Florinda Donner / VJESTICIN SAN
Predgovor
Djelo Florinde Dormer ima za mene osobito znacenje. Ono se, zapravo, slaze s mojim djelom, a istodobno se od njega udaljava. Florinda Donner je moja suradnica. Oboje tezimo za istim ciljem; oboje pripadamo svijetu don Juana Matusa. Razlika se temelji na tome sto je ona zensko. U don Juanovu svijetu muski i zenske idu u istom smjeru, na istoj ratnickoj stazi, all na protivnim stranama puta. Stoga pogledi na iste pojave s tih dviju pozicija moraju biti razliciti u pojedinostima, all dojam je isti.
Ta bliskost s Florindom Donner neizbjezno bi u svim drugim okolnostima urodila osjecajem lojalnosti, a ne osjecajem nemilosrdnog ispitivanja. All u uvjetima ratnicke staze, koju oboje slijedimo, lojalnost se izrazava samo tako da se od nas zahtijeva najbolje sto mozemo dati. A za nas najbolje znaci posvemasnje ispitivanje svega sto cinimo.
Slijedeci ucenje don Juana, primijenio sam ratnicki uvjet nemilosrdnog ispitivanja na djelo Florinde Donner. Nalazim da u njemu za mene postoje tri razlicite razine koje cijenim,tri izrazite sfere.
*
Prvo je bogatstvo detalja u opisu i kazivanja. Za mene je detalj etnografija. Pojedinosti svakidasnjeg zivota, koje su zajednicka karakteristika kulturne pripadnosti opisanih osoba, predstavljaju nesto sto je nama potpuno nepoznato. Drugo se tice umjetnosti. Usudio bih se reci da bi etnograf morao biti i pisac. Da bi nas smjestio u etnografski horizont koji opisuje, etnograf bi morao biti vise nego poslenik na podrucju drustvenih znanosti; etnograf bi morao biti umjetnik.
Trece je postenje, jednostavnost i izravnost djela. A ja u tome, nema sumnje, najvise zahtijevam. Florindu Donner i mene oblikovale su iste sile; stoga se njezino djelo mora slagati s opcim obrascem teznje prema vrsnoci. Don Juan nas je ucio da nase djelo mora biti potpun odraz naseg zivota.
Ne mogu se oteti ratnickom osjecaju divljenja i stovanja prema Florindi Donner, koja je u samoci i protivno svakom ocekivanju odrzala ravnotezu duha, ostala vjerna ratnickoj stazi i doslovno se drzala don Juanova ucenja.
Carlos Castaneda
___________________________________________________________________________________
.............. Da vidimo je li stap raspolozen za ples promrmlja. Protrlja skripava koljena i ustade.
I Octavio i dijete gledali su stap kao da su hipnotizirani. Cinilo se da plese sam od sebe, ozivljen ne samo hitrim kretnjama ruku Victora Julija nego i ritmickim lupanjem njegove noge i promuklim ali melodioznim glasom dok je pjevao neku uspavanku.
Octavio spusti zeljeznu bacvu na zemlju i sjede na nju da se divi starcevu umijecu. Victor Julio prestade pjevati usred recenice. Stap mu pade na zemlju. S iznenadenjem i uzasom je gledao kako stene lapce sok otrovanog mesa koji je kapao iz bacve.
Djevojcica podize stap, pogladi lijepo oblikovanu rucku i pruzi ga Victoru Juliju. — Nikad nisam vidjela da ti je pao— rece ona zabrinuto. — Je li se stap umorio?
Victor Julio polozi drhtavu ruku na njezinu glavu i njezno je povuce za konjski repic. — Povest cu Leptiricu u setnju — rece joj. — Ti se vrati u krevet prije nego sto te mama nadje ovdje na ulici. Vidjet cemo se poslije na trgu. Zajedno cemo skupljati lisce. — Dize cupavo stene u narucje i dade Octaviju znak da podje za njim niz ulicu.
Psi lutalice nisu vise bili sklupcani ispred zatvorenih vrata nego su lezali ispruzenih nogu, posvuda na prasnim ulicama, dok su im staklene oci prazno zurile u prostor. Octavio ih je jednog po jednog vezao konopcima koje je Victor Julio donio u vreci.
Leptirica se grcevito tresla, kapajuci curak krvi niz starceve hlace. On zdvojno potrese glavom. — Sto cu reci djetetu?—mrmljao je, vezuci otrovano stene s ostalim psima.
U dva navrata odvukli su mrtve pse izvan grada, pokraj Libanonceve kuce, pokraj pustih polja, niz suhu guduru. Victor Julio ih je pokrio slojem suha granja, zatim poprskao gomilu petrolejem koji je donio sa sobom i na kraju sve zapalio. Psi su polagano gorjeli, ispunjavajuci zrak smradom spaljena mesa i krzna.
Dascuci tesko zbog dima i prasine, dva se covjeka popese uz strmu stranu gudure. Nisu daleko odmakli, nego su se uskoro skljokali u hladovinu rascvalog stabla crvena bagrema.
Victor Julio se ispruzi na tvrdoj zemlji koja je jos bila hladna od noci. Ruke su mu se tresle dok je stezao stap preko trbuha. Sklopio je oci i pokusao smiriti disanje, nadajuci se da ce tako razbiti bol koja mu je stezala grudi. Pozelio je zaspati, izgubiti se u snovima.
·Moram dalje — rece Octavio nakon nekog vremena. —Imam jos neke poslove obaviti.
Ostani sa mnom — zamoli ga starac. — Moram djetetu reci sto je bilo sa stenetom. — Sjede i molecivo pogleda Octavija. — Ti mi mozes pomoci. Djeca se tako brzo pocnu mene bojati. Ona spada medu rijetke koji su mi prijatelji.
Kukavna praznina u glasu Victora Julija ustrasi Octavija.Nasloni se na stablo i zatvori oci. Nije mogao gledati strah i izgubljenost na starcevu licu.
Podi sa mnom na trg. Neka svi doznaju da si ti novi covjek u ovom poslu — molio je Victor Julio.
·Necu ostati u ovom gradu — rece Octavio osorno. — Ne svida mi se ovo trovanje pasa.
·Nije rijec o tome da li ti se svida ili ne svida — primijeti Victor Julio. — To je stvar sudbine. — Sjetno se nasmijesi i pogled mu odluta prema gradu. — Tko zna, mozda ces ovdje zauvijek ostati — promrmlja, pa opet sklopi oci.
Tisinu su narusili zvuci srditih glasova. Cestom je stizala skupina djecaka pod vodstvom najstarijeg Libanonceva sina. Zaustavili su se nekoliko koraka ispred dvojice ljudi.
—Ti si ubio moga psa — prosista Libanoncev djecak, zatim pljunu na zemlju pokraj nogu Victora Julija.
Starac ustade, opiruci se na stap. — Zbog cega mislis da sam ja to ucinio? — upita, pokusavajucl dobiti vremena. Ruke su mu se tresle dok je po vreci trazio bocu ruma. Zurio je u praznu bocu kao da nista ne razumije. Nije se mogao sjetiti kad je popio zadnju kap.
— Ti si ubio psa — ponovise djecaci u zboru. — Ti si ubio psa. — Psujuci i hvatajuci ga, pokusase da mu otmu stap i vrecu.
Victor Julio ustuknu. Razmahujuci stapom, naslijepo je udarao prema iscerenim djecacima. — Pustite me na miru! — vristao je kroz uzdrhtale usne.
Djecaci stadose, trenutacno suzbijeni njegovim gnjevom. Odjedanput, kao da su tek tada spazili da Victor Julio nije sam, okrenuse se prema Octaviju. — A tko si ti? — viknu jedan djecak, gledajucl naizmjence jednog pa drugog covjeka, mozda procjenjujuci posljedice obracuna s obojicom. — Jesi li sa starim? Jesi li ti njegov pomocnik?
Octavio ne odgovori nego zavrti konopom iznad glave i pucnu njime kao bicem ispred djecaka.
Smijuci se i vristeci, djecaci su izbjegavali dobro naciljane udarce. Ali kad je konop pecnuo nekoliko njih, ne samo po listovima i bedrima nego jos po rukama i ramenima, svi se povukose. Zatim pojurise za Victorom Juliom koji je iskoristio trenutak da pobjegne prema guduri gdje su jos gorjele pasje strvine.
Victor Julio se osvrnu. Od uzasa su mu se rasirile zjenice kad je vidio da ga djecaci sustizu. Vise mu nisu slicili na ljudska bica; podsjecali su ga na copor rezecih pasa. Pokusao je brze trcati, ali ga je ljuta bol u prsima usporavala. Djecaci dohvatise kamencice i pocese ga gadati, samo da ga razdraze. Ali kad je Libanonac uzeo oveci kamen, ostali djecaci, zeljni da nadmase jedni druge, pocese birati jos vece komade. Jedan od njih pogodi Victora Julija u glavu. Starac zatetura. Vid mu se pomraci. Tlo mu se izmace ispod nogu i on se svali niz strminu.
Vjtar je donio starcev vrisak iz gudure. Zadihani djecaci, znojna i prasna lica, stajali su i gledali jedni druge. Zatim,kao da im je netko dao znak, pobjegose u svim pravcima.
Octavio sjuri niz tesku strmenicu i klece kraj nepomicnog tijela Victora Julija. Snazno ga prodrma. Starac otvori oci. Dah mu se probijao kroz krkljanje. Glas mu je izlazio kao jedva cujan nejasan zvuk. — Znao sam da je blizu kraj, all mislio sam da ce to biti samo kraj moga posla. Nikad nisam ni pomislio da ce se to desiti na ovakav nacin. — U zjenicama mu je treperio cudnovat sjaj dok je gledao u pomocnikove oci. Zatim se taj sjaj polagano ugasio.
Octavio ga je panicno tresao. — Isuse! Mrtav je! — promrmIjao je, zatim se prekrizio. Podigao je znojno lice u nebo. Blijedi mjesec jasno se vidio usprkos zasljepljujucem suncanom sjaju. Htio se pomoliti, ali nije se mogao sjetiti nijedne molitve. Samo su mu kroz mozak sijevale slike: copor pasa progoni starca preko polja.
Octavio je osjetio kako mu se ruke hlade i tijelo pocinje drhtati. Mogao bi pobjeci u neki drugi grad, mislio je. Ali onda bi mogli pomisliti da je on ubio Victora Julija. Bolje ce biti da ostane neko vrijeme, zakljucio je, dok se ta stvar ne rascisti.
Dugo je Octavio samo zurio u mrtvaca. Zatim, kao po nekom porivu, uze starcev stap koji je lezao u blizini. Pogladio ga je i njegovu lijepo izrezbarenu rucku naslonio na obraz. Osjetio je da taj stap oduvijek pripada njemu. Pitao se da li ce ikada biti sposoban nagnati taj stap da plese.
_____________________________________________________
Knjigu sam stavio na:
http://www.4shared.com/file/10830567/f8 ... n_san.html
Taisa Abelar:PRELAZAK CAROBNJAKA / uskoro ,nadam se!
Prijava
FAQ
Pretraživač
![Tema je zaključana [ne možeš postati/uređivati postove/odgovarati].](./styles/solaris3/imageset/bs/button_topic_locked.gif "Tema je zaključana [ne možeš postati/uređivati postove/odgovarati].")
