Sada je: čet mar 28, 2024 9:08 am.

Prijava

Korisničko ime:   Šifra:   Automatsko prijavljivanje  

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 81 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5  Sljedeća
Autor/ica Poruka
 Naslov:
PostPostano: pon mar 13, 2006 8:05 pm 
Offline
Početnik
Avatar

Pridružen/a: sri sep 01, 2004 4:13 pm
Postovi: 23
Lokacija: Heliopolis
Xexe,
Svako doba je moj kolega kreativno samo zavisi po kom pitanju.

Evo da bi bilo jos kreativnije evo jednog teksta na srpskom vezano za atlantidu.

Tekst je prenesen i ne slazem se sa mnogim stvarima iz njega ali je lepo procitati ako nemate nikakvo znanje o njoj.

Kada je C.V. Ceram napisao knjigu Bogovi, grobovi i učenjaci, u kojoj je opisao uzbudljivu istoriju arheoloških otkrića od Vinkelmana u Pompeji do Stivensona u Meksiku, ne skrivajući oduševljenje pred ovim velikim avanturama arheologije, sa optimizmom je poslednje poglavlje naslovio "Knjige koje još nisu napisane". U tom poglavlju je pomenuo priču o Atlantidi kao poslednju tajnu prošlosti koju arheologija treba da otkrije.

Legenda kaže da je na Atlantidi, izgubljenom kontinentu ili tajanstvenom ostrvu, cvetala napredna i visoka civilizacija koja je uživala u izobilju prirode i društvenoj harmoniji, da bi konačno zauvek nestala u stravičnoj katastrofi, uništena vatrom i vodom. Priča o Atlantidi, na koju prvi put nailazimo kod velikog filozofa Platona, duboko se urezala u tradiciju moderne zapadne civilizacije. O Atlantidi se raspravljalo, pisalo i mislilo sa jednakim žarom od vremena Platona pa sve do danas. Platonov mit je intrigirao i još uvek zaokuplja pažnju ljudi različitih interesovanja: filozofi su u njoj videli idealno društveno uređenje, istinsku utopiju, pa čak i izgubljeni Raj. Umetnici su Atlantidu doživeli kao široko polje na kome mogu da oprobaju maštu i iskažu svoju kreativnost. Sanjari i diletanti su, takođe, puštali mašti na volju u pokušaju da "otkriju" Atlantidu. Oni su nudili bezbroj hipoteza, nekad manje, a nekad više utemeljenih, na naučnim činjenicama, koje najčešće predstavljaju zanimljivu, ali naivnu priču smućkanu od pogrešnih, iskrivljenih ili loše shvaćenih informacija... Magična privlačnost ove teme toliko je snažna, da je privlačila čak i razne vrste mistika, koji u potrazi za Atlantidom "znanja" dobijaju putem proviđenja i telepatije! Najzad, dolazimo i do naučnika koji se pitaju: da li je Atlantida zaista postojala, tj. da li se Platonova priča može naučno objasniti?
Platon potpaljuje vatru.


Legendu o Atlantidi prvi je izložio Platon, čuveni grčki filozof (slika 1). Priča o Atlantidi je ispričana u dva dijaloga, čije se radnje nadoveziju jedna na drugu. To su čuvena dela Timaj i Kritija.

Ličnosti koje vode dijalog u Timaju su Sokrat, Hermokrat, Timaj i Kritija. Ovi su se sakupili uoči jedne atinske svetkovine da bi diskutovali o filozofskim pitanjima. O Atlantidi i događajima koji su za nju vezani pripoveda Kritija: Solon, grčki zakonodavac i jedan od Sedmorice mudraca, je prilikom posete Egiptu čuo čudnu priču od egipatskih sveštenika iz grada Saisa. Ta priča je bila zapisana na stubovima hrama boginje Neit u Saisu i u njoj se govori o velikom i moćnom kraljevstvu, koje se nalazilo na ostrvu koje je "po veličini bilo veće od Libije i Azije" (pod Libijom se podrazumevala severna Afrika zapadno od Egipta, a pod Azijom okvirno oblast Male Azije) a koje se nalazilo zapadno od Heraklovih stubova (slika 2). Ostrvo je dobilo ime po Atlasu, sinu Posejdona i devojke Kleito i prvom kralju Atlantide. Njegovi stanovnici su izgradili velelepni i hramovima i palatama ukrašeni grad, koga su sveštenici Solonu detaljno opisali (slike 3 i 4). Ostrvo je bilo bogato biljnim i životinjskim svetom, plodnom zemljom i dragocenim metalima (posebno metalom koji se naziva orihalkum i blista kao vatra). Harmonija i mir su vladali generacijama na Atlantidi, stari zakoni i tradicija su revnosno poštovani, ali kako je vreme prolazilo, iskvario se plemeniti rod Posejdonov i božansku prirodu nadvladala je ljudska, donoseći zavist, oholost i pohlepu. Atlantiđani su krenuli u osvajanja, a njihovu vojsku je nadjačala atinska vojska koja je zaustavila invaziju sa zapada na Mediteran. Kada je video šta se dogodilo, Zevs je rešio da kazni Atlantiđane i zauvek uništi Atlantidu. Atlantida je potonula u "jednom danu i jednoj užasnoj noći". Svi navedeni događaji su se dogodili pre devet hiljada godina (od vremena kada se vodi razgovor između Solona i sveštenika). Ovo je, ukratko, sadržaj priče koju je Platon izneo u svojim dijalozima.

Platonova priča je najstarija poznata verzija legende o Atlantidi, ali Platon nije jedini koji je govorio o njoj. Pitanje postojanja Atlantide i istinitosti Platonovih reči pobudilo je znatiželju i otvorilo polemiku još u antičkom svetu. Platonov najpoznatiji učenik, kome je "istina bila uvek draža od učitelja", smatrao je da je cela priča plod mašte jednog čoveka, Platona. Naime, Aristotel je smatrao da je Atlantidu uništio isti onaj koji ju je stvorio.

Postojala su i suprotna mišljenja. Krantor, takođe Platonov učenik, otputovao je u Egipat da bi našao potvrdu za tvrdnje svog učitelja. U Saisu je, navodno, video stubove o kojima govori Platon i na kojima je legenda o Atlantidi zapisana. Atlantidu pominje i izvesni Marcelus, antički pisac o kome je poznato vrlo malo činjenica. On izveštava o "nekih sedam ostrva na Atlantiku" od kojih je jedno bilo posvećeno Posejdonu i na kome se sačuvalo sećanje na veliko kraljevstvo koje je vladalo nad svim ostrvima u okeanu. Nešto drugačiju verziju legende o Atlantidi iznosi istoričar Diodor sa Sicilije u svom delu Istorijska biblioteka, a nalazimo pomena o njoj i kod Plutarha. Pisci kasnoantičkog perioda Amijan Marcelin (IV vek n.e.) i filozof Proklus (V vek n.e.) uključuju Platonov izveštaj u svoja dela.

Učeni ljudi Renesanse koji su se okrenuli proučavanju starih pisaca, osvežili su vekovima staru raspravu. Jedan događaj je naročito inspirisao ljude da promišljaju o Platonovom ostrvu. To je bilo otkriće Amerike. Neki su Ameriku prepoznali kao Atlantidu, a drugi su postojanje Amerike iskoristili kao posredan dokaz o autentičnosti Platonovog izveštaja, misleći pritom na deo u Timaju gde Kritija govori o kontinentu koji se nalazi zapadno od Atlantide. U svakom slučaju, Atlantida se od renesanse trajno urezuje u zapadnoevropsku kulturu, a ljudi raznolikih profesija i opredeljenja se upuštaju u raspravu i potragu za njom.

Pitanja koja se nameću posle čitanja Timaja i Kritije jesu: da li je Atlantida postojala, gde se nalazila i kako je i zašto potonula? Pogledajmo kako su različiti ljudi pokušavali da na njih odgovore.

Godine 1882. prvi put je objavljenja studija Ignacijusa Donelija pod nazivom Atlantida: antidiluvijalni svet (antidiluvijalni - prepotopski svet). Ovo, sada klasično delo za proučavaoce Atlantide, predstavlja prvi pokušaj da se dotadašnja arheološka, mitološka, geološka i biološka znanja upotrebe u cilju rešavanja pitanja vezanih za Platonovu priču. Doneli se koristio komparativnom metodom u proučavanju ostataka materijalne kulture i folklora Starog i Novog sveta, kako bi dokazao da su sličnosti između njih (npr. mit o Potopu) rezultat zajedničkog porekla. On je smatrao da je upravo Atlantida centar iz koga se civilizacija širila na zapad i istok, tj. na Novi i Stari svet, gde su se "formirale kolonije Atlantide koje su nastavile da žive i posle propasti ostrva i iz kojih su se razvile velike civilizacije".

Donelijevim putem krenuo je i engleski književnik i publicista Luis Spens koji je dvadesetih godina prošlog veka objavio nekoliko značajnih studija o Atlantidi. Princip uklapanja Atlantide u istoriju čovečanstva bio je identičan Donelijevom.

Uopšteno gledano, Doneli i Spens su bili deca svog vremena u smislu da je idejni okvir kojim su se oni koristili, a to je teorija difuzije kultura, bio ideja vodilja arheologije krajem XIX i početkom XX veka. Difuzionizam kao opšta teorija u arheologiji je objašnjavao nastanak civilizacija i kulturnu promenu difuzijom kulturnih elemenata kroz prostor i vreme. U svojoj ekstremnoj formi - monocentričnom difuzionizmu, postojalo je samo jedno mesto, jedna kolevka iz koje su se razvile sve kulture sveta. U tom svetlu, Donelijeva i Spensova razmišljanja predstavljaju jednu hiperdifuzionističku tvdrnju sličnu onoj Graftona Eliota Smita koji je smatrao da je praizvor svih kultura Egipat. Takva tvrdnja predstavlja ekstremni vid u arheologiji opšte prihvaćenog načela difuzije kojim su se koristili i čuveni arheolozi poput Gordona Čajlda u formulisanju modela po kome je svaki kulturni napredak došao sa područja Bliskog Istoka - ex Oriente lux (svetlo sa Istoka).

Dok su difuzionisti fokusirali svoje istraživanje na pronalaženje sličnosti i veza između prostorno i vremenski udaljenih kultura, javile su se i nove ideje u kojima se naglasak pomera na geologiju, geofiziku pa čak i astronomiju.

Pomenućemo jednu od najnovijih hipoteza, koju je krajem devedesetih godina prošlog veka izložio Vjačeslav Kudrijavcev, koji smatra da se dokazi za postojanje Atlantide mogu pronaći bližim ispitivanjem geološko-klimatskih promena na kraju poslednjeg glacijala, što hronološki približno odgovara vremenu u kome je Platon smestio Atlantidu, a to je sredina desetog milenijuma p.n.e. Poznato je da je današnji nivo mora viši nego što je bio u ledenom dobu, i to za više od 100 m. Do povećanja nivoa mora je došlo usled globalnih klimatskih promena koje su rezultirale topljenjem lednika. Kudrijavcev traži mesto koje će se uklapati u Platonov opis i koje je u prošlosti pre povećanja nivoa mora bilo na suvom. Uz to, on dokazuje kako se iz Platonove priče ne mora nedvosmisleno zaključiti da je Atlantida bila ostrvo (zbog dvosmislenosti odgovarajuće reči na starogrčkom), pripremajući na taj način teren za svoju tvrdnju da je Atlantida predstavljala, zapravo, produžetak evropskog kopna između severozapadne Francuske i Britanskih ostrva koji je usled podizanja nivoa mora sada pod vodom.

Jednu od poznatijih hipoteza u kojoj se propast Atlantide objašnjava uzrocima iz svemira (!) izneo je Oto Muk u knjizi Tajna Atlantide. Mukovo delo predstavlja izuzetnu sintezu astronomskih, geoloških, klimatskih, ekoloških i arheološko-istorijskih podataka. Muk smatra da je uništenje Atlantide prouzrokovao udar asteroida u Zemlju, tačnije u Atlantik.

Za razliku od većine drugih autora, Muk pokušava da objasni zašto je Atlantida bila klimatski povoljnija za razvoj civilizacije od Evrope, Azije i Amerike, gde je u to vreme još uvek trajalo ledeno doba. On nudi objašnjenje po kome je veliko ostrvo, tj. Atlantida svojim položajem stvaralo prirodnu branu tzv. Golfskoj struji da teče svojim današnjim tokom, te se stoga njen tok završavao na obalama Atlantide. Topla struja je uticala na obližnje kopno povećavajući prosečnu godišnju temperaturu i svarajući povoljne klimatske uslove. Posle katastrofe, kada je Atlantida potonula, Golfska struja se probila do obala Zapadne Evrope i ustalila svoj današnji tok, povećavajući prosečnu godišnju temperaturu u Evropi. Na taj način, Golfska struja je doprinela otopljavanju lednika, što je označilo i kraj ledenog doba.

Treba pomenuti jedan od posrednih dokaza koga Muk navodi da bi potkrepio tvrdnju da je Atlantida u geografskom smislu postojala. Ovaj dokaz je biološke tj. ekološke prirode i odnosi se na migraciju jegulja radi mrešćenja iz reka i slatkih voda Evrope u oblast Sargaskog mora u Atlantiku. Poznato je da jegulje žive u slatkim, kontinentalnim vodama, a da se, kad dođe vreme mrešćenja, masovno i nepogrešivo vraćaju u Sargasko more, gde se mreste. Posle mrešćenja, roditelji uginu, a mlade jegulje se, kada dovoljno odrastu, vraćaju u slatke vode da bi se čitav ciklus posle određenog vremena ponovio. Muk smatra da ova neobična pojava dokazuje da je u području Sargaskog mora nekad postojalo kopno - ostrvo i da su jegulje živele u rekama tog ostrva ili pri ušću tih reka u more, gde su se mrestile. Kada je, prema Muku, kopno posle udara asteroida u Atlantski okean nestalo, Golfska struja je razasula jegulje po okeanu, ali je genski utisnuto "sećanje" na ostrvo ostalo prisutno, tako se jegulje stalno vraćaju svom prastaništu - Atlantidi.

Međutim, Mukova objašnjenja ne zadovoljavaju prave naučno-metodološke kriterijume, pa čak ni najosnovnije pravilo pri iznošenju takvih hipoteza (ne zaboravimo, on pretenduje da objasni globalne fenomene kao što su kraj ledenog doba, povećanje nivoa mora, migracija jegulja...), a to je da navede literaturu u kojoj možemo da proverimo podatke i objašnjenja koja Muk uzima za sigurne i dokazane.

Neproverljivost podataka tipična je za sve vidove pseudonauke pa tako i za pseudoarheologiju koja je postala "majka" diletantskih, prevarantskih i besmislenih teorija i hipoteza o Atlantidi. Postoji čitava plejada pseudonaučnika, mistika i okultista poput Paula Šlimana (unuk H. Šlimana), Augustusa Le Plonžona, Rudolfa Štajnera, Madam Blavacki itd., koji iznose apsolutno besmislene i nemoguće dokaze o postojanju Atlantide.
Atlantida: "Zvanična verzija"

Hipotezu koju posebno izdvajam, okarakterisaću kao "zvaničnu verziju", zbog toga što je ona prihvaćena u profesionalnim arheološkim krugovima i dolazi od čuvenog grčkog arheologa Spiridona Marinatosa. On je vršio iskopavanja na današnjem južnoegejskom ostrvu Santorini (antička Tera) i proslavio se otkrićima važnih naselja minojske kulture bronzanog doba (3. i 2. milenijum stare ere). Za njih je egzaktnim savremenim metodama utvrđeno da su konačno bila uništena katastrofalnom vulkanskom erupcijom, koja je raznela pola ostrva!

[img]http://www.anarheologija.org/clanci/porcic/atlantida-06.jpg[/img[
Ruševine Aktrotirija, prestonice drevne Tere, čija sudbina je mogla da bude inspiracija Platonu.

Marinatos je ustvrdio da su upravo vulkanska eksplozija i propast Tere uzrok nastanka legende o Atlantidi. On posmatra priču o Atlantidi kao mit koji se izgrađivao stotinama godina i u koga su, kao što sa mitovima često biva, inkorporirani događaji koji su se odigrali u različitim vremenima i na različitim prostorima. Ipak, samo jezgro priče čini sećanje na eksploziju Tere koja je po intenzitetu bila čak četiri puta jača (!) od moderne erupcije na ostrvu Krakatau i koja se čula širom planete.

Po Marinatosovom mišljenju, Platonov opis života i običaja na Atlantidi najviše podseća na minojsku kulturu, čiji je centar bio na Kritu i koja je doživela procvat u prvoj polovini drugog milenijuma p.n.e. Na primer, u kritskom zidnom slikarstvu imamo čuvenu Fresku toreadora, na kojoj je prikazana igra ili borba sa bikom (slika 5). Platon na jednom mestu u Kritiji opisuje ritualni lov na bika koga su upražnjavali kraljevi Atlantide. Sličnost nesumnjivo postoji. Takođe, stanovnici Krita su se vrlo uspešno bavili pomorstvom i posedovali veliku trgovačku flotu, a sam Krit je veliko ostrvo, što čini još jednu sličnost sa Atlantidom.

Smatra se da je erupcija Tere, što je događaj koji se okvirno datuje u 1500. godinu pre naše ere, ostavila katastrofalne posledice na Krit i da je dovela do propasti minojske civilizacije. Atlantida onda nije uništena devet hiljada godina pre Solona, već devet stotina godina pre Solona (Solon je živeo u VI veku p.n.e. - 900 + 600 = 1500).

Marinatos prati tragove u istoriji Egipta koji su uticali na to da staroegipatska folklorna tradicija toliko uzdiže Atinu koja se borila protiv Atlantide (pod uslovom da je priča zaista došla iz Egipta). Vreme kada Solon posećuje Egipat pripada tzv. Saiskom periodu egipatske istorije (663 - 525. godine pre n.e.) u kome je Egipat bio veoma podložan grčkim uticajima i zavisio je od grčke plaćeničke vojske. Stariji događaji, kao što je invazija "naroda sa mora" (oko 1200. godine p.n.e.) na Egipat i borba Egipćana protiv Hiksa (oko 1580. godine p.n.e.) u kojoj su se, kako dokazuje Marinatos, borili i mikenski ratnici, utkani su u okvir priče kao rezultat mutne svesti o grčkom učestvovanju u egipatskoj kasnoj istoriji. Svi ovi događaji su isprepleteni uz mnoge fantastične i izmišljene dodatke, tako da sva neslaganja sa Platonovim opisom Marinatos objašnjava činjenicom da nijedan mit "ne može biti prihvaćen zdravo za gotovo" i da u sebi nosi mnoga izobličenja i kontradikcije.
Atlantida kao arheološki problem

Sam mit o Atlantidi je od strane učenih ljudi i poznavalaca antike okarakterisan kao bajka, "plemenita laž", kao priča koju je Platon izmislio da bi mogao na prigodan način da izloži svoja filozofska stanovišta. Mišljenje da je Platon naprosto izmislio celu priču je veoma široko rasprostranjeno u učenim krugovima. Profesor Marinatos je svojim radom o Atlantidi ponudio objašnjenje koje nije dovelo u pitanje osnovni hronološki i kulturni okvir današnje arheologije, tako što je Platonov mit uklopio u arheološki i istorijski potvrđene i zabeležene događaje. Po Marinatosu, Platon nije izmislio priču u potpunosti, ali ni Atlantida kao zaseban i stvarni entitet nikada nije postojala, tako da se Marinatosovo mišljenje ne razlikuje u suštini od stava koji mnogi prihvataju, a to je da Atlantida, kakvu je Platon opisao, nikada nije postojala.

Potrebno je izdvojiti ključne momente u Platonovom tekstu, koji nauci postavljaju jedno ili više međusobno zavisnih pitanja, gde odgovor na jedno mora implicirati i koherentan sistem odgovora na druga pitanja.

Jedan od prvih i osnovnih problema vezanih za Platonovu priču jeste pitanje hronologije. Solonu su egipatski sveštenici rekli da su se događaji vezani za Atlantidu i njenu propast odvijali pre devet hiljada godina, što znači oko 9600 godina pre nove ere. S obzirom na stepen razvijenosti civilizacije Atlantide, kako ju je Platon opisao, ova činjenica obeshrabruje svakog ko je iole upoznat sa praistorijom i istorijom čovečanstva. Naime, pomenuto vreme predstavlja prelaz iz paleolita u mezolit. Drugim rečima, ljudi još uvek nisu upoznali ni zemljoradnju ni sedentarni način života, a počeci gradova i civilizacije su hiljadama godinama udaljeni. Postojanje takvog grada u desetom milenijumu pre nove ere se nikako ne može uklopiti ni u jedan okvir praistorije koji je do sada arheologija uspela da rekonstruiše. Nigde u svetu nema materijalnih tragova koji bi svedočili o društvu koje je ovladalo složenom urbanom arhitekturom, zemljoradnjom, moreplovstvom ili obradom metala u desetom milenijumu p.n.e.

Ipak, pretpostavimo da je Atlantida zaista postojala i da je njeno društvo posedovalo znanja o zemljoradnji (zanemarimo za sada arhitekturu, obradu metala i umetničke domete). Nastanak zemljoradnje smatramo za osnovni preduslov ka daljem razvijanju kulture u smeru izgradnje gradova, stvaranja države i razvijanja tehnologije. Prirodno se nameće pitanje: zašto bi na Atlantidi došlo do tog dostignuća mnogo pre nego u ostalim delovima sveta? Ovo pitanje zadire u samu suštinu problema koji za arheologiju i humanističke nauke predstavlja jednu od najtežih prepreka u proučavanju čoveka, a to je objašnjavanje kulturne promene (pod kulturom ovde podrazumevamo sveukupnost ljudske delatnosti). Nauka je ponudila neka rešenja za proces neolitizacije kao i modele za nastanak prvih država. Koji model primeniti na slučaj za koji nismo sigurni ni da je postojao? Koje god teorijsko stanovište o kulturnoj promeni, neolitizaciji ili nastanku država da zastupamo, jedno je sigurno - ostrvo Atlantida je moralo postojati kao realan fizički entitet smešten u prostoru da bi se na njemu odigrao bilo koji od gore navedenih procesa.


"Freska toreadora", oko 1500. p.n.e, Krit.

Drugo pitanje glasi: da li je u Atlantiku postojalo veće ostrvo koje je potonulo u desetom milenijumu p.n.e? Na ovo pitanje ne može da odgovori arheolog, već geolog, a geolozi se ogromnom većinom slažu da ne postoje dokazi da se u Atlantiku takav proces odigrao.

Jedan od argumenata koji se navode u korist teorije da je cela priča plod Platonove mašte, jeste da ne postoje verzije legende o Atlantidi koje su starije od Platona. Platon izveštava da je priča o Atlantidi zapisana na stubovima hrama u Saisu. Ovo je za arheologa svakako najdramatičnija tvrdnja i ukoliko je tačna, onda postoji materijalni, arheološki dokaz da Platon nije izmislio priču (što naravno ne dokazuje da je sama priča istinita).

Za arheologiju je veoma važno pitanje međukulturnih uticaja i komunikacija. Ako na jednom velikom ostrvu imamo kulturu koja je superiornija u odnosu na ostatak sveta, da li je moguće da nije bilo nikakve komunikacije između kulture Atlantide i ljudskih zajednica u Evropi? Da li bi takva kultura uopšte imala potrebu da stupa u kontakt sa ljudima na "nižem nivou" razvoja? Istorija nas uči tome da je sasvim moguće da jedna razvijenija kultura postoji paralelno sa manje razvijenom (misli se prvenstveno na tehnološki stupanj razvoja) i da između njih ne dođe do kontakta. Međutim, postavlja se pitanje koje je delom i psihološke prirode (a zasniva se na pretpostavci da Platon nije izmislio celu priču već da je zaista postojalo neko predanje koje je doprlo do njega): zašto bi ljudi, uopšte, zapamtili Atlantidu? Da li je u pitanju bila zaista neka vrhunska kultura na koju je sačuvano sećanje posle propasti ostrva, ili je sam čin nestanka Atlantide delovao na ljude da je zapamte kao izgubljeni raj, čak i da su na njoj živeli ljudi na istom stupnju kao i svuda u svetu? Tu je Marinatos kategoričan i to je jedan od najjačih argumenata protiv onih koji veruju da je Atlantida postojala. On smatra da nije moguće da se jedan događaj koji se odigrao pre 9000 godina zadrži u kolektivnom sećanju, jer najstarija čovekova sećanja na specifične događaje ne prelaze 4000 godina p.n.e. (na primer, mit o Potopu). Marinatos smatra da je bez pisma apsolutno nemoguće sačuvati informacije kroz tako dugačak vremenski period.

Sada je jasno zašto se Atlantida ne može tek tako "pronaći" kao što je Šliman pronašao Troju. Nauka nije uspela da potvrdi postojanje Atlantide, nijedna hipoteza nije našla svoju materijalnu potvrdu niti može adekvatno da odgovori na sva pitanja, ali najveća greška koju neko može da napravi kada se radi o nauci, čoveku i prošlosti jeste da bilo šta otpiše kao apsolutno nemoguće ili netačno. Ovo je istorija naučnih otkrića mnogo puta potvrdila. Čak i ukoliko se nedvosmisleno pokaže da je Atlantida plod fikcije, da njeno postojanje nikako nije bilo moguće ni pod kojim uslovima (mada do takve apsolutne tvrdnje praktično nije moguće doći), ostaje zadatak da se objasni nastanak ovog mita i njegov smisao, što je ništa manje uzbudljivo.

Marko Porčić
student II godine arheologije
Beograd



Preporučena literatura:
Donnelly, I. 1973. Atlantis: The Antedeluvian World New York: Rudolph Steiner Publications.
Foset, P.H. 1991. Tragom Atlantide: Ekspedicija Foset. Beograd: Dosije.
Marinatos, S. 1971. Some words about the legend of Atlantis. Athens.
Muk, O. 1980. Tajna Atlantide. Beograd: Jugoslavija.
Platon 1981. Timaj. Beograd: Mladost.
Platon 1983. Meneksen, Fileb, Kritija. Beograd: BIGZ.
Spens, L. 2000. Istorija Atlantide. Beograd: No limit books.
Velard, Dž. 1987. Atlantida i drugi izgubljeni svetovi. Novi Sad: Književna zajednica Novog Sada.

Preporučene Web stranice:
http://www.imh.ru/proj1_e.htm
http://www.andrewcollins.net/page/secre ... ctfile.htm
http://www.lanzarote-guide.com/gui-eng/myths.htm
http://www.powernet.net/~ripley/page2G.html
http://www.atlan.org


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: uto mar 14, 2006 6:58 pm 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: pet dec 03, 2004 6:40 pm
Postovi: 6376
Lokacija: 3rd density Earth, Zagreb
Počelo se uvelike pisati o teorijama kaosa i reda... što je bilo off-topic, pa sam otvorio novu temu s tim i ubacio ove postove koji su govorili o tome u nju.

Ovdje nastavljamo s našim "precima"... Atlantiđanima i "njihovom" Atlantidom.

Dakle, ima mnogo teorija... ali... kako možemo zbilja doznati to pitaje Atlantide? U Damanhur centru gdje putuju "kroz vrijeme", mislim da su čak išli i u doba Atlantide... već smo tu negdje na forumu imali tu informaciju...

Da li bi se tako mogla saznati "istina" Atlantide?

:wink:


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: uto mar 14, 2006 7:44 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri dec 21, 2005 8:37 pm
Postovi: 260
Lokacija: Na glogu
Citat:
U Damanhur centru gdje putuju "kroz vrijeme", mislim da su čak išli i u doba Atlantide


I sta su otkrili na tim svojim "putovanjima"

_________________
Absense of evidence is not evidence of absence.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: sri mar 15, 2006 1:07 pm 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: pet dec 03, 2004 6:40 pm
Postovi: 6376
Lokacija: 3rd density Earth, Zagreb
Pa pročitaj na njihovim web stranicama... a imaš i ovdje na forumu temu o njima...

Dalje,

Citat:
Legendu o Atlantidi prvi je izložio Platon, čuveni grčki filozof (slika 1). Priča o Atlantidi je ispričana u dva dijaloga, čije se radnje nadoveziju jedna na drugu. To su čuvena dela Timaj i Kritija.


Ovo se jako kosi sa Michael Tsarion - Atlantis Alien visitation and genetic manipulation... gdje kaže da su Atlantidu spominjali i:

Biblija, Book of Enoch, Ramayana, Mahabharata, Vede, Shastre, Norse Edda, Zend Avesta ( Persian ), Codex Chimalpopoca ( Tolteci ), Popul Vuh ( Maje ), Welsh Triads, Visuddhi Magga ( Budisti ), Annals of the Four Masters ( Irska ), Ipuwer and Ermitage Papyri ( Egipćani ), Annals of Cuauhtitlan ( Maje )...

Mene osobno zanima da li je Platon živio PRIJE nekih od ovih zapisa (c.427–c.347 BC), pa da su oni svi eventualno to mogli prepisati od njega??? I u to vrijeme NIJE bilo interneta... bar ne ovakvog kakvim se danas služimo.
( Wikipedia: The newest parts of the Vedas are estimated to date back to around 500 BCE. ) Dakle, najnoviji vedski zapis je stariji od Platona. Eto, malo istraživanja i odmah se vidi nečiji bullshit.

Što se tiče imena Atlantide... našao sam kako su je sve zvali:

Antilla, Amenti, Arallu, Attala, Atvantika, Aztlan, Azatlan, Atlantia, Atli, Asgard, Avalon, Arcadia, Arktos, Agartha, Shangri-la, Hyperborea, Tula, Rutas, Thule, Hesperides, Hy-Brasil...

:wink:


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: sri mar 22, 2006 5:41 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: pon jan 17, 2005 10:05 pm
Postovi: 69
O vo sto sada pisem je normalno... za sve nas ... ali malo vise u cast... studentu, Marku porcic...

Da bi se negdje nesto promijenilo.... znaci mora se desiti velika promjena... a sto se neda mijenjati mora biti unisteno ili dalje premijesteno...
Mi danasnji ljudi koi ... malo znamo... a svi nas lazu... moramo znaci koristiti najvise logiku, te citati to sto znaju,sto pisu.... sta logicno nije tako ... i gdje nas namjerno lazu... ne nikako sebe umanjivati zato sto je on Platon, ili bilo ko drugi... jebiga, valda i mi imamo mozak.

Navest cu sta je moje razmisljanje, iz tudjeg znanja...... ili sta je citirana istina iz prve ruke..

Rasmisljanje...

Da je postojo raj to je istina....Ako u tom raju nije bilo ni veliki kisa ni vjetrova ako je u tom raju bila stalna temperatura znaci, posto sada imoma led, da ga onda nije bilo,...znaci zajebite teoriu da se utopio led i naraslo more,jer da bi bila ravnomjrna klima zemla je morala imati cisto kruznu putanju a ne elipsastu.... ako sada imate ledeni santi på 2-3 kilometra debelo koliko je posto gore iznad vode. Vjerovatnom u tom ledu ima i rupa i zraka....Znaci, kada bi se led otopio... u naj manju ruku vodostaj je ostaje isti...ali nije tacno... vodostaj ce biti strahovito manji...
Zasto?
Pa jebiga zamislite sada da se vrati sva vegetacia koja je postojala,...pustinje i ledeni djelovi....razmislite koliko tu fali vode...ili koliko bi pare bilo u atmosferi kad bi na citavoj planeti bilo naprimer 28 gradi.
E sada se postavlje pitanje odakle je led.
Nas Bog je sunce tako imate i drugi suncevi sistema cije planete nakupe negativnosti, zla ili bilo sta... znacu stvorili su si karmu...Znaci da bi to doveli na nulu treba im vrijeme, veliki rad i trud pa posto nema pozitivno znanje svi taki gledaju da odbace ili da se na lagani nacin resi negativnosti te su nasli ljepu priliku na ovoj zemlji. .

Tesla je spominjao da moze pomerati zemlju sa zamisljenom polugom...

Znaci izbacili su zemlju sa njeve prave ... kruzne... putanje u elipsastu te onda napravili zatvor od leda u koju su zatvorili sve svoje negatinve duse. Zato zemlja ide elipsasto da bi se sto sporije otopio i te duse sto teze oslobadjale...Ali tu posoji i neka smijesa ili neznam sta, nisam siguran, zaboravio sam dali neka vrsta sumpora ... da bi se usporilo otapanje.
Zato postoji ogrovan problem kako i sta snjima na kraju....

Dokaz:

U norvesku postoje 2 mjesta a ima ih i vise na planetu i gdje postoji led
pazite na ime....CRNI LED... Morate svatiti da slucajnmost ne postoji....
Koliko god godisnje padne snijega i bude leda taj se otopi do onoga sto je hiljadama godina star navodno sva mjerenja pokazuju da se taj
...CRNI LED...jako, jako slabo topi...
E zato vam se svakih sedam ipol hiljada godina pomjera led na neki drugi kontinent...Bude zaledjen...
Vidite sada da se temperatura povisuje na nekim predjelima... a to se poklapa i sa budjenem...krajem od 2000 godina++++mase toga...

Znaci Atlantida je bila predzadnja velika civilizacia a zadnja je bila ona koja je bila na podrucju sibira i sire....gdje je led prije od prilike 7500 godina.
Atlantida je postojala tu nema sumlje i ima vise puteva...MAGNETSKI CESTA...koje vode na jedno od tih civilizacia na planet drugi...Svi koje su se nasli tamo na tim mjestima su preneseni...eto kao slucajno na taj planet...
Prije par godina imali smo lijepu rasravu na serbian kafeu gjde je jedan momak...nas a u australi zivi...objasnjavao...i pitao sta bi to moglo biti...bio je sa djevojkom na klupi u parku kraj jezera i oni i vise ljudi vidili su bice kako nehoda nego lebdi nisko iznad zemlje...nisam odgovorio jer sam bio izbacen sa kafea te jedno vreme nisam ucestvovao.

A sada...EVO VAM ISTINA...citirana iz knjige...iz prve ruke...
od zivog proroka...... DANASNJICE .....

Vrlo brzo sticice sa drugih planeta iz svemira predstavnici drugih civilizacija i uspostaviti dodir snama, sa smrtnim fizickim ljudima. Vanzemaljci dolaze s tri planeta, nad kojim vladaju drugi bogovi, jer svaki planet ima svog Boga koji nad njim vlada. Inace, Bog nije nesto udaljeno od nas, on nam je uvijek nadohvat ruku, mi hodamo po njegovom carstvom, a da to u opce i neznamo. Ljudi sa drugih planet, dakle, dolaze.
To nisu ljudi od krvi i mesa, to su prigramirani, ali mudri stvorovi.
Oni su predstavnici naprednijih i razvijenijih kultura i civilizacija. Dolaze ih dvije vrsto. Jedni od njih skakucu poput skakavaca. Dolaze ze nam na cudnim spravama nalik usijanim kuglama i brzi su od svijetlosti. Za malo ljudskog vremene dolazi do susret snjima. Njihov dolazak potaknut ce i nas, ljude sa Zemlje, da pocnemo putovati svemirom i odlaziti na druge planete. Stim posjetiocima brzo ce mo naci zajednicki jezik, koji ce nam omogociti sporazumijevanje. Rekoh dolaze dvije vrstvo. Prvi skacu, a drugi ne hodaju, vez lebde ponad tlah. Predstavnici s treceg planeta doci ce malo kasnije.

Predstavnici jedne od tih naprednih civilizacija jednako ce tako brzo od nas otici, kako su i pristigli. Oni nas, u ostalom, i onako stalno vec posjecuju, ipituju i promatraju. Oni su nekada zivili na ovoj nasoj zemlji i civilizacija im se razvijala na danas zaledjenim zemaljskim kontinentima.
Za kaznu su bili odvedeni sa zemlje i predani u ruku Bogu koji vlada na njihovom onda novom a sada starom domovinom. Oni se vracaju da bi pod ledom trazili ono sto su ostavili njihovi predi. To ostavljeno fizcki ljudi danasnjim sposobnostima i pomomagalima nemogu pronaci. Tim posjetiocima led nima ne steti, a posjecuju nas svako malo vec tisuce godine trazeci ono sto je sa nasim znanjima nepoznato. Oni su potomci civilizacije koja na zemlji vladala prije ove nase sadasnje.
I carstvo onih koji zive na trecoj planeti, a ciji ce nam predstavnici stici nakon onih koji skacu i onih koji lebde, takoder se nekada nalazilo na zemlji. Nestalo je u velikom potoku i bilo podpuno unisteno.
Ta je civilizacija nekada cvijetala na kontinentu koji je u proslosti postojao, a kojed danas vise nema i koji s ekrije pod debelim naslogama oceanskih voda.

Narod stog nestalog kontineneta Bog je preselio na drugi planet, i tako je djelomice spasen. Do njihovog planeta vodi s nase zemlje nekoliko bezvremenskih cesta koje zapocinju na nasem planetu. Jedan od ulaza je i prostor prozvan "Davolim trokutom". To je prostor posebnog, magnetickog vremena. Tko zadje u taj prostor, istog je trenutka nevidjenom brzinom prebacen na taj drugi planet. Da je to doista tako, mogu se uvjeriti vidoviti pojedinci.

Taj planet na kojem zive potomci stanovnika propale zemaljskih civilizacija i onih koji uhvati zamka magnetickog vremena, jedan je od tri planeta skojih nam dolaze, ili ce doci posjetioci. Hoce li se stog planeta svi stanovnici jednom vratiti na majcicu Zemlju, to ce se tek vidjeti.


Imate i neke stvari pod mojim topikom .... istina koja nas ceka..... sve je povezano s ovim....


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: sub okt 14, 2006 4:46 pm 
Offline
Moderator
Avatar

Pridružen/a: sri maj 24, 2006 8:12 pm
Postovi: 1517
Prilog uz temu: izvod „Iz hronika Akase“ Rudolfa Stajnera:


NAŠI ATLANTSKI PRECI

Naši atlantski preci su se od današnjeg čoveka razlikovali u većoj meri, nego što to može da pretpostavi onaj čija su saznanja ograničena samo na čulni svet. Ova različitost se ne odnosi samo na fizički izgled, već i na duhovne sposobnosti. Njihova saznanja, tehnička umeća, čitava njihova kultura je bila drugačija od svega što danas možemo videti. Ako se vratimo u prve periode atlantskog čovečanstva, uočićemo duhovnu sposobnost potpuno različitu od naše. Logički razum, računska kombinatorika je Atlantiđanima u potpunosti nedostajala. Umesto toga oni su posedovali visoko razvijeno pamćenje. Ovo pamćenje je spadalo u njihove najizraženije duhovne sposobnosti. Oni na primer nisu računali kao mi, tako što su usvajali neko pravilo i zatim ga primenjivali. „Jedan puta jedan“ je u atlantsko doba bilo nešto potpuno nepoznato. Niko nije urezivao u svoj um da je tri puta četiri dvanaest. Da se Atlantiđanin ipak snalazio u situaciji, gde je bilo potrebno izvršiti ovu računsku operaciju, je počivalo na tome, da se on sećao sličnih ili istih slučajeva. Sećao se kako je to bilo u drugim prilikama. Ovde treba da shvatimo, da svaki put, kada se u nekom biću razvije nova sposobnost, neka stara izgubi na snazi i oštrini. U odnosu na Atlantiđane savremenog čoveka odlikuje logički razum, sposobnsot kombinatorike. Pamćenje je sa druge strane znatno slabije razvijeno. Danas ljudi razmišljaju u pojmovima, Atlandiđanin je mislio u slikama i kada bi neka slika izronila pred njegovom dušom, on bi se setio toliko i toliko sličnih slika koje je do tada doživeo i na osnovu toga je prosuđivao. Zbog toga je tada i celokupno obrazovanje bilo drugačije nego i kasnijim vremenima. Ono nije bilo usmereno na to da se dete naoruža pravilima i da se izoštri njegov razum. U mnogo većoj meri mu je predočavan život u jasnim slikama, tako da bi kasnije mogao da se seti što je moguće više toga, ako bude morao da deluje u istim ili sličnim okolnostima. Kada bi dete poraslo i uključilo se u život, moglo je u svakoj prilici kada je nešto trebalo da učini, da se seti onoga što mu je predoceno tokom školovanja. Najbolje se snalazilo ukoliko je novi slučaj bio na neki način sličan bilo kom ranije viđenom. U sasvim novim okolnostima Atlantiđanin je bio upućen na isprobavanje, dok je današnjem čoveku u ovim situacijama mnogo toga olakšano, jer je naoružan pravilima, koje lako može da primeni i u slučajevima sa kojima se do tada nije susretao.

Jedan ovakav sistem vaspitanja je životu davao nešto jednolično. Tokom veoma dugih vremenskih perioda se uvek i uvek stvarima pristupalo na isti način. Verno sećanje nije podsticalo razvoj bilo čega, što bi i približno bilo slično našem brzom napretku. Čovek je činio ono što je ranije uvek „viđao“. Nije izmišljao, sećao se. Autoritet nije bio onaj ko je mnogo naučio, već onaj ko je mnogo toga doživeo i zbog toga mogao da se seti mnogo čega. U atlantsko doba je bilo nemoguće da neko vađnim okolnostima donosi odluke pre nego što je dostigao izvesnu starost. Čovek je imao poverenje samo u ono što je počivalo na dugom iskustvu.

Ovo ne važi za posvećenike i njihove škole. Jer oni idu ispred stepena razvoja svoga vremena. Prilikom prijema u te škole uzrast nije odlučujući, već okolnost da je kandidat u prethodnim inkarnacijama usvojio sposobnosti, koje mu omogućavaju da primi viša znanja. Poverenje, koje se u atlantsko vreme poklanjalo posvećenicima i njihovim učenicima, nije počivalo na punoći njihovih ličnih doživljaja, već na starosti njihove mudrosti. Kod posvećenika ličnost prestaje da igra bilo kakvu ulogu, on u potpunosti stoji u službi večne mudrosti. Zbog toga za njega ne važe karakteristike bilo kog vremenskog perioda.

Dok je (ranim) Atlantiđanima potpuno nedostajalo logičko razmišljanje, njihova visoko razvijena snaga pamćenja je posedovala nešto, što je čitavom delovanju davalo poseban karakter. Uz razvoj neke ljudske sposobnosti su uvek povezane i druge. Pamćenje je bliže najdubljoj prirodi čoveka nego snaga razuma i u vezi sa njime su se razvile druge moći, sličnije onim nižim prirodnim bićima nego što je to slučaj kod današnjih pogonskih snaga. Tako su Atlantiđani umeli da ovladaju onim što se naziva životnom silom. Kao što mi danas iz uglja izdvajamo toplotnu energiju, koju kasnije preobražavamo u pokretačku silu kod svojih prevoznih sredstava, tako su i Atlantiđani umeli da snagu semena u nekom živom biću upotrebe u tehničke svrhe. Ovo se može zamisliti na sledeći način. Zamislite jednu semenku neke žitarice. U njoj drema snaga. Ta snaga utiče da iz ove semenke iznikne stabljika. Priroda ume da probudi sile koje miruju u semenu. Današnji čovek to ne može učiniti svojevoljno. On mora da spusti seme u zemlju i da prepusti buđenje prirodnim silama. Atlantiđanin je umeo nešto drugo. On je znao kako da preobrazi snagu sakupljenu u gomili semenja u tehničku energiju, kao što današnji čovek ume da preobrazi toplotnu energiju gomile uglja. Biljke u atlantsko doba nisu uzgajane samo zbog hrane, već i da bi se u njima uspavane snage iskoristile za saobraćaj i industriju. Kao što mi posedujemo postrojenja, da bismo uspavanu toplotnu energiju iz uglja preobrazili u pokretačku energiju u našim lokomotivama, tako su i Atlantiđani posedovali postrojenja, koja su se – da tako kažemo – zagrevala semenom biljaka i u kojima se životna sila preobražavala u upotrebljivu snagu. Tako su se pokretala prevozna sredstva Atlantiđana koja su letela nisko iznad zemlje. Ova prevozna sredstva su vozila na visini koja je bila niža od visine planina u atlantsko doba i posedovala su upravljačke funkcije, uz pomoć kojih su mogla da se podignu iznad planina.

Moramo biti svesni da su se vremenom uslovi na našoj Zemlji veoma promenili. Pomenuta prevozna sredstva Atlantiđana bi u naše vreme bila potpuno neupotrebljiva. Njihova upotrebljivost je počivala na tome da je vazdušni omotač oko Zemlje bio mnogo gušći. Ne bi trebalo da se bavimo time, da li se današnjim naučnim pojmovima može lako shvatiti ova mnogo veća gustina vazduha. Nauka i logičko mišljenje, po svojoj prirodi, nikada ne mogu odlučivati o tome da li je nešto nemoguće ili ne. Oni jednostavno objašnjavaju ono što je utvrđeno iskustvom i posmatranjem a pomenuta gustoća vazduha je za okultno iskustvo tako sigurna kako bilo koja čulima doživljena činjenica iz današnjeg sveta uopšte može biti sigurna. Podjednako je sigurna, mada današnjoj fizici još neobjašnjivija, činjenica da je tada voda bila mnogo ređa nego danas. Zahvaljujući toj maloj gustini vode su snage u semenu mogle da budu transformisane i upotrebljene za tehnička postignuća koja su danas nemoguća. Zgušnjavanjem vode je postalo nemoguće da se ona na tako umešan način pokrene, da se njome upravlja kako je to nekada bilo izvodljivo. Iz svega ovog proizlazi da je kultura Atlantiđana bila potpuno različita od naše. Atlantiđanin je u sebe unosio vodu, koju je životna sila smeštena u njegovom telu mogla da preradi na sasvim drugačiji način nego što je to moguće u današnjem fizičkom telu. Otuda je dolazilo da je Atlantiđanin i svoje fizičke snage mogao svojevoljno da upotrebi sasvim drugačije nego današnji čovek. On je tako reći imao sredstvo da umnoži svoje fizičke snage kada su mu bile potrebne. Imaćemo tačnu prestavu o Atlantiđanima tek kada znamo da su imali potpuno drugačije predstave o odmoru i utrošku snage nego današnji čovek.

Karakter jedne atlantske naseobine – što i proizilazi iz svega do sada rečenog – ni u čemu nije podsećao na karakter nekog današnjeg grada. U jednom takvoj naseobini je sve bilo u mnogo većoj meri povezano sa prirodom. Dobićemo tek u naznakama sličnu sliku kada kažemo da je u prvim atlantskim vremenima – negde do polovine treće podrase – jedna atlantska naseobina podsećala na baštu, u kojoj su se kuće gradile iz drveća na umetnički način obavijene njegovim granama. Ono što bi u to vreme obradila čovekova ruka, na neki je način izrastalo iz prirode. I čovek se u potpunosti osećao povezanim sa prirodom. Otuda je dolazilo da je i njegovo poimanje društva bilo sasvim drugačije od današnjeg. Priroda je za sve ljude zajednička i ono što je Atlantiđanin gradio na prirodnoj površini posmatrao je kao zajedničko dobro, kao što današnji čovek smatra da je ono što je stvoreno njegovim razumom, njegovom oštroumnošću njegova privatna svojina.
(nastavice se)


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: sub okt 14, 2006 10:47 pm 
Offline
Moderator
Avatar

Pridružen/a: sri maj 24, 2006 8:12 pm
Postovi: 1517
NASI ATLANTSKI PRECI
(nastavak)

Onaj ko je upoznat sa idejom da su Atlantiđani raspolagali fizičkim i duhovnim moćima kakve su opisane do sada, taj će shvatiti i da još raniji periodi čovečanstva pokazuju sliku koja tek u naznakama podseća na ono što je danas navikao da vidi. Ne samo ljudi, već i celokupna priroda koja ih je okruživala se silno promenila tokom vremena. Forme biljaka i životinja su postale drugačije. Čitava zemljska priroda je pretrpela promene. Ranije naseljene oblasti Zemlje su uništene, druge su nastale.

Preci Atlantiđana su živeli na jednom delu kopna koje je nestalo i čija je glavna oblast ležala južno od današnje Azije. U teozofskim spisima oni se nazivaju Lemurcima. Pošto su prošli kroz različite faze razvoja, najveći deo je postepeno degradirao. Razvio se u zakržljale ljude, čiji potomci kao takozvana divlja plemena i dalje naseljavaju neke delove Zemlje. Samo mali deo lemurijskog čovečanstva je bio sposoban za dalji razvoj. Iz njih su se razvili Atlantiđani. I kasnije se dogodilo nešto slično. Većina atlantskog čovečanstva je degradirala a od malog dela potiču takozvani Arijevci, kojima pripada naša današnja kultura. Prema nomenklaturama tajne nauke Lemurci, Atlantiđani i Arijevci su korenske rase čovečanstva. Ako zamislimo još dve rase koje prethode Lemurcima i još dve koje u budućnosti slede Arijevace, ima ih ukupno sedam. Jedna uvek proizilazi iz druge na način kako je to nagovešteno kod Lemuraca, Atlantiđana i Arijevaca. Svaka korenska rasa poseduje sposobnosti koje se potpuno razlikuju od one prethodne. Dok su na primer Atlantiđani posebno usavršili pamćenje i sve što sa njime stoji u vezi, zadatak arijevske rase danas je da razvije moć mišljenja i sve što je sa njom povezano.

U okviru svake korenske rase mora se proći kroz određene stupnjeve. I njih je ponovo uvek sedam. Na početku doba, koje pripada nekoj korenskoj rasi, glavna svojstva se nalaze u mladenačkom stadijumu, da bi postepeno dostigla zrelost i napokon degradirala. Na ovaj način se stanovništvo jedna korenske rase deli u sedam podrasa. Ne treba da stvorimo predstavu da jedna podrasa nestaje u istom trenutku kada se obrazuje druga. Ona će možda postojati još dugo, dok se ova druga razvija pored nje. Tako na Zemlji uvek živi stanovništvo koje se nalazi na različitim stupnjevima razvoja.

Prva rasa Atlantiđana se razvila iz jednog veoma naprednog i za razvoj sposobnog dela Lemuraca. Kod njih se naime dar pamćenja ispoljavao samo u začetcima i tek na samom kraju njihovog razvoja. Moramo zamisliti da je Lemurac doduše bio u stanju da stvori predstave o onome što je doživljavao, ali nije mogao dugo da ih sačuva. Odmah bi zaboravljao sve što bi doživeo. Činjenicu da je uprkos tome razvio izvesnu kulturu, da je na primer posedovao alate, pravio građevine, nije imao da zahvali svojoj sposobnosti stvaranja predstava, već jednoj snazi u sebi, koja je – da upotrebimo tu reč – bila instinktivna. Pod time ne treba podrazumevati instinkt životinja, već instinkt drugačije vrste.

U teozofskim spisima se prva podrasa Atlantiđana naziva Rmoahals. Pamćenje ove rase je bilo prvenstveno usmereno na čulne utiske. Boje, koje je oko videlo, tonovi, koje je uho čulo, još dugo su delovali u duši. To se izrazilo u tome, da su Rmoahals razvili osećanja, koja njihovi lemurijski preci još uvek nisu poznavali. Privrženost onome, što je doživljeno u prošlosti, je na primer spadala u ova osećanja.

Uz razvoj sećanja je bio povezan i razvoj jezika. Dok god čovek nije mogao da sačuva sećanje na prošlost, ni saopštenja o doživljenom nisu mogla da se daju putem jezika. Pošto su se u poslednjim lemurijskim vremenima pojavili začeci pamćenja, čovek je počeo da razvija sposobnost da imenuje ono što je video i čuo. Ime koje se pridodaje nekoj stvari može da bude od značaja samo za one ljude koji poseduju sposobnost pamćenja. Atlantsko doba je dakle takođe ono, tokom koga se razvio jezik i putem jezika je stvorena veza između čovekove duše i stvari izvan čoveka. On je proizvodio glas u svojoj unutrašnjosti i taj glas je pripadao predmetima iz spoljnog sveta. Preko poruka putem jezika je nastala i nova povezanost između čoveka i čoveka. Sve to je kod Rmohalsa još uvek bilo u mladenačkom obliku ali ih je duboko razlikovalo od njihovih lemurijskih praočeva.

Duševne snage tih prvih Atlantiđana su još uvek posedovale nešto od sila prirode. Ovi ljudi su u izvesnom smislu bili još bliži bićima iz prirode, koja su ih okruživala, nego njihovi potomci. Njihove duševne snage su u mnogo većoj meri bile prirodne snage, nego što je to slučaj kod današnjeg čoveka. Tako je i glas koji su proizvodili u sebi nosio nešto od sila prirode. Oni nisu samo imenovali stvari, već su njihove reči sadržavale moć nad stvarima i nad drugim ljudima. Reč Rmohalsa nije posedovala samo značenje, već i snagu. Kada govorimo o magičnoj moći reči, nagoveštavamo nešto, što je za te ljude bilo u mnogo stvarnije nego u današnje doba. Kada bi neki Rmohals izgovorio reč, ona je razvijala sličnu moć kao i predmet, koji je označavala. To je bio razlog da su reči u to doba bile lekovite, da su mogle da podstaknu rast biljaka, ukrote bes životinja ili da se upotrebe u nekoj drugoj funkciji. Ovo je kod kasnijih podrasa Atlantiđana sve više gubilo na snazi. Moglo bi se reći da se izvorna punoća snage postepeno gubila. Rmohalsi su ovu punoću snage u potpunosti doživljavali kao dar moćne prirode i njihov odnos prema prirodi je imao religiozni karakter. Posebno je jezik za njih bio nešto sveto. Zloupotreba izvesnih glasova, koji su posedovali posebnu moć, je bila nešto nemoguće. Svaki čovek je osećao da bi mu takva zloupotreba pričinila ogromnu štetu. Magija tih reči bi se preobrazila u svoju suprotnost; ono što bi, ispravno upotrebljeno, donosilo milost, to bi, frivolno iskorišćeno, donelo propast počiniocu. U izvesnoj nedužnosti osećanja Rhomalsi su svoje moći manje pripisivali sebi, mnogo više božanskoj prirodi koja u njima deluje.

To se već promenilo kod druge podrase (tzv. Tlavatli narodi). Ljudi ove rase su počeli da osećaju svoju sopstvenu vrednost. Ambicija, osobina nepoznata Rmohalsima, se kod njih isticala. Pojam sećanja se na neki način preneo i na shvatanje zajeničkog života. Onaj ko je mogao da pogleda unazad na izvesna dela, zahtevao je priznanje od drugih. Zahtevao je da njegova dela budu saćuvana u sećanjima. Na ovom sećanju na dela je bio zasnovan izbor vođe unutar neke povezane grupe ljudi. Razvila se neka vrsta kraljevskog dostojanstva. Da, to priznanje bi se održalo i posle smrti. Obrazovalo se pamćenje, sećanje na pretke ili one koji su za života stekli zasluge. Iz toga je kod pojedinih plemena proizišla neka vrsta religioznog obožavanja mrtvih, kult predaka. Ovaj kult se nastavio u mnogo kasnijim vremenima u najrazličitijim oblicima. U vreme Rhomalsa čovek je bio uvažavan u meri u kojoj je u datom trenutku mogao da stekne poštovanje svojom sopstvenom moći. Ukoliko je neko želeo priznanje za svoja dela, počinjena u prošlosti, morao je da pokaže – svojim delima – da mu je stara snaga još uvek svojstvena. On je na neki način svojim delima morao da prizove stara dela u sećanja. Učinjeno po sebi nije imalo nikakvo značenje. Tek druga rasa je poštovala lični karakter čoveka u meri da je u proceni tog karaktera uzimala u obzir njegov prethodni život.

Sledeća posledica moći pamćenja na zajednički život ljudi se ogledala u tome da su se obrazovale grupe ljudi, koje je povezivalo sećanje na zajednička dela. Ranije je takvo obrazovanje grupa bilo u potpunosti uslovljeno prirodnim silama, zajedničkim poreklom. Čovek svojim sosptvenim duhom nije pridodavao ništa onome što je priroda stvorila od njega. Sada bi neka moćna ličnost okupila izvestan broj ljudi za zajednički poduhvat i sećanje na to zajendičko delo je obrazovalo jednu društvenu grupu.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: ned okt 15, 2006 6:26 pm 
Offline
Moderator
Avatar

Pridružen/a: sri maj 24, 2006 8:12 pm
Postovi: 1517
NAŠI ATLANTSKI PRECI
(nastavak)

Ova vrsta društvenog suživota se u potpunosti razvila tek kod treće podrase (Tolteka). Tek ljudi ove rase su osnovali ono što se može nazvati zajednicom, nekom vrstom države. Vođstvo, vladanje tom državom, se prenosilo sa predaka na potomke. Ono što je nekada nastavljalo da živi samo u sećanjima drugih ljudi, sada je otac prenosio na sina. Dela predaka nije trebalo da budu zaboravljena čitavom rodu. U potomcima se još uvek poštovalo ono što su postigli njihovi preci. Moramo imati na umu, da su u ovo doba ljudi zaista imali moć da prenesu svoje darove na potomke. Obrazovanje se sastojalo u tome da se život dočara u živim slikama a delovanje ovog obrazovanja je počivalo na ličnoj moći vaspitača. Ono nije izoštravalo snagu razuma, već darove koji su bili više instinktivne prirode. Ovakvim sistemom obrazovanja se sposobnost oca zaista prenosila na sina.

Pod ovakvim okolnostima lično iskustvo je kod treće rase sve više dobijalo na značaju. Kada bi se neka grupa ljudi odvojila od druge, ona bi u novu zajednicu unela i živa sećanja na stare doživljaje. Ali istovremeno u tim je sećanjima bilo i onoga što više nije odgovaralo, u čemu se zajednica više nije osećala dobro i isprobavala bi nešto novo. Tako su se sa svakom novom zajednicom okolnosti poboljšavale i bilo je prirodno da se podražava ono što je bilo bolje. To je ono, na osnovu čega su zajednice osnovane tokom treće rase doživele onaj procvat koji je opisan u teozofskoj literaturi. Lična iskustva su nailazila na podršku i kod onih koji su bili posvećeni u večne zakone duhovnog razvitka. Moćni vladari su i sami primali posvećenje, tako da je lična sposobnost mogla da dobije punu podršku. Čovek postaje sposoban za posvećenje postepenim razvojem ličnih sposobnosti. On mora da razvije svoje sposobnosti „od dole“, da bi mogao da primi prosvetljenost. Tako su nastali kraljevi-posvećenici i vođe naroda kod Atlantiđana. Ogroman moć im je ležala u rukama i veliko je bilo poštovanje koje im je ukazivano.

Ali u tome je ležao i uzrok degradacije i propasti. Razvoj pamćenja je vodio do nadmoći ličnosti i čovek je želeo da putem te moći dobije na važnosti. Što je veća bila moć, to je čovek više želeo da je iskoristi za sebe. Ambicija koja se razvila prerasla je u naglašenu sebičnost. Došlo je do zloupotrebe moći. Ako se setimo, šta su sve Atlantiđani mogli da postignu ovladavanjem životnom silom, shvatićemo da je ta zloupotrba moći imala ogromne posledice. Ogromna moć prirode je mogla da bude stavljena u službu ličnog samoljublja.

Ovo se u punoj meri ispoljilo tokom razvoja četvrte podrase. (pra Turanijci) Pripadnici ove rase, koji su podučavani u korišćenju pomenutih moći, su ih koristili da bi zadovoljili svoje sebične želje i prohteve. Ali upotrebljene na takav način ove sile su uništile jedne druge u recipročnom delovanju. To je kao kada bi se stopala tvrdoglavo kretala napred, dok gornji deo tela želi nazad. Ovakvo razorno delovanje je moglo da bude zaustavljeno jedino razvojem neke više snage. To je bila snaga mišljenja. Logičko mišljenje ima suzbijajuće dejstvo na sebične lične želje. Poreklo logičkog mišljenja treba tražiti kod pete podrase (pra Semita). Ljudi su počeli da prevazilaze okvire jednostavnog sećanja na prošlost i da upoređuju događaje. Razvijala se moć rasuđivanja i na osnove te moći su se ravnale želje i prohtevi. Čovek je počeo da računa i kombinuje. Učio je da radi u mislima. Ako je čovek ranije povlađivao svakoj želji, sada bi se prvo upitao da li će misao odobriti želju. Dok su ljudi četvrte podrase divlje jurili da zadovolje svoje prohteve, ljudi pete podrase su počeli da slušaju unutrašnji glas. Taj unutrašnji glas zatomljuje požudu, iako ne može da uništi sebične zahteve ličnosti.

Tako je peta rasa unela impuls za akcijom u unutrašnje biće čoveka. Čovek je u unutrašnjosti svoga bića želeo da proceni šta treba da učini a šta ne. Ali ono što je u sebi stekao na snazi mišljenja, to je izgubio u ovladavanju spoljnim prirodnim silama. Ovim kombinatoričkim mišljenjem se može ovladati samo snagom minerala, ne i životnom silom. Peta podrasa je dakle razvila snagu mišljenja na račun vlasti nad životnom silom. Ali upravo time je stvorena klica za dalji razvoj čovečanstva. Sada je ličnost, samoljublje, da, i sebičnost moglo da raste: samo mišljenje, koje se odvija samo u unutrašnjosti i ne može da izdaje prirodi naređenja, nije moglo da ima onako razorna dejstva kao ranije zloupotrebljene moći. Iz te pete podrase je izabran najdarovitiji deo i on je preživeo propast četvrte rase i obrazovao klicu za razvoj pete, arijevske rase čiji je zadatak potpuni razvoj moći mišljenja i svega što sa njome stoji u vezi.

Ljudi šeste podrase (Akađani) su još više razvili moć mišljenja nego ljudi pete. Oni su se razlikovali od pra Semita u tome što su navedenu sposobnost koristili u sveobuhvatnijem smislu. Već je rečeno da putem razvoja snage mišljenja prohtevi sebične ličnosti ne mogu da dovedu do onako razornih dejstava, kakva su bila moguća kod ranijih podrasa, ali da ovi prohtevi njome ne mogu biti uništeni. Pra Semiti su najpre regulisali svoje lične odnose na način kako im je nalagala snaga mišljenja. Na mesto požuda i pohota stupila je inteligencija. Nastupile su drugačije okolnosti. Dok su ranije rase bile sklone da priznaju kao vođu onoga čija su se dela utisnula duboko u sećanje ili čiji se život odlikovao bogatim iskustvima, sada je takva uloga priznata pametnima. Dok je ranije bilo merodavno ono što je zadržano u dobrom sećanju, sada se najboljim smatralo ono što je bilo osvetljeno mišlju. Pod uticajem snage pamćenja čovek se držao neke stvari toliko dugo dok se ona ne bi pokazala kao nedovoljna i onda bi se samo od sebe dogodilo da se onaj, ko je mogao da pomogne da se otkloni taj nedostatak, probije sa nekom novinom. Ali pod uticajem snage mišljenja razvila se želja za novim i volja za promenom. Svako je želeo da nametne ono što mu je sugerisala njegova pamet. Pod petom rasom su nastupile turbulentne okolnosti i one su, pod šestom dovele do potrebe, da se samovoljna mišljenja pojedinaca podvedu pod opšte zakone. Sjaj u državama treće podrase je počivao na tome što su zajednička sećanja proizvodila red i harmoniju. Tokom šeste rase je taj red morao da bude održavan zakonima. Tako u šestoj rasi možemo tražiti začetke pravnog i zakonodavnog uređenja.

Tokom treće rase bi se odvajanje neke grupe ljudi događalo samo u slučaju kada bi ona u izvesnom smislu bila istisnuta zato što se više nije osećala dobro u okolnostima stvorenim zajedničkim sećanjem. Tokom šeste podrase to je bilo suštinski drugačije. Kalkulatorska moć mišljenja je tražila novo po sebi, podsticala je poduhvate i osnivanje novih domova. Zbog toga su Akađani bili preduzimljiv narod, sklon kolonizacijama. Pogotovo je trgovina hranila klijajuću snagu moć mišljenja i prosuđivanja.

Kod sedme podrase (Mongola) se takođe obrazovala snaga mišljenja. Ali kod njih su svojstva ranijih podrasa, pogotovo četvrte, bila mnogo zastupljenija nego kod pete i šeste. Ostali su verni smislu za sećanje. Tako su došli do ubeđenja da je najstarije i najpametnije, ono što se najbolje može odbraniti od moći mišljenja. Izgubili su doduše moć da ovladaju životnom silom ali ono što se u njima razvilo kao moć mišljenja je posedovalo nešto od silovitosti ove životne snage. Izgubili su doduše moć nad životom, ali nikada svoju neposrednu naivnu veru u nju. Ta snaga je postala njihov Bog, u čije ime su činili sve što su smatrali ispravnim. Tako su susednim narodima izgledali kao obuzeti ovom tajnom silom i njoj se i sami predavali u slepom poverenju. Njihovi potpmci u Aziji su pokazivali i pokazuju ova svojstva.

Snaga mišljenja koja je klijala u čoveku je mogla da dostigne svoju punu vrednost tek impulsima koje je dobila tokom pete rase. Četvrta je ovu moć mogla samo da stavi u službu onoga čemu je podučena putem dara sećanja. Tek peta je dospela da takvih životnih okolnosti u kojima je sposobnost mišljenja postala pravo oruđe.
_______________________________________________
I da ne zaboravimo "Atlantidu" Borislava Pekica :wink:


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Hiperborija - sve o njoj?Zna li bilo ko nesto, sve me zanima
PostPostano: sri maj 09, 2007 7:09 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: ned mar 04, 2007 10:59 pm
Postovi: 60
Lokacija: Novi Beograd
Nigde nista ne pise o iscezloj civilizaciji koja je prethodila Atlantidi,Lemuriji,Kontinentu Mu, i koja se zvala HIPERBORIJA.Ko zna bilo sta o Hiperboriji ili link neka pise ovde da ne otvaram posebnu temu.Kojim su redom isle izcezle veoma napredne (bolje od nas sada tehnoloski,duhovno i kako vec) civilizacije od postanka coveka na Zemlji do danas, imalo je razvijenih (mozda super civilizacija) naprednijih od nase civilizacija i pre Atlantide? #-o
Pozdrav


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: sri maj 09, 2007 7:44 pm 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: pet dec 03, 2004 6:40 pm
Postovi: 6376
Lokacija: 3rd density Earth, Zagreb
U Kasiopejskim transkriptama spominju te Hiperborejce... ( tko su, što su... pita se Laura )

Zanimljivo...

Bodar, hvala na informaciji !!! Slažu se pomalo puzzle... malo pomalo... hehe! =D>

:mrgreen: :wink:

_________________
http://www.val-znanje.com/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: čet maj 10, 2007 12:58 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: ned mar 04, 2007 10:59 pm
Postovi: 60
Lokacija: Novi Beograd
Nema na čemu Jack!Hvala tebi na informaciji mnogo!Evo citam tvoj prevod transkripti Cassiopaea i trayim sve o isceylim Hiperborejcima.Ako neko jos nesto o njima neka kaze ili da link ili naziv knjige.
Poydrav,
Bodar :D

_________________
Bodar


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Atlantida - Atlantiđani
PostPostano: uto dec 25, 2007 11:53 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: uto dec 25, 2007 1:15 am
Postovi: 448
Lokacija: Zagreb
Lysis je napisao/la:
P.P.S.
Teorije me ne zanimaju, to su dezinformacije.



Onda ću ti ja reći nešto što nije teorija, jer su po tebi teorije ionako samo dezinformacije.

Atlantida je potonula u ocean zato što su oni bili preponosni na svoje znanje i snagu. Ratovali su sa svima. Bacili su atomsku bombu na Mohenđo Daro. Moralo ih se nekako sputat, i onda su im neke rase u svemiru kojima je bilo žao zbog Mohenđo Dara, ruknuli na njih jedno 20 000 atomskih bombi. Napad je trajao odjedanput jer ih se durgačije ne bi moglo zaustavit u njihovom nasilništvu. Napad na Mohenđo nije bio prvi i jedini. Bilo je mnogo napada prije toga.

I onda su ih Rase iz Svemira udruženim snagama napali i to im je bio kraj. Otišli su u 3PM u jednom danuj.

Ovo nije teorija. Ovo je informacija.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: uto dec 25, 2007 11:59 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: uto dec 25, 2007 1:15 am
Postovi: 448
Lokacija: Zagreb
pluton je napisao/la:
Mene zanima dal su i oni zivjeli u matrici kao i mi danas,znaci dal su bili izmanipulirani na nacin kao i mi.



Uvijek te prca u mozak onaj tko je snažniji i vieš zna. I oni su imali neku svoju matricu, ali mnogo manju, labaviju i realniju nego ova u kojoj mi živimo.

Eh da, Atlantiđani su govorili baskijskim jezikom. Barem tako kaže Otto Muck. A taj jezik, ima sasvim drugačiji tok govora, a samim time i tok mišljenja i svijesti nego što ga imaju indoeuropski jezici.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: uto dec 25, 2007 12:06 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: uto dec 25, 2007 1:15 am
Postovi: 448
Lokacija: Zagreb
fingolfin je napisao/la:
Izgleda da nas malo zajebava hronologija.


Izgleda da nas kronologija mnogo više zajebava nego što si to usuđujemo priznat.

Po Ickeu, Reptilani su došli ovamo prije 450 000 godina. A ne 300 000.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: uto dec 25, 2007 12:10 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: uto dec 25, 2007 1:15 am
Postovi: 448
Lokacija: Zagreb
Pantelija je napisao/la:
i tek posle su Drakosi genetski doterivali ljude. To se slaže sa gore rečenim.


Potpali smo pod vlast Dracosa zato što smo zloupotreijebili svoju moć. No, zar su Dracosi puno bolji??? Zar oni također ne zloupotrebljavaju svoju moć???


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: uto dec 25, 2007 1:51 pm 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: pet dec 03, 2004 6:40 pm
Postovi: 6376
Lokacija: 3rd density Earth, Zagreb
Da sad tu ne copy-pastam duži tekst, ostavit ću samo link. Jedna od varijanti što se zapravo dogodilo. A i još neke čudne stvari sa tim kristalom i njegovim pronalazačem... i dosta toga se podudara s Kasiopejskim materijalom, kao i nekim drugima.

http://www.val.hr/php/index.php?option= ... Itemid=221

Čitavu knjigu imate u downloadu materijala.

:mrgreen: :wink:

_________________
http://www.val-znanje.com/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: čet dec 27, 2007 12:37 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: pet jan 26, 2007 9:50 pm
Postovi: 545
Lokacija: Split
Ancient History

In order to understand the nature of the threats facing humanity, it is necessary to know what events have taken place that have brought us to the point of where we are today. This section describes the origins of modern civilizations and the affects that extraterrestrials have had upon human development.

75 million years ago, an Intergalactic Federation existed, consisting of 75 planetary civilizations. However, this Federation was overcome by a catastrophe resulting in a cultural desert with fragmentation, over population, and war.

50 million years ago, Tall Blond entities from the Andromeda Galaxy used a black hole to enter the Milky Way Galaxy near Arcturus. They settled in the Lyran system.

22 million years ago, the Lyran wars began. Portions of the Lyran population settled in the Orion, Taurus, and Era constellations.

On Earth, early human development evolved slowly for the first 150 million years.

Then, two million years ago, the Elohim came to Earth from the Aldebaran System. They were a tall humanoid species with blond hair and fair skin. They departed with over 10,000 of our simian ancestors.

Hundreds of years later, they returned to deposit a more advanced, genetically engineered race that could use tool and fire. The Elohim have returned seven times within a period of 23,000 years to accelerate human evolution.

450,000 years ago, the Anunnaki settled on Earth from the planet Nibiru at Mesopotamia.

300,000 years ago, a great civil war began on Rigel, within the Orion constellation. Peaceful tall Blonds escaped to the Procyon system in Canis Minor. Those who remained on Rigel became the tall Grays with genetic damage due to the nuclear weapons exchange.

208,000 years ago, the tall Grays reconstituted their power base and began the Markab Empire with the short Grays from Betelgeuses and conquered Procyon covertly with mind control.

100,000 years ago, the Anunnaki mated with Neanderthal beings to form Cro-Magnon terrestrial beings as a genetic hybrid for mining purposes.

70,000 years ago, Lemuria and Atlantian civilizations began to flourish.

50,000 years ago, 70,000 rebellious beings left the Pleiades and settled on Earth where they flourished.

40,000 years ago, war broke out. Nearly all on Earth were destroyed. A few escaped to another planet. The Survivors on Earth became wild and degenerated.

35,000 years ago, those who had escaped, returned and rebuilt Lemuria and Atlantis.

30,000 years ago, the current Homo Sapiens began in the Andes.

12,000 years ago, Lemuria and Atlantis are destroyed by global catastrophes.

6,000 years ago, the Sumer civilization thrived between the Tigris and Euphrates Rivers of present day Iraq.

5,000 years ago, civilizations spread to Europe and the Indus Valley of India.

_________________
Činjenica sama za sebe nikada nije važna bez dobre procjene i jasne povezanosti s drugim činjenicama.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: pon apr 21, 2008 5:47 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pon mar 03, 2008 12:24 pm
Postovi: 125
Lokacija: Munze Konza Nostra
Mislim da je ovo sjajna hronologija...ko god da ju je ispisao,mada ne znam odakle mu informacije,svaka mu cast..mislim da je u svakom slucaju ekstra i ima neke logike,ako mozemo tako da gledamo..


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: pon apr 21, 2008 5:54 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pon mar 03, 2008 12:24 pm
Postovi: 125
Lokacija: Munze Konza Nostra
ARJA jako inspiritivan i lep tekst..svaka cast..Gde ljudi koji pisu takve stvari dolaze do tih informacija..


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: uto apr 22, 2008 6:21 pm 
Offline
Moderator
Avatar

Pridružen/a: sri maj 24, 2006 8:12 pm
Postovi: 1517
Citat:
ARJA jako inspiritivan i lep tekst..svaka cast..Gde ljudi koji pisu takve stvari dolaze do tih informacija..


Hvala, zemuntrio!
Tekst je preuzet iz Štajnerovih „Hronika Akaše“. Cosmic memory. :wink:
Prevod na engleski celog teksta:
http://wn.rsarchive.org/Books/GA011/CM/GA011_c02.html

Moram priznati da prema Štajneru imam prilično neodređen odnos. Za neke stvari ga smatram vrhunski relevantnim, druge stvari me opet odbijaju, neke prosto ne privlače...


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 81 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 2 gostiju.


Powered by phpBB © 2010 phpBB Group
BH (BIH) by Šehić Nijaz