snoopy je napisao/la:
Promatrac, mozes li pojasniti to sto si rekao?
Nisam siguran da sam skapirao.
Ili, jos bolje, ako mozes, objasni sa obe pozicije:)
Šta sam rekao... probat ću iz nekog ugla nekom logikom iz početka.
Ajde da uzmem za polaznu točku razmatranja da u stvari nismo ono što mislimo da jesmo, a to što mislimo da jesmo nam je tzv. "operativni centar" ili popularno "ja".
To "ja" radi sve da se ispuni, da bude... čeka od prilike do prilike da ispuni neku svoju želju, ostvari neki san, da osjeti sreću, recimo skuplja novce za auto, za ljetovanje... skuplja stvari koje čine njegov identitet (zapravo lažni), kupi si nešto, ostvari želju... pa opet - ispadne prazno ko da se baca u rupu bez dna, čeka se do ostvarenja idućeg sna za novi šut.
Ako se sve to spozna onda će čovjek tražiti način da svoj operativni centar premjesti tamo gdje se volja ne primjenjuje na šuplje, neutaživo, ili će jednostavno na neko vrijeme prestati gurati čorava ljudska posla. I s vremenom će i naći nešto što jest, ali to je nijemo, to jednostavno jest bez da se zadovoljava, samodostatno je, ali je zakrčeno korovom svakodnevice tako da se ne vidi ili se jednostavno u trci za "životom" ne želi vidjeti, jer to u normalnoj ljudskoj svakodnevici ne predstavlja uspjeh za "ja".
Tu su sad u sukobu strana namjere i strana "ja". Namjera je uvijek tu, ali je zakrčena svakodnevicom i ne može napraviti ni pošteni udah.
Kako smo se ipak zatekli tu u ovakvoj situaciji, rodili se i odrasli kao "ja", ispada da je potreba za normalnim životom do neke granice nužna.
Tu se sad pojavljuje on potreba da čovjek "uravnoteži osobine svog puta", drugim riječima da primjenjuje kontroliranu ludost i čisti korov sa veze s namjerom.
Prije ili kasnije se iz tog načina života nakupi neke unutarnje snage, "energije", da se pretrpi svašta pa bi netko lako došao u napast da sa tom nakupljenom energijom ide puniti onu rupu bez dna koju sam nazvao "ja", a kad se ozbiljna energija ugruva u tu rupu, operativni centar pobjegne u rupu čvršće nego prije da sam sebi opravda to što je uradio i uložio u to. To je ona raskrsnica iz teksta, gdje se fokus stavi ili na "ja" ili se traži dalje po onom zovu stvarnosti koji vodi ka namjeri, ali je nijem.
Hoću reći, netko bi preoblikovanje životne situacije mogao shvatiti kao renoviranje kuće, kupnju novog auta... i to je to, a netko bi preoblikovanje životne situacije mogao shvatiti kao proces, stalni balans (besprijekornost) između nužnosti fizikalnosti sve dok ima čahuru i težnje za stvarnim, za namjerom... što je uvijek u ššššššššš, tihoj domeni.
Ovo drugo ne mora značiti da nema renoviranja kuće i auta, ili može, stvar je mjestu operativnog centra i putu srca koji je recimo određen polazištem konkretnog "ja".
Ko traži namjeru, ne da će je naći, nego je već tu, samo je zaposlena sa krivim fokusom koji je kod ljudi začaran krug... (prvi krug moći), ako netko spazi što je u stvari namjera, opet je u začaranom krugu i prvom i drugom (drugi krug moći)(ti imaš namjeru i ona ima tebe)... sve u čekanju (ne očekivanju) slobode od tih začaranih krugova.
Smiješno je da u svem tom dumanju ispada da nismo ni "ja", a nismo ni nešto drugo jer namjera ne mora biti nešto da bi bila, nije da je, a i nije da je ništa.
Pa kad je čovjek svjestan svega toga u realizaciji, sve je moguće... ali šta ti vrijedi? Ne treba? Može li se ako ne treba biti u nekom prirodnom stanju u miru bez želja?... Aha, tu je ipak dosadna uporna svakodnevica? Pa dobro... otići će kao što je i došla.
Nadam se da nisam opet pričao unazad.