LOS VOLADORES: ŽIVOT U KOKOŠINJCU
(prijevod s njemačkog 8. poglavlja knjige "Ostavština Don Huana od jednog "nezavisnog"
autora)
Opaska glede donjeg teksta: Na internetu postoje kopije ovog teksta kod ljudi koji ga
povezuju s kojekakvim apsurdnim paranoičnim teorijama o "gušterskoj rasi/iluminatima koji
preko svjetskih moćnika zlokobno upravljaju svijetom i ljudima", pa razvijaju "metode borbe
kako ih raskrinkati, poraziti i ubiti" itd. Ovakve krajnje nebulozne morbidne 'teorije zavjera',
često prožete rasizmom, nemaju ništa s idejom letača - flayera kako ih predstavlja
Castaneda, ali mnogo toga s time kako "flajerski um" funkcionira. Ako vam činjenica da ste
nečija lovina daje snagu za djelovanje, iskoristite tu mogućnost. Ako se želite osjećati kao
žrtva, u strahu, opsesivno zabrinuti kako vam "sišu energiju" i sprječavaju vas u razvoju,
onda ste totalno promašili poantu.Evo nas kod jedne vrlo škakljive teme, koja je u toj mjeri senzacionalna i neobična, da ju je
Castaneda potpuno izostavio u svojem dosadašnjem djelu. Tek u zadnjoj knjizi Čarobni
pokreti - Magical Passes (* zadnja Castanedina knjiga je Aktivna strana beskonačnosti, gdje
se o toj temi detaljnije piše op.prev.) nalazimo nagovještaje o postojanju jedne strane sile,
koja nas manje-više drži pod potpunom kontrolom, bez pobližeg objašnjenja ili njenog
imenovanja.
Don Juan kaže svom zaprepaštenom učeniku tek:
"Ono što ti nazivaš svojim razumom uopće nije tvoj razum. Čarobnjaci su uvjereni da je naš
razum strana tvorevina, koja je svakom od nas usađena.
Uzmi to za sada samo na znanje, bez daljnjih objašnjenja tko nam ga je usadio i kada se to
dogodilo." (1)
U predavanjima proteklih godina Castaneda je ipak počeo otkrivati pojedinosti o tom procesu
i za njega zaslužnim bićima - unatoč Don Huanovom jasnom upozorenju: "Ako s tim izađeš
na javnost, onda će te stvarno spaliti."(2) Pri tom nije sasvim jasno da li je mislio na lomaču
za svog učenika ili na simboličko ili čak i stvarno spaljivanje njegovih knjiga. U svakom
slučaju sasvim je dobro znao da se u ovom dijelu njegovog nasljeđa radi o nečemu, što ne
samo da nitko ne bi trebao, nego i ne želi znati.
Utoliko je važno upozoriti da izjave koje slijede mogu zvučati još nevjerojatnijim od ostalih u
ovoj knjizi. Mogu se čak učiniti paranoidnim ili izazvati osjećaj paranoje, straha i otpora. Po
čarobnjacima je to normalna i sasvim razumljiva reakcija, jer razum - jezgra naše receptivne
svakodnevne svijesti - će se žestoko protiviti prikazu sebe kao strane instalacije grabežljivih
bića iz nekog drugog svijeta. Izjava te vrste jednaka je osudi samog sebe, a to je nešto što
nitko rado ili lakog srca ne čini.
Stoga je u ovom slučaju preporučljivo odgoditi vlastiti sud i prvo poslušati što Castaneda i
njegove pratilje imaju za reći. Jer polako tek postaje jasno o čemu se u nasljeđu Don Huana u
stvari radi i kakav značaj njihova razotkrića zapravo imaju. Samo je tako moguće izbjeći
inače programirane nesporazume. No, prijeđimo na stvar:
Prvi koji su primijetili da nešto nije u redu su bili šamani starog Meksika, muškarci i žene iz
davnina, kojima je uspjelo neposredno vidjeti energiju kako teče Univerzumom. Pri njihovim
su opažanjima uočili, da ne samo da skupna točka djeteta nije pričvršćena na jednom
određenom položaju, već da je i svjetlosna čahura novorođenca potpuno presvučena
jedinstvenom svjetlećom navlakom, koja se doima poput prozirne plastične presvlake i čini
čahuru izrazito blistavom. U toku djetinjstva međutim taj vanjski sjaj se sve više i više gubi,
pa kod odraslih obično nalazimo tek ostatak tog sjaja, neku vrst svjetlosne bare, koja jedva da
seže do visine stopala.
Stari šamani su intuitivno znali da je vanjski sjaj zapravo ljudska svijest, jer su vidjeli da
visina tog sjaja određuje stupanj svijesti isto tako definitivno kao što položaj skupne točke
određuje prirodu opažanog svijeta. Uznemireni spoznajom da se svijest u ranom djetinjstvu u
toj mjeri smanjuje, iako se upravo u toj fazi čini da postajemo sve svjesniji, stari su se šamani
bacili u potragu za objašnjenjem tako očitog proturječja.
Najprije su pomislili da je sama fiksacija skupne točke tokom socijalizacije odgovorna za
zagonetno nestajanje svijesti, s obzirom da onemogućava percepciju cijelog niza mogućih
svjetova i iskustava, i ograničava nas na jednu jedinu stvarnost: svakodnevnicu. Kad su
međutim svoje viđenje pomnije usmjerili na sam proces nestajanja svijesti, opazili su bića
nalik sjenama koja su im do tada, uslijed blistave pozadine ljudskog energetskog polja, bila
promakla. Vidjeli su da se te sjene hrane sjajem naše svijesti, gotovo sistematski ga brsteći.
Kako ti razbojnički paraziti djeluju poput velikih šišmiša, a kreću se poskakujući ili leteći,
stari su ih šamani nazvali Voladores, što otprilike znaci "leteća bića" ili "letači". (3)
Čarobnjaci Don Huanove linije su otkrili da su Voladoresi visoko razvijena svjesna bića, koja
međutim ne posjeduju fizičko tijelo, te su stoga obično nevidljiva ljudskom oku.
Prema Castanedi, Voladoresi su u naš svijet došli prije puno tisućljeća, kada su u potrazi za
hranom ovdje naišli na odličan izvor. Kako je njihova hrana specifičan tip energije svijesti,
analogan vanjskom sjaju naše svjetlosne čahure, u ljudskim su bicima našli upravo ono što su
tražili. I tako postadosmo njihova omiljena lovina ili bolje, kako to čarobnjaci kažu, kućne (ili
domaće) životinje Voladoresa, koje oni muzu kako im se svidi.
Energetska šteta, koja se pritom pričinjava našoj svijesti je enormna. Vanjski sjaj doduše
stalno iznova raste, ali Voladoresi ga ponovno pojedu do određene visine - poput krave koja
brsteći održava visinu trave na pašnjaku. Tako i stupanj naše svijesti stalno ostaje na niskoj
razini, koja nam doduše omogućuje svladavanje svakodnevnice, ali ne i preispitivanje
situacije ili čak spoznaju da u određenom smislu dijelimo sudbinu naših domaćih životinja.
Jer, kao što mi držimo kokoši u kokošinjcima i kavezima, kaže Don Huan, isto tako
Voladoresi nas drže u ljudskim kokošinjcima, s tom razlikom da mi štale i kaveze u kojima
živimo sami gradimo.(4)
Te štale i kavezi, naglašava Carol Tiggs, su naši gradovi, sela i kuće, bez obzira da li živimo
u seoskoj idili ili u središtu velegrada. Iz kokošje perspektive nema istinske razlike u tome da
li gubimo perje i bivamo pokradeni za jaja zatvoreni u baterije nesilica, štalu ili dvorište, jer
na kraju krajeva svejedno živimo i umiremo u ropstvu.
Naočigled esencijalne neslobode i izrabljivanja kojem podliježemo, možemo i aktualnu
diskusiju o primjerenom uzgoju domaćih životinja pogledati u novom svjetlu. Jer, kao što
kaže Carol Tiggs, mi životinjama činimo samo ono što Voladoresi nama čine - kao učeni
robovi svojih gospodara besramno ih izrabljujemo: muzemo ih, sisamo i koljemo, krademo
njihova jaja i povrh toga činimo ih na najrazličitije načine poslušnima. Vezujemo ih, trpamo u
kaveze, podrezujemo im krila, rogove, kandže i kljunove, dresiramo ih, činimo ovisnima i
ubijamo u njima agresivnost i prirodan nagon za slobodom.(5)
Naše cjelokupno ponašanje je prožeto time, jer mi ne samo da izrabljujemo domaće životinje,
nego i cjelokupnu živu i neživu prirodu - uključujući ljude oko nas. Unatoč ukidanju ropstva i
općenitom kredu modernog svijeta, koji propagira slobodu, jednakost i bratstvo, ti uvjeti
vrijede tek za one rijetke, koji su u socijalnom sistemu izborili gornje položaje. Većina još
uvijek živi i radi u ovisničkim odnosima, u kojima su manje ili više voljni sluge, iako danas
više ne nose lanac oko vrata. Njihova jedina utjeha leži najčešće u činjenici da ima netko još
niže na hijerarhijskoj ljestvici, koga mogu izrabljivati i ugnjetavati, sasvim u stilu biciklista:
gore pognut, dolje gazi.
Sve to čarobnjaci Don Huanove linije nisu vidjeli kao posljedicu našeg grabežljivog nasljeđa,
već kao proizvod neravnopravnog odnosa Voladoresa kao redatelja iza kulisa teatra zvanog
svakodnevnica i ljudi kao marioneta na pozornici. Mi oponašamo naše gospodare u
izrabljivačkom mentalitetu i potrošačkom ponašanju, dok inače bivamo svedeni na životno
najnužnije.
Bara svijesti kraj nogu, koju su nam Voladoresi ostavili, ne omogućava nam ništa više nego
da živimo od danas do sutra i reflektiramo se u njenoj glatkoj površini. Tako se uslijed
manjka energije pronalazimo u ulozi modernog narcisa, koji u svojoj ograničenoj svijesti ne
može otkriti ništa drugo nego sebe i svoje sitničave probleme. Ništa nam nije preostalo, kaže
Castaneda, osim "tabanske svijesti", barice koja predstavlja nasu samorefleksiju, samovažnost
i ego, koji je naš stvarni kavez.(6)
Time je objašnjeno i prividno proturječje na kojeg su nabasali čarobnjaci starog Meksika.
Unatoč pojačanom nestanku stvarne svijesti, u procesu socijalizacije sve više ulazi
samorefleksija u igru, stvarajući opsjenu rasta svijesti. Pritom zapravo ne raste svijest, nego
sposobnost interpretacije percepiranog, interpretacijski sistem, te samovažnost djeteta.
Vidovnjaci jasno vide taj proces kao narastanje ili napuhavanje skupne točke.
Time dolazi i do čudne promjene u našoj energiji, koju su također otkrili šamani starog
Meksika. Vidjeli su da svjetlosna čahura čovjeka sadrži šest velikih energetskih centara, koje
možemo percipirati kao svjetlosne vrtloge. Don Huan objašnjava:
" Svaki od energetskih centara u tijelu predstavlja određenu koncentraciju energije; neku vrst
energetskog vrtloga, koji iz perspektive vidovnjaka koji ga promatra izgleda kao lijevak koji
se vrti u smjeru suprotnom od kazaljke na satu."(7)
Stari šamani su sa zaprepaštenjem vidjeli, da jedan od tih šest vrtloga, (onaj koji odgovara
šestom energetskom centru na tjemenu), tijekom socijalizacije i gubitka opće svijesti mijenja
način kretanja. Dok kod novorođenčadi energija u tom centru još kruži suprotno od kazaljke
na satu, kod odraslih se ona klati naprijed-nazad - prema Don Huanu jedan jako neprirodan i
odbojan način kretanja.
Kod detaljnijeg istraživanja ispostavilo se da takav način kretanja energije biva uzrokovan
Voladoresima, te predstavlja neku vrstu implantata, stranu instalaciju, koja kontrolira i
rukovodi dotičnom žrtvom; kao da joj Voladores sjedi neposredno na glavi i tamo ne samo da
srče energiju svoje žrtve, nego joj i došaptava što joj je činiti i misliti.
Čarobnjaci kažu, kao što smo već napomenuli, da je naš razum strana instalacija - i to nije
mišljeno u prenesenom smislu. Jer naš svakodnevni razum nije isključivo ljudsko dostignuće,
već predstavlja kontrolirajući instrument Voladoresa, koji je tu da nas putem jednostavnih
kondicionirajućih postupaka učini poslušnima.
"Zdrav ljudski razum", Common sense socijalnog reda, nam u procesu socijalizacije biva
jednostavno nametnut, a da mi pritom kao djeca nemamo nikakve mogućnosti te vrijednosti i
norme niti preispitati, a kamoli ih odbaciti.
Jer tek pri pomnijem ispitivanju društvenih vrijednost i normi otkrivamo strani utjecaj. Koji je
smisao biblijskih propovjedi "prepustiti se poput janjeta" ili "okrenuti i drugi obraz" kada nas
tuku? Mi ljudi nemamo baš previše koristi od takvog načina ponašanja, međutim kad
uzmemo postojanje Voladoresa u obzir, nije teško shvatiti tko tu profitira. Naš robovski
mentalitet, za koji u židovsko-kršćanskom kulturnom krugu bivamo tješeni nagradom poslije
smrti, ne služi nama ljudima, nego jednoj stranoj sili, koja nas u zamjenu za energiju isplaćuje
vjerskim predodžbama i pogledima, koji nas održavaju glupima i tjeraju u još veću
ovisnost.(8)
Da se kod predodžbi stvarno radi samo o vanjskim dogmama zastarjelih religija, ne bi to bilo
tako strašno i mi bismo ih uz malo uvida i razboritosti lako odbacili. Neuspjeh sličnih
pokušaja za vrijeme Reformacije ili u okviru tzv. Komunističke kulturne revolucije međutim
pokazuje, da su te predodžbe ukorijenjene dublje nego što se to nama čini. Što međutim, po
mišljenju čarobnjaka, ne upućuje toliko na religioznu istinitost dotičnih vjerovanja i
predrasuda, koliko na činjenicu, da oni kao strani implantat tvore jezgru interpretacijskog
sustava, razuma, pomoću kojeg objašnjavamo svijet koji opažamo.
Tako je i modalitet našeg vremena, Poor-baby sindrom ("jadna beba") i naš servilni
malograđanski mentalitet, proizvod neravnopravne simbioze između ljudi i Voladoresa.
Osjećamo se kao žrtve, jer to i jesmo, ali umjesto da se pobunimo protiv naših gospodara i
jednostavno pobjegnemo iz zatvora, ponašamo se kao ovce, koje i pored otvorenih vrata ne
napuštaju sigurnost tora. Jer mi smo u sebi potpuno uvjereni - a ta uvjerenost je implantat
Voladoresa - da nas izvan nama poznatih granica očekuje zli vuk, sudbina koja će se sa nama
puno gore poigrati nego što to u svakodnevnici čini.
I tako se mi i dalje poslušno reflektiramo u barici naše ograničene svijesti i očajnički se
držimo onoga što nam je preostalo: našeg ega i "malih satisfakcija" našeg svakodnevnog
života. Držimo se posla, koji većini od nas ne pričinjava nikakvo zadovoljstvo, veza i odnosa,
koji nas već odavno ne zadovoljavaju, i predodžbi i sjećanja, koja uopće ne odgovaraju
proživljenoj stvarnosti.
Kroz naš interpretacijski sistem smo se po mogućnosti otkačili od energetske sadašnjice, i uz
pomoć Voladoresa stvorili opcije prividnog bijega u virtualne scenarije, kojih je bilo i prije
vremena medija i kompjutera. Mnogi preferiraju naslađivanje uspomenama, od kojih je većina
uljepšana ili na neki drugi način izmijenjena. Pojavljuju se poput slika u pomno čuvanim
foto-albumima, koje pokazuju fragmente događaja na koje se kačimo i učvršćujemo sliku o
samome sebi, dok sjećanja koja toj slici ne odgovaraju bivaju jednostavno retuširana ili
potisnuta. Drugi se definiraju planirajući manje ili više realističnu budućnost, pritom nije
bitno da li ti planovi imaju formu strahova i briga ili nada i očekivanja. Sljedeći pak gube
svaku vezu sa stvarnošću ili vremenom i žive još samo u virtualnim svjetovima: u knjigama i
hobijima, u muzici, znanosti ili svjetonazoru, u zdravim ili nezdravim filmskim i televizijskim
svjetovima, video i kompjuterskim igrama ili u bilo kojoj drugoj spiritualnoj ili religijskoj
fikciji. Naša mašta u tom smislu očito ne poznaje granice.
Sva ta raspršenja svakodnevnog života služe tzv. ubijanju vremena ne dopuštajući višak
vremena u kojem bismo mogli biti sami sa sobom i postati svjesni našeg stvarnog položaja.
Čak i kada dođemo u takvu situaciju, stalno skakanje tamo-amo našeg kontinuiranog
unutarnjeg dijaloga - klateće kretanje one strane instalacije - nas sprječava da iskoristimo taj
višak vremena i tjera nas ponovno u bijeg iz stvarnosti.
Da je to sve, samo ne prirodno, nije teško shvatiti kad svoje socijalizirano ponašanje
usporedimo s onim djece ili ostalih sisavaca, kojima ništa nije draže nego potpuno utonuti u
opažanje svijeta i uživati u njegovoj tako jednostavnoj, a ipak zadivljujućoj stvarnosti. Djeci
ne treba razlog, djelanje ili rezultat, da bi se u svojoj koži i svom svijetu osjećala dobro.
Očito je tipična osobina našeg socijaliziranog domaćeživotinjskog-mentaliteta, našeg odraslog
Common sense, da nam osjećaj dobrog raspoloženje i vlastite vrijednosti ovisi o određenom
učinku. Za razliku od naših divljih rođaka i male djece, teško nam pada bezrazložno se
radovati postojanju i jednostavno biti sretan. Da, čak nam se čini naivnim, ako ne i
neodgovornim, kad se odrastao čovjek tako ponaša. Mnogim starijim suvremenicima čak ni
jelo ne prija, ako ga nisu, kako to već Biblija zahtijeva, zaslužili u znoju lica svoga.
Inače možemo primijetiti, da većina ljudi u poodmaklom dobu još više pada u vlast
Voladoresa, mada iz toga ne treba izvesti zaključak da su mladi ljudi imuni. Najveći dio naše
svijesti ionako izgubimo još u ranom djetinjstvu, da bi se u vremenu koje slijedi pretvorili u
muzare Voladoresa, koje oni redovito muzu i tako održavaju na određenom stupnju svijesti.
Ako međutim, uslijed starosti, slabosti ili bolesti svijest prestane rasti ili raste sa zadrškom,
Voladoresi gotovo potpuno konzumiraju vanjski sjaj, ostavljajući jedva ostatak barice.
Posljedice toga su suženi, kruti razum, te pojačana zaboravnost i zbunjenost, kao i porast
opće razdraženosti, očajničkog držanja za vrijednosti i norme socijalnog poretka, te vlastite
važnosti - ukratko svi simptomi senilnosti.
Taisha Abelar kaže s tim u vezi, da je osobito puno Voladoresa moguće naći u stanovima
starih ljudi, staračkim domovima i bolnicama, jer tu lako dolaze do velikih količina svoje
omiljene hrane, a to nije samo svijest, nego jedna njena posebna karakteristika - jer ne prija
njima svaka svijest jednako dobro. Posebno vole egomanijačku, samosažaljivu svijest, koja
naginje emocionalnim ispadima i prepuštanju, a preziru razboritost i disciplinu.(9)
Zato se rado i nalaze na mjestima na kojima se skupljaju mase ljudi u emocionalnom
raspoloženju: crkve, groblja i mrtvačnice spadaju u tradicionalna mjesta, dok danas sve više
masovne priredbe, kao što su to koncerti, demonstracije, skupovi, nogometne utakmice i
ostali sportski događaji, privlače brojne ne-ljudske goste, koji na svoj način sudjeluju u
općem veselju. U skromnijoj mjeri to vrijedi i za javne zgrade, kao što su kolodvori,
aerodromi, uredi i škole, kao i za privatne zabave i bankete. Gdje god se skupljaju ljudi u
"probavljivom" raspoloženju, ne nedostaje ni Voladoresa.
Kao vizualni dokaz postojanja Voladoresa, nasljednici Don Huana su javno pokazali
fotografiju jednog Voladoresa, snimljenu nedugo prije toga na proljetnoj proslavi tibetanskih
budista u ruševinama Teitihuacana. Fotograf je bio Castanedin poznanik, Marco Antonio
Taram, vođa Casa-e Tibet u Mexico Cityu, koja je i organizirala proslavu, na kojoj je 90 000
kršćanskih i budističkih sudionika pod vodstvom Dalai Lame molilo za mir. Za vrijeme
događaja je Marco Antonio, bez da je to primijetio, fotografirao ogromnu sjenu, koja se činila
poput oblaka što plovi nad glavama mnoštva okupljenog na molitvu među piramidama.
Kad je Marco Antonio pri razvijanju fotografija otkrio neobičnu sjenu, koja ga je podsjetila
na lik čovjeka u molitvi, zamolio je Carol Tiggs da ispita tu neobičnu sliku. Ona je
preneražena odmah uzela kopiju fotografije za Castanedu i njegove pratilje. Svi su se složili u
tome da je Marco Antonio fotografirao ogromnog Voladoresa, koji se toliko bio najeo
emocionalne energije okupljenih molitelja, da je uspio djelomično se materijalizirati i čak
postao vidljiv oku kamere. Shvatili su to onda kao znamenje, da je došlo vrijeme da se i taj
dio njihovog znanja oslobodi svog ezoteričnog statusa i preda na javnost.(10)
Što naravno ne znaci da mi inače pojma nemamo o postojanju tih bića - nama samo nedostaju
sredstva i riječi, kojima bi ih opisali u kontekstu našeg svakidašnjeg života. Čarobnjaci kažu
da su djeca koja još nisu socijalizirana često sposobna vidjeti Voladorese i uglavnom jasno
osjećaju kako ta jeziva bića parazitiraju na njihovom vanjskom sjaju. Nije ni čudo da se boje
duhova, čudovišta i demona koji se muvaju ispod njihovog kreveta ili vrebaju iz ormara. Jer
kako Voladoresi svoju rabotu najradije neprimijećeni obavljaju, najčešće se noću bacaju na
posao i zaista se rado skrivaju po tamnim kutovima.
Zbog toga se mnogi i u poodraslom dobu boje mraka, ili ih fasciniraju stravične priče i horor
filmovi. Klasične priče o ljudožderima, kiklopima i vampirima nude fenomenalnu mogućnost
projekcije naših podsvjesnih slutnji o postojanju i podmuklim rabotama Voladoresa. U novije
vrijeme su u tom smislu popularne priče koje govore o invaziji vanzemaljaca koji žele porobiti
ili uništiti čovječanstvo. Razne filmske obrade bestselera Invazija jedača tijela (Die Invasion
der Körperfresser), kao i noviji filmovi a là Alien, Independence Day ili Men in Black pravi
su hitovi, što se može objasniti samo činjenicom da strah od takvih događaja počiva na
realnoj osnovi.
Priče o vampirima i SF-filmovi sigurno nisu dokaz o postojanju Voladoresa, niti indicija koja
bi mogla uvjeriti skeptike. Oni međutim govore vrlo jasnim jezikom, ako smo spremni otkriti
njihovu poruku - bas kao u seriji Olivera Stonea i Bruce Wagnera Wild Palms, gdje pri
pomnijem pogledu na ulazna vrata lokala sa znakovitim imenom Hungry Ghost možemo
pročitati grafit: Los Voladores: They eat your awereness. Jednostavna poruka nevjerojatnog
dometa.
Moramo uzeti u obzir mogućnost da ovaj teatar našeg svakodnevnog života možda i nije
stranputica naše evolucije od primata do čovjeka, već da su mnoge njegove karakteristike
puno čudnijeg porijekla. Istraživač ljudskog ponašanja i nobelovac Konrad Lorenz je još prije
par desetljeća upozorio na čudnovate naznake domestikacije u psihologiji i ponašanju
civiliziranih ljudi, koje dijelimo s našim kućnim ljubimcima i koje se mogu objasniti samo
time da mi sami sebe domesticiramo.(11) Ali zašto bi mi sebe zatvarali u "štale za ljude",
kako Lorenz naziva gradske stambene zgrade i nebodere? Kakvu korist bismo imali od toga,
bilo kao vrsta ili kao pojedinci?
Ako međutim uzmemo u obzir postojanje Voladoresa, puno toga odjednom postaje jasnije.
Naravno da mi sami sebe socijaliziramo u naš svakodnevni svijet, ali parametre socijalnog
reda i razuma koji nam rukovodi ne određujemo mi, nego nama nadmoćnija bića, koja u nama
vide svoje kućne životinje. Erich von Däniken bi se vjerojatno zapitao "Jesu li bogovi bili
Voladoresi?"
Unatoč njihovoj nadmoći Voladoresi zasigurno nisu (niti su bili) nikakvi bogovi, iako su nam
upravo oni donijeli predstavu o bogu, vrijednosti i norme našeg socijalnog reda, te ono što u
najširem smislu podrazumijevamo pod riječju kultura. S druge strane, njima ne samo da
možemo zahvaliti za naše potrošačko ponašanje i izrabljivački mentalitet, nego i za činjenicu
da sebe držimo "jadnim malima", mučenicima i gubitnicima.
Pa ipak, Voladoresi nisu nikakvi
vragovi ili demoni.Jer upravo to je taj crno-bijeli pogled na svijet, to klateće kretanje između suprotnosti kao što
su dobro i loše, nebo i pakao, bog i vrag, ljubav i mržnja, pozitivno i negativno, koji
predstavlja suštinu instalacije koju nosimo u glavi. Ako se želimo osloboditi Voladoresa i
razuma, koji nije naš vlastiti, moramo za početak prevladati lažni dualizam našeg ega,
refleksiju u lokvi svijesti, i svijet promatrati kao ono što on zaista jest: energija, koja nije ni
dobra ni loša.
Ako u tome uspijemo, uvidjet ćemo da nas izvan vela poznatog i uskih granica svakodnevnog
života očekuje veličanstven Univerzum. Točno, to je jedan grabežljiv univerzum, sa
grabežljivim Voladoresima i isto tako grabežljivim ljudima. No ta jednostavna činjenica ne
iziskuje vrednovanje, nego stavlja nas, Voladorese i sve ostalo na istu stepenicu.
Samo ako se oslobodimo robovskog duha i žrtva-nasilnik šablona, imamo istinsku šansu
ponovno naći slobodu - slobodu od Voladoresa, od ogledala samorefleksije, prisila
svakodnevnice i fiksacije skupne točke. Ako odbacimo dualistički sustav vrednovanja, i
događaje oko nas više ne prihvaćamo kao pokoru ili blagoslov, već sa zahvalnošću kao
izazove sa kojima se vrijedi suočiti, napravili smo prvi korak na putu koji vodi iz zatvora
našeg svakodnevnog ja: na putu ratnika.
Objavljeno po prvi puta u časopisu "Škorpion", 1999. godine.
Literatura:
1. CC: Magical Passes
2. CC: predavanje 13.8.1995, Tensegrity Intensive Workshop, LA, zabilješke
3. vidi F. Donner-Grau: predavanje 25.3.1995, Tensegrity Workshop na Mauiju, izvještaj
Sandy McIntosh
4. vidi T. Abelar: predavanje 20.5.1995, Tensegrity Workshop Mexico City, zabilješke
Guillerma Diaza
5. vidi C. Tiggs: predavanje 22.6.1996., Tensegrity Workshop Westwood,LA, izvještaj
V.W. Vader
6. vidi CC: predavanje 13.8.1995., Tensegrity Intensive Workshop, LA, zabilješke
7. CC: Magical Passes
8. vidi CC: predavanje 13.8.1995., Tensegrity Intensive Workshop, LA, zabilješke
9. vidi T. Abelar: predavanje 26.3.1995, Tensegrity Workshop na Mauiju, izvještaj Sandy
McIntosh
10. vidi CC: predavanje 13.8.1995., Tensegrity Intensive Workshop, LA, zabilješke
11. vidi Konrad Lorenz: Der Abbau des Menschlichen, München 1986
Preuzeto sa:
http://www.inet.hr/~amodrusa/Tensegrity/flier.html