Sada je: ned apr 22, 2018 6:59 pm.

Prijava

Korisničko ime:   Šifra:   Automatsko prijavljivanje  

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 22 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2
Autor/ica Poruka
 Naslov: Re: Treći znanstveni ciklus (SD 323)
PostPostano: sub dec 16, 2017 8:29 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 789
Lokacija: Split
PREDAVANJE XVIII
Stuttgart, 18 siječnja 1921

Moji dragi prijatelji,

Ako se sjetimo što sam jučer rekao o suprotnom karakteru Zemlje i Sunca, opaziti ćemo da je u odgovaranju na takva pitanja uvijek važno empirijske činjenice slijediti na pravi način. Ne možemo formirati prave ideje o tome što vidimo ako od početka ne prepoznamo da može doći do radikalnih razlika u cjelokupnom načinu na koji interpretiramo ono što je viđeno u jednom slučaju i u drugom. Pojave koje nam se predstavljaju kada gledamo na takozvano tijelo Sunca naći će svoju pravu interpretaciju samo ako krenemo od takvih premisa kao što smo ukazivali, na primjer, kada smo postavili ovo pitanje: —

Na Zemlji ima mnogo pojava čija je osobina da rade prema vani iz danog središta do širokog obujma, — vani u kozmički prostor. Interpretiramo ih u skladu s time. Kako dakle moramo interpretirati slične pojave — ili radije, pojave koje izgledaju površno slične — kada gledamo, sa ili bez pomoći optičkih instrumenata, prema Suncu? Istina je, empirijski promotrene pojave otkriti će se u pravom svijetlu samo ako tada krenemo od neke ideje kao što je ova: dok će na površini Zemlje erupcija ili slično prirodno biti interpretirana kao da teži gore i vani (Slika 1a), proces na Suncu — sunčeva pjega na primjer — mora radije biti interpretirana kao da teži od izvana prema unutra (Slika 1b). Nastavljajući ovu liniju misli: baš kao što moramo zamisliti da ako bi prošli kroz i ispod površine Zemlje da bi ušli u gustu materiju, tako moramo zamisliti da ako smo se pomakli od izvan Sunca prema unutrašnjosti Sunca da bi morali doći u sve razblaženije stanje materije. I možemo stvarno reći: pogledajte na Zemlju i cjelokupan način na koji je smještena u univerzum. Ona u univerzumu manifestira toliko mnogo mjerljive materije. Ne toliko Sunce. Tu ćemo se približiti istini jedino ako zamislimo da dok idemo od oboda prema unutrašnjosti da se sve više udaljujemo od mjerljive materije i da smo sve više u nemjerljivoj. Imamo upravo suprotno ponašanje kako se približavamo srednjoj točci. Sunce treba pojmiti kao pražnjenje, reći ćemo, od kozmičke tvari, šupalj prostor, šuplju sfera, — sferu omotanu materijom, — nasuprot Zemlji gdje imamo gušću materiju omotanu više razblaženom. Što se tiče Zemlje, mislimo o zraku oko nje. Zrak je izvana a gušća tvar unutra. Za Sunce je obrnuto; dok idemo prema unutra idemo od relativno gušće materije u više razblaženu i konačno u samu negaciju materije, tkogod pojave uzme s otvorenim umom i sve ih spoji biti će prinuđen priznati da je to tako. Sunce nije samo više razblaženo nebesko tijelo, materijalnosti manje guste od zemaljske materije, već ako bi Zemlju nazvali materijalno pozitivnom, tada bi u Suncu — u unutrašnjosti Sunca — imali negativnu materiju u izvjesnom smislu. Pojavu opravdavamo samo ako pojmimo da postoji negativna materija u unutarnjem prostoru Sunca.

slika
Slika 1

Sada, moji dragi prijatelji, u usporedbi s pozitivnom materijom negativna materija je usisna. Pozitivna materija vrši pritisak, negativna usisava. I ako sada shvatite Sunce kao kolekciju usisnih sila, ne treba vam više objašnjenje gravitacije. Ovo jest objašnjenje. Sada mislite o tome kao što sam to objasnio jučer. Gibanje Zemlje i Sunca je takvo da Zemlja slijedi Sunce po istoj putanji, u istom smjeru. Ovdje dakle imate kozmičku vezu između Sunca i Zemlje. Sunce kao okupljalište usisnih sila ide naprijed, i od te usisne sile Zemlja je vučena iza, krećući se kroz kozmički prostor po istom kursu i istom smjeru u kojem Sunce potiskuje naprijed.

Ovime opažate i razumijete ono što bi inače nedostajalo u vašem mišljenju. Ni na jedan drugi način nećete doći do odgovarajuće ideje, da obuhvatite sve pojave. Morate krenuti od ideja kao što su ove. Morate zamisliti da u oblasti materije postoji pozitivan i negativan intenzitet. Sama materija, — odnosno, zemaljska materija — pozitivna je; pozitivnog je intenziteta. Solarna materija s druge strane je negativna — negativnog intenziteta — i stoga nije samo prazna u odnosu na materijom ispunjen prostor, već čak i "manje od prazna". To je pražnjenje samog prostora.

Ovo može biti teško shvatiti. Ipak ako ste naviknuti imati matematičke ideje, zašto ne bi mislili o određenom stupnju punoće prostora kao o odgovarajućoj magnitudi, recimo +a? Prazan prostor bi tada bio nula, a prostor manje nego prazan bio bi shvaćen kao -a. Ako je to tako, moći ćete shvatiti istinski matematički odnos — ili barem, odnos analogan matematičkom — između različitih intenziteta materije, kao u ovom slučaju između zemaljske i solarne materije.

Takoreći u zagradama mogu dodati sljedeće: Bez obzira kako razmišljate o odnosu pozitivnih i negativnih realnih brojeva prema imaginarnim brojevima (neću sada ulaziti u to pitanje), neka interpretacija takozvanih imaginarnih brojeva mora se moći otkriti, a pošto se i oni pojavljuju u rješenjima jednadžbi i slično. Ako na način na koji smo govorili prepoznate pozitivan i negativan intenzitet, lako možete shvatiti da postoji također i imaginaran [intenzitet]. Tada bi morali imati ono što bi vam omogućilo da pozitivnoj materiji i negativnoj materiji dodate na primjer vrstu materije (ili ako želite, vrstu duhovnosti) koju antropozofija opisuje kao astral. Tako bi našli matematički način pristupa astralnom također. Međutim, kao što sam rekao, ovo samo u zagradama.

slika
Slika 2

Još jednom uzmite vezu onog što sam govorio sa samim čovjekom. Priznati ćete: bez ikakve sumnje ljudsko fizičko tijelo je povezano s mjerljivom zemaljskom materijom, i pošto je kao budan čovjek — uspravan u njegovom fizičkom tijelu — taj čovjek je povezan sa zemaljskom materijom. Možemo usporediti čovjekov odnos prema zemaljskoj materiji s uspravnim smjerom biljke, sljedeći ono što je rečeno na prethodnim predavanjima. Međutim, jučer smo vidjeli da biljku treba zamisliti s upravo suprotnim smjerom u ljudskom biću, dok vanjska biljka mora naravno biti shvaćena kao da raste odozgo prema gore, biljka o kojoj moramo misliti u ljudskom biću kreće se da se tako izrazimo, odozgo prema dolje (Slika 2). Što je dakle to što raste odozgo prema dolje? Zasigurno ništa vidljivo; to mora biti nešto nevidljivo. Sada smo to povezali sa Suncem. Ako dakle u povezivanju sila biljnog rasta s putanjom Sunca i Zemlje mi o njima razmišljamo kao da teže od Zemlje prema Suncu, o onom što raste u suprotnom smjeru u ljudskom biću moramo nužno razmišljati kao da raste, u stvari, u njegovom eterskom tijelu. Ta usisna sila dakle, polazeći od Sunca, radi također i u ljudskom biću prožimajući njegovo etersko tijelo odozgo prema dolje. Na ljudskom biću — ljudskom tijelu u ovom slučaju — dva suprotna entiteta su na djelu; entitet Sunca, entitet Zemlje.

slika
Slika 3

Morali bi moći detaljno dokazati da su te stvari tamo, i zaista to možemo, jednom kada percipiramo pravu interpretaciju. Ono što u ljudskom biću radi odozgo prema dolje može se razložiti na vrlo mnogo načina. Jer ako imamo silu, recimo, u smjeru a - b, možemo je trasirati ne samo u ovom smjeru već također i u imaginarnom smislu. Naime ako je ovo (Slika 3) njen intenzitet, trebamo je samo zamisliti razloženu na dvije komponente. Ovako možemo svugdje formirati komponente sila u smjeru putanje Zemlje i Sunca. Ako ovdje pritisnem s mojim prstom, na ovoj površini pojaviti će se sila ili pritisak putem čega mjerljiva materija pritiska protiv mene. Protu-pritisak tada će odgovarati sili Sunca koja radi kroz mene — to će reći, kroz moje etersko tijelo. Zamislite da ovdje površina pritišće protiv ljudskog bića, — ili protiv onog što on pritišće. Ovdje već imate opoziciju — djelovanje mjerljive i nemjerljive sile. To je međuigra mjerljivog pritiska od izvana prema unutra i nemjerljivog od iznutra prema vani (Slika 4) što vam daje svjesnu senzaciju pritiska. Ako u našem umu sve ove stvari vidimo jasno i sveobuhvatno, može se stvarno reći da je polaritet Sunca i Zemlje usred kojeg je ljudsko biće smješteno, od nas osjećan u svakoj osjetilnoj percepciji. Na sličan način, sve u vezi ljudskog bića može se trasirati na takav način da se percipiraju kozmičke stvarnosti koje su obuhvaćene. Kozmičke sile rade u ljudsko biće u svakom slučaju.

slika
Slika 4

Od neizrecive je važnosti za nas da prevladamo metodu koja isključuje ljudsko biće i koja se uvijek okružuje izoliranim stvarima, promatra ih bez njihove ikakve veze s njihovim okruženjem. Sjetiti ćete se, ranije sam koristio istu usporedbu. Ako čovjeka u svijet smjestimo na takav način da bi proučavali glavu, udove, itd., jedno po jedno i u čisto izvanjskom smislu, to je kao da bismo proučavali magnetsku iglu, onako kako teži uvijek u istom smjeru, i razlog takvog ponašanja tražili ne u magnetskim polovima Zemlje već unutar igle. Da bi razumjeli bilo koju činjenicu ili objekt, moramo ući u ukupnost iz koje jedino može biti shvaćen. Ono što je u svakom slučaju bitno je potražiti ukupnost o kojoj se radi. Upravo to je, nažalost, strano uobičajenim metodama ili mišljenju u naše vrijeme. Prije pokušaja da se riješi problem, najprije pogledati ukupnost o kojoj sve zavisi. Uzmite u ruku kristal soli. Možete ga smatrati za ukupnost, onakvog kakav jest. Čak i ovo je samo relativno točno, ali barem relativno možete ga tako gledati. To jest, na neki način, samostalan entitet. Nije tako ako ste ubrali i pred sebe postavili ružu. Postavljena pred vas na ovaj način, ruža uopće nije samostalan entitet. Ona ne može tamo biti na isti način na koji može kristal soli. Kristal, točno je, mora također biti formiran u okolnom mediju; ipak on je ukupnost, na ružu se može gledati kao na ukupnost samo kada je viđena u vezi s grmom na kojem je rasla. Samo tamo ima vrstu ukupnosti koju zrno kristala soli ima samo po sebi. Slično ako gledamo na čovjeka s obzirom na njegovo ukupno biće, ne možemo stati na granicama njegove kože, moramo na njega gledati u vezi s velikim univerzumom koji nam je vidljiv; razumjeti će ga se samo u toj vezi. Takva dakle mora biti naša metoda, i dok na njoj ustrajavamo postajemo sposobni vidjeti dublje značenje u pojavama koje nam se predstavljaju, — to zaista može biti ovladano našom spoznajom.

Tijekom ovih predavanja podsjetili smo se činjenice da se kod uspoređivanja perioda revolucije planeta pojavljuju neproporcionalne veličine. Jer ako bi one bile proporcionalne planetarne putanje bi smjesta došle u takav odnos da bi se cijeli sustav ukočio. Naš planetarni sustav zaista također sadrži tu tendenciju da postane rigidan i mrtav.

Ono s čime smo suočeni kod planetarnog sustava možemo izraziti izvjesnim krivuljama — i aritmetičkim formulama. Ipak kao što smo vidjeli, te krivulje i formule nikada nisu u punom suglasju sa stvarnošću. Stoga moramo priznati da ako nebeske pojave pokušamo pospremiti u sažete formule ili geometrijske likove da nam pojave izmiču. Uvijek iznova nam izmiču. Ovo je dakle točno: — s jedne strane gledajte vani i promatrajte danu sliku nebeskih pojava. S druge strane pogledajte na ono što možemo od toga napraviti pomoću kalkulacija. Nikada ne pronalazimo formulu koja se u potpunosti podudara s pojavom. Možemo smisliti takvu sliku kao što je crtež koji sam jučer skicirao — sustav lemniskata. Zaista možemo to napraviti. Međutim čak i ovaj sustav, — ispravno ga shvaćamo samo ako priznamo sljedeće. Recimo da sam uredio da taj sustav lemniskata nacrtam u preciznom i konačnom obliku; vrijedio bi uglavnom u sadašnje vrijeme. Čak i vrijeme relativno blizu našeg vlastitog — vrijeme na koje sam ukazao govoreći o dolazećem ledenom dobu — tražilo bi da ne malo modificiram sustav. Same konstante krivulja moraju se uzeti kao varijable. Same konstante bi stoga bile krivulje nekakve složenosti zbog njihovih varijacija. Dakle ne mogu crtati spojene jednostavne krivulje, već samo komplicirane. Čak i kada crtam ove krivulje lemniskata (Slika 5) trebao bih kazati: dobro u redu, — nacrtao sam putanju za neko nebesko tijelo. (Kao što smo vidjeli jučer, uvijek će to biti putanja lemniskate.) Crtam putanju. Ipak nakon što je proteklo izvjesno vrijeme moram je diskvalificirati; nije više valjana. Lemniskatu moram napraviti malo širom. I zatim nakon nekog vremena moram nacrtati ovakvu lemniskatu (Slika 5 još jednom), i tako dalje.

slika
Slika 5

U stvari, moji dragi prijatelji, ako bih crtao putanje nebeskih tijela, zaista bih morao otići vani u univerzum i vrtati ih uvijek iznova, mijenjajući ih sve vrijeme. Ne postoji konstantna putanja koju bih mogao nacrtati. Koju god putanju izradio, moram zapamtiti da radeći tako da je zaista moramo mijenjati cijelo vrijeme, pošto svako odmicanje vremena uključuje promjenu putanje, koliko god malo bilo. Da bih shvatio nebeska tijela i njihove putanje gibanja na bilo koji odgovarajući način, uopće ne mogu crtati standardne krivulje. Standardne linije, ako ih nacrtam, bile bi samo linije aproksimacije, i morao bih uvesti korekcije. Kakve god završene linije smislio, pojave nebesa bi im smjesta izbjegle. Kakve god matematičke krivulje smislio, kada su jednom fiksne i završene stvarnost bi mi sigurno pobjegla; moja završena krivulja je ne sadrži, ipak dok ovo govorim, objavljujem važnu stvarnost. Naime, planetarni sustav ima ovu bitnu osobinu: ima tendencije u oba smjera, — s jedne strane prema rigidnosti a s druge prema formiranju stalno pokretnih lemniskata. Kod solarnog ili planetarnog sustava postoji ovaj kontrast između tendencije da postane rigidan i tendencije da uvijek bude promjenjiv, stalno izmičući svom utvrđenom obliku.

Ako sada slijedimo upravo ovaj kontrast, ne putem špekulacija već stvarnim viđenjem i kontemplacijom pojave, biti ćemo vođeni da prepoznamo da ono što zovemo komet, tijelo kometa, uopće nije tijelo u istom smislu kao što je to planet. (Ono što dajem ovdje, dajem još jednom kao linije vodilje koje samo možete potvrditi. Trebate samo promotriti empirijske činjenice. Motrite ih s najvećom mogućom preciznošću, ali ne lijepite se za teorije s kojima bi ih mnogi znanstvenici okovali — teorije koje kao okov leže na činjenicama. Sami ćete shvatiti: ono što ću reći može se potvrditi. Biti će sve više potvrđeno, što je više činjenica spojeno.)

Istina je da kod proučavanja pojava kometa ulazimo u poteškoću ako tijelo kometa također shvaćamo na isti način na koji smo skloni misliti o tijelu planeta. Planetarno tijelo (Opet upućujem na isto pitanje principa i metode kao i na ranijem predavanju), — planetarno tijelo možete predstaviti kao da je samodostatno tijelo koje se kreće u prostoru. Nećete ići mnogo protiv činjenica ako ga tako pojmite. Nije tako s tijelom kometa. Uvijek iznova naći ćete se u kontradikciji s pojavom ako ga zamislite po istom obrascu kao i planetarno tijelo. Nikada nećete shvatiti tijelo kometa, način na koji se kreće — ili naizgled kreće — kozmičkim prostorom, ako na njega gledate kao što ste navikli gledati na planetarno tijelo.

S druge strane vidite što od njega postaje ako ga gledate kao što ću sada opisati. Uzmite sve empirijske činjenice koje su dostupne i nižite ih ovom linijom misli. Zamislite da u ovom smjeru (Slika 6) — prema Suncu, kako bi mogli reći — komet nastaje u svakom trenutku. On se zauvijek stvara u ovom smjeru. On gura prema svojoj jezgri kometa, ili onom što tako izgleda. Otraga, opet se rastapa. Na taj način potiskuje naprijed — uvijek s jedne strane nastajući, s druge odlazeći. On nije tijelo u istom smislu u kojem je to planet, — uopće ne. On stalno nastaje i opet odumire — obnovljen naprijed, stalno rastući u tom smjeru; gubeći staro na repu. Gura naprijed kao čisti sjaj, čista pojava svjetla; ali molim vas, ne kažem da je to sve ono što jest.

slika
Slika 6

A sada se sjetite što smo govorili prije par dana. Nije samo Mjesec tamo gore a Zemlja ovdje (Slika 7), već svaki planet ima određenu sferu, a ono što vidimo je samo točka na periferiji te sfere. Pravi Mjesec je sfera, ograničena lunarnom orbitom. Mi smo, sa Zemljom u lunarnoj sferi. Također, u izvjesnom smislu, mi smo u solarnoj sferi i u sferama svih planeta. Planeti nisu samo ono što je tamo vani, gibajući se po lemniskatama, — što je tamo u točci ili tamo u nekom danom trenutku. Vidljiva točka je samo specijalizirani dio cjeline; to je, kao što sam govorio, kao područje nicanja u vesikuli ljudskog embrija.

slika
Slika 7

Ako se sjetite ovoga, onda ćete sebi reći: Ovdje sada imam Zemlju i Sunce. U stvari, dvije sfere prodiru jedna u drugu, potiskujuću jedna u drugu, — sfere koje su doista s obzirom na materijalnost suprotne tendencije i vrste. Jedna dolazi iz središta Sunca, prema kojem teži negativna materija; jedna čini središte Zemlje, iz kojeg pozitivna materija zrači vani. Pozitivna i negativna materijalnost ovdje prodiru jedna u drugu. Naravno, penetracija neće svuda biti homogena. Čak ni oblaci koji se kreću jedan kroz drugi ne penetriraju homogeno. To je esencijalno nehomogeno. Zamislite kako, u toj uzajamnoj penetraciji, različite gustoće udaraju jedna u drugu. Tada, u penetraciji jedne supstancijalnosti u drugu imate potrebne uvjete da nastanu pojave kao što su kometi. Kometi su uvijek početna pojava, stalno nastajući, ponovno odumirući; i ako crtamo našu idealnu sliku planetarnog sustava, recimo kopernikansku sliku, sa Suncem ovdje i Uranom i Saturnom ovdje (Slika 8), ne smijemo zamišljati da komet tamo stiže iz neke velike udaljenosti i zatim odlazi. Tamo vani — izvan sustava — ne trebamo zamišljati da uopće postoji. On nije tamo u početku, već postaje; zatim, u perihelu, mijenja gestu svog oblika, koja u stvari stalno nastaje, uvijek je početna. Tamo vani konačno se otapa i nema ga više. Komet nastaje i odumire; to je sama njegova priroda. Stoga ponekad može imati prividne putanje koje uopće nisu blizu — parabolične putanje ili hiperbolične, — jer ništa se ne kreće naokolo kao što bi se moralo kretati po zatvorenoj putanji. Sve što je tamo nastaje, i to može i u paraboličnom smjeru i zatim nestati i više ne biti.

slika
Slika 8

Sveukupno, na komet moramo gledati kao na prolaznu stvar. U odnosu na Sunce i Zemlju, to je pojava kompenzacije između mjerljive i nemjerljive materije, — susret dvije vrste materije, koje se ne izbalansiraju odmah kao kad se svjetlost širi zrakom. Jer i u ovom drugom slučaju također, postoji susret mjerljivog i nemjerljivog; ovdje se međutim šire kontinuirano, homogeno takoreći, — ne udaraju jedno u drugo. Uzmite na primjer zrak, sa svjetlošću koja određenim intenzitetom prolazi kroz njega. Svijetlo se širi homogeno; ali ako bi bilo tako da se svjetlost ne prilagodi zraku dovoljno brzo, došlo bi do neke vrste unutarnjeg trenja između mjerljive i nemjerljive materije; jedino vas molim da ovo ne shvatite u mehaničkom smislu već kao unutarnji proces (Slika 9). Slijedite komet u njegovom kretanju. To je uzajamno trenje mjerljive i nemjerljive materije ono što se kreće kroz prostor. On u svakom trenutku nastaje i opet odumire.

slika
Slika 9

Ono što sam vam pokušao dati u ovim proučavanjima, moji dragi prijatelji, trebalo je iznad svega nositi obilježje znanstvene metode. Premda me kratkoća vremena obvezala da se s nekima od ovih stvari bavim samo okvirno, jedva više od toga da ukažem na njih, ipak ako slijedite misli i naznake na ovim predavanjima vidjeti ćete da je ovo ono na što sam upućivao: to je transmutacija metode, u cjelokupnom načinu znanstvenog razmišljanja i istraživanja. Za ovakva predavanja bilo bi najvažnije da postanu početna točka za stvarni rad. Mogu samo dati općenite smjerove, takoreći; a ipak uvijek iznova, gdje je samo izgledalo da smo radili s matematičkim krivuljama i slično, naći ćete inspiraciju za empirijsko istraživanje i eksperiment. S obje strane, i u grubljim i u finijim aspektima, možete pokušati potvrditi ono što je ovdje bilo predstavljeno u naizgled matematičkom i geometrijskom odijelu. Možete uzeti jedan od onih plavih ili crvenih dječjih balona i ispitati učinak kada ga prisilno udubite od izvana prema unutra, gdje će udubljenje naravno slijediti izvjesne zakone. Pogledajte zatim koji oblik je uzet od istog tipa ili pojave kada u drugom pokusu načinite da sile djeluju od iznutra prema vani radijalno. Govorim vam, bilo da ispitujete samo ovu banalnu pojavu pritiska i deformacije ili da slijedite linije duž kojih će se širiti toplinski učinak kada zagrijavate izvjesne supstance — u jednom slučaju od iznutra prema vani, u drugom od periferije prema unutra, — ili da se latite optičkih, magnetskih ili drugih pojava, u svakom pojedinom slučaju naći ćete da ono što je ovdje kazano o kontrastu Sunca i Zemlje (da spomenem samo ovaj primjer) može biti detektirano eksperimentalno.

Iznad svega, ako su ovakvi pokusi provedeni, počinjete u stvarnost prodirati sasvim drugačije nego što je to prije napravljeno. Jer susresti ćete se sa stanjima, činjeničnim podacima, s kojima se dotada nije susretalo ili su bili previđani. Iz oblasti svjetla i topline i tako dalje, moći će se dobiti sasvim drugi učinci nego do tada, iz jednostavnog razloga jer se pojavama još nije bilo pristupilo na takav način da postanu potpuno manifestirane.

Takva su, moji dragi prijatelji, događanja koja bih vam želio predložiti. Možda na budućim predavanjima, ne baš ubrzo, možemo nastaviti i napraviti stvarne pokuse. Zavisiti će o tome kako napreduju naši fizikalni i drugi laboratoriji, — da li ćemo doći do eksperimentalnih metoda ili stvarne vrijednosti za budućnost. Ne slijedimo ideal opremanja naših novih laboratorija najskupljom i savršenom opremom od izrađivača znanstvenih instrumenata i zatim eksperimentiranja onako kako to čine drugi ljudi. Jer na tim linijama napravili su sjajne stvari u svim smjerovima. Ono što mi moramo napraviti je, kao što sam ranije rekao, smisliti nove vrsta pokusa. Stoga bi trebali započeti, ne sa potpuno opremljenim fizikalnim laboratorijem, već koliko god to može biti s praznom prostorijom, u koju ulazimo s mislima nove fizike koja raste u našim umovima i dušama, ne sa uobičajenim i već spremnim instrumentima. Što su naši laboratoriji više prazni a naše vlastite glave više pune, bolje pokuse ćemo tijekom vremena napraviti, moji dragi prijatelji.

To je ono što je u vezi ovog najvažnije, i u tom smislu moramo ispuniti zadatke našeg vremena. Promislite samo na okove koji su bačeni oko vas u raznim eksperimentalnim znanostima u normalnom procesu proučavanja ovih dana; nemate šanse vidjeti ili postaviti pojave na bilo koji drugi način nego što to omogućavaju uobičajeni uređaji. S tim instrumentima, kako očekujete da ćete proučavati spektar u Goetheovom smislu? Ne možete nikako. S obzirom na te instrumente, ne može se pojaviti ništa drugo osim onog što čitate u vašim priručnicima. Ne možete vidjeti čak ni zašto odbijamo umjetno umetanje 'zraka svijetla' u tumačenje pojave svijetla, gdje u stvari, uopće nema zraka. Kažemo sebi: imamo posudu ispunjenu vodom (Slika 10); na njenom dnu je novčić. Novčić izgleda da je na različitom mjestu. Jedva da smo počeli misliti o toj pojavi, i već smo spremno nacrtali naš dijagram s normalnom i drugačijom linijom i zrakama (Slika 10). Cijeli proces pratimo s takvim linijama, gdje od samog početka uopće ne bi trebali krenuti s tako izoliranom stvari. Nigdje u stvarnosti nismo suočeni s tako izoliranim stvarima. Ako je ovo (Slika 11) dno posude a novčić leži ovdje, kako novčić treba biti tretiran počinjemo vidjeti tek kada razmišljamo kako slijedi. Zamislite na dnu posude, ne izolirani novčić, već krug, na primjer, napravljen od papira (kao na slici 12). Pojava je, da kada je viđen kroz površinu vode krug od papira izgleda podignut i povećan. To je čista pojava, — to možete nacrtati. Ako potom na dnu posude imate ne cijeli krug već samo njegov mali dio, nemate ga pravo tretirati drugačije. Novčić je u stvari kao mali fragment kruga od papira. Ne morate crtati svakakve linije u slici već ga tretirati kao dio kruga, dapače dna posude kao cjeline, — onog što je tamo cijelo vrijeme čak i ako nije učinjeno vidljivo diferencijacijom. Puka činjenica da sam na dnu posude jednu točku učinio vidljivom ne opravdava me teoretski, u tretiranju ove vidljive točke kao točke za sebe. Ona nema značaj točke, već samo dijela većeg kruga (Slika 13).

slika
Slika 10

slika
Slika 11

slika
Slika 12

slika
Slika 13

Slično tako i magnetska igla: u njenoj stvarnosti ne smijem je tretirati kao da je ovdje središte, a ovdje sjeverni pol i južni pol; već moram shvatit da čisto i jednostavno zbog ovakvog uređenja njena cjelina je jedna neograničena linija, sa silama koje djeluju periferijski s jedne strane i centrično s druge (Slika 14). Kod električne pojave ovo nalazi izraza u tome da katodu postavljamo na jednu stranu a anodu na drugu. U jednu ruku svjetlosnu pojavu možemo objasniti jedino gledajući je kao dio sfere, čiji radijus je dan smjerom u kojem djeluje elektricitet; dok je drugi pol dan kao sićušni dio samog radijusa. Nije opravdano govoriti o polaritetima polova. Trebali bi govoriti na sasvim drugačiji način. Naime, gdje god se anoda i katoda pojave, to će pripadati cijelom sustavu; čisto i jednostavno zbog cjelokupnog uređenja to pripada cijelom sustavu. Jedino govoreći na ovaj način postići ćemo pravo razumijevanje pojave.

slika
Slika 14

Sada, moji dragi prijatelji, prošao sam kroz napisana pitanja; ali vjerujem, ako će oni o kojima se radi malo razmisliti, nužne elemente odgovora na pitanje će naći u onome što sam iznio. U svakom slučaju, trebali bi pokušati, naći put od onoga što sam govorio do njihovih nekoliko pitanja. Ići ćemo malo po malo. Samo pitanje s kojim bi se želio nakratko pozabaviti. To je kako slijedi: —

"Kod predstavljanja ovakve znanosti vanjskom svijetu lako se može pojaviti pitanje, u kojoj su mjeri više snage spoznaje — imaginacija, inspiracija i intuicija — potrebne za otkrivanje tih odnosa između pojava. Koji bi bio odgovor na ovo pitanje?"

Dakle, moji dragi prijatelji, stoji li činjenica da su imaginacija, inspiracija i intuicija potrebni za otkrivanje izvjesnih stvari? Kako ćemo dakle bez imaginacije, inspiracije i intuicije, ako je činjenica da obična, "objektivna", intelektualna spoznaja neće otkriti istinu i stvarnost? Što ćete drugo napraviti nego se uputiti do viših 'načina spoznaje' — imaginacije, inspiracije i intuicije? Dakle postoji još ova mogućnost — ako je zaista tako da netko nerado napreduje do viših načina spoznaje— postoji mogućnost jednostavnog uzimanja takvih rezultata i njihovog testiranja od onog što je nađeno na polju vanjskih empirijskih činjenica. Uvijek će se naći potvrđeni, u to možete biti sigurni.

Ipak u naše vrijeme ove stvari nisu toliko daleko koliko se obično pretpostavlja. Ako se samo krene putem, od običnog analitičkog tretiranja matematike do projektivnog tretiranja — do projektivnog oblika matematike i dalje — ako bi se kultiviralo i obratilo više pozornosti na ideju od koje sam ja krenuo prije nekoliko dana, govoreći o krivuljama za koje se mora ići izvan prostora, ne bi se našlo da je toliko teško probiti se do imaginacije. To je jednostavno zaista pitanje unutarnje hrabrosti — hrabrosti duše. Danas ovu unutarnju snagu duše trebate za znanstveni rad. Stoga je potrebno održavati, jer točno je: za običan oblik promatranja i razmišljanja puna stvarnost se neće otkriti. Ali ako netko ne izbjegava razvoj latentnih snaga ljudske duše, dubine stvarnosti koje bi inače ostale prikrivene postajati će sve više razotkrivene.

Ovo sam vam htio reći u zaključku. Za ostalo, želio bih izraziti želju da sve ove stvari, za koje mogu tvrditi da su vam udijeljene putem poticaja i prijedloga i u golim okvirima, vama budu poticaj za istraživanje, iznad svega eksperimentalno. Jer to je ono što trebamo. Trebamo empirijsku verifikaciju ovih istina, koje treba zahvatiti za početak na način na koji smo to mi radili ovdje. Prije ili poslije moramo stići izvan starih osnova za prosudbu, koje su toliko dugo bile odgovorne za takva stanja kao u primjeru koji ću sada prenijeti. Ponovno kažem, moramo ići izvan toga.

Govorio sam s profesorom fizike o Goetheovoj Teoriji boja. Čovjek je čak bio objavio izdanje toga, s vlastitim komentarom. Kada smo neko vrijeme raspravljali o Goetheovoj Teoriji boja čovjek je sebe proglasio čistim Newtonijancem. Rekao je, u stvari nije moguće bilo kome da dođe do jasnog koncepta Goetheove Teorije boja; ni jedan fizičar ne može postaviti jasnu ideju što to znači. Vidite, njegovo obrazovanje kao fizičara dovelo ga je do te točke; ne može doći do jasnog pojma o Goetheovoj Teoriji boja. Ja s moje strane to mogu razumjeti. Moderni fizičar ako je iskren, morati će priznati da ne može. Najprije mora prekoračiti prihvaćene osnove današnjeg fizikalnog razmišljanja; mora se nekako biti u stanju riješiti starih temelja. Ako u tome uspije, tada će naći put — jer on se može naći — od aktualne pojave do interpretacije koja se sadržana u Goetheovoj Teoriji boja i koja također može dati važnu početnu točku za druga fizikalna istraživanja, protežući se čak i na astronomiju.

Razmotrite bez predrasuda toplinsku oblast spektra i kemijsku oblast spektra, njihovo sasvim različito ponašanje prema brojnim reagensima. Čak i kod spektra ćete detektirati kontrast kojeg sam opisivao — kontrast zemaljskih učinaka i solarnih. Kod samog spektra imamo sliku kontrasta Zemlje i Sunca, — istog kontrasta koji nalazi izraz u cijeloj tjelesnoj organizaciji čovjeka. Svaki puta kada dodirnete drugo tijelo, percipirajući ga vašim osjetilom dodira, Sunce i Zemlja su na djelu. Također, kod spektra, Sunce i Zemlja su na djelu. Uzimajući ga kao solarni spektar ne možete istinski misliti o njemu kao da je postavljen u prostor proizvoljno ovdje ili ondje. Mora vam biti jasno da je uvijek u stvarnom prostoru — prostoru koji je između Sunca i Zemlje.

Zaista nikada ne morate imati posla s prostorom u apstraktnom kada se to tiče stvarnih pojava, jer stvarne stvari su uvijek tamo i moraju se uključiti. Ako to nemate na umu, naposljetku ćete porijeklo nebeskog sustava objašnjavati po starom dobrom obrascu — mala kap ulja lebdi u vodi, noseći ploču papira s pinom zaglavljenim kroz to kao vodilicom, koje zatim počinjete okretati. Kap ulja postaje izravnana i male kapljice se odvajaju. Pojavio se planetarni sustav: objašnjavate to publici: "Pogledajte, to je planetarni sustav". Usporedite ga sa solarnim sustavom vani u univerzumu — kopernikanskim konceptom, — to je isto! Dobro u redu. Ipak ne smijete zaboraviti: ako bi vi bili učitelj, okretali pin, i stoga bi — da bi bili vjerni — također trebali dodati gigantskog demona vani u univerzumu, koji okreće kozmičke osi, jer se jedino tako može pojaviti ono što izjavljujete. Nemate prava koristiti ovakvu ilustraciju ako ne uključite gigantskog demona. Kod znanstvenih objašnjenja također, trebamo imati više skrupula i biti pažljiviji.

Na te unutarnje i metodičke uvjete iznad svega, želio sam staviti naglasak u sadašnjim predavanjima. Sljedećeg puta opet ćemo govoriti s određenog gledišta, o određenim oblastima znanosti.

_________________
http://www.4shared.com/dir/9PUKFts2/_online.html


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Treći znanstveni ciklus (SD 323)
PostPostano: sub dec 16, 2017 8:41 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 789
Lokacija: Split
Link za preuzimanje:

https://www.4shared.com/office/bjsva8OAca/Rudolf_Steiner_-_Treci_znanstv.html

_________________
http://www.4shared.com/dir/9PUKFts2/_online.html


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 22 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 1 gost.


Powered by phpBB © 2010 phpBB Group
BH (BIH) by Šehić Nijaz