Sada je: ned feb 19, 2017 9:56 pm.

Prijava

Korisničko ime:   Šifra:   Automatsko prijavljivanje  

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 11 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: Carl Unger- Steinerova Teozofija & Principi duhovne znanosti
PostPostano: sri aug 03, 2016 8:57 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 764
Lokacija: Split
Pošto nisam u mogućnosti nastaviti s Trećim znanstvenim ciklusom barem još mjesec dana, da ne bi puno "patili", ima jedno kratko izdanje s dvije knjige Carla Ungera.

_________________
http://www.4shared.com/dir/9PUKFts2/_online.html


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Carl Unger- Steinerova Teozofija & Principi duhovne znanosti
PostPostano: sri aug 03, 2016 9:01 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 764
Lokacija: Split
Steinerova teozofija
&
Principi duhovne znanosti

Carl Unger



Napomena izdavača

Carl Unger je o knjizi Teozofija Rudolfa Steinera govorio u otprilike šezdeset antropozofskih susreta 1908 i 1909. Njegove pažljivo pripremljene zabilješke, koje čine prvi dio ove knjige, trebale su biti okvir za te razgovore, koji su pokrivali otprilike prvu polovinu Teozofije.

Kratka biografija koja slijedi temeljena je na papiru napisanom od Carla Ungera za Marie Steiner oko 1925, opisujući antropozofski rad u Stuttgartu i nudeći autobiografske izjave.

Carl Theodor Unger rođen je 28 ožujka, 1878, u Cannstatt-u blizu Stuttgarta. Pripadao je obitelji trgovaca s znanstvenom pozadinom. Njegov djed, E. S. Unger, bio je profesor matematike na sveučilištu u Erfurtu i osnivač prve njemačke srednje škole (Realschule). Njegov otac, J. Unger, bio je poznat kao sakupljač umjetnina.

Kao dijete je bio prepoznatljiv po njegovim glazbenim mogućnostima a iznad svega po njegovom ranom interesu za filozofiju kao i po njegovim znanstvenim i tehnološkim talentima. Primio je svjetovno obrazovanje, i, od dobi od četrnaest pa nadalje, često je posjećivao dom Adolfa Arensona. Utisci koje su te posjete na njega imale bili su veoma važni za njegov život. Premda je postojala razlika od dvadeset tri godine starosti, on i Arenson su razvili duboko prijateljstvo. Kada je imao petnaest godina, Carla Ungera su jako dojmili Kernerovi Vidovnjaci iz Prevorata — prvenstveno objektivnošću knjige u pogledu nadosjetilnih iskustava, što je uzrokovalo da njegov "djetinjasti materijalizam" izblijedi.

Kada je dosegnuo sedamnaestu, Adolfa Arensona je pitao o njegovom pogledu na svijet. Pitanje je bilo gotovo neočekivano. Njegov prijatelj mu je predstavio doktrinu reinkarnacije, "koju je, kada se izvukao iz spiritualističkih iskustava, on već bio sam otkrio, i našao potvrđenu od Lessinga". Nakon toga, takvo je postalo i Ungerovo gledanje.

Pohađao je humanističku gimnaziju, ili višu školu, koja uključuje satove latinskog i grčkog. Kasnije, pohađao je tehničke koledže u Stuttgartu i Berlin-Charlottenburgu i "uzeo uobičajene predmete". Studirao je mehaniku i stekao svoju diplomu u inženjerstvu, kao i doktorat.

U dobi od dvadeset, Ungerova sudbina je čudno presječena. Tijekom njegove vojne službe — zbog nesretne šale — od suborca je pogođen iz pištolja, za koji se, naravno, mislilo da nije napunjen. Zrno je ušlo u njegov perikardijum (tkivo koje okružuje srce). Dugo vremena je lebdio između života i smrti, a metak nije nikada bilo moguće izvaditi. To iskustvo ga je učinilo svjesnim da mu je život ponovno dan od duhovnog svijeta, i da treba biti posvećen služenju tom svijetu.

Kratko prije dvadesetog stoljeća, tijekom razgovora s prijateljem umjetnikom o reinkarnaciji, Unger i Arenson su upoznati s Teozofskim društvom. Članovi su postali 1902, kada je Rudolf Steiner bio glavni tajnik njemačkog ogranka tog društva. Na jesen slijedeće godine, Arenson, koji se prvi upoznao sa Steinerom, u Stuttgart se vratio pod dubokim utiskom onog što je čuo u Berlinu; međutim njegovi utisci su primljeni sa skepsom.

Od veljače 1904, Unger se također želio sastati sa Steinerom u Berlinu da bi izrazio, između ostalih stvari, želju da više sazna o njemačkom ogranku društva. On opisuje taj susret:

Citat:
U to vrijeme, još uvijek nisam bio pročitao ni jedan redak od dr. Steinera. Tijekom tog prvog razgovora on je bio veoma tih, ali me odveo do gđe. von Sivers, koja je, u njegovoj prisutnosti, ukazala na nužnost da se upute na predavanje, koje je dugo planirano — posebno sada kada je knjiga Teozofija dr. Steinera bila spremna za izdavanje. Gđa. von Sivers pozvala me na predavanje dr. Steinera, koje će biti te večeri; predavanje je bilo o pasusu iz Vjerovanja, "patio pod Poncijom Pilatom". To me predavanje odmah uvjerilo da je to bio čovjek čijem djelu moram posvetiti moj život. Najsnažniji utisak je bio ovo: ovdje je onaj koji vidi i zna.

Kada sam se vratio u Stuttgart, moj entuzijazam je primljen, kao što je bio i g. Arensona, sa skepsom. Nekoliko mjeseci kasnije, dr. Steiner je počeo svoj ciklus predavanja. U međuvremenu, objavljena je njegova knjiga Teozofija, i ja sam sa najvećim entuzijazmom uronio u nju, hrvajući se s njome mjesecima sa svakom stranicom, svakom rečenicom, i mnogim riječima. Kada sam imao osnova za prosudbu, koju sam nekako brižno izrazio nakon mog posjeta Berlinu, tog čovjeka bio slijedio vezanih očiju. Jer sada sam naučio slijediti s otvorenim očima.


Došlo je vrijeme da se aktivnost grupe iz Stuttgarta fokusira u pogledu rada naznačenog od Rudolfa Steinera. Unger je dao prijedlog koji nije proveden; tako su on, Arenson, i neki drugi prijatelji napustili tu grupu i 23 rujna 1905 započeli novu. Namjera tog rada je bila, "kroz iskustvo mišljenja, ići dublje u ljudsko biće i u biće svijeta, da bi išli ususret duhovnoj znanosti Rudolfa Steinera s pogodnom aktivnošću". Nakon 1905, Unger je bio osobni učenik Rudolfa Steinera.

1907, na Steinerov poticaj, Unger je na kongresu europskog ogranka Teozofskog društva u Münchenu održao predavanje o radu izvršenom od grupe u Stuttgartu. Kao rezultat tog predavanja, stigle su pozivnice od brojnih grupa. Kao posljedica toga, između 1907 i 1913, održao je stotine predavanja mnogim grupama u Njemačkoj i Švicarskoj.

To je bilo moguće na sljedeći način: u jesen 1906 godine, uz pomoć oca, utemeljio je malu tvornicu s konkretnom namjerom da postane potpuno nezavisan. "To je sa sobom donijelo mnoge poslovne poteškoće, ali također mi je dalo mogućnost vanjske i, čak i više, unutarnje slobode. Zaista, također sam stekao neko iskustvo života kao rezultat toga".

Ta godina mu je donijela — odmah nakon braka s jednom od kćeri Arensona — još jedan važan razgovor s Rudolfom Steinerom, koji mu je savjetovao da radi na polju epistemologije. To je vodilo do nekih spisa koji su se dijelom pojavili kao knjige i članci. Od tada nadalje, Unger je nastavio raditi u tom smjeru.

Antropozofsko društvo, osnovano 1912, nakon 1913 trebalo je administrativno tijelo. Ungeru je tada bilo trideset pet i savjetu je pripadao od početka. 1914, dodan je još jedan zadatak kada je Steiner — sa žaljenjem, kako je rekao — morao prihvatiti Ungerovu ponudu da nadgleda izgradnju Goetheanuma, premda je također "bilo očekivano da će to značiti gubitak za rad u društvu". Nastaviti s tim radom bilo je moguće samo do rujna 1915. Nakon toga, ratni uvjeti su spriječili putovanja u Švicarsku.

U periodu neposredno nakon Prvog svjetskog rata, Unger je, zajedno s ostalima, svoju snagu posvetio mnogim zadacima koji su pali na antropozofsko društvo u svim područjima života. Međutim, on je posebnu pažnju posvetio, aktualnim impulsima antropozofskog društva, dok su ih mnogi bili manje svjesni. To je bilo zbog nužnosti koja se javila da antropozofija djeluje u svijetu općenito — u obrazovanju, medicini, i tako dalje. Njegov konkretan rad tijekom zadnjih godina njegovog života bilo je njegovo pisanje u vezi s proučavanjem Steinerovih misli vodilja.

Unger, međutim, nije jednostavno bio predavač i nezavisni radnik u antropozofskom društvu. Kada je osnovan Der Kommender Tag, bio je pokušaj, nakon Prvog svjetskog rata, da se primjene ideje trostrukog socijalnog poretka. Unger je svoju tvornicu učinio dijelom tog poduhvata. Međutim, kada je poduhvat propao, opet je morao preuzeti nezavisno vlasništvo nad tvornicom. To je značilo prihvatiti breme upetljanosti u napore propalog poduhvata.

U zadnjim godinama njegova života, kao dodatak njegovom radu u Društvu, Unger je putovao kako bi javno predavao. 4 siječnja 1929, u Nurembergu, neposredno prije predavanja na jednoj takvoj turneji, stigao ga je metak — ovaj puta fatalan — za koji je instrument bila neodgovorna osoba. Naslov predavanja je bio "Što je antropozofija?".

_________________
http://www.4shared.com/dir/9PUKFts2/_online.html


Zadnja izmjena: MonteChristo; uto aug 09, 2016 9:35 pm; ukupno mijenjano 1 put/a.

Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Carl Unger- Steinerova Teozofija & Principi duhovne znanosti
PostPostano: sub aug 06, 2016 8:59 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 764
Lokacija: Split
PRVI DIO


Zabilješke o knjizi Teozofija Rudolfa Steinera

_________________
http://www.4shared.com/dir/9PUKFts2/_online.html


Zadnja izmjena: MonteChristo; uto aug 09, 2016 9:37 pm; ukupno mijenjano 1 put/a.

Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Carl Unger- Steinerova Teozofija & Principi duhovne znanosti
PostPostano: sub aug 06, 2016 9:05 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 764
Lokacija: Split
Uvod


Doba koje je nastupilo izdavanjem Kantove Kritike čistog uma može se nazvati, s izvjesnom opravdanošću, "doba kriticizma". Kriticizam i sumnja uvukli su se u sve oblasti našeg života, čak i u same dubine duše. Zasigurno, sumnja je u ljudskoj povijesti poznata pojava, ali u pogledu temeljnih problema života jedva da je postojalo vrijeme kada je bilo tako malo sigurnosti i izvjesnosti kao što je to u našem vlastitom. Ne samo da ogromna postignuća u znanju i ovladavanje prirodom nisu poboljšali to stanje, oni su zapravo uzrokovali da se pogled duha usmjeri na vanjske pojave u očekivanju rješenja za misterije duše iz tog pravca. Premda je jasno da je takvo promatranje vanjskih činjenica u odnosu na duševni život potpuno propalo, današnja svijest je ipak postala toliko anksiozna pred licem takozvanih subjektivnih činjenica duše da smo ostavljeni s malenom ali iscrpljujućom rezignacijom. Takva plašljivost nad takozvanim pukim subjektivnim rezultatima obuzela je mišljenje u toj mjeri da je povjerenje u mišljenje gotovo potpuno nestalo.

Ipak, svaka rečenica koja zahtijeva da uzdrma povjerenje u mišljenje izražava nesvjesno priznavanje mišljenja. Zasigurno, svaka rasprava o mišljenju kao o pukom procesu u mozgu odavno je prepoznata kao nemoguća. Štoviše, također je shvaćeno da apsolutni skepticizam govori protiv sebe u svakoj izgovorenoj rečenici; ali za napredovati od te perspektive do stvarnog povjerenja u mišljenje još uvijek zahtijeva dugo putovanje. Ipak možemo reći da pojava sumnje pokazuje da je stvarnost spoznaje potvrđena i tražena na taj način. U konkretnom procesu sljedeći našu sumnju mi aktiviramo naše povjerenje u mišljenje, dok je sumnja — kada je razvijena u metodu — jednostavno teorija znanja.

U naše vrijeme može izgledati odvažno kada, u odnosu na antropozofiju, sada govorimo o povjerenju u mišljenje. Istina, moglo bi se pretpostaviti da se moramo odreći sveg našeg vlastitog mišljenja ako priznajemo učenja duhovne znanosti. Štoviše, izvjesni samozvani teozofski krugovi smatraju opravdanim sve mišljenje i znanost gledati s prezirom iz njihove perspektive navodnog duhovnog iskustva. Zaista, izlaganje prave duhovne znanosti je danas potrebno jer toliko šarlatanstva i prevara paradira u području ezoterizma. Međutim, čak i ono što je od briljantnih suvremenika napisano o duhovnoj znanosti i Teozofiji ne potiče čitatelja da od duhovne znanosti očekuje veoma mnogo što bi doprinijelo zadovoljavanju filozofskih potreba. Međutim, zar nije moguće, da se takve prosudbe mogu pripisati činjenici da ti pisci nisu smatrali vrijednim, sa svom oštrinom njihova uma, u učenja duhovne znanosti ući dublje? Zar ne bi moglo biti da oni nisu napravili ono što je autor Teozofije objavio u njegovom predgovoru o tom zadatku: "U nekom smislu, njeni čitatelji će se morati probijati kroz svaku stranicu a čak i svaku pojedinu rečenicu na težak način".

Ovdje će biti dan samo jedan primjer da bi ilustrirao stav današnjih najboljih umova u prisutnosti najbremenitijih problema svijeta. Maurice Maeterlinck u njegovoj knjizi Smrt piše:

Citat:
Bog koji nam nudi najbolju i najmoćniju religiju dao nam je naš intelekt tako da bi ga mogli koristiti iskreno i bez ograničenja — odnosno, da najviše težimo i u svim okolnostima onom što se našem razumu pojavljuje kao istina. Može li taj Bog zahtijevati da se, oprečno našem razumu, zaklinjemo na vjernost vjeri čija neizvjesnost je priznata od njenih najrevnijih i najoduševljenijih prvaka ?


A dvije rečenice dalje:

Citat:
Tri stotine godina apologetike nije moglo dodati jednu održivu točku dokaza tom strašnom očajničkom gledištu Pascala. To je, dakle, sve što je ljudski intelekt otkrio da nas natjera da vjerujemo. Ako Bog koji od nas zahtijeva vjerovanje ne želi od nas da sebe vodimo kroz naš intelekt, kako onda možemo izabrati ?


Ovdje Maeterlinck zahtijeva sasvim nesputanu i savjesnu uporabu intelekta. Kako ćemo objasniti činjenicu da je potpuno neupućen u najvažniji materijal koji donosi Teozofija, kojoj posvećuje cijele dvije stranice njegove knjige? Ono što on predstavlja dvadeset je ili trideset godina zastarjelo. Po tijeku njegovih razmišljanja, međutim, jasno je, također, da premda on doista zahtijeva korištenje razuma, on ima tako malo povjerenja u mišljenje da jedva da poznaje bilo kakvu drugu uporabu razuma osim onog što više ili manje odgovara svakodnevnom mišljenju. Propušta vidjeti da se mišljenje mora prilagoditi na novu oblast koja će se otkriti, i da nije u redu zahtijevati dokaze koji će potkrijepiti nadosjetilno na način koji se primjenjuje na osjetilne pojave.

Ova knjiga javnosti nastoji predstaviti ono što se može doživjeti u vezi s knjigom Teozofija od forme mišljenja koja je istrenirana za krajnju oštrinu kriticizma. Intelektualna potvrda duhovne doktrine uvijek se nazivala apologija. Međutim, pošto se nedavna apologetska literatura uglavnom sastoji od odbacivanja kriticizma iznesenog protiv pogleda na svijet ili religije, malo je tako postignuto prema stvarnom potkrjepljenju samog takvog pogleda na svijet. Stoga, poduhvatiti ćemo se više pozitivne apologetske studije da bi pokazali kako učenja duhovne znanosti, kako su izložena od Rudolfa Steinera, mogu izdržati test racionalne svijesti.

Sam Steiner stalno iznova nedvosmisleno objavljuje da je moguće, uz malo dobre volje, racionalno dokučiti sva učenja koja je predstavio; ali to je nešto što stvarno treba biti napravljeno. U samoj knjizi će postati jasno zašto sam Steiner samo sugerira rješenje za taj problem. Međutim, ako se publika samo poziva na njegovu izjavu, ne postiže se ništa. Kada se jednom uhvatimo zadatka "razrade" zasigurno postaje očito da, da bi se duhovna znanost dokučila racionalno, najprije sam razum mora biti educiran u mnogim stvarima. Da li je, dakle, potpuno izvjesno da mi već znamo, iz običnog života, kakve su mogućnosti razuma? Zar razum nije već izvršio velika postignuća u novo ovladanim područjima?

Uvjerimo se preko područja koje izgleda veoma udaljeno. Aksiomi geometrije, postavljeni od Euklida, ostali su stoljećima nepromijenjeni kao osnovne definicije prostora. Tek nedavno je kritičko mišljenje počelo sumnjati da li su svi ti aksiomi bili potrebni za bavljenje geometrijom; na primjer, bilo je moguće odbaciti Euklidov aksiom paralelnih pravaca. Bez toga, možemo razviti znanost geometrije, ali prostor na koji se primjenjuje moramo zamisliti na drugačiji način. U vezi s ovakvim znanstvenim istraživanjem povezanim s imenima Lobachevsky, Bolyai, Riemann, i drugi, često je postavljano pitanje kao što je ono koje pita koja znanost geometrije odgovara stvarnosti, ili kako treba gledati stvarni prostor. Jednom kada ovakvo istraživanje dokučimo sa gledišta njegovog značaja za korištenje uma, naći ćemo da je u takvim težnjama um davno prešao izvan granice za koju je Kant vjerovao da za njega može postaviti.

U pravom smislu teorije znanja, samo mišljenje je postavilo najrigidnija ograničenja, proglašavajući logiku za apsolutnu kod zanemarivanja činjenice da logika zapravo mora slijediti potrebe spoznaje. Potrebe teorije znanja i njihova logička evaluacija najprije se javlja, čak i povijesno, tek nakon što se na odgovarajućem polju razvila određena akumulacija znanja. Novi elementi znanja probijaju svoj put, čak i protiv dominantnih logičkih formula teorije znanja.

Ipak, temeljno načelo kontradikcije kako ga je formulirao Aristotel nastavilo je vršiti svoj odlučujući utjecaj. Pojava kontradikcije u znanstvenom mišljenju nije propitivana kao dokaz zablude; pokušavalo se odbaciti neko gledanje pokazujući da sadrži kontradikcije ili vodi do kontradikcija. S takvim gledanjem Hegel je došao u konflikt kada je kontradikciju predložio kao element spoznaje. Činjenica da je vrijeme jednostavno prešlo preko Hegela moglo bi jednog dana biti smatrano dokazom njegovog iznimnog značaja; možda, međutim, čak i danas možemo vidjeti dokaz mogućeg razloga u činjenici da se u to vrijeme pojavio duboki mislilac čije mišljenje je moglo izdržati kontradikciju i tako je prepoznati kao rješenje za misteriju znanja. Zar ne izgleda kao da je ipak, s Hegelom, filozofija urlala za rezultatima nove vrste znanja, kojeg iskustva, pošto su nadčulna, moraju biti u kontradikciji s uobičajenim čulnim iskustvima?

Činjenica da se kontradikcija sada javlja u prisutnosti temeljnih pitanja znanja, kao što je Kant načelno ukazao, ne bi trebala voditi do apsurdne tvrdnje da ne postoji takva stvar kao istina, ili "objektivno", znanje. Moglo bi se potvrditi da — u prisutnosti temeljnih pitanja znanja kako su danas formulirana — svaki odgovor ukazuje na kontradikciju. Ipak, razlog za to može ležati u pogrešnoj evaluaciji samog temeljnog pitanja. Temeljno načelo kontradikcije — zahvaljujući kojem znanje može biti osporeno — izvedeno je iz samog uma, koji bi takvom prosudbom trebao biti skinut s trona.

Esencijalno pitanje znanja može se izraziti ukratko: može li stvar za mene biti ono što je po sebi? Ako se ništa osim potvrdnog odgovora na ovo pitanje ne može smatrati znanjem, tada se svaka stavka znanja mora javiti kao kontradikcija. Ipak jedna stvar koja je za mene "kao i što je po sebi" odmah daje odgovor na pitanje: "Ja", koje se ovdje javlja kao majka svih kontradikcija. Formulacija temeljnog pitanja znanja pokazuje da "Ja" sebe vidi kao odvojeno od "svijeta". Međutim, nije po sebi opravdano da "Ja" povuče granice načela kontradikcije. Zaista, možemo reći: "Ja", formirajući temeljno pitanje, izražava činjenicu da je cijelo njegovo biće izraz osjetilne perspektive i u sebi pokazuje živu kontradikciju u prisutnosti prave stvarnosti, i izražava činjenicu da je pokušavanje premoštenja jaza između "Ja" i svijeta dokaz činjenice da naše pravo biće svoju stvarnost mora potražiti u nadosjetilnom. Ako je perspektiva osjetilnog dakle kontradikcija protiv prave stvarnosti, svi odgovori na temeljno pitanje znanja koji se mogu javiti kao kontradikcije zaista bi bili kontradikcije protiv kontradikcije. Na ovaj način, nadišli bi bezuvjetnu valjanost načela kontradikcije i otkrili put prepoznavanja nadosjetilnog. Ipak, brzo bi otkrili da logičko razotkrivanje nadosjetilnog ne vodi do pozitivnih rezultata, već samo do poopćavanja i, konačno, do argumenata suprotstavljenih argumentima.

Međutim, potpuno je drugačije, kada se nadosjetilna činjenica javlja s pozitivnim iskustvenim rezultatima. Tada, na osnovi tih razmišljanja, imamo obilje razloga da se zaokupimo tim rezultatima, jer ćemo tada biti pripremljeni da ih razmatramo s umom koji kroz te rezultate uči bez da bude skrenut općenitim suprotstavljenim argumentima. Zasigurno nećemo raspravljati protiv mogućnosti takvih rezultata za one koji ne poznaju rezultate nadosjetilnog istraživanja i ne žele ih naučiti. Međutim, možda ćemo moći naučiti da izvorna i iskrena duhovna znanost odgovara na vapaj koji filozofija šalje iz cjelokupne svoje prošlosti.

_________________
http://www.4shared.com/dir/9PUKFts2/_online.html


Zadnja izmjena: MonteChristo; uto aug 09, 2016 9:38 pm; ukupno mijenjano 1 put/a.

Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Carl Unger- Steinerova Teozofija & Principi duhovne znanosti
PostPostano: uto aug 09, 2016 9:30 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 764
Lokacija: Split
1

Izvorna duhovna znanost
temeljena na Steinerovoj Teozofiji


Citat:
"Ovu knjigu se ne može čitati na način na koji ljudi obično čitaju knjige danas u ovom dobu. U nekom smislu, njeni čitatelji će se morati probijati kroz svaku stranicu a čak i kroz svaku pojedinu rečenicu na težak način".
— RUDOLF STEINER, predgovor Teozofije


Ove rečenice su za nas dojmljiva propusnica kada se odlučimo zaokupiti s knjigom Teozofija: uvod u duhovne procese u ljudskom životu i u kozmosu. Svaki čitatelj Teozofije će imati doživljaj da ona svoj sadržaj otkriva tek postupno. Štoviše, izvjesno je da će čitatelji samoj knjizi donijeti rezultate svakog novog razumijevanja kroz njihove vlastite napore. U samoj prirodi knjige je to da je nužno, najprije, dopustiti knjizi koja predstavlja izvjestan pogled na svijet da na nas djeluje bez predrasuda, premda za mnoge može biti veoma teško danas da se oslobode sklonosti, posebno u slučaju knjige koja namjerava predstaviti oblasti nadosjetilnog.

Međutim, nakon prvog proučavanja Teozofije bez predrasuda, kada se u više navrata latimo doživljavanja njenih istina, mora slijediti to da prestajemo biti bez preduvjerenja u vezi onih pasusa koji su postali pravo "iskustvo" (u smislu prenesenom od pisca), pošto će upravo ti pasusi formirati osnovu da daljnje prodiranje u knjigu. Iz same knjige ćemo steći, malo po malo, stajalište za njenu prosudbu. To će uvijek biti slučaj, i ne samo za prevladavajući znanstveni način ispitivanja, koji autor eksplicitno proglašava nužnim. Tako, ponekad ćemo se vratiti na prve rečenice i pasuse sa sadržajem cijele knjige u svijesti, i vidjeti ćemo da nam se sam predgovor i uvod obraćaju s posebnom intimnošću kada ih razmatramo pod utjecajem cijelog djela.

Takvo razmatranje predgovora i uvoda zahtijevati će se u onom što slijedi. Zaista, možemo općenito reći da su, u slučaju većine knjiga, predgovor i uvod napisani nakon što je sami esencijalni sadržaj knjige sastavljen, tako da možemo pokazati utjecaj same knjige na njen predgovor i uvod — posebno pošto je takav utjecaj obično proizveden s namjerom. U predgovoru općenito otkrivamo odnos između autora i knjige, a u uvodu, odnos koji autor očekuje od čitatelja. Takve perspektive mogu biti važne čitatelju knjige koja se bavi pogledom na svijet i predlaže da nas uvede u nadčulni svijet! Zar neće čitatelji koji su bili ozbiljni u "ovladavanju vlastitim naporom" moći naći sliku njihovog vlastitog procesa nastajanja ako cijeli sadržaj knjige pokušaju evocirati iz predgovora i uvoda? U tom slučaju, može se razviti sljedeće.

U prvim rečenicama predgovora, autor knjige Teozofija suočava čitatelje s odlukom koju moraju sami donijeti. Neki čitatelji mogu biti među onima koji "vjeruju samo u nepobitnost čulno-opazivog svijeta". Ova knjiga, dakle, nije za njih pisana. Kao alternativa, oni bi mogli biti "zainteresirani za pronalaženje putova koji vode izvan čulno-opazivog svijeta". U svakom slučaju, čitatelj mora pitati: da li ja želim potražiti putove koji vode izvan osjetilnog svijeta? Možemo vidjeti da je mnogo procjene sebe potrebno za odgovoriti na takvo pitanje. Možda će čitatelj ili čitateljica iskušati to pitanje na općeniti način sa slučajem s kojim je sada suočen ili suočena, i pitati će: što me potiče da čitam knjigu koja se, čak i samim naslovom, odnosi na nadosjetilno? U iskrenom propitivanju sebe, neće se stalno biti zadovoljan ukazujući na vanjski, možda naizgled slučajan, poticaj. Međutim, ako zaista tražimo da prodremo kroz sve detalje života do dubljih temelja naše unutarnje prirode, svaki čitatelj će uvidjeti da, u konačnici, na svjetlo izlazi da smo mi zaista "zainteresirani za pronalaženje putova koji vode izvan čulima-opazivog svijeta". Zapravo se može dokazati da je s tom činjenicom suočen svatko tko izvrši takvo propitivanje sebe.

Trebamo pogledati u naše vlastito unutarnje biće ako ćemo naći motive i stvarne uzroke koji su nas na to natjerali. Drugim riječima, skrećemo naš pogled od osjetilnog prema nadosjetilnom koje živi i tka u našem vlastitom unutarnjem biću. Međutim, lako može biti, da autor ove knjiga čitatelje želi dovesti licem u lice s njihovim vlastitim inicijalnim odnosom prema nadosjetilnom podižući im zrcalo i puštajući njima da odluče da li će u njega pogledati ili ne. Čitatelji koji gledaju u njihovo vlastito unutarnje biće već traže "putove koji vode izvan čulno-opazivog svijeta". Štoviše, ako čitatelji možda osjećaju izvjestan užas kada pročitaju riječ nadosjetilno, čak i u naslovu i u prvoj rečenici, može im postati udobnije kada su usmjereni na aspekt nadosjetilnog s kojim bi netko trebao biti barem ponešto upoznat.

Prvi oblik nadosjetilnog koji autor predstavlja čitatelju zahtijeva da odmaknemo naš pogled od "posljedica" (na primjer, od čitanja knjige) i upoznamo "uzroke". Prema tome, ono što slijedi sugerira nadosjetilnu činjenicu: "samo preko znanja o nadosjetilnom naša čulno-opaziva stvarnost dobiva značenje". Ne može se sumnjati da je tranzicija od posljedica do uzroka nešto uistinu praktično"; oni koji pogledaju u njihovo vlastito unutarnje biće neće uvidjeti samo da pitanje vrijednosti i značenja života odjekuje u nama — odnosno, u nadosjetilnom — već također i da motivi za "praktično" djelovanje moraju teći od iznutra.

Ako prema tome vidimo kako, pod poticajem za propitivanja sebe, početak predgovora izgleda kao da teče od čitateljeva unutarnjeg bića, ništa nas ne može omesti da krenemo dalje u daljnja proučavanja u istom duhu.

Tako smo se upoznali s nadosjetilnom činjenicom koja kod čitatelja može igrati ulogu, i stoga neće biti toliko odbojno ako autor knjige govori na svoj vlastiti način o nadosjetilnim činjenicama; da "posvjedoči ... na osnovu osobnih iskustava na ovom polju" pokazuje da će autor prenijeti činjenice. Međutim, da bi se stekao odnos prema nadosjetilnim činjenicama koje će autor predstaviti (koje označavaju nešto drugo nego nadosjetilne činjenice koje će čitatelji naći unutar sebe), "čitatelji će se morati probijati kroz svaku stranicu i čak i svaku pojedinu rečenicu na težak način.... Duhovno znanstvene istine koje knjiga sadrži moraju se doživjeti". U skladu s time, ono što je prenijeto kao nadosjetilne činjenice treba od čitatelja biti doživljeno kao istina. Ovdje, mora se uzeti u obzir sadržaj same knjige ako želimo ispravno shvatiti na što se misli pod doživljaj.

Lako bi se ovdje moglo misliti da autor zahtijeva da čitatelj nadosjetilne činjenice mora doživjeti na isti način na koji ih je sam autor doživio. Mogli bi, možda, pokazati na zadnje poglavlje, "Put do spoznaje", i reći da sadržaj ovakve knjige ima stvarnu vrijednost tek kada smo mi sami prošli put spoznaje i za sebe stekli pogled u nadosjetilne svjetove. Zasigurno, "ovladavanje vlastitim naporom" je konačno steći vezu s putom spoznaje; ali bilo bi čudno ako bi cijela knjiga mogla steći svoju vrijednost samo iz njenog završnog poglavlja. Autor ne može, u predgovoru, imati želju da za čitatelja postavi zahtjev ako je put da se taj zahtjev ispuni naznačen tek u završnom poglavlju. Zasigurno mora postojati drugi način da se nadosjetilne činjenice dožive kao istina. Taj drugi način, dakle, treba potražiti u samoj knjizi; lako može izići na svjetlo da taj drugi način doživljavanja nadosjetilnih činjenica kao istinu mora biti prakticiran, jer to pruža neophodan preduvjet na kojem možemo potražiti vrstu iskustva raspravljenu u završnom poglavlju.

Međutim, pomicanje naše pažnje od posljedica na uzroke, ima još i dodatni značaj. Kada tražimo uzroke izvjesnih posljedica koje su nam dane kao činjenice, to je uistinu znanstvena perspektiva, koja "uopće ne smije biti u proturječju" u autorovom izlaganju. Tako u samoj knjizi možemo vidjeti kako će se izvorno znanstveni duh povezati s činjenicama. Kao dodatak tome, biti ćemo odvedeni čak i dalje razmišljajući o odnosu između činjenica s kojima smo suočeni kao s posljedicama i njihovih uzroka, koje bi trebali potražiti u izvorno znanstvenom duhu. Pretpostavljajući da smo s izvjesnim činjenicama suočeni u svim područjima, istinski znanstveni duh će ih vidjeti kao posljedice i potražiti njihove uzroke. Izići će na svjetlo da se ti uzroci, kada su otkriveni kao činjenice, mogu d druge strane gledati kao posljedice drugih uzroka, tako da znanstveno istraživanje napreduje od uzroka do uzroka, od pitanja do pitanja. To je smjer koji se, kao znanstveno stremljenje, kreće u smjeru suprotnom od smjera evolucije pojave. Ako tijek evolucije svijeta smatramo kao progresivno napredovanje u vremenu, znanstveno istraživanje se mora kretati natrag u vremenu da bi došlo do prvobitnih temelja egzistencije. Usmjeriti znanstveno istraživanje prema budućnosti postaje prikladno tek kada je u nekom području pronađen određeni "elementarni nivo". Međutim, pitanje koje će se pitati na svakom stupnju može se pojaviti jedino od susjednog odgovora koji je prethodio. Drugim riječima, "samo kroz razumijevanje tih elementarnih stupnjeva možemo naučiti kako postaviti pitanje više vrste".

Dakle, cijeli sadržaj predgovora, kako je predstavljen u prvom izdanju knjige, može dobiti svoj oblik od samo-propitivanja čitateljeve vlastite unutarnje prirode. Naša proučavanja uglavnom slijede tekst prvog izdanja, premda će biti prilike da iskoristimo supstancu pasusa dodanih u kasnijim izdanjima. Moguće je steći poseban odnos prema ovim proširenjima i komentarima jednom kada uspijemo pokazati da se njihova esencija može naći između linija kod prvog izdanja. Kod takvih dodatnih pasusa možemo naći potvrdu za mnoge rezultate "ovladavanja našim vlastitim trudom" i pomoć da se još više udubimo u sadržaj knjige.

_________________
http://www.4shared.com/dir/9PUKFts2/_online.html


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Carl Unger- Steinerova Teozofija & Principi duhovne znanosti
PostPostano: ned aug 14, 2016 3:39 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 764
Lokacija: Split
2

Duhovni učitelj i učenik


Jednom kada shvatimo da sadržaj uvoda pritišće na nas od izvana — kao stimulans za samo propitivanje — ali da pojedini pasusi predstavljaju činjenice naše vlastite unutarnje prirode, koje već postoje i trebaju samo našu pažnju na njih usmjerenu, to za nas može postati stvar od velikog značaja. Najprije, čitatelji mogu stvarno doživjeti, čak i u predgovoru, snagu koju knjiga može probuditi; ona upućuje izazov našoj unutarnjoj prirodi, i mi ćemo moći odlučiti da se povjerimo autorovu vođenju, koji u predgovoru piše samo ono što može odjeknuti u unutarnjoj prirodi samih čitatelja i svakog pojedinog ljudskog bića. Čitatelji tako sebe nađu u suglasju s njihovim vlastitim unutarnjim bićem, i taj osjećaj suglasja ukazuje na osjećaj njihove vlastite slobode u odnosu na knjigu. Upravo to je posebno izraženo u predgovoru; ne samo da će dati punu slobodu čitateljima, već će je zapravo za njih stvoriti. Tako se referenca na autorovu Filozofiju duhovne aktivnosti pojavljuje u posebnom svjetlu.

Kod Filozofije duhovne aktivnosti, poglavlje I, (namijenjeno kao predgovor), za razliku od Fichte-ove namjere u Pokušaju da se čitatelja prisili da shvati, nalazimo: "Danas nikog ne treba primoravati da shvati. Mi ne zahtijevamo ni prepoznavanje niti slaganje od onih koji do dane prosudbe nisu vođeni njihovim vlastitim konkretnim, individualnim potrebama". Takvo raspoloženje, kojem je posvećena Filozofija duhovne aktivnosti, nalazimo predivno predstavljeno u predgovoru knjige koju sada razmatramo. Stoga kada autor obeća, takoreći, u predgovoru, da poštuje čitateljevu slobodu, i čitatelj može slično odgovoriti usvajajući stav da netko "ne treba biti primoran da shvati, već da želi shvatiti".

Ako je predgovor tako postao nešto što iznutra pripada nama osobno, pogled na predgovor kao cjelinu će pokazati da moramo uzeti u obzir ono što se pojavilo u nama. Dok tako radimo općenitu procjenu, impresionirati će nas činjenica da nas svaki pasus suočava s kontrastom — osjetilno i nadosjetilno; uzrok i posljedica; autorovo iskustvo i čitateljevo iskustvo; obično čitanje i čitanje u ovom slučaju; obična znanost i prava znanost; filozofija i teozofija; konačna istina i početno propitivanje. Korisno je usvojiti pogled s referencom na ovakve kontraste. Osjećamo duševne potrebe koje su dugo mogle biti uspavane iznutra stimulirane, ali koje sada pokazuju da smo individue koje traže izlaze iz osjetilnog svijeta. Kada duša osjeća ovakve kontraste, mi žudimo za znanjem. Autor zaista želi susresti takvu žudnju, ali to može samo kada sami čitatelji pokažu da imaju potrebu nove spoznaje. Čitatelji čija unutarnja priroda odgovara na izazov autora razumjeti će "da je kultiviranje nadosjetilnog znanja nužnost našeg vremena". Međutim, činjenica, da su spomenuti kontrasti zaista prisutni pokazuje da se zbog suvremenog načina mišljenja događa da je "ono što mnogi ljudi danas nedvosmisleno odbijaju, upravo to što im najhitnije treba". Oni koji iskreno žude osjećati će se potaknuti da revidiraju njihove navike mišljenja.

Takvim se razmišljanjima bavilo u dodatnim pasusima predgovora kod kasnijih izdanja. Da bi jasno vidjeli zahtjeve koji čitatelji mogu sebi postaviti preko njihove vlastite odluke, preko unutarnje slobode, moramo sebe smjestiti u središnju točku predgovora, gdje se takvi zahtjevi javljaju, i od tuda moramo imati naš vlastiti pregled.

"Istine knjige moraju se doživjeti". Za to, pridonijeti mora ovladavanje kroz čitateljeve vlastite napore . Međutim, ono što treba doživjeti kao istinu sastoji se od nadosjetilnih činjenica, koje čitatelju trebaju doći kao nešto novo u usporedbi s onim što netko već prepoznaje kao nadosjetilno kroz propitivanje sebe. Što se mislilo pod doživljavanjem istine? Da li smo, dakle, mi već sposobni osjetilne činjenice doživjeti kao istine? Zasigurno, to je svrha "izvornog istraživačkog duha". Ipak, moramo potražiti odgovor na pitanje inherentno teoriji spoznaje: kako su činjenice doživljene kao istina? Tada upoznajemo obrnuto pitanje, koje je toliko važno za istinsko ponašanje u životu — zaista, pitanje s kojim se na nezavisan način bavilo u Filozofiji duhovne aktivnosti: kako bi istine koje doživimo trebale biti transformirane u činjenice?

Pregled predgovora Teozofije pokazuje da je neophodno steći perspektivu u odnosu na dva zahtjeva i da je sve dugo s time povezano. Najprije, moramo unutar sebe uspostaviti krajnju jasnoću prema načinu na koji autor nudi nadosjetilne činjenice — na koji način autora razlikovati od znanstvenika koji istražuje osjetilne činjenice. Drugo, mi sami moramo jasno razumjeti značaj doživljavanja činjenica kao istinu.

Vidjeti ćemo kako autor postupno udovoljava tim zahtjevima. Karl Rosenkranz, u svojoj knjizi Logika, kratki pasus posvećuje "hermeneutici", umjetnosti interpretacije. On piše, "Interpretator u reprodukciji mora, još jednom, takoreći, stvoriti samu stvar. Ovdje je izražen ideal kojeg nije lako postići. Međutim, čak i da bi se pristupilo tom idealu biti će neophodno da "hermeneutik" zapravo najprije vlastitim naporom dosegne do same jezgre djela kojim se bavi. Tek tada može biti moguće cijelu stvar u sebi ponovno izgraditi od jezgre prema vani, tako da svaki pasus dobiva svoju odgovarajuću vrijednost".

Stoga ćemo, prvo pokušati ogoliti esencijalni sadržaj uvoda knjige Teozofija, prije nego možemo nastaviti praviti je svojom ovladavajući pojedinim rečenicama kroz naše vlastite napore. Drugim riječima, moramo steći jasno razumijevanje u vezi stvarnog sadržaja misli u uvodu, bez obzira da li se s njime slažemo ili ne.

Ovdje možemo nastaviti metodički stvarajući od uvoda sažetak ogoljenog tijeka misli. Da bi čak i preciznije dokučili sadržaj, više ne trebamo original već možemo primijeniti naš vlastiti sažetak. Trebali bi pronaći da, između misli, slijedeći jedna drugu u nisu sažetaka, da se otkrivaju još i daljnji odnosi — odnosno, sada možemo nastaviti sa sažetkom kao što smo u početku s doslovnim sadržajem uvoda, možemo napraviti sažetak od sažetka i tako doći do još većeg sažimanja. Na taj način možemo nastaviti sve dok ono što je apsolutno esencijalno nemamo zgusnuto u jednoj rečenici i, konačno, u jednom konceptu. Očekuje se da će koncept, dobiven kroz frakcijsku destilaciju, baciti blještavo svjetlo na cijelu kompoziciju. Tada možemo dati adekvatan i kratak odgovor na naše pitanje: što je predstavljeno u uvodu? Iz tog procesa proizlazi sljedeće.

Prvi sažetak (u deset rečenica)

Fichte onog tko govori o višim stvarima egzistencije uspoređuje s osobom koja ima oči ali se miješa s onima koji su rođeni slijepi. Međutim, pošto duhovne oči svih koji to žele mogu biti otvorene, vidovnjaci svih vremena govore o "skrivenoj" mudrosti. Oni koji to mogu direktno doživjeti za to ne trebaju dokaz, ali istražitelji viših istina moraju se obraćati svim ljudskim bićima, koja imaju različite nivoe razumijevanja. Oni se stoga obraćaju osjećaju kroz koji snaga istine zahvaća ljudska bića i u kojem snaga naposljetku otvara oči duha. Erudicija nije preduvjet već prepreka ako vodi do stvaranja predrasuda. Stoga, da bi se proširila ograničenja spoznaje za obično ljudsko biće, treba proći proces razvoja; rezultati višeg istraživanja tada se mogu shvatiti preko zdravog mišljenja. Međutim, da bi se bilo učitelj u vezi tih viših oblasti egzistencije, to naravno, traži znanstveno znanje upravo u tim oblastima — otuda, veoma velika odgovornost je onih koji su duhovno upućeni. Ipak, iz tog razloga, nitko ne bi trebao biti odvraćan od bavljenja s onim najuzvišenijim na koje netko može podići svoj pogled s Teozofijom.

Drugi sažetak (u pet rečenica)

Dok su obična ljudska bića slijepa prema duhu, postoji — za sve koji to zaista žele — mogućnost da oko duha bude otvoreno. Na svakom stupnju razumijevanja, duhovnim oblastima možemo pristupiti preko osjećaja za istinu. Samo oni koji su duhovno razvijeni mogu percipirati duhovne svjetove, ali racionalna misao može dokučiti ono što duhovni istražitelj prenosi iz tih oblasti. Da se percipira duhovno nije potrebna nikakva erudicija, ali da bi se bilo duhovni istražitelj potrebno je da vidovnjak ovlada duhovnom znanošću. Kroz duhovni poziv, duhovni istražitelj je predodređen da postane duhovni učitelj.

Treći sažetak (u tri rečenice)

Autor knjige i njeni čitatelji dovedeni su licem u lice. Duhovni vidovnjak kroz duhovnu znanost postaje duhovni istražitelj a time što je duhovno upućen postaje duhovni učitelj. Da bi postao duhovni učenik, čitatelju je potrebno mišljenje bez predrasuda, vitalni osjećaj za istinu, i dobra volja.

Četvrti sažetak (u jednoj rečenici)

Duhovni učitelj, koji ispunjava ta tri preduvjeta, za duhovnog učenika mora postaviti tri zahtjeva.

Peti sažetak (u jednom konceptu)

Odnos između duhovnog učitelja i učenika.


Sada možemo odgovoriti na pitanje: što je predstavljeno u uvodu? On predstavlja odnos između duhovnog učitelja i učenika. Na prvi pogled, nije jasno da je zapravo to esencijalni sadržaj. Jasno je, međutim, da takav nalaz baca posebno svjetlo na svaki pasus i rečenicu uvoda. Čitatelji će sami za sebe morati odlučiti žele li postati studenti knjige u smislu predstavljenom u uvodu. Takva odluka mora se temeljiti na tome što je to što je uvod postao za čitatelja, ako je uvod prilagođen da uobliči svoj sadržaj iz unutarnje prirode čitatelja, shvaća se da ono što izgleda kao zahtjev za učenika od duhovnog učitelja može vrijediti samo za čitatelje koji odluče, iz slobodne volje, postati studenti knjige. Sada, ipak po prvi puta, vrijedi krenuti od ukupnog sadržaja uvoda do prodiranja u njegove pojedine pasuse i rečenice. Pošto se naša odluka u pogledu cijele knjige može pojaviti upravo ovdje, moramo pridružiti maksimalnu jasnost, ili prosudbu, tom zadatku.

_________________
http://www.4shared.com/dir/9PUKFts2/_online.html


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Carl Unger- Steinerova Teozofija & Principi duhovne znanosti
PostPostano: ned aug 21, 2016 6:52 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 764
Lokacija: Split
3

Esencijalna priroda ljudskog bića


Rudolf Steiner započinje svoje karakteristično istraživanje ljudskog bića. On ne predstavlja teorije u koje se moramo probiti već uzima u obzir normalna ljudska bića s jednostavnim ali zdravim razumom, puštajući ih, takoreći, da nađu vlastiti put od onuda gdje jesu. To je nešto što primjećujemo u svim spisima Rudolfa Steinera; on se uvijek povezuje sa sadašnjošću i, krećući od onoga što smo danas, traži put do onoga što je udaljeno. Tako, uvijek ostajemo povezani s onim što već razumijemo i uvijek možemo naći naš put natrag.

Citat od Goethea odmah nas vodi u prirodu ljudskog bića. On nam pokazuje kako smo sa svijetom povezani na trostruki način. Mi percipiramo svijet oko nas; od njega primamo utiske; i o njemu stječemo znanje. Rudolf Steiner to opisuje ovako: ljudska bića svijet nalaze kao danu činjenicu; ona od svijeta čine stvar osobnog interesa za sebe; i znanje o svijetu je cilj prema kojem ljudska bića streme.

Rudolf Steiner uvodi sliku hoda preko livade, i iz tog razmišljanja, shvatljivom veoma jednostavnom mišlju, izvlači važnu stavku spoznaje — da esencijalna priroda ljudskih bića posjeduje tri aspekta. On ta tri aspekta naziva tijelo, duša i duh, ali od nas traži da tim izrazima ne dodjeljujemo nikakvo unaprijed smišljeno značenje. Samo činjenica da su ljudska bića povezana sa svijetom na trostruki način vodi do izbora samih definicija.

Tako u potpunosti ostajemo unutar svakodnevnog svijeta; međutim, u međuvremenu, u nama se već pojavilo nešto što može izvan tog svijeta — znanje da su ljudska bića sa svijetom povezana na trostruki način. Tu je opis onog što Rudolf Steiner naziva tijelo, duša, i duh. Tijelo je ono što možemo percipirati našim osjetilima, kao i bilo koji objekt vanjskog svijeta. S druge strane, naša duševna egzistencija je naš vlastiti svijet, nedostupan osjetilnom promatranju. Preko duha, međutim, vanjski svijet nam se manifestira na drugačiji način; znanje koje duh unosi je nezavisno od naših emocija duše, bilo zadovoljstva ili nezadovoljstva. Steiner nudi ovaj primjer, "Kada pogledamo gore na zvjezdano nebo, duševni doživljaj ushita pripada nama, ali vječni zakoni zvijezda, koje možemo dohvatiti u misli i u duhu, ne pripadaju nama. Oni pripadaju zvijezdama".

"Dakle kao ljudska bića mi smo stanovnici tri svijeta". Ovdje vidimo očigledan ali važan zaključak. Ljudska bića svijet dohvaćaju na trostruki način — odnosno, svijet nam nudi tri aspekta, i u tom smislu moramo govoriti o tri svijeta. Prvo, svijet koji se može opažati pomoću tijela; drugo, drugi svijet koji gradimo za sebe pomoću naše vlastit duše; i treće, svijet koji nam je otkriven kroz naš duh.

Tjelesna priroda ljudskog bića

Ljudsko tijelo moramo promatrati kao što bi i minerale, biljke, i životinje — odnosno, preko naših tjelesnih osjetila. Jasno je da je ljudsko tijelo izgrađeno od supstanci vanjskog svijeta, baš kao što su to tijela minerala, biljaka, i životinja. Ipak, ta tijela su sva diferencirana u njihovoj strukturi. Naše mineralno tijelo je, na primjer, potpuno različito od onog od biljaka, koje prima hranu, raste, i reproducira se. Životinja je, kao dodatak tim funkcijama, sposobna i za druge aktivnosti; pravi pokrete i kreće se od mjesta do mjesta. Njeno tijelo, stoga, mora biti organizirano drugačije od onog od biljke da bi te funkcije bile moguće.

Vidimo, dakle, da su oblici egzistencije i vrste aktivnosti egzistencije kod minerala, biljaka, i životinja izraženi u njihovoj konstrukciji, ili formi. Kao posljedica toga, možemo reći, da kroz suprotnosti, možemo izvući zaključke o obliku egzistencije predstavljene kod minerala, biljaka, i životinja na osnovu njihove konstrukcije.

Mnogo važnosti je pridavano činjenici da ljudsko tijelo pokazuje karakteristične razlike u usporedbi s onim od životinje, koje je najbliže ljudskom biću — odnosno, strukturi mozga. Tako ljudsko tijelo ne samo da se podudara s tri oblika egzistencije — mineralnom, biljnom i životinjskom — već također u slučaju ljudskog tijela, čak i kada ispred nas leži kao leš, opažamo nešto što nas prisiljava da pretpostavimo četvrti oblik egzistencije, poseban ljudski oblik.

Duševna priroda ljudskog bića

Karakteristika duše je život koji pripada samoj duši. U trenutku kada bilo što strano ili vanjsko uđe u ljudski duševni entitet to postaje osobna stvar. To je točno čak i za najjednostavniju senzaciju. Kada su nervi ekstremiteta stimulirani i taj stimulans provode do mozga, to je jednostavan životni proces. Jednom kada je taj stimulans razložen u senzaciju crvene boje, postao je dio unutarnjeg života i pripada duši. Ta senzacija vodi do zadovoljstva ili do nezadovoljstva, opet prirodom koja pripada duši, najčistijem unutarnjem životu ljudskog bića. Sada je dodana volja, koja opet pripada nečijem vlastitom životu, koji teče vani u svijet i utiskuje sebe na vanjski svijet.

Senzacija, osjećaj, i volja — ljudski duševni entitet funkcionira na trostruki način. Na aktivnost je stimuliran vanjskim svijetom, dok tjelesnost igra ulogu posrednika. Tijelo tako postaje dublji sloj duše.

Duhovna priroda ljudskog bića

Prva dva poglavlja bavila su se našim ljudskim odnosom prema svijetu — najprije, kao danoj činjenici i, drugo, kao nešto što nas se tiče osobno. Sada uzmite u obzir cilj prema kojem mi kao ljudska bića stremimo: znanje. Za taj cilj, moramo ukazati na aktivnost koja nam omogućuje da naš duševni život podignemo iznad puke zavisnosti od čulnih utisaka: aktivnost mišljenja. Preko mišljenja mi spoznajemo stvari i reguliramo naše ponašanje. Tako i mišljenje, također, isto kao i naša tjelesna priroda, utječe na naš duševni element. Duševni element egzistira između naše tjelesne prirode i našeg mišljenja, ili duhovne prirode. Ljudska bića su nužnošću podčinjena zakonima njihove tjelesne prirode; ljudska bića se dobrovoljno podčinjavaju zakonima mišljenja.

Tako možemo utvrditi da, kada razmatramo posredovanje vanjskog svijeta aktivnošću životom prožetih osjetilnih organa, da imamo posla s nečim povezanim s tijelom; ali u trenutku kada ono što je dovedeno unutar nas vodi do senzacije, započinje duševni element. Nadalje, gdje ljudska bića uvode zakone mišljenja, koje za nas stvara znanje o stvarima i naš život dovodi u racionalnu harmoniju, započinje duhovno. Osnova za duhovno je psihičko, jer mjera u kojoj se duh može manifestirati u ljudskom biću zavisi od senzacija i osjećaja, našeg vlastitog života.

_________________
http://www.4shared.com/dir/9PUKFts2/_online.html


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Carl Unger- Steinerova Teozofija & Principi duhovne znanosti
PostPostano: čet sep 01, 2016 6:54 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 764
Lokacija: Split
4

Tijelo, duša, i duh


U prvom poglavlju smo vidjeli da nas konstrukcija ljudskog mozga sili da poprimimo specifičnu ljudsku formu egzistencije. Međutim, posebna aktivnost te forme egzistencije nije navedena, ali sada znamo što je to; to je aktivnost mišljenja, a mozak je fizički instrument za to, baš kao i što je oko za gledanje. O tijelu smo rekli da se sastoji od supstanci vanjskog svijeta. Sada vidimo da su te supstance uređene na takav način da služe manifestaciji misli. Drugim riječima, fizičko tijelo je mineralna struktura uređena u odnosu na misleći duh.

Međutim, to nije cjelokupna priroda tijela. Ono što smo do sada otkrili prisutno je također i u lešu, ali mi istražujemo prirodu živog ljudskog tijela, koje uzima prehranu, raste, i reproducira sebe. Stoga, mora sadržavati silu koja pobuđuje takve pojave — aspekte koji u temelju čine razliku između živog tijela i leša. Takvu silu ćemo nazvati "životna sila", pošto unosi život u beživotne minerale. Dodatno, moramo je također zvati silom koja proizvodi i održava vrste, jer ta sila dovodi i podržava konkretan karakter koji pripada svakom živom stvorenju. Da je to točno vidimo promatrajući čak i najjednostavniju biljku. Žir će, dajući mu odgovarajuće uvjete, postati stablo, ali samo hrast; specifični karakter je prenesen. Štoviše, on je podržavan; premda se supstance mogu promijeniti, hrast uvijek ostaje hrast. Kruh koji jedemo pripojen je našem tijelu preko te sile na takav način da tijelo ne mijenja svoj esencijalni, specifični karakter, već je on održavan. Tjelesnost se, dakle, ne sastoji samo od supstanci iz vanjskog svijeta oko nas, već također uključuje i životnu silu koja formira vrste.

Činjenicu da tu silu mi ne percipiramo s našim osjetilima lako je razumjeti; mi možemo percipirati samo specifične pojave za koje posjedujemo osjetilni organ; bez oka ne percipiramo svjetlo. Ljudska bića nemaju osjetilni organ za percipiranje sila. Slično, mi ne percipiramo elektricitet već samo njegove fizičke manifestacije (udar ili svjetlo), za koje posjedujemo organe. Zamislite osobu koja ima osjetilo za percipiranje životnih sila i za koju je takva sila nešto stvarno kao što je za nas stol ili sjedalica. Takva osoba bi tu silu mogla promatrati dok kontinuirano djeluje u biljci i ne bi razmatrala specifičnu prirodu biljke apstraktno već kao da ima supstancu.

Ezoterijski istraživači zapravo imaju takvo osjetilo. Mi smo preko mišljenja upoznali ono što su oni vidjeli; u svakoj biljci, svakoj životinji, svakom ljudskom biću ezoterijski istraživači percipiraju dvostruku formu ispunjenu životom; zovemo je etersko (ili životno) tijelo. Vidimo da etersko tijelo transformira strukturu fizičkog tijela u organizam ispunjen životom; u tom smislu, mi živimo život biljke.

Međutim, utisci iz vanjskog svijeta nisu samo preneseni ljudskim bićima; oni postaju unutarnje iskustvo. Vidimo da, da bi se izazvala senzacija, eterskom tijelu nešto mora biti dodano. Etersko tijelo posreduje životnu silu. Biljke, čija priroda ne uključuje ništa izvan fizičkog i eterskog tijela, nemaju senzacija. Član ljudskog bića koji na utiske iz vanjskog svijeta odgovara senzacijama je duša osjećaja. To za vidovnjaka nije apstraktno već stvarno i viđeno. Naravno, aktivnost duše osjećaja zavisi o eterskom i fizičkom tijelu, pošto ona buja na onom što joj oni donose. Aktivnost duše osjećaja je stoga ograničena od tjelesnosti.

Sada pokušajmo formirati sliku onog na što je Rudolf Steiner mislio sa duševno (osjećajno) tijelo. To će bacit više svjetla na etersko tijelo i dušu osjećaja. U eterskom tijelu, aktivna je sila koja supstance i materijale fizičkog tijela sprječava da slijede kemijske i fizičke zakone kojima su podložni njihovom prirodom kao minerali. Drugim riječima, etersko tijelo vodi neprekidnu borbu protiv odumiranja fizičkog tijela. Preko eterskog tijela, biljni princip, koji je formativan, udružen je s bezobličnim, mineralnim principom. U fizičkom tijelu, taj formativni princip je izražen u ćelijama. Za održavanje forme čak i tipičan primjer imamo u ćelijama. Struktura ćelije je fizički predstavnik eterskog tijela.

Sada moramo razmotriti esencijalnu karakteristiku kroz koju je sve "animalno" po prirodi diferencirano od prirode biljke. Nasuprot biljkama, koje nemaju drugog kvaliteta izvan formativnog principa, životinje posjeduju unutarnji život. Unutarnji život životinja ima duševnu kvalitetu, ali da bi je manifestirao treba tjelesni element — duševno tijelo. Sila duševnog tijela uređuje biljkolike ćelije tako da one postaju nervi i, kao takve, formiraju osjetilne organe. Gdjegod su prisutni nervi, senzacija je moguća. Cijelo fizičko tijelo je isprepleteno nervima, tako da ono postaje veliki aparatus nerva i senzacija. Sila duševnog tijela nam tako daje pristup vanjskom životu preko osjetilnih organa. Možemo reći da je potencijal za senzaciju u duševnom tijelu, ali da se taj potencijal može aktualizirati samo kroz duhovni element iza duševnog tijela kao primatelja. Taj duhovni element je naše duhovno biće, koji živi kao duša osjećaja. To aktualno duhovno biće koje posjedujemo obično se naziva "Ja". Međutim, razmatramo li preciznije, taj izraz nije pogodan na ovom stupnju, jer tek kada duhovni element živi kao duša svijesti on je "Ja". (O tome ćemo kasnije.) Duševno tijelo i duša osjećaja čine jedinstvo unutar ljudskog bića.

Ako ljudska bića ne bi obuhvaćala ništa izvan duše osjećaja, mi se ne bi mogli uzdići iznad životinje. Životinje njihove instinkte i apetite slijede slijepo; njihove aktivnosti su instinktivna otpuštanja koja slijede senzacije. Ljudska bića, međutim, mogu iskušati i vagati senzacije prije djelovanja. Kroz udruživanje mišljenja sa senzacijom, nastala aktivnost je svjesno usmjerena prema cilju. Mišljenje donosi jasnoću s obzirom na vanjski svijet i pomaže nam da zadovoljimo naše impulse svjesno. Rudolf Steiner pokazuje kako gotovo sve u modernoj kulturi služi da zadovolji potrebe duše osjećaja.

Zanimljivo je pročitati što je rečeno u odnosu na tu činjenicu u prvom broju Lucifera. Vidimo da duša osjećaja počinje slijediti druge zakone jednom kada je prožeta silom misli — zaista, zakone koji su različiti po njihovoj stvarnoj prirodi. Tako, duševni život postaje nešto više. Utoliko je to duša osjećaja uslužena od mišljenja, Rudolf Steiner je zove razumska, ili duša intelekta.

_________________
http://www.4shared.com/dir/9PUKFts2/_online.html


Zadnja izmjena: MonteChristo; čet nov 03, 2016 8:41 pm; ukupno mijenjano 1 put/a.

Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Carl Unger- Steinerova Teozofija & Principi duhovne znanosti
PostPostano: pon sep 19, 2016 3:15 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 764
Lokacija: Split
5

Manas, Budhi, i Atma




Premda smo vidjeli da ljudska bića mišljenje inicijalno koriste da zadovolje njihove vlastite potrebe — odnosno, u svrhu podizanja nivoa nečijeg vlastitog života — ipak, to mišljenje vodi izvan granica nečijeg osobnog života. Razmotrite što se zapravo događa kada naše mišljenje stavimo u službu naših nižih potreba. Pronalazimo, na primjer, brodove, željeznicu, i tako dalje; kao što smo vidjeli, sve je to stvoreno da služi samo nižim ljudskim potrebama. Da bi izumili brodove, željeznicu, i tako dalje, najprije moramo napraviti nešto drugo; moramo razumjeti zakone prirode. Te zakone moramo poznavati prije nego napravimo to da nam služe; sve to znači učiniti sile prirode pogodnim da nam služe.

Međutim, počevši shvaćati sile prirode, ljudi čine nešto što vodi izvan njihovih vlastitih života. Nešto slično je sugerirano i u primjeru o zvjezdanim nebesima. Stoga, bilo da se misli bave kretanjima zvijezda ili nečim drugim, znanje nije povezano samo s našim vlastitim dušama, već također ima i nezavisan značaj. Rudolf Steiner naglašava činjenicu da je sklad između zakona mišljenja i kozmičkog poretka samorazumljivo uvjerenje za ljudski um, i, štoviše, da kroz taj sklad ljudi upoznaju vlastito biće. To je očigledno, pošto samo kada taj sklad postoji znanje koje steknemo preko mišljenja može za nas imati ikakvu vrijednost.

Shvatiti istinu težimo kada pokušamo doći do zaključaka o prirodi pojave. Za razliku od duševnog života i osjećaja u duši pojedinca, istine su vječne. Istina je jedinstveni cilj za svakog, bez obzira koliko mogu biti različite emocije njihovih duša. To je također točno za sve što je istinski dobro; to, također, ima nezavisnu prirodu, van utjecaja osobne emocije. Stoga, kada nas mišljenje koje najprije služi nižim potrebama vodi do istinitog i dobrog, ono dušu ujedinjuje s nečim vječnim. Sva istina i dobrota koju duša u sebi može nositi je besmrtna.

Duša osjećaja, utoliko što joj je služilo mišljenje, nazvana je "razumska duša". Dio razumske duše koju istinito i dobro (vječno) osvjetljava označen je "duša svijesti". Nadalje, one nisu apstrakcije za one koji posjeduju moć "viđenja". Oni "vide" kako pojedine forme međusobno prodiru jedna u drugu; kako se razumska duša širi izvan duše osjećaja; kako se duša svijesti, sa svoje strane, širi izvan razumske duše. Ono što nazivamo "ljudska aura" sastoji se od tih formi.

"Ja" - biće

Mogli bi lako biti u iskušenju da "Ja" smatramo desetim članom ljudskog bića; ako ne ništa, većini ljudi je nejasno kako bi ga trebali klasificirati. Posebno treba naglasiti da "Ja" nije odvojeno od ostalih članova; radije, ono obuhvaća različite članove ljudskog bića, i duše i duha, utoliko što su oni evoluirali, i s njima je jedno. To će postati jasnije iz sljedećeg objašnjenja.

Razmatrali smo kako se "Ja" ujedinjuje s duševnim tijelom i tako radi kao duša osjećaja. Njena aktivnost uključuje ovo: sve dovedeno u dušu izvana preko tijela kao impresije unutar nas se osjeća kao nešto što pripada nama. "Ja", kao duša osjećaja, sa senzacijama odgovara na stimulans koji joj je prenesen. Međutim, mora se napomenuti da je to točno jedino dok je stimulans prisutan; jednom kada stimulans prestane, senzacija nestaje.

Kada duhovna moć "Ja" počinje senzaciji davati trajanje — kada kroz svoju aktivnost senzacije skrućuje tako da one postaju mentalne slike — ta duhovna moć ne može svoj život izraziti jedino kao senzaciju; ona također postaje sila sjedinjavanja općenito nazvana snaga misli. Ta aktivnost duhovne moći "Ja" je esencijalno različita od onog što je izraženo u senzaciji. Gdje se pojavljuju mentalne slike (dakle gdje postoji pamćenje), za nekog također postoji mogućnost ponovnog evociranja duhovnog sadržaja. U senzacijama, duhovna moć "Ja" ostaje pasivna; ona je primatelj dovedenog joj stimulansa. Međutim, kao kombinirana snaga ona izvlači iz svojih vlastitih dubina; postaje aktivna — zaista, kreativno aktivna.

Kao posljedica, ta aktivnost je pripisana posebnoj oblasti duše. Dio duše koji samo prima senzacije nazivamo duša osjećaja; misleću dušu nazivamo razumska duša. Rezultati te kombinirajuće snage "Ja" dani su nam u tehnološkim postignućima kao što je željeznica, telegraf, i tako dalje. Ta kombinirajuća snaga, međutim, radi samo kao priprema za činjenicu da ono ("Ja"-biće, koje je postalo apstraktno u mišljenju) zna kako diferencirati svoju vlastitu aktivnost od svega drugog. Ono sebe usmjerava prema stvarima i tako stječe svijest o tim stvarima; sebe usmjerava prema sebi, prema svojoj vlastitoj aktivnosti, i tako stječe samosvijest. Tek kroz ovu posljednju aktivnost "Ja"-svijest je potpuno postignuta. Sada vidimo da sve što smo do sada nazivali duhovna moć "Ja" još ne zaslužuje to imenovanje; izraz "Ja" odnosi se na tu moć samo na ovom stupnju. Kada snaga duše tako postaje svjesna svog vlastitog duhovnog bića, ili "Ja" bića, unutar duše počinje sijati ono vječno. Sve unutar duše što ima karakter vječnog shvaćeno je kao "duša svijesti".

Vidimo da "Ja" stječe svijest o sebi — odnosno, prepoznaje sebe kao duh od duha. "Ja" tako raste izvan onog što je do tada bila njegova standardna mjera, uzdižući se iznad "svoje vlastite" sfere. Kod duše svijesti standard "vlastite mjere" ostaje, ali "Ja" sada savladava sebe; ono više ne mjeri po sebi, već po onom što spoznaje. Stoga u Teozofiji čitamo: ".... ali "Ja" se predaje duhu da bi od njega bilo ispunjeno". "Ja" se izlijeva preko duhovnog svijeta, kojeg poznaje. Preko te predaje duhovnom svijetu, postiže početak intuicije. Upravo kao što je manifestacija fizičkog nazvana senzacija, Rudolf Steiner je na isti način otkrivenje duhovnog nazvao intuicija. Štoviše, sve što iz duhovnog svijeta prodire u ljudsko biće mora se manifestirati kroz "Ja". Tu dolazi do nečega što je slično promjeni pomoću koje ono što je tjelesno, preko duševnog tijela, postaje tjelesni organ percepcije. Tu "Ja", koje je prije živjelo kao duša, postaje organ preko kojeg duhovni svijet otvara sebe. "Ja" koje tako živi kao organ intuicije, spoznajući sebe kao duh, nazvano je duh sam.

Može se dodati mnogo toga onom što je Rudolf Steiner rekao o budhi i atma. Jer ti uzvišeni članovi ljudskog bića, koji će se steći tek u dalekoj budućnosti, ne mogu se učiniti dostupnijima našem razumijevanju bez opasnosti da se evociraju materijalističke slike.

Možemo reći da fizičko tijelo egzistira kao prvobitna forma u misli božanstva i u duhovnom svijetu je manifestirano kao atma, ili duhovno tijelo. Samo oni koji participiraju na nivou božanstva mogu o njemu davati izjave. Budhi, ili životni duh, ime je dano mediju preko kojeg duhovna prvobitna forma postaje živo biće. Budhi, duhovna životna sila, radi u "Ja" kao nesvjesna, ali koja traži cilj, sila koja "Ja" podiže od nesvjesnog do samosvijesti. Kada unutar ljudskog bića ta sila postaje svjesna njene vječne i božanske prirode, postaje sredstvo za dovođenje prvobitne forme duhovnog tijela (atma) do duhovne manifestacije.

_________________
http://www.4shared.com/dir/9PUKFts2/_online.html


Zadnja izmjena: MonteChristo; čet nov 03, 2016 8:41 pm; ukupno mijenjano 1 put/a.

Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Carl Unger- Steinerova Teozofija & Principi duhovne znanosti
PostPostano: pon okt 17, 2016 8:37 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 764
Lokacija: Split
6

Ponovno utjelovljenje duha i sudbine


Duša je posrednik između tijela i duha, između sadašnjeg trenutka i vječnosti. Ona prolazne senzacije tijela sažima u koncepte, i tim konceptima preko memorije daje stalnost, tako pristupajući duhovno vječnom. Kroz aktivnost, ona vječno utiskuje u prolazno. Svaka aktivnost dobiva stalnost, pošto mijenja okolni svijet i tako uzrokuje posljedice koje sa svoje strane postaju uzroci budućih posljedica.

Kroz manifestaciju fizikalnosti, duša prima utiske iz okolnog svijeta. Duša čuva te utiske i kasnije ujedinjuje s novim iskustvima; dakle, nastaje pamćenje. Preko pamćenja, ono što je primila preko tijela duša dodjeljuje duhu. Vječni zakoni dobrote i istine, kao i sjećanja dovedena mu preko duše, žive u ljudskom duhu. Međutim, sjećanja u duhu ne ostaju u njihovom izvornom obliku; duh iz njih izvlači silu potrebnu da podigne nivo njihovih kapaciteta. Iskustva tijela postaju sjećanja duše, a ona postaju kapaciteti duha.

Ljudsko tijelo možemo objasniti na osnovu zakona nasljeđivanja; ono rekapitulira formu svojih predaka. Ljudski duh možemo objasniti na osnovu zakona o reinkarnaciji; on je rekapitulacija sebe. To je jasno iz biografije ako je ispravno razmatramo. Duša, posrednik između tijela i duha, ima udjela u oboje — u tijelu, pošto prožima duševno tijelo kao duša osjećaja, i u duhu, jer se, kao duša svijesti, isprepliće s duhom-samim. Duša osjećaja transformira duševno tijelo u skladu s prirodom duše, ali duševno tijelo je naslijeđeno, i ono dakle nasljeđuje osobne karakteristike predaka, čime fizičko nasljeđivanje prima svoj duševni element.

U našem životu, duh-sam se miješa s dušom svijesti. Tako duši posreduje zakone istinitog i dobrog. Iskustva duše su, zauzvrat, posredovana duhu preko duše svijesti — ona dolaze do izražaja u duhu-samom kao kapaciteti. Reinkarnirajući duh-sam donosi sa sobom kapacitete koje je stekao u prethodnom životu.

Ono što jedan dan radimo postaje naša sudbina za sljedeći dan. Tako naša djela u jednom životu postaju naša sudbina za sljedeći život. Okružujući svijet je bio promijenjen ljudskim djelima. Tako postoji veza, ili međusobni odnos, između duha i posljedica djelovanja, pošto su kapaciteti duha i djela u okolnom svijetu došli od istog izvora — iskustava duše. Reinkarnirajući duh stoga nalazi okružujući svijet koji odgovara djelima prethodnog života.

Tijelo je podložno zakonu nasljeđivanja. Duša je podložna samo-kreiranoj sudbini (karma). duh je podložan zakonu o reinkarnaciji. Iz ovoga možemo izvući sljedeću analizu:

ANALIZA

A. Uvod: duša je posrednik između tijela i duha preko (1) memorije i
(2) djela

B. Izlaganje

1. Duša iskustva zadržava u
memoriji 1. Duh impulse volje dodjeljuje duši

2. Duh izvlači svoje kapacitete
iz iskustava duše 2. Duša kroz djela struji u okružujući
svijet

Razmišljanje u sredini: Pretpostavka za razmatranje posredovanja duše izvan rođenja i smrti

Nasljeđivanje i reinkarnacija

1. Duša, sjedinjavanjem duše
osjećaja i tijela osjećaja, daje
nešto nasljeđivanju. 1. Duh dolazi u vezu s dušom čija
sudbina je fiksirana djelima
prethodnog života.

2. Duh, kroz sjedinjavanje
duha-samog i duše svijesti,
donosi plodove prethodnog života. 2. U fizičkom smislu, mjesto
inkarnacije je fiksirano kroz
djelo.


DIJAGRAM PRETHODNE ANALIZE
slika

Objašnjenje dijagrama

Utisci tijela su dovedeni, preko sjećanja duše, duhu kao kapaciteti.

Duh daje duši impulse volje; preko djela duša struji u okolni svijet.

U oba slučaja duša posreduje. Tako se pojavljuje veza između 1) okolnog svijeta promijenjenog djelima duše i 2) duha u Devahanu obogaćenog dušom.

Preko tog odnosa duh je vođen natrag na Zemlju i nova duša je formirana. Ta duša doživljava nove utiske iz okolnog svijeta promijenjenog djelima, i ti utisci predstavljaju sudbinu koja dolazi od prethodnog utjelovljenja.

S druge strane, duh ulazi u svoju inkarnaciju s potencijalima koji su se manifestirali preko utisaka prenesenih od duše u prethodnom životu. Novi impulsi volje dotječu iz tih potencijala. Tako ljudski život napreduje kroz reinkarnaciju.

Komentar i objašnjenje temeljeno na ovom poglavlju

Ovdje je najvažnije sjetiti se već danih definicija za tijelo, dušu, i duh. Razumijevanje ovog poglavlja je usko vezano s njima, pošto do cjelokupnog razlaganja reinkarnacije i karme dolazi usko sljedeći te definicije.

Tijelo dopušta da vanjski svijet dođe u odnos s ljudskim bićima.

Duša dopušta ljudskim bićima da stvore vlastiti život.

Duh se ljudskim bićima manifestira kada oni dopuste da stvari govore o sebi.

Također trebamo napraviti primjerenu razliku između duše osjećaja i razumske duše. Percepcija pretpostavlja fizičko tijelo prožeto astralnim tijelom. Tako se pojavljuje potencijal za senzaciju. Prije nego ta mogućnost može postati stvarnost, duhovno biće, kao primatelj, mora postojati iza svega toga. To je "Ja", koje se tu javlja kao duša osjećaja.

Mentalnu sliku koja se sastoji od zgusnute senzacije treba jasno razlikovati od senzacije. Do toga je s druge strane došlo kroz duhovnu snagu "Ja", koje ipak živi kroz snagu eterskog tijela kao razumska duša.

_________________
http://www.4shared.com/dir/9PUKFts2/_online.html


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Carl Unger- Steinerova Teozofija & Principi duhovne znanosti
PostPostano: čet nov 03, 2016 8:44 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 764
Lokacija: Split
7

Percipiranje duševnog svijeta



Mišljenje je sposobnost kroz koju se ono zaista esencijalno — ono stvarno, sa stvarnim postojanjem — manifestira u prirodi. Sva znanost se sastoji od predstavljanja onog što ima postojanje, stvarnog; ona pukoj opservaciji dodaje mišljenje. Znanost je tako mišljenjem prinuđena praviti razliku između kvaliteta minerala, biljke, i životinje. Stoga, imamo razlike u aktualnom postojanju između ta tri carstva prirode određene njihovim oblikom manifestacije.

Postoji i druga znanost koja slično tome ljudsko biće uključuje u objekte proučavanja, ali ljudska bića ne smatra samo za živa stvorenja, kao što to čini zoologija, već kao duhovno aktivna bića. Ta znanost je povijest; ona za esencijalni uključujući princip smatra biografije povijesnih osoba. Baš kao što su "vrste" esencijalni element u biologiji, "biografija" je esencija povijesti. Ono što se u životinji odnosi na vrste to odgovara biografiji u ljudskim bićima.

Tri svijeta

Tri svijeta nisu predstavljena na takav način da ih treba jednostavno prihvatiti kao rezultate opservacije i prenesena nam od vidovnjaka. Radije — i to je esencijalna stvar — tri svijeta su otkrivena promatrajući ljudsko biće. Vidjeli smo, na primjer, da se fizičko tijelo može istraživati preko osjetila, ali da ta metoda propadne ako je primijenimo na dušu. Trebamo drugačije sredstvo promatranja da bi istražili dušu i još jedno za duhovno; u tom slučaju, ne samo da fizički način promatranja ne valja, već također i duševni, koji mjeri prema onom što pripada nama samima. K tome, postaje jasno da se ta tri člana ljudskog bića podudaraju sa tri svijeta. Našu trostruku egzistenciju mogu otkriti sva ljudska bića unutar sebe; kroz to isto istraživanje možemo živjeti u mislima, što ima veliku važnost.

Standard po kojem možemo mjeriti sve što je rečeno o duševnom svijetu je, kao što znamo, ono što pripada nama. Međutim, ne možemo doći do bilo kakvog iskustva ili sadržaj istraživati jednostavno ostajući unutar duše.

Da bi ovo razumjeli, moramo uzeti u obzir što je to što trebamo da bi shvatili objekt u fizičkom svijetu. Kada razmatramo pojave fizičkog svijeta moramo stati licem u lice s tim stvarima. Ne smijemo biti unutar njih. Samo u kontrastu prema "ne-Ja", može se razviti "Ja". "Ja" se mora suočiti s "ne-Ja"; samo tada može postati svjesno tog "ne-Ja" i razlikovati sebe od njega. Prije, sve je bilo nediferencirano. Nešto slično se javlja i u duševnom svijetu. Na astralnom planu, mi nemamo objektivnu svijest; stvari nam se tamo predstavljaju — ne od izvana, već samo iznutra. Međutim, da bi ih promatrali i istraživali treba nam sposobnost da sebe odvojimo od njih. Moramo osjećati da smo jednako odvojeni od njih kao što smo i od objekata u fizičkom svijetu. Moramo steći objektivnu svijest ("Ja" svijest) u astralnom svijetu da bi stekli našu vlastitu direktnu spoznaju. Za to moramo imati duševni organ percepcije, analogan našim osjetilnim organima u fizičkom svijetu. Preko takvih organa percepcije, duševni svijet koji postoji izvan našeg vlastitog bića dolazi s nama u kontakt i može biti istraživan.

Kako bi trebali razumjeti taj proces pristupanja, s objektivnom sviješću, svijetu čija je osobina upravo to da je naš vlastiti? Moramo jednostavno povući naše "Ja" biće od onog što je naše vlastito. Ono što je dio nas mora postati organ — "Ja" koje spoznaje — preko kojeg mjerimo "naše vlastito"; mora se suočiti s našim vlastitim "Ja" objektivno. Ne smijemo iznutra biti ujedinjeni s onim što jesmo, već najprije sebe od toga odvojiti i zatim se, preko naše volje, ponovno ujediniti. To je teže nego se obično vjeruje; kada ljudi tvrde da su suočeni s njihovom vlastitom prirodom objektivno, to je rijetko istina. Ono što se zapravo događa je kasnije razmišljanje u mislima; u trenutku osjećanja, takva objektivnost nije prisutna. S našim vlastitim duševnim bićem, trebamo stati licem u lice s našom senzacijom, našim vlastitim iskustvom, u samom trenutku tog doživljaja, kao odvojeni promatrač. To traži da duša stoji kao nešto čvrsto ispred impresija. Usporedba s fizičkim svijetom će ovo razjasniti.

Ako bi naše fizičko tijelo bilo fluidno — odnosno, sa svakim potiskom od izvana moglo bi poprimiti formu onog što daje potisak i odmah bi se harmoniziralo s formom svega što na njega djeluje izvana — nikada ne bi doživjeli senzaciju dodira. Samo kroz otpor fizičko tijelo se suprotstavlja utiscima od izvana i nama posreduje osjećaj dodira. Tako je također i u psihičkom svijetu. Duša poprima formu, takoreći, svakog utiska koji na nju djeluje; svaki utisak je zarobi, i ona ne pruža otpor. Međutim, ako će duša duševni svijet susresti kao osjetilni organ, mora postati "čvrsta" i sposobna pružiti otpor.

Vidimo da duševni osjetilni organi pretpostavljaju granicu koja je esencijalno različita od granice između našeg astralnog tijela i duševnog svijeta. Naravno, ne možemo se ovdje baviti supstancijalnim konceptima; radije, ono što je razdvojeno su osjećaji. U svijetu instinkta i osjećaja, stvoreno je tijelo osjećaja. U običnom životu nismo mi sami ti koji kreiraju naše osjećaje; oni su u nama stimulirani od izvana. Sada moramo naučiti da se oslobodimo tih stimulacija i naše osjećaje kreiramo preko naših vlastitih snaga. Kako do toga dolazi predstavljeno je u poglavlju 4, "Put do spoznaje". Ta ukupna suma osjećaja koje sami kreiramo tada formira granicu i pruža otpor, što je potrebno da generira objektivnu percepciju — objektivnu svijest, ili "Ja" svijest — na astralnom planu.

Tako su naši organi percepcije izgrađeni od onog što sačinjava duševni svijet — odnosno, svijet osjećaja.

_________________
http://www.4shared.com/dir/9PUKFts2/_online.html


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 11 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 2 gostiju.


Powered by phpBB © 2010 phpBB Group
BH (BIH) by Šehić Nijaz