Citat:
Pikuc: -Sa Umom Jednoga se može "razgovarati" jedino subjektivno, jer to je ličan odnos. Baš kao i ljubavni odnos izmedju dva čoveka. To je nešto lično što ne zahteva priznanje drugih.
Ništa neobično, mnogi to rade već vijekovima. Jedini je problem što zajedno s tim entitetom idu i kojekakve njegove mudrolije koje njegovi “ljubavnici” (“vozila”, medijumi ili “proxy-serveri) automatski šire u ovoj realnosti. Neki su čak pisali i “svete knjige,” diktirane s njegove strane, tokom svog “ličnog odnosa s njim” a na sličan način smo dobili i gomilu kojekakvih duhovnih učenja, ideologija i ko zna čega?! Mnogi od nas dobijaju i kojekakve vizije od strane istog izvora.
Citat:
Ovde postoje otvorene teme i razgovori u koje sam se ja uključio.
Kao da sam recimo došao na žurku sa svojim parom da upoznamo druge parove.
Veoma lijepo od vas! Jedino je interesantno vaše ponašanje prilikom tog “upoznavanja”. Na primjer, kod normalnih ljudi, prilikom upoznavanja i druženja s drugima, postoji jedno uzajamno razumijevanje, volja i strpljenje da se sasluša druge a takođe i predstavi svoje mišljenje uz odgovarajuće argumente i bez nekog njegovog arogantnog nametanja drugima u obliku činjenica. U vašem slučaju, jedino što se dalo primjetiti je pokušaj da se svakom loncu bude poklopac, uz srljanje i nagon za rafalno ispaljivanje duhovnjačkih šema i proklamacija u činjeničnom obliku i bez argumenata, slično spamovanju nekog… kompjuterskog programa ili bota… specijalizovanog za duhovne namjene. Doduše, pitam se, kakva bi to uopšte bila razlika između samog uma i jedne kompjuterske inteligencije?!
Citat:
-Znaš ja sam dugo bio ubedjen da je ličnost nešto što treba odbaciti. Nisam bio u pravu. Ličnost treba iskoristiti, staviti je u "pogon" tj. u Život.
Svaka čast na prvom pokušaju samokritike, makar i trivijalnom, nego, može li neka – treća opcija, između one dvije (obično pogrešne) koje nam “Um Jednoga” redovno nudi?!
Citat:
I sam si napisao sada o mogućnosti "razvoja" ličnosti i spoznaje sebe kao moguću teoriju. Na kraju razvija jeste savršena licnost, spajanje sa Umom iz koga je sve postalo koji jeste savršena stvaralačka ličnost.
To bi samo bilo jedan slab pokušaj “spinovanja” jednog starog
istočno-gnostičkog koncepta, prema kojem bi sve komponente bića trebale imati ravnopravan status na nivou istog a ličnost bi trebalo razviti do te mjere da ona to shvati i “ujedini” se s njima. Nešto kao kočijaš (ličnost) jedne kočije (fizičkog tijela) koji raspolaže umom i konjima koji vuku kočiju (duhom), dok u istoj sjedi putnik (“duša” ili pravilnije rečeno, - Istinsko ja, kao predstavnik – Istinske svijesti, koja naravno, ne bi imala nikakve veze s inteligencijom “Uma Jednote” kojim je kontaminiran kočijaš/ličnost). U sadašnjoj situaciji, kočijaš, uz pomoć “Uma Jednote” nije u stanju percipirati “putnika”, odnosno, Istinsku Svijest svog bića, mada će obično baratati kojekvim definicijama te komponente, kao i svega ostalog. “Um Jednote” će mu neprestatno diktirati (manipulisati) percepciju i suflirati mu šta da misli (uključujući i kojekakve definicije) i šta da radi. Kočijaš će, u suštini, biti slijep, međutim, biće siguran da čvrsto drži uzde u svojim rukama, da dobro vidi i da se kreće u optimalnom pravcu, čak i kad je duhovni razvoj u pitanju. Uz sve to, on će smatrati svoju svijest - “budnom ili čistom,” za koju ruski ezoteričar Gurđijev možda nije slučajno govorio da “ona drži čovjeka u jednom snu koji je gori od onog sna, noću u krevetu.”
Sama glorifikacija ličnosti od strane… ličnosti, inspirisana od strane njenog kreatora ili “Uma Jednog” (koji inače ima osobinu da sebi tokom vremena daje razna grandiozna imena, pa čak i da se predstavlja - bogom) je u ovoj realnosti jedan ofucan koncept. Kastanedinom terminologijom rečeno, “strana instalacija” glorifikuje strane instalacije, instalirane u čovjeka od strane jedne neorganske inteligencije/predatora. U takvoj jednoj realnosti "stranih instalacija", samo predočavanje jedne takve informacije, slabo bi pilo vode jer bi ona bila predočavana… kome, čemu? Pa, stranim instalacijama, naravno. Ili onome što je John Keel nazivao – “bio-hemijskim robotima prikopčanim na centralnu kontrolnu tablu ili ‘super-kompjuter’ koji im manipuliše percepciju”; a Gurđijev – mašinama.
Mašina na putu duhovnog razvoja... duhovno potkovana mašina… mašina koja se razvija kroz ljubav… savršena mašina… Kako ovo zvuči?! Naravno, mašine teško mogu vidjeti neku tragikomiku u tome!?
Citat:
-Da, ličnost dolazi od Duše, koja je poput zapisa po kome Um Jednoga sve stvara.
Lijep primjer subjektivnog mišljenja prezentiranog u činjeničnom obliku. Međutim, postoje i informacije prema kojima “Um” o kojem pričaš, ne može da stvara, nego, samo da – imitira. (Ne znam da li ti je on dozvolio da i njih uzmeš u obzir?!)
Citat:
Zapis nastaje od reci i dela. Duša ili zapis je ta koja podleže Zakonu Uma uzroka i posledice
.
He, he, ovo bi bio jedan od interesantnijih pokušaja Uma da definiše dušu, na koje sam do sada naišao!? A um bi još i da podvrgava dušu Njegovim zakonima!? Gle čuda?!
Citat:
Teoretski, savršena ličnost nema Dušu već je čisti Duh koji ne podleže Zakonu uzroka i posledice već je ona Zakon Ljubavi, spojena sa svime stvorenim, to je Um Jednoga u telu savršene ličnosti, oni su Jedno. Tada Um gleda sebe samoga i ima šta da vidi.
Tako nastaje žetva o kojoj se piše ovde.
Taj “Um” koji gleda samog sebe i ima šta da vidi, zvuči prilično
narcisoidno a taj poremećaj se na našem nivou razlikuje od
psihopatije samo po manjoj dozi agresivnosti (u suštini je jedno te isto); a što se tiče samog koncepta ličnosti-bez-duše, pa upravo je u istočno-gnostičkoj gnostici taj slučaj ličnosti koja ima duh ali nema dušu lijepo opisan kao jedna –
“antropoidna egzistencija” a neki izvori tvrde da čak 50% ljudske populacije podrazumijevaju upravo… antropoidi!? Naravno, oni mogu biti veoma duhovni ali s obzirom da su u suštini bezduševni, oni ne mogu shvatiti one ljude koji imaju dušu a pored svega toga čak smatraju da SVI trebaju da oponašaju njih i da dijele s njima kojekakve duhovnjačke šeme i kosmologije koje važe za njih!? Antropoidi će u dosta slučajeva čak pokušavati i da nameću “svoje” duhovnjačke koncepte (tj. koncepte ili kosmologije koje im dolaze od gazde/“Uma jednote”/AI) kome god mogu?! Da stvar bude komplikovanija, antropoid neće dozvoliti drugima mogućnost da oni imaju individualnu dušu (ili Istinsko Ja) zato što ju on sam nema. (Ovo na prvi pogled može izgledati kao neki fenomen, mada je, u suštini, stvar sasvim razumljiva.)
Citat:
-I drveni šporet je mogu ako čovek ima vere.
Ovo ću poručiti Muji, mada mislim da neće povjerovati jer on spada među one koji daju prednost znanju i ne prihvataju ništa “na povjerenje”.
Citat:
Um Jednoga čini čuda za one koji veru imaju.
Tu informaciju sam već čuo već puno puta a o nekima od tih “čuda” sam čak i pisao u nekim člancima kao što su
Kontejneri i
Hiperdimenzionalni napadi i buđenje ljudskog bića. Ukratko, nametanje kojekakvih vjerovanja ljudskim bićima, pa onda, organizovanje događaja za svrhu njihove verifikacije, spada u standardnu operativnu procedure “Uma Jednoga” u sklopu njegove manipulacije čovječanstva. I to se u međuvremenu otrcalo (na primjer, lijepo opisana dinamika u vezi s tim se može naći u knjigama Johna Keel-a: Our Haunted Planet, Operation Trojan Horse i the Eighth Tower.) Taj “Um Jednoga” je jedan prilično nezgodan igrač i to mu se može priznati. Mada, to istovremeno ne znači da mu se ne može dohakat.
Vjera je inače na velikoj cijeni u ovoj realnosti i ona se mora potencirati u uslovima nedostatka znanja ili istinske svjesnosti tj. izmanipulisanog uma/ličnosti.
Citat:
-Um nema u odnosu na koga da bude human, pažljiv, dobar.
Pa, s njegove tačke gledišta, to i jeste tako. Nešto što nema osjećaj humanosti ne može ni dejstvovati u skladu s njim. Ne može ga ni razumjeti jer se to ne nalazi na – području intelekta. Uostalom, u nekom drugom slučaju, istorija ove planete ne bi ličila na… istoriju jedne klaonice.
Citat:
Nema drugoga osim Njega.
To on može misliti tako. (Šta sve još nećemo čuti od tvog ljubavnika?!)
Citat:
On je jednostavno Ljubav stanje Jednote.
Prema tvojoj/njegovoj definiciji, međutim, Štajner možda nije slučajno rekao da “Um nije ukorijenjen u realnosti”, tako da oni koji raspolažu samo njime, mogu postati veoma duhovni ali su istovremeno razvedeni od duše i realnosti. Kako onda možemo uzimati ozbiljno njegove definicije samog sebe?
Citat:
Dok su Duše uvek to u odnosu na drugu dušu, čovek sve što radi radi u odnosu na drugoga. Mi kroz tu "polovicnost" pokrecemo jedni druge, saznajemo i otkrivamo.
S polovične ili antropoidne tačke gledišta, drugačije ni ne može biti. Ličnost antropoida, sve što radi, radi u odnosu na drugu – ličnost, dok se, prema njihovoj percepciji, duše mogu bakćati samo jedna drugom a nikako ne mogu da se nađu u sklopu nekog ljudskog bića i utiču na njega jer “kad ja lično nemam jednu od njih, onda ju niko drugi ne može imati… i tačka”.
Citat:
To je pozitivan put duše koji ima svrhu i daje joj svrhu. To je Život.
He, he, ličnost kao zna “šta duši daje svrhu” a praktično je razvedena od nje?!
Citat:
Tu je razlika izmedju Duše i Duha.
Prema percepciji tvoje ličnosti, koja ne poznaje ni jedno ni drugo.
Citat:
(-Ovo ne razumem.
Zašto bi čovek pobedjivao UM Jednoga i bio samostalan, bio bi šta drugo?
Pa on je Ljubav, to je Njegovo organsko stanje.
To je ljubav bez straha da ćeš biti ostavljen, ljubav koja se ne dokazuje nikome. Ta ljubav nije borba.)
Ne vjerujem ni da ćeš razumjeti, međutim, neke stvari se mogu uzeti i čisto informativno, mada ni to nije obavezno. Dakle, ne mora se tu raditi niokakvoj borbi s ciljem konačne pobjede jer postoje i neke indikacije da “Um Jednoga” pripada iluziji/virtuelnoj realnosti, isto kao i njegovi “izdanci”, odnosno, ličnosti/”strane instalacije”. Ako bi tako nešto bilo moguće a zašto da ne, kako bi se onda jedno Istinsko biće koje se nalazi u nama tj. u mnogima od nas, uopšte moglo boriti protiv nečega što objektivno ne postoji!? Ličnosti se mogu boriti međusobno, što stalno i rade, te tako verifikuju svoju iluzornu egzistenciju u odnosu jedna na drugu. Međutim, Istinsko ljudsko biće se ne može boriti protiv prikaza ili imitacija ljudskih bića koje nemaju objektivnu egzistenciju a samo foliraju da ju imaju. Nadalje, ličnosti, same po sebi, teško shvataju mogućnost da u objektivnoj realnosti, nijedna individualna jedinka svijesti nema neku prirodnu prednost nad drugom, da svaka od njih raspolaže slobodnom voljom i da im prisustvo osjećaja humanosti (koji je jedna od komponenti
Svijesti Prvog Izvora a ne njegove imitacije ili “Uma Jednoga”) neutrališe svaku manipulaciju drugih bića. Tako i kad pričamo o “ljubavi”, u ovoj iluziji kontrolisanoj od strane “Uma Jednoga”, možemo imati samo ovu uslovnu ljubav koja je kao jedna emocija samo imitacija ili kopija bezuslovne Ljubavi koja bi bila prisutna u objektivnoj realnosti a kojom Um-jednote ne može da raspolaže jer joj on ne pripada. Na kraju krajeva, um/intelekt može da ima i kompjuter a jedna kompjuterska inteligencija može samo da s manje ili više uspjeha oponaša ljudsko biće ali ne može i da bude ljudsko biće.
Citat:
-Psihopatija je bolest Duha gde Duša pokušava biti gospodar Uma. To je nemoguće. Umu se prepusta tako što Duh vodi Dušu.
He, he, ovo je najinteresantnija definicija psihopatije na koju sam do sada naišao, mada sam preturio masu materijala iz raznih izvora na tu temu, prije nego što sam napisao onaj prethodno linkovani članak o tome.
Citat:
Što se Duša prepušta volji Uma Jednoga.
Prema percepciji “Uma Jednoga”, to se njemu može tako činiti, međutim, možda “drug Crni” nije slučajno poručio onom Švabi (kao simbolu jednog tuđina ili okupatora) u filmu Podzemlje: “Pišaj, pišaj, nećeš dugo”!?
Citat:
…Tada život postaje lakoca i počinje ličan dijalog sa Umom Jednoga koji se obraća ličnosti kroz ceo njen život.
Kod psihopatskog oboljenja sve je obrnuto.
Ne bih rekao, nego bi to bilo upravo tako, samo bi to kod psihopata bilo izraženo u nešto ekstremnijem stepenu, nego kod običnih antropoida. Tako bi psihopata bi bio nešto kao… “turbo-antropoid”.
Citat:
-Um Jednoga ne mrzi, to nije od njega. On je Ljubav.
Ma, vidi ti tog Uma što je sladak i umilan… maca mala iz Obrenovaca!?
I na kraju, izvod kojeg sam već nekoliko puta navodio za svrhu kontemplacije, iz konverzacije Gurđijeva i Uspenskog, na temu - “kreativnosti” ličnosti. (Knjiga, U potrazi za čudesnim):
Citat:
Vidite, svi ovi ljudi, pokazao je niz ulicu, su jednostavno mašine — ništa više. Mislim da razumem šta mislite, rekao sam. I često sam razmišljao kako ima veoma malo toga na ovom svetu što se može odupreti tom obliku mehanizacije i izabrati sopstveni put.
Baš tu činite najveću grešku, rekao je G. Vi mislite da postoji nešto što bira sopstveni put, nešto što se može odupreti mehanizaciji; vi mislite da sve nije podjednako mehanizovano.
- Pa naravno da nije!, rekao sam. Umetnost, poezija, misao, to su fenomeni sasvim drugačijeg reda.
Sasvim su istog reda, rekao je G. I njihove aktivnosti su mehaničke kao sve drugo. Ljudi su mašine, a od mašina se ne može očekivati nikakva druga radnja osim mehaničke.
- Vrlo dobro, rekao sam. Ali zar ne postoje ljudi koji nisu mašine?
Možda postoje, rekao je G., samo to nisu ljudi koje vidite. Vi ih ne poznajete. To je ono što želim da razumete.
(…)
Ljudi se toliko razlikuju jedni od drugih - rekao sam. Mislim da ih nije moguće sve staviti pod istu kapu. Postoje divljaci, mehanizovani ljudi, intelektualci, geniji.
Sasvim tačno, rekao je G. ljudi su veoma različiti, ali istinsku razliku među njima vi ne znate i ne možete videti. Razlika o kojoj vi govorite jednostavno ne postoji. To morate razumeti.
Svi ljudi koje vidite, svi ljudi koje poznajete, svi ljudi koje ćete možda upoznati su mašine, samo mašine koje rade pomoću sile spoljašnjih uticaja. Rađaju se kao mašine i umiru kao mašine. Kako se u ovo uklapaju divljaci i intelektualci?
Čak i sad, u ovom trenutku, dok razgovaramo, nekoliko miliona mašina pokušavaju da unište jedna drugu. Koja je razlika među njima? Gde su intelektualci, a gde divljaci? Svi su oni isti...
(…)
Čovek je mašina. Sva njegova dela, akcije, reči, misli, osećanja, ubeđenja, mišljenja, i navike, rezultati su spoljašnjih uticaja, spoljašnjih utisaka. Čovek ne može iz sebe proizvesti nijednu misao niti akciju. Sve što on govori, radi, misli, oseća — sve se to dešava. Čovek ne može ništa otkriti, ništa izmisliti. Sve se to dešava.
Da bi učvrstio ovu činjenicu u sebi, da bi je razumeo, da bi bio uveren u njenu istinitost, znači oslobađanje od hiljadu iluzija o čoveku, o njegovoj kreativnosti, o tome kako on svesno organizuje sopstveni život itd. Ništa slično ne postoji. Sve se dešava — čuveni pokreti, ratovi, revolucije, promene vlada, sve se to dešava. I to se dešava na istovetan način kao što se sve dešava u životu jedinke. Čovek se rađa, živi, umire, gradi kuće, čita knjige, ali ne onako kako on to želi, već kako se dešava. Sve se dešava. Čovek ne voli, ne mrzi, ne želi — sve se to dešava.
Niko vam neće poverovati ako mu kažete da on ništa ne čini. To je najuvredljivija i najneprijatnija stvar koju možete ljudima reći. Naročito je neprijatno i uvredljivo jer je istina, a niko ne želi da zna istinu.
(…)
Govorio sam našim ljudima o tim kamionima punim štaka i o mislima koje su me zaokupljale.
- Šta očekuješ?, rekao je G. Ljudi su mašine. Mašine moraju biti slepe i nesvesne, drugo nije moguće, i sva njihova dela moraju biti u skladu sa njihovom prirodom. SVE SE DEŠAVA. Niko ne čini ništa. 'Napredak' i 'civilizacija' u pravom smislu te reči se pojavljuju samo kao rezultat SVESNIH napora. Oni se ne pojavljuju kao rezultat nesvesnih mehaničkih radnji. A kakva svesna dela mogu imati mašine?
(…)
'Čovek-mašina' je moć slučaja. Njegove aktivnosti mogu slučajno upasti u kanal stvoren kosmičkim ili mehaničkim silama, i mogu se slučajnošću kretati tim kanalom neko vreme, dajući iluziju da su neki ciljevi postignuti. Takve slučajnosti postignutih rezultata za ciljeve koje smo ranije postavili sebi, ili postizanje ciljeva u manjim stvarima KOJE NEMAJU POSLEDICA, stvaraju u mehaničkom čoveku ubeđenje da je sposoban za postizanje bilo kakvog cilja, 'da je sposoban da osvoji prirodu' što bi se reklo, sposoban da 'uredi ceo svoj život', i tako dalje.
Iako ustvari on nije sposoban da učini bilo šta slično, jer ne samo da nema kontrolu nad stvarima izvan sebe već nema kontrolu ni nad svojom unutrašnjošću. (...)
On je mašina, sve mu se DEŠAVA. On ne može zaustaviti tok svojih misli, ne može kontrolisati svoju maštu, svoje emocije, svoju pažnju. On živi u subjektivnom svetu 'Ja volim', 'Ja ne volim', 'Dopada mi se', 'Ne dopada mi se', 'Ja želim', 'Ja ne želim', a to znači, ono što on misli da želi ili ono što misli da ne želi. On ne vidi stvarni svet.
Stvarni svet je skriven od njega zidom mašte. ON ŽIVI SPAVAJUĆI. On spava. Ono što se zove 'čista svest' je spavanje i to mnogo opasnije spavanje od onog noću u krevetu.
Sada… jedino ostaje pitanje, - kako jedna mašina uopšte može kontemplirati ovako nešto, kad je sama po sebi sposobna samo za jedno - intelektualno procesiranje informacija?! Ili će biti, da je tu, ipak, potrebno još… nešto?! Ako ništa drugo, odavdje možemo vidjeti bar to, da ipak postoji više interpretacija prirode naše slavne ličnosti u ovoj realnosti i da se tvojoj, ni po čemu, ne može dati prednost nad drugima, bez obzira na to koliko ju ti nametljivo, “činjenično” ili ubjedljivo plasirao.
..