Hipnoza od Sumerana do danas

O tome svjedoče i papirusi iz doba Ramzesa XII., odnosno zapisi u Bibliji i Manuovom zakoniku, najstarijem pisanom znanstvenom indijskom djelu. Stari su Egipćani hipnozu koristili kao terapijsko sredstvo, a neki zapisi spominju da su bolesnike hipnotizirali s pomoću polaganja ruku, odnosno metalnih pločica koje su im stavljali ispred očiju da bi se umorile, a kapci zatvorili. Tako je nastajao hipnotički san. Stari su Grci također bili upoznati s uvođenjem ljudi u hipnotički trans što je bila gotovo redovita i poznata hramska »djelatnost«.
Prije hipnoze morala se držati dijeta i kupati se u mirisnim kupeljima da bi se moglo ući i spavati u hramu. Dok su spavali, svećenici bi im na uho šaptali određene rečenice, sugerirajući im zapravo pozitivan ishod liječenja. Ipak, prije nego što su ušli u hram, povijesni zapisi kažu da su »bolesnici morali obećati kako će poslušati sve što im bogovi u snu budu objavili«. I tada se primjenjivalo pravilo sugestibilnosti, jer je bilo onih koji nisu uspijevali ući u trans. Umjesto njih bi tzv. nadareni svećenici padali u trans priopćavajući im božju volju. U nekim se hramovima takvo stanje postizalo spaljivanjem halucinogenih biljaka, a u hramu u Delfima, posvećenom bogu Apolonu, u trans je padala svećenica.
Rimljani su se također koristili hipnozom kao terapijskim sredstvom. Hipnoza je bila temom i filozofskih rasprava, a rimski je pjesnik Porfirije u drugom stoljeću naše ere opisao tadašnju prepirku filozofa Plotina i Olimpija o tome koji od njih dvojice zna više o hipnozi. Iz toga se čak izrodilo i natjecanje u tzv. magičnoj umjetnosti koje se održavalo u prisutnosti učenika obaju suparnika. Kršćanski su pak redovnici tu djelatnost zamijenili liječenjem molitvama, posvećenom vodicom i polaganjem ruku na oboljele. Iz jedanaestog stoljeća poznata je i prva predaja o autohipnozi redovničkog bratstva hesihasta s brda Atosa, koji su kolektivno pali u trans, promatrajući netremice svoj pupak. Zato su nazvani i promatračima pupka, odnosno omfalofizicima. Ocem moderne hipnoze pak smatra se austrijski liječnik Franz Anton Mesmer koji je tehniku još nazivao animalnim magnetizmom, jer je smatrao da magnetna struja izlazi iz njegovih dlanova pa mu omogućuje proces hipnotiziranja. Britanski liječnik James Braid razvio je očnu tehniku, a za hipnozu je mislio da je vrsta spavanja. Koristio ju je za smanjenje boli i krvarenja za vrijeme operacija, pospješivanje iscjeljenja, a smanjio je smrtnost pri operacijama. Glasovit psihoanalitičar Sigmund Freud umnogome je dao doprinos proučavanju hipnoze, ali je imao teškoće pri hipnotiziranju svojih pacijenata, nerijetko tvrdeći da bi ta tehnika bila »iznimno korisnijom kada bi je upotrebljavali hipnotizeri vještiji od njega«. Najutjecajniji hipnoterapeut prošlog stoljeća bio je Milton Erickson koji je koristio tu metodu za promjenu ponašanja svojih pacijenata.