je jednaka masi puta brzini svetlosti na kvadrat); energija je oslobodjena materija; materija je energija koja ceka da se oslobodi. Posto je c² uistinu ogroman broj, ta jednacina govori da postoji ogromna kolicina energije vezane u svakoj materijalnoj stvari. Mozda se ne osecate bog zna kako robusno, ali ako ste odrasla osoba prosecne gradje, u vasem skromnom telu nalazi se nista manje do 7x10 na osamnaesti djula potencijalne energije – dovoljno da eksplodirate sa silinom od trideset veoma velikih vodonicnih bombi, pod pretpostavkom da znate kako da tu energiju oslobodite i da stvarno zelite time nesto da dokazete. Bas sve sadrzi tu vrstu energije zatvorene u sebi. Mi samo ne umemo bas najbolje da je izvucemo napolje. Cak i uranijumska bomba – najenergicnija stvar koju smo do sada proizveli – oslobadja manje od jednog procenta energije koju bi mogla da oslobodi samo da su ljudi malo lukaviji, ali na srecu nisu.
Bombasticno zar ne?

Spyro:


Naravno da putovanje u "prošlost", kako mi vidimo očima svijesti, 3. denziteta, linearno, iziskuje kreiranje NOVE realnosti, realiteta. Dakle, kreira se kopija ili sličan svemir ( ili dio ), pa se onda otvaraju "rupe" s obe strane ( sinhronizacija rezonantnih vibracija tih točaka vremena/prostora ), sviješću voditelja ili tehnologije se vrši demolekularizacija, trijaža i ponovna molekularizacija s "druge strane". Proces vraćanja "ovamo" nije obratno okrenuta funkcija izračunavanja ( ili promjene svijesti ) i zahtjeva ponovnu kalkulaciju vremensko-prostornih koordinata.

Imaš nešto o tome ( TDARM, vremenski strojevi ) objašnjeno i u Kasiopejskim transkriptama, ali to su i "naši" znanstvenici, dakle, Zemljani, otkrili još 1980-tih godina... mislim... imaš negdje neke izvještaje s konferencije fizičara... potraži.

Ljudska svijest u generalnom pogledu - prihvaća samo ono što joj se servira u medijima i niti se ne zapita da li je već nešto otkriveno... pa tako nam u školi i govore da putovanje kroz vrijeme nije moguće - a jest. Programiranje od malena. Za robove. Za entitete kojima će se hraniti jer ti entiteti generiraju ogromne količine negativne energije, čime se i ti tutori - hrane!

Srećom, informacije uvijek negdje procure, pa se može kopati i dublje. Probaj ovo sve gledati sa perspektive kvantne fizike. Svijet atoma. Energije. Vidjet ćeš da je sve moguće. Biti na 2 mjesta u isto vrijeme. Biti na 1234 mjesta u isto vrijeme. Povezivati se sa svim točkama vremena/prostora po želji. Elektron se ponaša ovisno o tome kako ga se promatra... ima tu jako puno "zanimljivosti" koje nam ne govore u školi.

Da li je moguce da vreme osim sto je selektivno, postoji za svakoga od nas drugacije?Ako svi imamo svoje realitete ali i jedan dogovorni znacilo bi i da sami biramo dogadjaje samim tim i vreme, a usmeravamo se prema koncenzus realitetu, a sto bi bila greska.Mislimo da vreme tece po jednoj liniji zato sto mislimo da je merenje u koncenzus realitetu jedino tacno merenje, pa nas jos to i ubedjuje u protok od tacke a do tacke b, jer verujemo samo u istinitost merenja u koncenzus realitetu.

Naprimer ovako: dva coveka se poznaju, svaki radi po danu svoj posao odvojen od onog drugog, uvece se sretnu i zakljuce da je 8 sati, ali to je 8 sati u koncenzus realitetu, ne u njihovim odvojenim realitetima.Kako da prvi covek zna da 11 sati preko dana nije naprimer 13 sati kod onog drugog u isto vreme? Pozvace ga telefonom i pitace ga, ali to bi znacilo da opet obojica dolaze u sinhronizaciju sa koncenzus realitetom, izgleda da je ovo nemoguce dokazati u fizickom realitetu, zbog neophodne sinhronizacije sa koncenzus realitetom.Ali opet to bi znacilo sa druge strane da to i dokazuje da je tacno, jer ne moze ni da se potvrdi suprotno.Dok je za mene ponedeljak 11 sati kod nekoga je sreda 8 sati uvece, sve dok se ne sinhonizujemo u koncenzus realitetu, odnosno svoje vreme i realitete ne podredimo zajednickom dogovornom dozivljaju vremena u dogadjaju u kojem se srecemo.Sto bi znacilo da je put u proslost ili buducnost besmislen, jer to nepostoji.

E sad, zasto mislimo da je proslost ono cega se secamo, a buducnost ono sto ocekujemo, ako se sve dogadja simultano,a mi samo biramo koji cemo trenutak trenutno da prozivimo, sto bi opet znacilo i da bi trebalo da postojimo odjednom u svim tim nasim trenucima naseg licnog reliteta, odnosno koliko bismo onda trebali da imamo svojih paralelnih realiteta?Ako se covek vrati u proslost, u sta se vraca, u koji svoj realitet? Da li moze da sretne samog sebe u proslosti? Mislim da ne, jer bi odlaskom u proslost to postala njegova sadasnjost, odnosno odabrao bi dozivljaj svog vremena.Mozda je pogresno zamisljati vreme kao gomilu simultanih dogadjaja isto kao i liniju, znaci postavlja se pitanje: da li vreme uopste postoji dok ja nisam u njemu, odnosno u dozivlaju svog realiteta i dok ga ja ne izmerim? Zasto vreme povezujemo sa time sto smo nekada bili deca, pa sazrimo, pa onda ostarimo.....? Mozda je sve u svesnosti? Koja bi mozda trebalo sa sazrevanjem da se povecava, a sto je nazalost obicno obrnuto i postajemo sve vise vezani za koncenzus realitet koji ne znaci nista bez shvatanja da nije jedini.

Ma ovo mi je palo na pamet kad sam procitao neku "kvantnu teoriju" pa kaze ovo: "When operators corresponding to two physical quantities do not commute the two quantities cannot have simultaneous reality"

Prirodan način mjerenja vremena:

http://www.13moon.com/emailer_1moon_12.htm

Pa, jel to danas 14.06.? Jao, nije, sve unazad od ko zna kad mora da se racuna.
Ljudi, pa koji je danas datum???!!!

Ma nije ni bitno... haha! Koga to uopće zanima!?

Pa kako bre koga zanima, brate Jacku?!
Ionako sam dezorijentisana u prostoru, ako me ovako dezorijentises i u vremenu, necu se pokupiti do kraja ciklusa.
I val cu da promasim.

Jel ima neko onaj izvidjacki prirucnik? Ono mahovina, strane sveta?

Pa budi slobodna, nevezano uz "vrijeme". Recimo... jedi kad si gladna, a ne u 8,13 i 19h. Budi se kad poželiš, ne u 7,8 ili 9h kad "moraš". Radi ono onda kad ti se da i kad imaš volje za to ( u narodu bi rekli: "seri kad ti se sere" ).

U prirodi ima samo ciklusa. Dan-noć, biljke i životinje tako preživljavaju, bez obzira na to koliko je sati ili koji je datum. Proljeće-ljeto-jesen-zima. Sve se odvija unutar tog velikog ciklusa.

Ljudi umjetno žive unutar dana/mjeseca/godine... tempiraju svoje iluzije unutar tih "ograničenja" i time si rade - zastoje u razvoju. Pretvaraju se u robote koji su isprogramirani da u određeni trenutak/vrijeme nešto rade.

Užas.

Be free!

Ne znam gde bi se uklopio sa svojim razmisljanjima ali evo necega cega na forumu nema.
Dakle sve je pocelo davno kad sam na nerazjasnjen nacin izbegao smrt.Po svemu sto se dogodilo trebalo je da sam mrtav.Ali nisam.I tu nastaju problemi.
Citajuci na forumu razne knjige , gledajuci razne diskusije videh da se ja sa svojim razmisljanjima ne uklapam ni u sta.
Pa razmisljam na ovaj nacin.Ja sam toga dana zaista I umro.Medjutim u ovom realitetu koji zivim I te kako sam zivahan.Znaci ziv sam za svoju obitelj a posto teoretski mogu sresti svakog coveka na planeti ,ziv sam za celu planetu.Tako se pojavljujem I na ovom forumu sa svim onim teorijama koje su ovde iznete.Znaci jedna vremenska dimenzija .Medjutim posto bih zaista trebao biti mrtav onda dolazim do zakljucka da zaista I jesam ali u nekoj drugoj dimenziji ,gde zivi moja obitelj koja je prihvatila cinjenicu da jesam mrtav I nastavlja da zivi svoj zivot u tom realitetu koji je realan za njih kao sto je za mene realan ovaj koji dozivljavam.Ali posto je moja obitelj prisutna I ovde to bi moglo da znaci da se nalazi na dva mesta ali dve razlicite dimenzije.Ali tu komlikacije ne prestaju vec se sve dalje komlikuje.Naime moju porodicu ne cini samo uza porodica nego I predaci.U ovoj dimenziji moj otac je umro.Ali konstatovao sam da moja porodica zivi I u drugoj dimenziji gde sam ja mrtav pre oca .Znaci da u toj drugoj dimenziji moj otac moze biti jos ziv.I sta se tamo desava ja sa ovog realiteta ne mogu znati.Ali to zaista predstavlja realnost koju oni dozivljavaju kao sto ja dozivljavam ovu koje sam svestan.E sada ako idemo dalje u ovoj dimenziji moj drugar je davno izgubio zivot.Ali on je takodje ziv I tamo I kako sam ja doziveo njegovu smrt ovde tako je on doziveo moju tamo.
I sada razradjujuci detalje I multipricirajuci , dolazim do zakljucka da postoji bezbroj dimenzija ,bezbroj paralelnih svetova kojih mi naravno nismo svesni.Postavlja se pitanje proslosti , sadasnjosti I buducnosti .Jer u jednoj sam konstatovao da sam zavrsio.

Nisam mozda bio jasan ali ko treba razumece u cemu je poenta

Na kraju dolazite vi do izrazaja koji ste izgladili onaj vodenicki tocak

Luka, daj ovaj post smjesti u temi o vremenu:

http://galaksija.info/forum/viewtopic.php?t=730

Mislim da bi tamo jako dobro pasao... hehe... a i vidio sam da to vrijeme spominješ i u jednom svom postu u temi o Shumanovoj frekvenciji... pa da bude korisno svima to tvoje iskustvo... hehe... baš će se lijepo to tamo uklopiti...



A i imamo temu o denzitetima i dimenzijama... paralelni realiteti... ili nešto poput toga...

Dobar post, luka . I mozda zaista simultano postojimo u svim tim mogucim/paralelnim stvarnostima a nasu trenutnu „lokaciju“ odredjuje fokus svesti.

Kao na primer:
"U kvantnoj je fizici, međutim, otkriveno da se bilo koja kvantna čestica iz stanja svih mogućnosti – onog trenutka kad ju mi počnemo promatrati ili mjeriti - materijalizira u određeni entitet".

Kreacija je percepcija .

Interesantna tema i odličan uvodni tekst, samo što vreme kao pojam nije definisan ispravite me ako grešim.
Šta je vreme ?

Ajra hvala na pohvali.Ovo sam davno napisao i zaboravio .Sad se slucajno zadesio pa vidim da ima reakcije na moj post.
Mada uporno citam i pratim teme ali se nekako ne pronalazim .Naravno ono sto sam napisao nije moje ubedjenje , samo me je jedan dogadjaj naveo na takva razmisljanja.

Našao sam jednu sliku na internetu koja govori više od 1000 riječi:

iako na temi o Shumanovoj rekoh da sat nikad ne nosim,ovakav bi nosio sa zadovoljstvom

D'Tajm is Nau
end
D'Plejs is hiar
Igra se ne cheka da stigne
Igra se ne igra tamo negde
Igra se igra
SADA i OVDE
ne chekajte da vam CNN to javi
ugasite televizore
razbijte daljinski
i IGRAJTE
pocheo je plej-of

P.S. Aaaaaaanseeeeee brate,obu' li te chizme?
vidish li ko-Ja je u-Ra

Pozdrav svima!

Kratka povest vremena:

Meni se čini da vreme nikad ne traje baš pre dugo ... svega negde cirka-oko 12 (dva na jest) ... s(j)a ti, iliti časova...
Startuje ujutro kad se “ja” probudi tačno u 0,00 ili ništa časova, i furiozno fura punih dvanaest časova, tj. sve dok je “ja” budno ...

Uveče, kad “ja” zaspi vreme se re-startuje, tj. teče unazad, sve do 0,00 sa ti ...

Tada se ponovo uključuje onaj nečujni budilnik i sve kreće iznova ...

Stranu na šalu, meni se čini da vreme, kao i prostor (kao i sve ostalo), u apsolutnom smislu ne postoji, a da u relativnom smislu brzina i trajanje vremena zavise od položaja i brzine posmatrača koji ga meri i posmatra ..., i da ono u stvari predstavlja vrenje iliti talasanje prostora, i da u sebe obavezno uključuje posmatrača koji je uvek jedan ko rak (ili jedan inter val) sporiji od posmatranog, i koji to gibanje posmatra i trača kao “fizički univerzum” ...

P.S. Nate, brate, da ne budem off to pik, odgovoriću ti u skrivenom rečnom blagu ...

Evo mojih iskustava sa "vremenom" i njegovim protokom

Ja sam imao jednu metodu "ubrzavanja" vremena dok sam bio u školi ili negdje gdje treba dugo čekati.

Metoda je bila ta da bih se naveo da razmišljam da če se dogoditi nešto neugodno,i činilo mi se da vrijeme brzo prolazi.

Obrnuta metoda je "usporavanje" ,kad bih razmišlajo da če se nešto lijepo dogoditi vrijeme je išlo sporije.

DIMENZIJE VREMENA
Vladimir Karadžić
19.10.2009

Čitavi univerzum prožet je u šarenolikosti postojanja. To je jedinstvo u raznolikosti. Naša planeta i čovječanstvo, samo su dio toga. Svaki dio prirode ima svoje zakone. Društvo takođe, sa svim drugim oblicima života na Zemlji. Svaki oblik postojanja trpi promjene. Sve promjene i dešavanja uzrokovne su vremenom, a vrijeme energijom, materijom i prostorom. Ovo je u skladu sa kvantnom mehanikom, a to se pokazuje kroz vremenski tok kretanja čestica i kosmosa.

Međutim, ako sagledamo stvari iz šireg ugla, vidjećemo da ovo kretanje obilježava i naš društveni život. Istorija je, dakle, samo jedna društvena kvantna mehanika. Mi smo svi materija i energija, koja ostavlja trag u vremenu i prostoru. Istraživanje istorije čovječanstva je nalik putovanju kroz vrijeme.Vrijeme je najinteresantnija različitost u dimenzijama. Iako je relativno, i možemo ga sagledati kroz razne okvire zapažanja, ono je nesumnjivo vrijedno posmatranja i razlučivanja.

Čovjek je različito biće od životinje , jer misli, prožima i stvara. Kako pretežno ne ulazi u dubinu svog bića i problema stvari, on se prirodno u većini slučajeva vodi spoljnim uticajima. Tako zna slučajno ili nedostatkom određene svijesti, da zanemari ili ne uvidi neke zasebnosti i povezanosti.

Vrijeme bismo mogli definisati kao jedan kontinuitet, opšti tok cijele materije i antimaterije, živog i neživog. Taj tok se ogleda kroz opšte kretanje svega što postoji u kosmosu, na Zemlji (kod ljudi, biljaka, životinja...), svijetu mikroorganizama i atomskom svijetu čestica. Za sve u prirodi važi poseban tok, poseban zakon vremena tj. interval, dužina. Tako npr. u atomskom svijetu, vrijeme ne predstavlja onaj tok poznat našem svijetu. Ako ubrzavamo jone u sinhrociklotronu električno polje jedne grupe jona pada tokom njihovog ubrzanja, od većim vrijednostima ka manjim. Pri velikom porastu energija dolazi do relativističkog porasta mase, te će čestice postati teže i tromije (teški joni), a time i njihova brzina sporija. Vremenski tok biće sporiji. Kod čovjeka se gubljenjem snage usljed nekog ubrzanja,takođe usporava kretanje. Isto je na globalnom, društvenom nivou kada sve zavisi od energije i mase pokretačke snage skupine ljudi , koja će se odraziti na brzinu toka događaja i ostaviti trag u vremenu i prostoru. Baš kao što ove pomenute "teške jone" možemo ubrzati, da zbog svoje umanjene ugaone brzine ne bi ispali iz koraka sa električnim poljem ukoliko bi frekvencija ostala ista, tako se i društvene pojave mogu ubrzati. Čak i za vrijeme velikih pjega na površini zvijezda i Sunca, elektromagnetna polja mogu dostići veliku jačinu i naelektrisane čestice znatno ubrzati , a onda bi vremenski tok bio znatno brži.

U našem svijetu jedna sekunda ne znači gotovo ništa. Znači samo za čovjekov organizam. U atomistici, to je nešto sasvim drugo , i ovo malo vrijeme vrlo je značajno. U vremenu od jedne u/sek (mikrosekunde=milionitom dijelu sekunde) pri fisiji atoma oslobađa se količina energije koja pravi lančanu reakciju dijeljenja atoma. Ta sekunda stvara od svake podjele od 2 do 3 neutrona za dalji nastavak reakcije. Brzina je nevjerovatna , a time i sama dužina ovog vremena. Podjela atomskog jezgra u ovoj sekundi biće sa 100 kg nuklearnog eksploziva za oko 30 jezgara, tj. jedna deoba na svakih 30 hiljaditih djelova sekunde.

Brzi put obavi svjetlost na putovanju od oko 300 000 km/s. Zvijezda Supernova, izbaci energije za dva mjeseca onoliko koliko bi izbacilo Sunce za oko 30 miliona godina. Možda ovu brojku treba posmatrati kritički prema NASA-i, ali je sigurno da će vremenska cifra opet biti velika, zbog prirodnih zakonitosti koje vladaju u kosmosu. Međutim, i Sunce trpi promjene kroz svaki sekund, jer svake sekunde gubi 200 miliona tona materijala s površine. Taj sekund njegovog površinskog gubljenja materije, skoro da odgovara obimu protoka vode u slivu Amazona. Ovo gubljenje mase sastoji se od visokonaelektrisanih čestica brzine od 2 000 km/s. Jedna svjetlosna godina čini udaljenost od oko 10 biliona km, a vrijeme koje je potrebno svjetlosti ili nekom drugom obliku elektromagnetnog zračenja da je pređe, jeste godinu dana. Čak i u minimalnim brojkama naspram ove kilometraže, da krenemo putovanje od jedne zemlje do druge avionom,vrijeme će nam teći sporije za 5 sekundi,kako je izmjereno, u odnosu na nekoga ko nije u pokretu. Pogledajmo samo ove tokove vremena, i njihov značaj. Dakle, ovim vidimo da je van našeg društvenog svijeta, vrijeme zavisno ne samo od mase već i brzine. U stvari, tako je i u našem svijetu, samo značajni tokovi nisu u sekundama odigrani i u hiljadama km/s.

Da se kosmička prašina sabije putem tamne energije i stvori planetu, potrebno je prema evoluciji astrofizičara više od nekoliko miliona godina. Skoro da isto važi i za zvijezde, samo su umjesto prašine u pitanju gasovi i materija od eksplodiranih zvijezda. Što se tiče vremena, tačnost uzmimo u razmatranje. Činjenica jeste, da je potrebno izuzetno dugo vremena. Tamna energija u kosmosu, tjera prostor da se širi još brže. Posljedica tog širenja je da s protokom vremena, besplatan dodatak materija biva sve veći. Na visini od 36 000 km od Zemlje, satelit obiđe krug oko Zemlje za 24 časa, što odgovara okretanju Zemlje oko sopstvene ose. Na Zemlji pada oko 1 000 tona kamenja sa Marsa svake godine. Dakle, za svega 365 dana. Postoji mogućnost da ista količina pada i sa Mjeseca, a možda čak i veća, jer sjetimo se da nam je blizu, i da njegova gravitacija ima jak uticaj na našu planetu. Pitajmo se sada, koliko vremena samo treba da se oblik nekog života začne i razvije?! Koliko je potrebno vremena da se u društvenom životu neka ideja ma koje forme, začne i razvije?!

Spustiću vas sada na Zemlju, da prođemo kroz vremenske dimenzije našeg svijeta. Pogledajmo kroz istoriju koliko je vremena trebalo da nastanu civilizacije, koje će svojim radom u kulturi, nauci i drugim djelovanjem, ostaviti trag i uticati na buduće naraštaje narednih vijekova. Istorija djelimično pokazuje koji su vremenski intervali, dužine, trebali da se odigraju seobe i seobe naroda. Svaka je za sobom ostavljala materijalne dokaze, lingvističke korijene u našim prezimenima i riječima, i miješanjem naroda otisak u DNK analizi. Narodi su dolazili i odlazili, kao u cilju da ostave pečat u prostoru i vremenu.

Kako su se razvijale elite Evrope nakon srednjeg vijeka, počeli su se u novom dobu kovati planovi istorije za naredne periode, pa čak i decenije. Ovaj trend je i danas popularan u politici, a vrijeme je uvijek tu da zađe i izađe poput Sunca. U pitanju su samo trenuci vremena, koji se procjenjuju sa opšteg stanovišta društvenog stanja, internog i eksternog prostora. Već s kraja XVIII vijeka do danas, krenulo se sa industrijskim, pa kasnije i tehnološkim razvojem. Tako je trebalo vrijeme da se i mnoge nauke u XIX vijeku konstituišu, i naznače svoj metodološki početak. Među njima je i istorija kao društvena nauka, koja svoj početak i razvoj do konačnog konstituisanja prati vremensko kretanje još od starog vijeka (počevši od Helena (Grka) u VI.vijeku p.n.e.). Razvoj vremena u njegovom toku, pratio je uviđaj i sazrijevanje. Zato vidimo koliko je bilo potrebno npr. da se otkriju ostaci nekih starih kultura na Balkanu, počevši od Vinče do otkrića piramide u Bosni , kao što sigurno i praistorijski čovjek još čeka vrijeme da bude otkriven na lokalitetu „Crvena Stijena" (u Crnoj Gori), do posljednjeg 31-og sloja. Dodajmo tu i arheološka iskopavanja u Hrvatskoj, a onda i dalje. Pitajmo se samo koliko vremena još, do takvih otkrića, kao i saznanje o kojem je prošlom vremenu riječ. Sve ide ka tome o opštem povezivanju vremena, a sa njim i prostora, koje će u budućnosti, siguran sam, dovesti do izuzetnih otkrića u prirodnim i društvenim naukama. Jednom kada se to otkrije, spojiće se istorija sa naukama astronomije koje tragaju za objašnjenjem kako je nastala naša planeta kao i ostale u Sunčevom sistemu. Jednostavno, vućiće nas uvijek želja za saznanjem prošlosti, našim nastankom i vremenskoj starosti ljudskog roda. Vrijeme će samo pratiti cijelu harmoniju prirode i društva. Možda opet neće biti primjećen od svih kao konstantni pratilac svega.

Sada zamislite da prije 100 godina kažete nekom čovjeku, da će dosta jak tehnološki napredak biti vrlo brzo ostvaren, i to već za više od četvrtinu vijeka od njegovog vremena. Razmislite još da je vidio sliku, npr. samo nekog putničkog aviona iz 80-ih. Sigurno ne bi povjerovao da će se tako nešto ikada ostvariti, ili barem ostvariti tako brzo. Prirodno bi bilo takvo ponašanje. On bi znao drugo vrijeme u kojem on živi, pa tek ono iz pogleda na prošlost. Za njega bi tako nešto bilo kao nemoguće. Međutim, ako bi prihvatio kao moguće, on bi vjerovatno dao procjenu današnjice za vrijeme od možda nekih oko 200 ili do 400 godina. Ako pogledamo svu istoriju,onda vidimo zapanjujuće brz čovjekov napredak u tehnologiji. Ukoliko dodamo astronomske planove za 2016. i 2018. godinu, onda vidimo koliko ćemo još istražiti kosmos u odnosu na znanje iz 60-ih godina. Tada će proći vrijeme od 50 godina, i mi ćemo (prema NASA-i) znati 10 milijardi svjetlosnih godina, u odnosu na 60-e g.odine XX vijeka kada smo znali 2 milijarde s.g. Gledajući drugu stranu vremena, i to po dužini i širini, društvena atmosfera na globalnom nivou kroz politiku i diplomatiju, biće vrlo neizvjesna. Sve bi se okretalo oko teorije vjerovatniće i nagađanja. Prosjek od 7 do 9 godina je sigurno, dosta kratka vremenska dužina i tok za bilo kakvo strogo sagledavanje, a pogotovo preciziranje. Ali već dalje od toga, bilo bi nešto sasvim drugo, zar ne?!

Vrlo je interesantno kada stari ljudi kažu da je život kratak. Mi nikad ne razmišljamo o tome šta bi rekao neki čovjek na svoje sjećanje, a da pri tome ima npr. 1 000 godina. Ko zna, možda bi i on rekao: „Djeco, život je kratak!" Vrijeme je kao točak beskonačnosti, prepun raznih dužina i širina. Ako biste zapažanjem krenuli dalje, moglo bi se reći da ima i visinu.

Čovjek vremena XX vijeka je u dostignućima tehnološki lider modernog doba, dok je u političkim zbivanjima kao lider destrukcije. Prošao je vremenski tok od 60 godina od početka Hladnog rata, a skoro je 20 godina od njegovog „kraja". Prije njega bila su dva svijetska rata. Danas 2009. Godine, u doba XXI vijeka, svijet je i dalje kao nekad-u igri nuklearnih odmjeravanja snaga i brojnih proba koje utiču na unutračnjost Zemlje, praveći povratnu reakciju, u vremenskom intervalu svakih sat i četrdesetdevet minuta (prema N.Tesli). Uz svu harmoniju kretanja nebeskih tijela, i samog čovjeka u tome, kinetička energija kroz njega treperi konstantno u stotinkama sekunde. Dalje ako želimo, možemo samo širiti vremenske tokove i prikazivati njegove dimenzije u svijetu biljaka i životinja.

Za kraj mi ostaje da vas uvučem u unutrašnje procese u čovjeku koji se odigravaju u stotinkama, sekundama, satima, danima itd. Svakog trenutka u našem tijelu umire oko 300 000 ćelija. To je manje od 0,0001 od ukupne količine koje se nadoknade u ljudskom tijelu svakog dana. Ali, čovjek pretežno ne razmišlja o količini nekih pojava, kao i o njihovom vremenskom toku. Ćelije naših crijeva mijenjaju se svakih nekoliko dana, bešike svaka 2 mjeseca a crvenih krvnih zrnaca svaka četiri mjeseca. Po prosjeku svaka prosječna osoba izgubi u toku dana oko 1,50 grama svoje kože. Tako nastaje prašina u našem domu. U prašnjavljenju doma, pomoćiće nam i kućni ljubimac. Vremena je malo potrebno, ni 24 časa, da više od jednog grama kože, opadne opet nakon prvog čišćenja kućne prašine. U vremenskom intervalu od 365 dana, pojedemo 55 vekni hleba, a tokom života (prosjek 78 godina) više od 34 000 jaja. Tokom života pređemo više od 15 500 km pješke, a kolima razdaljinu koja odgovara putu do Mjeseca.

Stalni u pokretu, žureći kroz život da budemo tačni i ne zakasnimo, razmišljajući o sebi i drugima, o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, šta smo mogli promjeniti a šta ne, mi samo kreiramo misao u jednom pravcu-vremenu, a da ga ni približno nismo svjesni u drugim. I to vam je vrijeme, vječiti pratilac koji odobrava i sputava, a sve u skladu sa materijom, prostorom i energijom. Koliko je vremena samo potrebno, da se oblik nekog života začne, razvije, proputuje i prođe?! Jednostavno, neophodno je da ispitamo množinu objekata u svim prostorima, a zatim da ih pratimo kroz vrijeme.

Svojom mišlju, zapažanjem iz svog ugla i naučnim istraživanjem za vas

Materija: Vladimir Karadžić

Energija: student istorije i naučni istraživač

Prostor: Podgorica (Crna Gora)

Vrijeme: 23:30:14h-02:30:58h 10.oktobra i 00:07:34h-02:52:46h 11.okt.2009.g.

Preneseno sa: http://www.piramidasunca.ba/ba/index.ph ... emena.html