Ima jedan zanimljiv odlomak u Odvojenoj Stvarnosti: To je u vezi iskustva pod utjecajem bilja moći. Spontano iskustvo može biti drugačije, a sad su i druga vremena. Mislim da to nije ono što se dešava Tohei-u, ali vrijedi obratiti pažnju-
Ujutro sam opet bio onaj stari ja. Upitao sam žudno don Huana: »Šta je to bilo sa mnom?« Don Huan se nasmeja stidljivo. »Pošao si da tražiš čuvara i, naravno, našao si ga«, reče. »Ali šta je to, don Huane?« »Čuvar, domar, stražar drugog sveta«, nabrajao je don Huan poslovno. Želeo sam potanko da mu ispričam kakva je bila ta čudovišna, ružna životinja, ali on nije obraćao paž nju na taj moj pokušaj i rekao je da nisam doživeo ništa naročito, i da je to moglo svakome da se desi. Rekoh mu da me čuvar prenerazio toliko da zaista još nisam kadar da o njemu razmišljam. Don Huan se nasmeja šaleći se na račun onoga što je nazvao mojom urođenom preteranom sklonošću ka dramatizovanju. »To — ma šta to bilo — ozledilo me je«, rekoh. »Bilo je isto toliko stvarno koliko smo stvarni ti i ja.« »Razume se da je bilo stvarno. Ozledilo te toliko da te to zabolelo, je li?« Što sam se više sećao onoga što sam doživeo, sve sam se više uzbuđivao. Don Huan mi reče da se smirim. Onda me upita da li sam se zaista uplašio od toga; na ročito je naglasio reč »zaista«. »Skamenio sam se«, rekoh. »Još se nikad u životu nisam tako užasno uplašio.« »Ne trućaj«, reče on, smejući se. »Nisi se plašio.« »Kunem ti se«, rekoh s iskrenim žarom, »da bih otr čao kao lud odavde da sam samo mogao da se pomak- nem.«
Njemu je to bilo toliko smešno da se nasmejao iz sveg glasa. »Zašto sam morao da vidim to čudovište, don Hua- ne?« On se uozbilji, gledajući me. »To je bio čuvar«, reče. »Ako želiš da vidiš, moraš savladati čuvara.« »Ali kako ću ga savladati, don Huane? Visok je možda stotinak stopa.« Don Huan se na to smejao toliko da su mu suze tekle niz obraze. »Zašto mi ne dopustiš da ti ispričam šta sam video da ne bi bilo nesporazuma?« rekoh. »Ako će te to usrećiti, hajde, pričaj mi.« Ispričao sam mu sve čega sam mogao da se setim, ali se njegovo raspoloženje nije zbog toga promenilo. »Pa dobro, to nije ništa novo«, rekao je s osme- hom. »Ali kako misliš da savladam tu grdosiju? Čime?« On malo oćuta, a onda se okrenu prema meni i re če: »Nisi se ti plašio, ne ozbiljno. Bio si povređen, ali ne uplašen.« Zavalio se i naslonio na neke zavežljaje digavši ru ke iza glave. Mislio sam da više neće govoriti o tome. »Znaš«, reče iznenada gledajući u krov ramade, »svaki čovek može da vidi čuvara. A čuvar je ponekad, i za ponekog od nas, stravična zver visoka do neba. Ti si imao sreće — za tebe je njegova visina bila samo stotinak stopa. A tajna je ipak jednostavna.« Oćutao je malo, a onda pevušio neku meksičku pesmu. »Čuvar drugog sveta je komarac«, reče lagano, kao da odmerava dejstvo svojih reči. »Molim?« »Čuvar drugog sveta je komarac«, ponovo on. »To što si ti juče video bio je komarac, i taj će te mali ko marac držati na odstojanju sve dok ga ne savladaš.«
|