Etnocid
“Koliko ja mogu da procenim, 1862. godine na visoravni između Misurija i Stenovitih Planina bilo je oko devet i po miliona bizona. Svi su oni nestali, lovljeni zbog njihovog mesa, kože i kostiju. U isto vreme, na tom istom područuju, bilo je oko 165.000 Ponija, Sjua, Čejena, Kajova i Apaša. Svi oni su takođe nestali i bili zamenjeni dvostruko ili trostruko većim brojem muškaraca i žena bele rase, koji su ovu zemlju pretvorili u vrt i koji mogu biti popisani, oporezivani i kojima se može upravljati u skladu sa zakonima prirode i civilizacije. Radi se o sveobuhvatnoj promeni koja će biti sprovedena do kraja”.-general Šerman
˝Čitava istorija ekspanzije Zapada, istorija uspostavljanja kolonijalnih carstava velikih evropskih sila, obeležena je sistematičnim masakrima urođeničkih naroda. Ipak, zbog svojih kontinentalnih razmera i veličini demografskog pada, genocid nad američkim urođenicima uvek je izazivao najveću pažnju. Od 1492. mašina za istrebljivanje Indijanaca radila je punom parom. A radi i dalje, gde god ima preostalih “divljih” plemena, kao u velikim amazonskim šumama. Poslednjih godina bilo je mnogo protesta zbog masakara počinjenih u Brazilu, Kolumbiji i Paragvaju. Ali, svi ti protesti bili su uzaludni. Dok se pojam genocida zasniva na pojmu “rase” i težnji da se rasne manjine fizički unište, pojam etnocida odnosi se pre svega na težnju ka uništenju njihove kulture. Etnocid označava sistematsko uništavanje načina života i mišljenja drugačijih od onih koje ima onaj koji sprovodi to uništavanje. Generalno, genocid ubija tela ljudi, dok etnocid ubija njihov duh. Etnocid i genocid dele isto viđenje Drugog: onaj Drugi je različit od nas, ali i još nešto, različit na pogrešan način. Ova dva pristupa razlikuju se i po načinu na koji tretiraju Drugog. Genocidni um, da ga tako nazovemo, jednostavno teži poništavanju razlike. Drugi moraju da budu istrebljeni jer su samo oličenje zla. S druge strane, etnocid priznaje relativnost zla; drugi su loši, ali ne toliko da se ne bi mogli popraviti, tako što ćemo ih naterati da se promene po modelu koji im namećemo. Etnocidna negacija Drugog vodi ka samo-indentifikaciji. Genocid i etnocid mogu se posmatrati i kao dva perverzna oblika pesimizma i optimizma. Širom Južne Amerike ubice Indijanaca rastegli su pojam Drugog do krajnjih granica: divlji Indijanac nije čak ni ljudsko biće, već samo životinja. Zato ubistvo Indijanca nije zločin. Tu izostaje čak i rasizam, jer rasistička praksa priznaje Drugome barem minimun ljudskosti. Svuda nailazimo na monotono ponavljanje iste, stare uvrede: pišući o etnocidu, Klod Levi-Stros nas u Rasi i istoriji podseća kako su se urođenici sa Antila pitali da li su novopridošli Španci bogovi ili ljudi, dok su se belci pitali da li su urođenici ljudi ili životinje. Najzad, ko su počinioci etnocida? Ko su ti koji napadaju duše ljudi? U Južnoj Americi, kao i u drugim delovima sveta, to su pre svega bili misionari. Ovi militantni propagatori hrišćanstva svim silama su nastojali da varvarska verovanja pagana zamene verom zapadnog sveta. Ovaj evangelistički proces počivao je na dve pretpostavke: prva je bila postojanje razlike – paganstva – koje je bilo neprihvatljivo i koje je moralo biti odbačeno. Druga pretpostavka bilo je verovanje da pogrešna različitost može biti anulirana. Upravo u ovom smislu o etnocidu govorim kao o optimistički nastrojenom: Drugi je loš, do srži, ali popravljiv. Mi vidimo u njemu prostor za uzdizanje, putem identifikacije, ka savršenstvu kojeg predstavlja hrišćanstvo. Slomiti snagu paganskih verovanja znači uništiti samu suštinu paganskog društva. Na taj način, prelaskom na pravu veru, urođenici se mogu uzdići od divljaštva ka civilizaciji. Etnocid je nešto što se čini za njihovo dobro. Brazilski političari:“Naši Indijanci su ljudska bića popust svih ostalih. Ali, život u šumama osuđuje ih na stalnu bedu i siromaštvo. Naša je dužnost da im pomognemo da se oslobode tog ropstva. Oni imaju pravo da se uzdignu do dostojanstva brazilskog građanina i da daju svoj pun doprinos razvoju našeg društva, kao i da uživaju u svim njegovim blagodetima.” Duhovni sadržaj etnocida je etika humanizma. Horizont koji je oblikovao etnocidni um i praksu počiva na dva aksioma. Prvi proglašava hijerarhiju kultura: postoje inferiorne i superiorne kulture. Drugi aksiom afirmiše apsolutnu superiornost zapadne kulture. Nužna posledica je negativan stav prema svih drugačijim kulturama, a posebno prema primitivnim. Ali to je pozitivna negacija, utoliko što želi da potisne inferiornu kulturu, sve dok je inferiorna, ali i da je uzdigne na nivo superiorne kulture. Sa stanovišta svojih zagovornika, etnocid nije destruktivan. Naprotiv, to je neophodan korak nadahnut humanizmom, urezanim u samo srce zapadne kulture. Ovu sklonost da se o drugima sudi na osnovu kriterijuma vlastite kulture nazivamo etnocentrizmom. Zapad bi zato morao da bude etnocidan, zato što je etnocentričan, zato što veruje da samo on predstavlja Civilizaciju. Ipak, ovde se postavlja jedno pitanje: da li naša kultura drži monopol nad etnocentrizmom? Etnološko iskustvo sugeriše odgovor. Pogledajmo kako primitivna društva nazivaju sebe. Videćemo da ovde zapravo nemamo slučaj auto-denominacije, budući da sva ova društva sebi dodeljuju samo jedno ime: Ljudi. Evo nekoliko primera: Gvarani Indijanci sebe zovu Ava, što znači Ljudi; Gvajaki za sebe kažu da su Aché, Osobe; Vaika iz Venecuele nazivaju sebe Yanomami, Narod; Eskimi su Innuit, opet Ljudi, itd. Ovaj spisak pravih naziva primitivnih naroda mogao bi se produžiti u nedogled ili pretočiti u rečnik u kojem bi svaka reč imala isto značenje: ljudi. U isto vreme, svaki od tih naroda je svoje susede naziva pežorativnim, prezrivim, uvredljivim imenima. To znači da sve kulture dele čovečanstvo, s jedne strane, na sebe, kao oličenje ljudskosti, i na sve ostale, koji su takođe ljudi, ali uvek u mnogo manjoj meri. Način na koji primitivna društva govore o sebi, tako dobro sažet u njihovim nazivima, izrazito je etnocentričan. Taj govor neprestano afirmiše superiornost njihove kulture i izražava odbijanje da druge prihvate kao sebi jednake. Etnocentrizam se tako pokazuje kao najraširenija zajednička osobina svih kultura, tako da se, gledano iz ovog ugla, zapadna kultura ni po čemu ne izdavaja. Ali, iako su sve kulture etnocentrične, samo je zapadna kultura etnocidna. Šta je to što zapadnu civilizaciju čini etnocidnom? Država je suštinski centripetalna sila, koja, svaki put kada okolnosti to zahtevaju, nastoji da skrši sve suprotne, centrifugalne tendencije. Država sebe vidi i proglašava za centar društva, kao samo telo društva i kao apsolutnog gospodara svih pojedinačnih organa tog tela. Tako u samom srcu države otkrivamo aktivnu snagu Jednog, odbojnost prema mnoštvu, strah i užas pred svime što je različito. Već i na ovom formalnom nivou uviđamo da etnocidna praksa i državna mašinerija funkcionišu na isti način i sa istim posledicama: obe pokazuju odlučnost da ponište sve što je različito i posebno, osećaj i ukus samo za ono što je identično, za Jedno. Zar se ne radi o tome da je zapad prvo morao da bude etnocidan iznutra, da bi bio etnocidan i van svojih granica, tj. prema drugim kulturnim formacijama? Zadržimo se na slučaju francuske kulture, koja sasvim dobro ilustruje duh i sudbinu čitave zapadne civilizacije. Njen nastanak, sa dubokim korenima u svetovnoj prošlosti, neraskidivo je povezan sa širenjem i jačanjem državnog aparata, prvo u obliku monarhije, a zatim republike. U svakom od tih oblika, razvoj centralne vlasti išao je uporedo sa širenjem kulturnog opsega. Francuska kultura je nacionalna, to je kultura Francuza. Širenje autoriteta države značilo je i širenje njenog jezika, francuskog. Nacija je formirana, a država može da se proglasi za jedinog nosioca vlasti tek kada svi njeni podanici govore njenim jezikom. Ovaj proces integracije očigledno podrazumeva potiskivanje mnogih različitosti. Zato su u vreme rađanja nacije, kada je Francuska bila samo mali posed jednog bledunjavog kralja sa severne Loare, njegovi krstaši pustošili Jug u nameri da unište tamošnju civilizaciju. Iskorenjivanje albižanske jeresi, preduslov i način za ekspanziju Kapetjanske monarhije, čime su granice Francuske bile skoro definitivno ustanovljene, zapravo je bilo čist etnocid: čitava kultura južne Francuske – religija, književnost, poezija – bila je nepovratno uništena, a njeni stanovnici postali su lojalni podanici francuskog kralja. Revolucija iz 1789, u kojoj su centralisti – Jakobinci, odneli prevagu nad federalistički opredeljenim žirondistima, konačno je uspostavila apsolutnu političku vlast centralne administracije. Dotadašnje teritrorijalne jedinice, provincije, počivale su na drevnim kulturno homogenim temeljima: jeziku, političkoj tradiciji, itd. Ovakva teritorijalna organizacija bila je zamenjena podelom na apstraktne departmane, sa namerom da se izbegne svaka povezanost sa lokalnim posebnostima i tako omogući prodor i sveprisutnost državnog autoriteta. Poslednja faza tog procesa, u kojem su sve različitosti bile potiskivane u korist države, bila je za vreme Treće Republike, kada su svi stanovnici Francuske postali građani, kroz uspostavljanje institucija kao što su besplatno i obavezno svetovno obrazovanje i vojna obaveza. Svaki autonomni oblik postojanja, preostao ponegde u provincijalnom i seoskom svetu, bio je na izdisaju. Francifikacija je bila potpuno sprovedena, etnocid počinjen: tradicionalni jezici bili su prezreni kao zaostala narečja, seoski život sveden na folklorni spektakl za turiste, itd. Ovo pokažuje da je etnocid, kao manje ili više autoritarno potiskivanje sociokulturnih razlika, već ugrađen u prirodu i način funkcionisanja državne mašine, koja standardizuje individue u skladu sa svojim viđenjem poretka: za državu, svi njeni gra|ani su jednaki pred zakonom (jednim, njenim). Tvrdnja da je etnocid, kao u slučaju Francuske, suštinski deo države, logično vodi ka zaključku da su sve države etnocidne. Inke su imale državni aparat kojem su se Španci iskreno divili, kako zbog njegove prostranosti, tako i zbog preciznosti i razrađenosti administrativnih tehnika koje su caru i njegovim birokratama omogućavale skoro potpunu i stalnu kontrolu svih svojih podanika. Etnocidna priroda ovog državnog aparata ogledala se u njegovoj težnji da stanovništvo novoosvojenih područja potčini svom kulturnom modelu: pokoreni narodi nisu bili dužni samo da plaćaju danak svojim novim gospodarima već i da prihvate njihove obrede, obožavanje Sunca, odnosno Inka cara lično. Državna religija bila je nametana silom i uvek nemilosrdna prema lokalnim kultovima. Međutim, istina je i da pritisak koji su Inke vršile na pokorene narode nikada nije dostigao nasilnost i manijakalni zamah kojim su Španci uništavali urođeničku idolatriju. Iako vešte diplomate, Inke su znale da upotrebe silu svaki put kada je to bilo potrebno i tada je njihova organizacija reagovala sa najvećom brutalnošću, kao što to je to slučaj sa svim državama kada njihov autoritet dođe u pitanje. Česti ustanci protiv centralne vlasti bili su prvo nemilosrdno ugušivani, da bi se zatim prešlo na kažnjavanje putem masovne deportacije pobunjenog stanovništva u udaljena područja – a to znači daleko van oblasti pokrivenih mrežom mesta na kojima su obožavali svoje bogove (potoci, brda, pećine, itd.): čupanje iz korena, raseljavanje, etnocid… Koja je to razlika koja nas sprečava da sve varvarske države (carstva Inka, Faraona, orijentalne despotije, itd.) strpamo u istu vreću sa civilizovanim zapadnim državama? Tu razliku pre svega uočavamo na nivou njihovog etnocidnog kapaciteta. U slučaju varvarskih država taj kapacitet je ograničen, ali ne njihovom slabošću, već upravo suprotno, zahvaljujući njihovoj snazi: Etnocidna praksa – ukidanje svih razlika kada one postanu opozicija – obustavlja se kada vlast države više nije ugrožena. Inke su tolerisale relativnu autonomiju andskih zajednica nakon što bi ove jednom priznale politički i religiozni autoritet Cara. S druge strane, u slučaju zapadnih država, suočavamo se sa jednim neobuzdanim, bezgraničnim etnocidnim kapacitetom. To je ono što ih često vodi u genocid i glavni razlog zašto zapadni svet možemo smatrati apsolutno etnocidnim. Ali, šta je uzrok tome? Šta je to što zapadnu civilizaciju čini etnocidnijom od svih ostalih tipova društva? To je njen ekonomsko-proizvodni sistem; oblast neograničenog, prostor bez središta koji stalno širi svoje granice, u kojem je moguće samo neprestano kretanje napred. Ono što Zapad čini različitim je kapitalizam: nemogućnost da se zadrži u sopstvenim granicama i stalno prekoračivanje svih granica; sistem proizvodnje koji ne zna za nemoguće, osim ako nije cilj za sebe. To je kapitalizam, u svim svojim oblicima, bez obzira da li je reč o zapadnom, liberalnom kapitalizmu ili o planskom, državnom kapitalizmu. Industrijsko društvo, najspektakularnija proizvodna mašina, u isto vreme je i najstrašnija mašina destrukcije. Rase, društva, pojedinci; prostor, priroda, mora, šume, unutrašnjost zemlje: sve je potencijalno korisno, sve mora biti iskorišteno, učinjeno produktivnim, s produktivnošću intenziviranom do maksimuma. Zato društva koja su svet ostavila u njegovom izvornom, neproizvodnom miru, ne mogu biti ostavljena na miru. Neiskorištavanje tako ogromnih resursa za Zapad je uvek bilo apsolutno neprihvatljivo. I tako su se sva ta društva našla pred dilemom: uključivanje u proizvodnju ili nestanak; etnocid ili genocid.˝ – Klastr
_________________ av-av
|