ža dlaku šinko da sam stajao tamo gdje si ti gađao pogodio bi me

ako nečiji postovi odišu samovažnošću onda su to tvoji postovi
no nijesam to komentarisao, a znaš zašto - zato što mene stvarno nije briga za tvoju samovažnost, za razliku od tebe
osim toga si i prilično nevaspitan a siguran sam da svi u tvojoj okolini kažu za tebe "bože, kako je to jedan fini..." /znaš li ti kako se to zove/
... razumiješ šta pričam ali ti nije po volji... kao da se meni jebe, da li je tebi nešto po volji ili ne, ratnik traži savjet samo od smrti, a ja sam to uradio tako moćno da si ti popizdio
ne samo zbog dijela koji si kvotao, čitav moj post ti je zastao u grlu, što je potpuno normalno za takve sveznalice /tzv multipraktike/

baš ste zabrijali na tu samovažnost.
zvučite ko 2 babe u crkvi koje se svađaju koja je pojela više hostija i bolje naučila recitirat psalme

Polako stari, nije još gotovo. Ne vjeruj uvijek svojim očima ni svojim zaključcima. Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine (zapravo, stvari nikad nisu onakve kakvima se čine).

Eeee sad moram baciti ručnik, kako bi rekli boksački treneri. Kao režiser koji viče "cut" prekinuti ovu mali scenu. Prvo dugujem ti jedno izvinjenje, prijatelju. Vidiš, nisam bio sasvim iskren prema tebi u ova dva prethodna posta. Oni su bili sračunate provokacije namjenjene da te malo ogole i izvedu tvoju pravu narav vani. Čemu pitaš se? Pa matematika s moje strane je bila jednostavna, sve naravno ovisi o smijeru u kojeg je čovjek odlučio gledat. Ako si ti zbilja u pravu sa pričom u vezi samovažnosti onda prave štete tu ne može bit. Samo zabava za obje strane . Ako pak nisi - onda će se to lijepo vidjet i onda možda postoji šansa da to i shvatiš. Da ti to s primjerom, ne samo u teoriji, i demonstriram. U oba slučaja kao što vidiš, ishod je pozitivan barem za nekog od nas dvojice. Negativnog rezultata nema ako samovažnosti nema, a ako ima to je znak upozorenja a nije šteta.

Samovažnost nije samo odraz naše iluzije o vlastitoj veličini. Ona zadire puno dublje i djeluje na nevjerovatno puno razina. Samovažnost je okosnica naše osobnosti. Naš temelj. Nikad u životu nisam upoznao čovjeka koji, ne samo da se je oslobodio samovažnosti, nego čak i koji se je ma i približio da se oslobodi samovažnosti. Zapravo mene čudi zašto u djelima CCa najveći neprijatelj je tako slabo i tako površno opisan. Čak ni definiran nije kako spada. Već dugo razmišljam napisat post na tu temu a ovo me možda potakne. Dakle samovažnost nije samo kad kažeš "ma šta to on MENI govori, otkud mu pravno da SA MNOM tako postupa", nego i kad tumačiš drugima koju vrstu muzike voliš. Što misliš o situaciji u zemlji. Kad daješ savjete, kad poznati daju interviewe, ma samo sam zagrebao vrh ledene sante. Oslobađanje samovažnosti jest podvig veći od penjanja na Mont Everest. U šlapama. Jesi se ti popeo? Iskreno ne znam, no moji postovi iako su imali oštar ton nisu bili sasvim fiktivni. Ono što sam rekao ima nekog temelja. Dugo sam već na tragu neprijatelja a kao što rekoh, njušim ga na tebi. Nije to ništa strašno, on diše i sa mnom i sa svima nama. No mislit da si ga porazio a nisi, E TO bi bilo strašno i to bi bilo glupo. Ja možda i griješim no ti svejedno dobro razmisli o ovome. I naravno - ako ti moja sumnja u tebe teško padne, ti shvaćaš da će to onda samo potvrdit da je bila osnovana? Još jedna situacije gdje nema gubitnika, samo korist, kao i ova gore. Shvaćaš?

ima neka priča o jednom monahu hrišćaninu koji je bio veliki podvižnik i koji je toliko bio uspješan u odolijevanju zamkama nečastivog da je na samrti sam satana stao ispred njega i žalostivo mu se obratio "eeh, pobijedi me ti", no monah se nije dao zbuniti pa mu odgovori " uz božju pomoć, pobijedih te", izdahnuo u tom trenutku i time savladao poslednju zamku iz gordosti /samovažnosti/, /hrišćani insistiraju na tome da ako čovjek misli da je sam nešto postigao, onda je to gordost, dakle... samo uz božju pomoć

ovu priču znam odavno i odavno sam svjestan da se samovažnost ne može pobijediti jednom za svagda, ali se može p -o -b -j -e -đ -i -v -a -t -i,a borba traje do poslednjeg daha.

ima još jedna /mogla bi biti priča da sam vičniji tome/ anegdota čiji sam svjedok bio lično, a odigrala se na jednom svetom mjestu. prostor ispred manastira je bio ispunjen sveštenicima i hodočasnicima koji su se skrušeno spremali da priđu svecu, a jedan se kaluđer igrao sa dvoje troje djece sa sve cičanjem, vijorenjem brade i mantije dok je skakao za njima na stepenice i sa stepenica i oko grupica ljudi koji su mu upućivali prijekorne poglede, no on s nije obazirao na njih.
za mene, on je u tom trenutku bio oličenje životne radosti i - moći. ni trunke samovažnosti, samo radost i moć.
oni "skrušeni" su mi bili poput beživotnih lutki.

od tada znam da nesputano ispoljavanje životne snage nije samovažnost.

a kada činiš nešto kao da ti je to poslednje djelo na zemlji, priliv snage je popriličan. shvaćaš?

Ovo je pošten i u krajnjem slučaju točan način gledanja no ipak nije do kraja precizan ni definiran. Cijenim stare religije i njihov doprinos kao i to što vrijedni pojedinci mogu iz njih postići no njihov pogled na svijet je iako načelno točan, opterećen ljudskim viđenjem, nesavršenošću, dogmom i u svakom pogledu inferioran naprednim duhovnim učenjima u koje ubrajam toltečki šamanizam, joginska hinduistička učenja ali i neke druge uglavnom istočnjačke duhovne prakse, barem dok ih nisamo zagadili i modificirali za potrebe zapada.

Ne slažem se s onim religioznim bajalicama kad ne možeš reć ni da ideš na zahod ako ne dodaš "ako Bog da" na kraju. Normalno da je sve to "ako Bog da" točno, nisam glup pa da neznam no mislim da nema potrebe to stalno isticat i da je to također na neki način udovoljavanje sebi i slabost. Hoću reći, postoje stvari koje čovjek ipak ostvaruje sam, a ne uz Božju pomoć, a tako i treba. Ako ćemo bit precizni. Moglo bi se čak i reći da je u neku ruku to i naš cilj. Zato smo i odvojeni. Da pokažemo koliko možemo sami. Lako je radit čuda kad si u Božjoj milosti al napravi čudo dok si odrezan od centra, jadan i nikakav. Onda je to pravo čudo, ako razumiješ što mislim.




Zapravo, ako ćemo vjerovat Don Huanu, to je ipak moguće. Samo je onda "peglanje" tonala pojedinca potpuno uz odbacivanje ljudskog obličja i totalni preustroj osobnosti. Ta osoba nosi isto ime i donekle sliči čovjeku koji je započeo put, no u biti i nema s njime puno dodirnih točaka. Skoro pa bi bilo točno reći da je to netko sasvim drugi. Novi čovjek. Besprijekorni ratnik.




Prvo lijepa priča. Takve detalje hvataju "ratničke oči", samo one, nažalost. Druga stvar, ispravio bi ovu tvoju misao, ako mi dozvoliš, naime, nesputano ispoljavanje životne radosti ne mora biti izraz samovažnosti. Čini se vrlo slična rečenica i ovako, samo postoji ta mala, mala razlika.



U načelu da no fali mi prakse u takvim načinima funkcioniranja, priznajem. Zadnjih mjeseci sam se koncentrirao na sanjanje, energetske radove po R. Bruceovoj knjizi, unutarnju tišinu i samovažnost. Ne stignem sve jebem mu miša.

Moraš još koji put čitati, to je daleko složenije. Piše sve tamo.
To je novi čovjek, ali borba svejedno traje barem do smrti.

samovažnost je postojala prije oblika i postoji i nakon njega
anorganci mogu djelovati samo kao pojačala: osnaže onu stranu naše ličnosti koja im odgovara (ovo iznosim na temelju samoposmatranja)
da u našoj vrsti samovažnosti nije bilo i prije njih što bi pojačali
kod drugih vrsta nisu toliko uspješni
neke tradicije Letače nazivaju astralnim životinjama jer manipuliraju našim emocijama kao psi npr.
nego Ptico malo mi bacaš na STALKERA
da nisi možda Nagual

Misliš? Nisam siguran. Misliš da ljude kao što su Don Huan i Don Henaro muče demoni samovažnosti? Ne čini mi se tako. Ljude je teško pokrenut i promijenit jer su poput kotača koji se vrti i ima vlastiti momentum. Jednom kad ga uspiješ preusmjerit onda se on sam od sebe vrti u novom smijeru. Don Huan je rekao da samovažnosti možeš sjeć glavu po glavu ili je možeš ubit odjednom cijelu, nekim posebnim događajem. Kad je tako ubiješ, onda je mrtva - iza toga se više nikad ne vraća. Nisam 100% siguran no ovo objašnjenje mi nekako drži vodu najbolje.

Ma pročitao sam, nije da samo mislim.
To što izgubiš ljudsko obličje ne znači da više nisi glup.
Kad izgubiš ljudsko obličje onda ima još puno papati za nešto što su bili don Huan i ekipa, dok je Castaneda šetao sa njima.

Gubitak ljudskog obličja ne donosi nimalo ono što se tebi čini.

Evo koji citat:

La Gorda i ja prošli smo razdoblje strašne
zbrke i sumnje. U našem slučaju, biti bezličan
značilo je biti opustošen najgorim zamislivim
nepovjerenjem. Osjećali smo se kao zamorci u
rukama don Juana, koji nam je trebao biti
poznat, ali o kojem, zapravo, nismo znali ništa.
Punili smo jedno drugo sumnjama i strahovima.
Naravno, najznačajnija tema je bila nagual
žena. Kad bismo na nju usredotočili pažnju,
sjećanje na nju postalo bi tako jasno da je bilo
gotovo nezamislivo da smo je mogli zaboraviti.
To bi neprestance rađalo nova razmišljanja o
tome što nam je to, zapravo, don Juan učinio.
Nagađanja bi nas vrlo lako odvela do zaključka
da smo bili iskorišteni. Bijesno bismo neizbjež-
no zaključivali da je s nama manipulirao,
izručujući nas bespomoćne i neznane nama
samima.
Kad se bijes u nama stišao, počeo nas je
spopadati strah — jer smo se suočili s jezivom
mogućnošću da nam je don Juan počinio još
neke, mnogo pogubnije stvari.

....

Moram priznati da su mi njene tvrdnje o
bezličnosti uvijek djelovale patvoreno. Po mome
shvaćanju, gubljenje ljudskog obličja uključivalo
je i određene popratne okolnosti, čvrstoću
karaktera, što u odnosu na njene emocionalne
uspone i padove nisam bio kadar shvatiti.
S tim u vezi, sudio sam joj strogo i nepravedno.
Izgubivši svoje ljudsko obličje, bio sam sada u
položaju da shvatim tu bezličnost, barem kao
nazadovanje u trezvenosti i razboritosti. U njoj
nije bilo nikakve automatske emocionalne snage.
Taj aspekt izdvojenosti, sposobnost udubljivanja
u bilo što, prirodno se proširuje na sve
ono što čovjek radi, uključujući čak i ono
protuslovno i potpuno nevažno.
Prednost bezličnosti jest u tome što nam
omogućuje trenutnu stanku,
ukoliko posjedujemo samodisciplinu
i hrabrost da je iskoristimo.

Slažem se.



Može malo opširnije o ovome? Kolko dugo ih srećeš? Koju vrstu? Kakav tio je odnos s njima i kakva iskustva imaš? Možeš ili ovdje ili u mom postu o anorgancima i letačima, da ne brljavimo izvan teme. Zapravo slobodno se raspiši i u detalje, baš me zanima.



Kojih vrsta? Kako znaš?




Koje to tradicije još poznaju letače? Manipuliraju emocijama, to je točno no nije to sve što mogu. Dreamways kaže da su jednostavni, plošni. Kao životinje. Da nemaju dubinu ni veliki intelekt no nisam siguran za njega, taj tip dosta priča.



To je u biti pozitivna stvar. Nadajmo se da i mene uskoro neće oprati vjersko ludilo i fanatizam




Možda jesam, neznam zbilja. Muče me neke opake sumnje da bi mogao bit. Neke vrlo komplicirane i drugačije stvari shvaćam vrlo lako, kao da je to u meni već i često se nalazim u situacijama da drugima moram tumačit "ono preko" no tko zna? Možda se moja samovažnost samo igra sa mnom, jer to samovažnost voli radit . Svi bi htjeli biti nagual, čak bi i moja baba htjela bit nagual no dok ne vidim neću to znati, a zasad mi nije ni bitno.


(dodano)
e kad smo već kod toga po nekoj mojoj blesavoj teoriji smatram da su većina ljudi koji se vrzmaju po forumima ovag tipa baš takve četverostruke osobe, predodređene za "vodit" druge u onostrano. Logično je. Nisamo mo "vidjeli nešto" u Castanedi ili bilo čemu drugome, "vidjeli smo" nešto u sebi. U tome je stvar.

Ma ne, nisi me shvatio ili se ja nisam izrazio dobro. Ne mislim da je gubitak ljudskog obličja presudan, nego da između ostalih nabrojenih stvari ("peglanje" tonala pojedinca potpuno uz odbacivanje ljudskog obličja i totalni preustroj osobnosti) tvori preduvjete za promjenu čovjeka u nešto sasvim drugo.

pa šta
to ne znači da sam u pravu



neću
pravi džentlemen nikada ne piše ili priča o odnosimaaaaaaa



pogledaj oko sebe



npr. tradicija kojoj pripadamo ja i tvoja baba: tantraaaaaaa
unučiću moj
ostale pronađi sam, kopaj po literaturi i netu, ima i na galaksiji



opa znao sam



opa znao sam
babaaaaaa



po mojoj teoriji većina su čudaci koji su bili relativno neuspješni u svakodnevnici
i sebe tu ubrajam



jedva čekam
ajmooooo
tolteq vrati seeee

Što ne znači da smo u pravu. Možemo se mi tu tapšat po ramenima i potvrđivat si koliko hoćemo jeltako?




Nisi fora



Uopće nisi fora



Ima istine, iako ne nužno. Sanjari su možda i ne vezuju se za ništa. Ako ću sudit po sebi onda bi rekao da sam "jack of all trades master of none" Imam milijun interesa i stvari koje me zanimaju al se nisam ozbiljno posvetio nijednoj. Lako se oduševim s nečim i totalno se tome posvetim no taj žar me nažalost drži vrlo kratko. Ne znam kako je sa vama ostalima.




Kad smo već kod toga, čini mi se nakako pust ovaj forum zadnje vrijeme. Ima svega 4-5 koliko toliko redovitih postera. Ima ovdje dobrih materijala no ima dojam da je forum nekako u silaznoj putanji. Ili mi se to samo čini?

Bas sam sinoc, citajuci, naleteo na nesto slicno ...

Pozdrav,
i odmah pitanje. Imam nekoliko slobodnih dana pa uglavnom sjedim podno kruške u hladovini i čitam Castanedu .

Trenutno sam pri kraju knjige Priče o Moći i malo me buni pojam unutarnjeg dijaloga tj nisam siguran na što se točno taj pojam odnosi.

Da li je unutarnji dijalog ustaljena nametnuta slika svijeta koja nas prati od rođenja ili je to unutarnji glas tj mi koji sami sebi sugeriramo kako doživljavamo svijet oko sebe. Da li je zaustavljanje unutarnjeg dijaloga vodi ka tisini uma bez pristupa našeg razuma koji sve klasificira i prosudjuje ili odmicanje od dotad poznatog opisa i izgleda svijeta oko nas.
Ako netko ima minutu dvije neka slobodno opiše jer ni sam neznam kako postaviti ispravno pitanje .

Napokon neko živ na forumu, jeeee!
Btw pitanje je trebalo ić u generalnu diskusiju no na kraju krajeva nije bitno.



Pa, ukratko rečeno, odnosi se na ljudski proces razmišljanja koji funkcionira u formi riječi odnosno dijaloga. Kad razmišljamo, tumačimo, planiramo bilo što mi u biti pričamo sami sa sobom odnosno mi pišemo malu knjigu/priču u glavi, tako bi se to moglo reć. Dakle prevodimo nešto beskrajno u nešto konačno, u neku drugu formu da bi ga učinili pogodnijim za obradu, ili barem tako vjerujemo da jest.



To su vezani pojmovi al da se ne zbunjujemo, to u biti jest glas no on služi oformljavanju i ograničavanju slike svijeta, točno.




Zašto "ili"? Zašto ne "i"?



Vidim da dobro shvaćaš poantu, nedaj da te bune gluposti. Osim toga čemu priča? Isprobaj stvar pa ćeš puno bolje shvatit poantu. Vidjet ćeš da će ti se javljat otpor. Nemoj se pretjerano borit da ne razgovoaraš sam sa sobom. Onaj koji se trudi da uroni u unutarnju tišinu znači da tamo nije. Jedan dio uma nek ti stoji kao lovac na čeki u aktivnom očekivanju "plivajućih misli" koje će ti tu i tamo uletati. Ako budeš imao problema tehnika meditacije pomažu, recimo koncentriraj se samo na vlastito disanje ili na samo jednu određenu boju. Pokušavaj radit navedenu stvar svakodnevno i uvijek u isto vrijeme (kad voziš doma s posla naprimjer) pa uskoro nećeš morat nikoga ništa pitati u vezi navedene tehnike.

To je bio i moj prvi dojam,dok sam nasumično uzimao knjige.Ništa mi nije bilo jasno i sve mi se činilo bezveze.Čak sam i naletio na jednu knjigu,nekakav kritički osvrt na Kastanedina djela.U biti obično pljuvanje.To je učvrstilo moje stavove da je čitava stvar izmišljotina.
Ali mi nešto nije dalo mira.Ponovo sam uzeo "Učenje don Huana",te pokušao čitati.Smučilo mi se sve to drogiranje i ostalo,te sam ponovo čitavu stvar odbacio kao opciju.I tako u nekoliko navrata.I onda dok sam nekako uspio progurati tu prvu knjigu,dalje je išlo samo od sebe.U biti,trebalo mi je nekoliko godina da od korica do korica pročitam prvu knjigu.
I onda,dok sam ih pročitao nekoliko,shvatim.Prva knjiga je samo filter za malodušne i one kojima to znanje ne treba(nešto slično je već netko naveo u jednom postu).Ali bez pročitane prve knjige,razumijevanje ostaloga je veoma otežano!I stoga smatram,da treba prvo pročitati" Učenje don Huana",makar na silu.Čini mi se da u pogovoru "Učenja don Huana",ili "Orlovog dara",nisam siguran,piše kojim redosljedom su knjige izlazile.Pa ih je,po mojem mišljenju,dobro tako i čitati.

Svakome preporucam da prvo procitaju "MOC TISINE" jer u njoj u predgovoru su objasnjenja sta je sta, cist dovoljno za svakog ko se prvi puta susrece sa Castanedom. Bitno je iz te knjige i shvatit poruku "MOC TISINE" jer bas ta tisina je potrebna za citanje i shvacanje drugih C.C. knjiga.

unutarnji dijalog je upravo to sto govori sama rijec. zaustavljanje unutarnjeg dijaloga znaci ne razgovaranje samim sa sobom, ne tumacenje sto je sto, ne pretpostavljanje. svakako nas vodi prema tisini, unutrasnjoj tisini koja bi mogla biti polazna tocka za opazanje ili percipiranje na izmijenjeni nacin od uobicajenog.

unutarnjim dijalogom mi odrzavamo ovaj nas svijet. unutarnjim dijalogom, neprestanim ponavljanjem tko smo, tko su ljudi oko nas mi drzimo vezu sa ovim svijetom ucvrscujuci nasu spojnu tocku na tom mjestu. ako bi se spojna tocka pomaknula, rezultat bi bio dozivljavanje svijeta sa drugacijim obiljezjima.

unutarnji dijalog nije samo slika stvarnosti nametnuta od nama bliskih. u unutarnjem dijalogu mozemo pronaci i stranu svijest. ovaj neobican zakljucak dovodi do toga da nase misli nisu u pravom smislu samo nase, no zbog nase nesvjesnosti pojave mi svaku misao unutar naseg dijaloga prihvacamo i smatramo kao nasu, ne shvacajuci kako tako mozemo biti lako manipulirani.