mene interesuje da li će rekapitulacija sjećanja na neku osobu, i toj osobi povratiti energiju / oslanjam se na gornji citat / koju je ostavila u meni.
radi se o nekome ko je ozbiljno bolestan i kome je sva njegova raspoloživa energija neophodna a ja na ovaj način, ako je to moguće, želim pomoći.
stvar je potpuno ozbiljna. molim da vaši eventualni odgovori budu vezani isključivo za rekapitulaciju. sit sam iscjeljitelja na daljinu.

Prilikom rekapitulacije mi vraćamo energiju koju smo "pokupili" od drugih osoba, njenim vlasnicima. Takođe, našu vlastitu energiju koja je ostala vezana za druge osobe, vraćamo u granice svoga bića.

Rekapitulacija je raskidanje svih energetskih vezanosti i pomešanosti sa drugim ljudskim bićima, predmetima, idejama, sa svime za šta smo vezali svoju energiju. Kada to obavimo, onda nam ostaje samo jedna vezanost, vezanost za izvor života, duh, nameru, beskraj. Tada naša veza s duhom postaje čista i mi zablistamo poput sunca.To se postiže pomoću snage prisećanja i magije disanja.

Pozdrav i želim ti da osoba koja je bolesna brzo ozdravi.

hvala ti stalkeru na ovom postu i lijepim željama. čekajući odgovor, ja sam nastavio sa rekapitulacijom sjećanja na tu osobu, nekako osjećajući da sam na pravom putu. stanje se malo popravilo, mada mislim da oporavak neće biti baš tako brz. no, svaki dan je dobitak.

hvala još jednom. pozdrav

citat /taiša abelar - intervjui, govori o rekapitulaciji /

...Počinjete od desnog ramena, gde stavite ruku - u stvari, ja to prilično dobro opisujem u svojoj knjizi - ali počinjete od desnog ramena...


"... gde stavite ruku..."

koju ruku, na rame ali kako ? ovaj prilično tačan opis / a da pominje tu ruku/ nijesam uspio da nadjem u "prelasku čarobnjaka".

neko drugi ?

pozdrav

Pretpostavljam da je problem u prijevodu. Vjerojatno misli o točki gdje se rame (ruka) spaja sa trupom. Na početku udisaja brada je usmjerena prema toj točki, tj. prema desnom ramenu.

Evo kad mi je pri ruci Toresov tekst, baš ga čitam, Copy-Paste:

Naglasio je da za rekapitulaciju nisu potrebni nikakvi posebni uslovi. Možemo vežbati u bilo koje vreme, na bilo kom mestu, kada god osetimo potrebu da to činimo.
“Ratnici rekapituliraju dok se šetaju putem, u kupatilu, dok rade ili dok jedu; kada god je moguće! Najvažnija stvar je da se to obavlja.”
Dodao je da nije potrebno zauzimati određeni položaj. Jedini uslov je da nam bude udobno, kako fizičko telo ne bi zahtevalo pažnju koja bi se mešala sa sećanjima.
“Međutim, čarobnjaci veoma ozbiljno pristupaju vežbanju. Neki koriste drvene kutije, uzdignute platforme, ormane ili pećine. Drugi grade kućicu među najvišim granama velikog drveta ili iskopaju rupu u zemlji i prekriju je granama. Dobra praksa rekapituliranja je sedeti na krevetu, u tami, pre nego što legnemo da spavamo. Svaki način koji nas odvaja od okoline je dobar za formalnu rekapitulaciju.”
“Kada smo locirali događaj i osvežili u pamćenju svaki njegov deo, potrebno je da udahnemo kako bi smo povratili energiju koju smo ostavili za sobom a onda da izdahnemo vlakna koja su drugi položili u nama. Disanje je magično jer je ono funkcija koja daje život.”
Karlos je objasnio da ova vrsta disanja treba biti udružena sa vodoravnim pokretima glave, koje čarobnjaci nazivaju “provetravanje događaja”.
Neko ga je upitao da li je neophodno disati sa desna u levo ili u suprotnom smeru.
Odgovorio je: “Kakve to ima veze?” To je rad sa energijom; ne postoje čvrsti obrasci. Ono što se računa je namera. Udahnite kada želite nešto da povratite i izduvajte natrag sve što nije vaše. Ako to učinite sa celokupnom svojom prošlošću, prestaćete da živite zarobljeni okovima sećanja a umesto toga bićete usredsređeni na sadašnjost. Vidovnjaci opisuju taj efekat kao suočavanje sa činjenicama onakvim kakve jesu, ili kao objektivno viđenje vremena.”

Bem li ga.... ne mislim da je problem kod većine ljudi sa tehnikom rekapitulacije, ona je prosta, problemi su na energetskom i nivou oseta, preteranom održavanju pažnje u umu na nivou misli, u prisilnom unutarnjem dijalogu, nesposobnosti da se svet i stvarnost doživljava ne kroz razum (koji je samo jedan fragment nas), već kroz svojevrstan oset, svest, našeg sveukupnog bića.

A glavna prepreka rekapitluaciji je - oklevanje da se započne, ili ako je neko u situaciji (u današnje vreme ima dosta takvih) da objektivno nema vremena. Mada znam čoveka koji je radio preko dana po čitav dan a rekapirulirao noću, ponekad spavajući svega 1-2 sata, i bio je sasvim svež na osnovu energije koju je oslobađao rekapitulacijom; njegov "problem" je bio što sada više nije mogao da zaustavi odvijanje rekapitluacije... dvojnik ne da je kucao na vrata, nego ih je razvalio.

Nego...,

Koliko je kome od vas trebalo vremena da "uđete u" doživljaj koji rekapitulirate a ne da ga se sećate samo u umu? Koliko je prošlo vremena i pokušaja da vam se to desilo od trenutka kada ste ozbiljno započeli rekapitulaciju do prvog takvog "ulaza u".

Drugim rečima koliko vam je bilo potrebno vremena da od mentalnog posmatrača prošlog događaja budete onaj koji ponovo proživljava taj događaj?

Trećim rečima Koliko vam je bilo potrebno vremena da doživljaj koji rekapitulirate posmatrate ne iz drugog (ili trećeg) već iz prvog lica?

I, konačno četvrtim rečima to isto: koliko vam je vremena trebalo da pomerite skupnu tačku u položaj u kojem je bila u trenutku kada se odvijao događaj koji rekapitulirate?

Jako malo vremena treba za uloviti sebe u bivšem doživljaju iz prve ruke pošto više ne štujemo sliku svoju / svijet svoj.

No, da bi postigao to da ne štujem sliku svoju / svijet svoj dragovoljno i sa užitkom mi je bilo potrebno destljeće i više, i još radim na tome.
Ta spoznaja da ne moramo biti to što jesmo
i da nam to paše jer oslobađa golemu energiju
koju inače trošimo na to, iz našeg letačkog uma ispada
vrlo apsurdna i nemoguća,
no evo taj um nema zadnju riječ.
Drznite se spoznati !

To pitam - koliko je kome trebalo vremena da dođe do toga ulaza (ukupno). Budući da se priče svode na opise tehnike i onoga što je nekome lično pomoglo; al razni ljudi se nalaze u različitom energetskom stanju i stanju svesti pa mi se čini da bi različiti odgovori na ovo pitanje pružili neku makar malo približniju sliku problematike i teškoće onima koji nemaju većeg iskustva bilo u sanjanju bilo u rekapitulaciji.

Meni je na pr. za ulaz u prvo sanjanje (koje sam započeo spontano) bilo potrebno negde godinu dana i tri meseca (tada još nije bilo ni reči o magijskim pokretima, tek je izašao "Orlov dar", a pokrete nikada nisam ozbiljno ni radio, iz raznih razloga, i kada su se pojavili, tek odnedavno sam se ponovo aktivirao ...)

Misliš da ne moramo biti to što pogrešno mislimo da jesmo? A uvek smo ono što jesmo, izvan toga je samo pogrešna identifikacija

A spoznaja je bilo i ima, ne žalim se, naravno to je retko onoliko koliko bi mi to želeli... konačno u beskraju nema nekog statičnog "kraja"...

Na održavanje tog što jesmo odlazi sav naš protok energije, to nam biva cijela skupna točka.

Što se tiče lucidnog sanjanja desilo mi se par mjeseci nakon što sam čitao kastanedine knjige pa onda dalje u nepravilnim vremenskim razmacima, nekad svaki tjedan, nekad godinama ništa.
Pravi izlet u nepoznato u budnome stanju sam imao pola godine nakon prvog dodira sa knjigama.
Prave životne prekretnice sam prihvatio kao izazov traganja.
Romansu sa nijemim znanjem tek nakon 15 godina (još sam zaljubljen ), što je prije nekih dva mjeseca, sad mi se gusto dešavaju "nenormalne" pojave, lucidna sanjanja, zaustavljanja vremena u polusnu, "drugi" se pojavio...

lud čovjek što bi se reklo !

Šta razumeš pod "zaustavljanjem vremena u polusnu" ?



Da, da... samo pazi da ne pričaš "pametnima" o tome, a naročito ne "prepametnima" .... budući da.... - tamo gde je glupost standard, mudrost je - ludost

Nešto prilično jezivo i neizvjesno.
U pitanju je osječaj, ne samo osječaj nego svjesnost, da sam iskočio iz tračnica prostor-vremena. Um biva "zaključan", šuti, zna da to nije njegov teren.
Sve je prožeto nepojmljivom žestinom iako vrijeme stoji.
To nije sanjanje, a nije ni java, nije nalik ni na što, nego na "drugu pažnju".
Tu je i drastičan i konačan osječaj neizvjesnosti hoće li vrijeme opet krenuti, hoće li svijet opet "biti" za mene, ko da nije na meni da ga pokrenem pošto ne znam ni kako se zaustavilo.
Ko da ću tu zaglaviti nepredvidivo dugo...
Sve je nekako povezano i beskonačnošću i ništavilom no nisam ni sebi uspio predstaviti što ... kako...
To je znalo biti strašno za mene prije, no sad nema one panike kad se desi, primirim se i samo budem dalje otvoren bez puno straha... ma što bilo.
Ima tu još svašta no nije previše opisivo riječima.

Iz onoga što se meni događa, rekla bih da to nije stvar nekakvog "potrebnog vremena".

Stoga sam bila počela "dozirati" i "selektirati" rekapitulaciju. Stvari su bile počele biti čudne.

Kad vam se dogodi da vas ljudi blijedo gledaju kad im prepričavate jučerašnji događaj...

Da pojasnim - tek jedan banalan i posve irelevantan događaj od prije par godina: jedna osoba je nešto izjavila i to je meni bilo neopisivo smiješno (nekim drugim prisutnim osobama je bilo nelagodno). To popodne rekapitulacija je bila potpuna - do te mjere da sam imala gotovo nenormalan poriv smijati se iznova i iznova slušajući u glavi tu njenu izjavu. u izmjeni s onim: diši! nemoj se samo smijati.
drugi dan nakon prvotnog izvrtanja da je uopće izgovorila te riječi, ta osoba je rekla: ok, ali kako ti to znaš? pa ti nisi bila tamo. ? ? ?

Imao netko slične doživljaje?

Pa, moje iskustvo je kao prevrnuta rukavica : stvaranjem mentalnog filma sam na svoje ogromno iznenadjenje ustanovila koliki delovi iskustva potonu u potpuni mrak.

Ehej, Arja:



Sorry, al' ne ide mi. ovo što si rekla ...

Nešto mi kliker stao.

Hoćeš reći, nešto kao razmatajući film u svojoj glavi ('ajmo reć' - rekapitulacijom) si otkrila koliko si toga bila zaboravila ?

Meni je izgledalo kao izazov pokušati se prisjetiti svih učenika (imena i prezimena) u mom 1 - 4 razredu osnovne škole. Bilo je to davno, i smatrala sam da ih vrlo vjerojatno više ne znam sve. Odlučila sam bez ikakvih pomagala (iako negdje u albumima znam da postoje slike), htjedoh onako - iz glave. Prvih petnaestak - bez ikakvih problema, odmah. Onda malo pomalo još nekolicinu. Mislih - to su svi? Još nedostaje. Ajme. Ajmo! Nakon nekog vremena se sjetih još nekih preostalih. I dođe misao - nedostaje još jedan, bilo nas je 28. Trebalo je još cijeli dan i teklo je u fazama tipa evo slike nema tona, ono "na vrhu jezika je", ovo slovo, ono slovo... sve se to izmjenjivalo s periodima "praznine" a onda je samo sinulo - zum! - ime i prezime. Došlo je pukom ili čistom namjerom.

Poveznica Castaneda - Kasiopejci u vezi rekapitulacije:

E, i ovo je dobra tema. Cuo sam par puta za rekapitulaciju, i odmah sam je prepoznao
da je vrlo slicno kao proces auditinga iz Dijanetike.

Pitao bih one koje znaju, da li REKAPITULACIJA, zaista moze uciniti ono sto se dogadja
tokom auditinga, dakle, nesvesne ili bolne trenutke prebacivati u standardnu memoriju?

Milim da bi mogao neko znati, al ajd, ako niko drugi, barem cu ja saznati.

da, kao da sve ponovno osjećaš.

hmm...
ovako, evo vec drugi dan radim rekapitulaciju (jucer u 22:00, jutros oko 09:00) i uvik me nesto "ometa". ili me nesto svrbi na licu, glavi... ili mi je nekako neudobno pa se moram malo bolje namjestiti... sve to utjece na koncetraciju da odradim kako treba ovu vjezbu. siguran sam da ce s vremenom i to doci na svoje, ali da vas pitam: jesu li to normalne "nuspojave"?

e da, maloprije sam osjetio neku vrucinu i pritisak u glavi pa se pitam da li je to zbog dobro odradjene vjezbe ili prostora (WC) gdje vjezbam i/ili zbog juzine koja danas puse?

btw, koliko vama otprilike treba vremena za jednu rekapitulaciju? onako kao pocetniku?

hvala!

Ja na to gledam više kao na način života,
a manje ili ništa, kao na nešto što se radi od tad do tad.