Celofan u kojeg zamotavaš svoje riječi je vrlo proziran, no, svatko ima pravo na svoje mišljenje, stoga ja poštujem tvoje iako se s njime ne slažem. Premda smo si ogledala, jedno drugome.

Ovisi o kutu gledanja.
Svjetlo i tama su međusobno prožeti samo u različitim postotcima, ako se tako može reći. Svjetlo sadrži 100% svjetla i 0% tame, gradacija se mijenja kako se usporava vibracija, smanjuje se udio svjetla, a povećava se udio tame. Svjetlo jest isto što i tama, samo se brže kreće, brže vibrira. Budući da sve sadrži svjetlo i tamu, na graničnim, rubnim područjima njihovog dodira se neutraliziraju, formirajući neutralni pojas. Debljina, odnosno širina (premda je oboje netočno izraženo) ovog područja ovisi o snazi svjetla i tame koji se tu neutraliziraju. Ne mogu ti objasniti pojam snage svjetla jer ne poznajem dovoljno elektrotehniku s kojom bih radila usporedbe.

Ako pogledam iz drugog kuta, tada vidim da svjetlo i tama koliko god imaju istu osnovu, sadrže različitu frekvenciju vibriranja. I to je činjenica. Frekvencija je bezbroj tako je i mogućnosti razvoja specifičnih bića, bezbroj koja mogu vibrirati na nekom, vjerojatno ograničenom, opsegu frekvencija. Poznato mi je da u području tame, u koje i mi frekvencijski spadamo, svjetlo dolazi iznutra, širi se i pretvara tamu u svjetlo.Poput uskršnjeg jaja koje u sredini sadrži svjetlo i širi ga dok sve ne postane svjetlo, a tama usahne u sebe samu. U područjima viših frekvencija, tama može dolaziti iznutra, obrnuto od rečenoga, ali kada i kako? Imam utisak da ta unutarnja tama u višim frekvencijama dosta ovisi o tome da li ćemo mi svoj OPS svijet uspjeti pretvoriti u OPD. Što bi značilo da naš neuspjeh utječe na stvaranje klice tame u sferama viših frekvencija. I da smo im zato važni. No, doista ne znam, samo nagađam.

Budući da ti ne dijeliš svjetlo i tamu, možeš li mi dati presjek svog viđenja, kad ti bude zgodno?

Hajde da vam ispričam par stvari koje su mi desile u proteklih nekoliko tjedana. Kako je to Ivo dobro zamjetio, ja imam ogromnih problema sa strahom. Oduvijek, od kad se sjećam, prati me taj strah, kao ogromna njema prijetnja koja samo čeka svoju priliku da provali u moj svijet i zauzme moj um. Ono što je fascinantno, je to što je taj strah bio i ostao poptpuno iracionalan. Kao da postoji nešto u mojoj glavi, nekakvi centri, možda famozni implanti, koji služe da bi pojačavali taj osjećaj straha, natjerali me da od muhe radim slona. To doslovno izgleda tako da mi od jednom malog straha, stvore jedan cijeli mali unuverzum strahova u kojem više ni ne znaš čega te je strah, no svejedno te drži i prži. Namjeste mi tokove misli, koje me dalje vode u strah, naprave me zarobljenikom svog uma, natjeraju me da se vrtim u krug. No, ono što me je zbilja brinulo, je to što mi je i vanjski svijet namještao situacije koje su inducirale strahove, kao da više nema razlike između uma u meni i svijeta objekata u kojem živim. Malo mi je falilo da se prijavim u Vrapče. Nakon nekog vremena to toliko umori čovjeka da izgleda kao da te mozak počeo peći, a jedino za što imaš još volje je polako umrijeti. I tako sam vam ja prijatelji živio proteklih par tjedana. U više navrata pokušao sam se suprostaviti strahu, pokušao sam ga sagledati, razumjeti, nadići. Nebi uspio, no ako ništa pokazao sam neku volju da ga prebrdobrodim, još uvijek neki integritet samosvijesti. I sjedim tako jednu večer, sjedi samnom i strah. Gledam ja njega, gleda on mene. U tom mi je trenutku bilo pun kurac, bilo mi je svejedno što će samnom biti, odlučio sam da to mora prestati, pa makar me ubilo u procesu. Prvo što sam zapazio je da između tog straha i mene postoji nešto kao opna, neka vrsta perceptivne blokade. Ono što je strah pokušavao je probiti tu opnu i kad god bi uspio ja bi imao napade panike i paranoje. Zatim sam se odlučio približiti, razmaknuti opnu. Ušao sam u nešto veliko, turobno, kaotično i mučno. Ušao sam u samu srž straha, i začudo, to uopće nije strah. To je nešto kao ogromni, kaotični um, super kompjuter, kojeg pokreće nebrojen broj glasova, glasovi čovječanstva. Činjenica koja me je začudila jest da taj veliki, kolektivni um, postoji u umovima svakog od nas (strana instalacija?). Taj um sam po sebi nema svijest, on ne zna što radi, kreće se kaotično, po glasovima. Ono što treba razumjeti je da su glasovi dvosmjerni, naš odjek u kolektivu i odjek kolektiva u našem fragmentu. Druga fascinanta činjenica je da on kompletno upravlja slikom realnosti, upravlja fizičkom ravni, matrixom. Kako u mojoj glavi, tako i vani, od tud su mi se namještale situacije, od tud nagla psihoza i osjećaj ludila i izgubljenosti. Također, treća, možda najgora činjenica, je ta da u njemu ima nekolicina dominantnih, svjesnih glasova, koji se deru i tako nameću svoju volju drugim glasovima, tzv. peta kolona u našoj glavi. Kad sam sagledao sve što se dalo vidjeti, tražio sam neki modul funkcioniranja u kojem ću moći nastaviti živjeti i raditi u ovom svijetu, bez da smetam umu i da on smeta meni. U tom trenu desilo se par paralelnih radnji. Prvo je došla zlatna vibraciona sila, koje se sljevala po mojoj kruni kao tekućina čistog zlata, dodir dostojnosti. Sljedeće što sam osjetio jest kao da nisam cijeli. Kao da sam polovica jednog kompleta. Osjetio sam nešto kao moj suprotni, ženski dio (?!) sjeda na mene, spaja se samnom na seksualnom centru i na srčanom centru. Kad su dvije polovice postale jedno, otkrio sam nešto nadasve neopisivo. U tom sam trenu bio nešto kao entitet koji održava i nanovo stvara ovaj naš svijet svjetlosti unutar beskrajne praznine. Kao kreator koji čistom ljubavlju, mekanim zračenjem, koja nadvisuje spolove i dualnost održava kreaciju. U tom entitetu postoji nacrt za ljude, za muško i za žensko (ljudski kalup?!), dok je sam entitet nadspolan, androgin. Iz toga, sam pokušao dalje tražiti modul za funkcioniranje, no vidio sam, da nemogu vidjeti, da ću modul dobiti, ako ustrajem i ispoštujem dodir i šansu koju sam dobio. Taj modul, to bi valjda bilo sljeđenje puta srca, taj bi modul valjda bila besprijekornost. Strahovi nisu nestali, no desilo se nešto iznimno zanimljivo. Naime, još uvijek imam izboje strahove, no sad, kao da me više ne dotiču u toj mjeri. Kao da prolaze kroz mene, kao da su oni postali prozirni, duh, ili sam možda ja postao. Eh toliko pitanja, a tako malo odgovora

Teško mi je dati ti presjek svog viđenja, jer nema konkretnog presjeka. Jedino znam da su tama i svjetlo nešto kao dva istovjetna sustava, kako sam kažeš prožeta jedan drugima, i dijametralno suprotni. Što ne znači da nisu podudarni. Materija i antimaterija. No opet tu je i vanjska tama, koja nema veze sa antimaterijom, u njoj se pak, svjetlo može nazrijeti kao otoci u moru. Ta vanjska tama nema veze sa ops i opd podjelom, ona je vanjski prostor u kojem plutaju svemiri, a crnija je od najcrnije noći i osnova je svakom svjetlu da postoji. Tu se gubi percepcija nečeg kao visoke i niske frekvencije, ako me razumiješ.

A ne mislim na neko prisilno sirenje necega, to je kratkog veka, pretvara se samo u eho u moru vibracija, vec upucivanje ljudi da upznaju svoje telo, na prvom mestu, jer kroz njega ce postici balans unutar sebe..siriti svest o tome da i najmanja misao nije bezazlena..izbalansirati ishranu, jedno od vaznih stvari..razbiti sablone po kojima se kreces ceo zivot..a sta je borg uopste i odakle nam ta rec i zasto uopste moramo da baratamo tim terminima..zvuce vestacki i sire losu vibraciju..

Nisi nikad gledala seriju "Zvjezdane Staze"?