Hajde da vam ispričam par stvari koje su mi desile u proteklih nekoliko tjedana. Kako je to Ivo dobro zamjetio, ja imam ogromnih problema sa strahom. Oduvijek, od kad se sjećam, prati me taj strah, kao ogromna njema prijetnja koja samo čeka svoju priliku da provali u moj svijet i zauzme moj um. Ono što je fascinantno, je to što je taj strah bio i ostao poptpuno iracionalan. Kao da postoji nešto u mojoj glavi, nekakvi centri, možda famozni implanti, koji služe da bi pojačavali taj osjećaj straha, natjerali me da od muhe radim slona. To doslovno izgleda tako da mi od jednom malog straha, stvore jedan cijeli mali unuverzum strahova u kojem više ni ne znaš čega te je strah, no svejedno te drži i prži. Namjeste mi tokove misli, koje me dalje vode u strah, naprave me zarobljenikom svog uma, natjeraju me da se vrtim u krug. No, ono što me je zbilja brinulo, je to što mi je i vanjski svijet namještao situacije koje su inducirale strahove, kao da više nema razlike između uma u meni i svijeta objekata u kojem živim. Malo mi je falilo da se prijavim u Vrapče. Nakon nekog vremena to toliko umori čovjeka da izgleda kao da te mozak počeo peći, a jedino za što imaš još volje je polako umrijeti. I tako sam vam ja prijatelji živio proteklih par tjedana. U više navrata pokušao sam se suprostaviti strahu, pokušao sam ga sagledati, razumjeti, nadići. Nebi uspio, no ako ništa pokazao sam neku volju da ga prebrdobrodim, još uvijek neki integritet samosvijesti. I sjedim tako jednu večer, sjedi samnom i strah. Gledam ja njega, gleda on mene. U tom mi je trenutku bilo pun kurac, bilo mi je svejedno što će samnom biti, odlučio sam da to mora prestati, pa makar me ubilo u procesu. Prvo što sam zapazio je da između tog straha i mene postoji nešto kao opna, neka vrsta perceptivne blokade. Ono što je strah pokušavao je probiti tu opnu i kad god bi uspio ja bi imao napade panike i paranoje. Zatim sam se odlučio približiti, razmaknuti opnu. Ušao sam u nešto veliko, turobno, kaotično i mučno. Ušao sam u samu srž straha, i začudo, to uopće nije strah. To je nešto kao ogromni, kaotični um, super kompjuter, kojeg pokreće nebrojen broj glasova, glasovi čovječanstva. Činjenica koja me je začudila jest da taj veliki, kolektivni um, postoji u umovima svakog od nas (strana instalacija?). Taj um sam po sebi nema svijest, on ne zna što radi, kreće se kaotično, po glasovima. Ono što treba razumjeti je da su glasovi dvosmjerni, naš odjek u kolektivu i odjek kolektiva u našem fragmentu. Druga fascinanta činjenica je da on kompletno upravlja slikom realnosti, upravlja fizičkom ravni, matrixom. Kako u mojoj glavi, tako i vani, od tud su mi se namještale situacije, od tud nagla psihoza i osjećaj ludila i izgubljenosti. Također, treća, možda najgora činjenica, je ta da u njemu ima nekolicina dominantnih, svjesnih glasova, koji se deru i tako nameću svoju volju drugim glasovima, tzv. peta kolona u našoj glavi. Kad sam sagledao sve što se dalo vidjeti, tražio sam neki modul funkcioniranja u kojem ću moći nastaviti živjeti i raditi u ovom svijetu, bez da smetam umu i da on smeta meni. U tom trenu desilo se par paralelnih radnji. Prvo je došla zlatna vibraciona sila, koje se sljevala po mojoj kruni kao tekućina čistog zlata, dodir dostojnosti. Sljedeće što sam osjetio jest kao da nisam cijeli. Kao da sam polovica jednog kompleta. Osjetio sam nešto kao moj suprotni, ženski dio (?!) sjeda na mene, spaja se samnom na seksualnom centru i na srčanom centru. Kad su dvije polovice postale jedno, otkrio sam nešto nadasve neopisivo. U tom sam trenu bio nešto kao entitet koji održava i nanovo stvara ovaj naš svijet svjetlosti unutar beskrajne praznine. Kao kreator koji čistom ljubavlju, mekanim zračenjem, koja nadvisuje spolove i dualnost održava kreaciju. U tom entitetu postoji nacrt za ljude, za muško i za žensko (ljudski kalup?!), dok je sam entitet nadspolan, androgin. Iz toga, sam pokušao dalje tražiti modul za funkcioniranje, no vidio sam, da nemogu vidjeti, da ću modul dobiti, ako ustrajem i ispoštujem dodir i šansu koju sam dobio. Taj modul, to bi valjda bilo sljeđenje puta srca, taj bi modul valjda bila besprijekornost. Strahovi nisu nestali, no desilo se nešto iznimno zanimljivo. Naime, još uvijek imam izboje strahove, no sad, kao da me više ne dotiču u toj mjeri. Kao da prolaze kroz mene, kao da su oni postali prozirni, duh, ili sam možda ja postao. Eh toliko pitanja, a tako malo odgovora
Odlično si ovo napisao sjenko. Upao si točno u središte razuma i vidio što se tamo nalazi: strah.
Razum je tu da nas čuva i u njegovom središtu bi trebalo da se nalaze racionali strahovi, ali desilo se nešto po nas loše i sada se tamo nalaze iracionalni strahovi.
Kad sam stigao tamo, desilo mi se isto što i tebi: zamalo da nisam poludio i usrao se u gaće. Pa majstore, dobro došao u klub usranih ratnika. Mnogima se upravo to i desi: bukvalno polude. To se desilo Newtonu, pisao sam o tome, kao i mnogim yoginima ili tantristima.
Izbor je ili se vratiti u područje oko središta razuma gdje je strah manje intenzivan i zaboraviti na sve, ili otići u područje ispod i živjeti dalje kao biljka ili životinja. Neki yogini koje strah slomi, da kraja života bukvalno žive potpuno nepomični kao biljke.
Ono što treba učiniti je ono što se na Istoku naziva Veliki prijelaz: izdići se iznad razuma. Kada sam došao do točke koju si opisao, uzeo sam jednu od Tolleovih knjiga i učinio ono što u njima piše i uspio otići iznad. Desi mi sa da ponovo padnem, ali sve sam sigurniji i sve se brže vraćam. Borba da se ostane iznad nema kraja, ali ovo je nešto sasvim drugo od onog prije.
Inače sve što si napisao, kao da si uzeo iz moje glave i mog života. A to znači da naše misli nisu naše a ni naši životi.
Puno sreće i držim ti palčeve, kao pravi Usranac Usranku.