DRUGO PREDAVANJE
Dornach, 12. travnja 1921.Kao što sam jučer rekao, promatrat ćemo čovjeka u odnosu na njegovu povezanost s njegovim nadosjetilnim bićem, kako bismo patološke i terapijske pojave ovaj put promatrali s ove točke gledišta. Jučer smo fizičko tijelo morali okarakterizirati na takav način da smo rekli da je stvarna tjelesna aktivnost kod ljudi, u osnovi prisutna samo u glavi. Ako želimo ispravno promatrati ovo fizičko tijelo, onda naravno, moramo prijeći i na promatranje eterskog tijela na stvarno konkretan način. Jer ako se gleda kroz čovjeka, nalazi se da je posebna aktivnost fizičkog tijela prisutna samo u glavi. U ostalim članovima ljudskog organizma, postoji više nediferencirana interakcija fizičkog tijela s višim, nadosjetilnim članovima. U glavi, nadosjetilni članovi bića mogu funkcionirati kao takvi, u ili kroz, mišljenje, osjećanje, volju, jer u glavi imaju svoje otiske, to jest svoj eterski otisak, svoj astralni otisak, i također otisak 'Ja'. Oni su tamo. Oni su tu kao otisci, kao slike nadosjetilnih članova, da tako kažem. Jedino fizičko tijelo još nema otisak u glavi; samo ga gradi tijekom života. Stoga fizičko tijelo ima, rekao bih, čisto fizičku aktivnost u glavi. Kod ostalih članova ne postoji čista fizička aktivnost unutar ljudske prirode.
Jučer neki ljudi nisu razumjeli kada sam rekao da 'Ja' sebi ostavlja otisak. 'Ja' stvara otisak za sebe - to je rečenica koju će netko ispravno razumjeti ako je ne tumači previše fizički u uobičajenom smislu. Svakako, ono što 'Ja' stvara za sebe kao otisak, dok je još slobodno, kao u metaboličkom čovjeku udova, ne može se ispitati uspoređujući to s gipsanim odljevom, već je otisak koji stvara 'Ja' vrlo pokretljiv. U stvari, to bolje razumijete kada hodate nego kada stojite. Otisak koji 'Ja' stvara je otisak u sustavu sila, koji se kada netko hoda, pojavljuje u cijelom kontekstu sila, uključujući i držanje sebe uspravnim. Unutar leži fizički otisak 'Ja'. Dakle, ne smijete otisak 'Ja' tražiti u nečemu što se može usporediti s gipsanim odljevom, već je to otisak u sustavu sila. I to je ono što se u konačnici događa u ljudskoj glavi, samo u drugačijem sustavu sila. Jučer sam čak istaknuo da se 'Ja' odražava u uvjetima topline glave, na način na koji se glava grije na diferenciran način u svojim raznim organima. To je 'Ja' otisak. Ovaj otisak 'Ja je otisak u sustavu sila, samo u sustavu toplinskih sila. Dakle, 'Ja' svoje otiske stvara na razne načine. Tamo gdje još uvijek ostaje slobodno od drugih uplitanja u ljudski organizam, stvara čisti, rekao bih mehanički, otisak sila. U odnosu na metaboličkog čovjeka udova, 'Ja' stvara balansirajući i dinamički otisak. Ali to morate imati na umu, jer čovjek je zapravo različit ovisno o ome kako stoji, kako hoda, ili čak kako pliva. Nažalost, o tome se ne vodi uvijek dovoljno računa. A o nekim stvarima za koje se vidi da se ne uzimaju dovoljno u obzir, sa stajališta znanosti duha mora se reći: barijere koje sadašnja znanost postavlja, vrlo jasno pokazuju kamo ona više ne može, ali gdje još postoje činjenice. - Mene je, naprimjer, zanimalo nešto u vezi s tim što sada samo nagovješćujem, da tako kažem, postavljam pred vas kao pitanje, na koje ćemo odgovoriti u toku predavanja. Pratio sam uobičajenu literaturu u jednoj točci, i gotovo posvuda se nalazi da se količina udahnutog i izdahnutog dušika, ne razlikuje posebno jedna od druge. Ovu frazu možete pronaći gotovo posvuda. Ali to nije istina. Brojčani podaci odmah pokazuju da to nije točno, više se dušika izdahne nego udahne. I budući da materijalizam ne zna što bi s ovom razlikom, on je ignorira. Briše je jednim potezom ruke. I možete pronaći puno takvih stvari, u trenutnom znanstvenom svijetu. Kao što sam rekao, želim ovo postaviti kao pitanje; kasnije ću se na to vratiti.
Ali sada želim ući u ono što je u čovjeku etersko tijelo. Pa, vrlo je prirodno da se ovo etersko tijelo u njegovoj diferencijaciji ne razmatra od čisto fizičke znanosti. Ali ako se možete uvjeriti da ovo etersko tijelo postoji, tada ćete također morati sebi reći: da, kako bi bilo kad bi netko fizičko tijelo gledao na takav način da bi rekao: pa dobro, želudac, srce, jetra, sve je to jedno, sve je to jedno i zamagljeno. - Što bi to bilo? Ali tako se ponašamo i prema eterskom tijelu ako ga predstavljamo samo kao općeniti, malo diferencirani oblak magle. Stvarno ga treba proučavati, a danas ćemo vidjeti kako je njegovo proučavanje povezano s vrlo važnim konceptom, na koji smo također u prošlom ciklusu gledali s drugog gledišta, ali na koji danas želimo ukazati više s ovog duhovno znanstvenog gledišta. Ako promatramo eter općenito, čiji je član čovjekovo etersko tijelo, koje je posebna separacija, ako promatramo eter općenito, tada se, kao što znate iz duhovno znanstvene literature, ne čini nediferenciran, već se u početku predstavlja kao da se sastoji od četiri vrste etera: od toplinskog etera, svjetlosnog etera, kemijskog etera, i životnog etera. Svjetlosni eter je riječ koja je prirodno formirana sa stajališta onih koji vide. Ono što je povezano sa svijetlom je upravo najizvrsniji učinak ovog etera za one koji vide, ali postoje i drugi učinci koje ignoriramo jer većina nas ljudi vidi. Da je većina čovječanstva slijepa, naravno da bi ovom eteru morali dati drugačije ime, jer bi ostali entiteti bili istaknutiji; isto je i sa slijepim ljudima.
Treća vrsta etera je kemijski eter. Kemijski eter je onaj koji prvenstveno djeluje u takozvanom kemijskom dijelu spektra, a kada govorimo o kemijskom eteru ne smijemo misliti na sile koje djeluju u kemijskim sintezama, već na one sile koje su unutar njih polarne suprotnosti. Eterske sile su uvijek polarno suprotne silama koje djeluju u fizičkim supstancama. Dakle, kada dođe do kemijske sinteze, eterske sile imaju analizirajući učinak. Dakle, posvuda u sintetizirajućim silama postoje analizirajuće sile. A kada provodimo kemijsku analizu, za duhovnog promatrača stvar je uvijek ovakva: provodimo kemijsku analizu - želim to shematski nacrtati - to jest kemijski razlažemo stvar, ostaje nam gušća tvar, jer se sintetiziraju eterske sile, a etersko tijelo ostaje iza nas, kao kad čovjek umre, duševno-duhovno ostaje iza. Svakome tko, ako mogu tako reći, kemijsku analizu vrši duhovnim okom, nakon što je razdvojio tvari, avet kemijske tvari koja ostaje iza, pojavljuje se u još gušćem, zgusnutijem obliku. Pa, ovo je rečeno samo kako bi se ukazalo, da među silama kemijskog etera morate razmišljati ne samo o kemijskim silama, sintetizirajućim i analizirajućim silama, već uvijek o njihovoj polarno suprotnoj strani. I onda životni eter, koji je zapravo oživljavajući element u svim organskim bićima, treba promatrati kao posebnu vrstu etera.
Životni eter
Kemijski eter
Svjetlosni eter
Toplinski eter
Sada, ovaj je eter općenito prisutan entitet u kozmosu i kao takav se naravno ne može dosegnuti izravnim fizičkim gledanjem. U tom smislu znanost je danas postala malo poštenija nego što je bila prije, jer je uvidjela da se teorije o eteru ne mogu oblikovati iz pukog fizičkog promatranja. Nakon što ih je formirala bezbroj, u svom relativizmu je došla do toga da kaže: etera uopće nema, svijet treba objasniti bez etera. To znači da je postala iskrena, i priznala Einsteinu da se fizičkim promatranjima ne može doći do etera, ali niti bilo kojom drugom metodom promatranja. Budući da je eter izgubljen za promatranje, jednostavno je isključen.
Poanta je da kada je nešto nadosjetilno stvorilo otisak u fizičkom i osjetilnom, tada ono što se pojavilo kao otisak postaje propusno za dotično nadosjetilno. Dakle, vidite, eter, opći eter, stvara otisak u vodenom dijelu ljudske glave. Ono što moramo smatrati vodenim sadržajem mozga ne treba promatrati kao nediferenciranu vodu, već je unutarnje organizirano jednako kao što su organizirani čvrsti dijelovi. Promatrati čovjeka onako kako ga crtamo, to je osebujan način gledanja na ljude. Ako ga nacrtate s jetrom i želucem, ovaj crtež je zapravo samo silueta onoga što je čvrsto utkano u tekuće dijelove i u zračne dijelove, i mi zapravo uvijek crtamo ono što je tamo kao mala zrnca. To nije ni deset posto cijelog čovjeka. U stvarnosti, naravno, čovjek je jednako vodena, zračna i toplinska organizacija, kada to fizički gledamo. Naravno, voda - mislim na tekućinu - jednako je organizirana u njemu kao i ono kruto. To nikada ne crtamo kada radimo anatomske ili fiziološke crteže. Naravno, ono što je u biti vodeni sadržaj čovjeka, takav je da se neprestano rastapa i obnavlja. Zadržan je u formi samo na trenutak,
da tako kažem, ali je oblikovan. U ovom vodenom dijelu glave nalazimo otisak eterskog, tako da ako bih crtao shematski, fizičku aktivnost bi morao nacrtati kao posebno razvijenu na potiljku (vidi crtež, hell). Naravno zrači cijelim organizmom. Onda bih morao nacrtati ostatak za vodeni dio (vidi crtež, gelb). Ovo je organizirano, temeljito organizirano, tako da je ovaj vodeni element otisak onoga što je eterske prirode. Ono što je otisak uvijek na taj način postaje propusno. Budući da je oko, u pravom goetheovskom smislu, u biti tvorevina svjetla, ono je prozirno za svjetlost. Da je oko proizašlo iz svjetla, to nije samo slika, već je duboka mudrost. Embriološki se također može pratiti da je oko zapravo organizirano izvana, a budući da je organizirano svjetlom, prozirno je za svjetlo. Ali općenito, zbog svoje vodene organizacije, ljudska glava je propusna za eter jer je otisak iz etera, tako da se može reći: ovdje eter može proći kroz glavu (vidi crtež, rot, strelica), a da ga ništa ni na koji način ne zaustavi, ni na koji način ne ometa njegov prolaz, te može prodrijeti u ostatak čovjekova organizma.
To je ono što se može primijetiti kroz znanost duha. Ali još treba uvesti modifikaciju. Ovaj dio ljudske glave propušta samo toplinski eter i svjetlosni eter. Dakle, samo toplinski eter i svjetlosni eter mogu izvana djelovati na ljudsku glavu. Toplinski eter ne djeluje izravnim zračenjem topline, nego toplinski eter djeluje na ljudsku glavu jer se nalazimo unutar određenog klimatskog područja. Dakle, učinak toplinskog etera na ljudsku glavu nije u tome hoćete li se znojiti ili ne, već u odnosu na to živite li u ekvatorijalnoj zoni, u umjerenoj zoni ili u hladnoj zoni. Dakle, postoji mnogo dublja veza između toplinskog etera i ljudske glave od one vanjske, odnosno pukog zračenja izvana. Na sličan način treba razmišljati i o utjecaju svjetlosnog etera na ljudski organizam, ukoliko se držimo fiziologije - u psihologiji bi bilo drugačije, ali to nas se trenutno ne tiče - on je mnogo ustrajniji nego što je to slučaj sa samim djelovanjem svjetlosti, tako da učinak ovog svjetlosnog etera prolazi kroz eterski otisak u ljudskoj glavi i organizira cijelo ljudsko biće. Pa, kao što sam rekao, ljudska organizacija glave je propusna za toplinski i svjetlosni eter. Nije sasvim točno, ali približno točno, ljudska glava je donekle propusna za kemijski eter i životni eter. Ali to ovdje možemo zanemariti, jer je još uvijek točno ovo što navodim: ono što je dano kao kemijski eter i životni eter je takvo da, kao što možete vidjeti iz onoga što je upravo navedeno, organizacija ga glave odbija. Odbijen je. Ali prolazi kroz ljudski organizam. Budući da čovjek jednostavno živi na Zemlji kao ljudsko biće, on je iznutra ispunjen onim što je životni eter i kemijski eter.
Dakle, ako mogu tako reći: utjecaj toplinskog i svjetlosnog etera zrači sa svih strana (vidi crtež, strelice odozgo). Učinak kemijskog i životnog etera zrači gore kroz metabolički sustav udova prema zračenju toplinskog i svjetlosnog etera (vidi crtež, strelice odozdo). Kao što je ljudska glava organizirana, rekao bih bojažljivo, da dopušta samo tragove životnog etera i kemijskog etera da uđu, metabolički sustav udova apsorbira životni eter i kemijski eter izravno iz elementa Zemlje. Ove dvije vrste etera susreću se u čovjeku, a čovjek je tako organiziran da njegova organizacija kulminira urednim odvajanjem ove dvije vrste etera, životnog etera, kemijskog etera s jedne strane, koji teče odozdo prema gore, toplinskog etera, svjetlosnog etera s druge strane, koji teče od vrha prema dolje.
Svojstveno je ljudskom organizmu da, do određene mjere, ono što zrači odozgo, svjetlosni eter i toplinski eter, nije organski apsorbirano u nižu organizaciju, osim ako ne teče na ovaj način. I isto tako se onom odozdo dopušta ući u nešto drugo. Dakle, svjetlosni eter i toplinski eter moraju dotjecati izvana, životni eter i kemijski eter moraju dotjecati odozdo, i to dvoje je dovedeno da u čovjeku radi zajedno kroz organizaciju, koja se mora održati ako čovjek želi biti u svojoj normalnoj organizaciji. Do razumijevanja kakva je to organizacija dolazimo kada, s jedne strane, pogledamo očito pothranjene ljude. Ako gledamo ljude koji su očito neuhranjeni, onda je situacija takva da stječemo dojam, potpuno imaginativni dojam, do kojeg čovjek lako može doći ako samo tiho na njega obrati pozornost, da tako nešto kao imaginacija postoji. Jer ništa ne budi imaginaciju tako lako kao patološka stanja čovjeka kada se promatraju. Pa ako imate pred sobom pothranjenu osobu, onda možete vidjeti njenu metaboličku organizaciju, odnosno ono što se događa u metabolizmu, što veže eter, što ne pušta eter. Pogledate, recimo, želudac i jetru pothranjene osobe i ustanovite da oni zadržavaju životni eter i kemijski eter; vežu ga za sebe, ne puštaju ga, tako da postoji nedostatak uzlaznog životnog etera i kemijskog etera kod pothranjenih ljudi. Kao rezultat toga, svjetlosni eter i toplinski eter ga pritiskaju odozgo, a rezultat toga je da njegov organizam poprima sličan oblik kakav je prije imao svjetlosni i toplinski eter u glavi. Oni preobražavaju cijeli organizam na takav način da on postaje, da tako kažem, previše sličan organizaciji glave. Čovjek postaje gotovo potpuno glava jer je neuhranjen. On se, da tako kažemo, pretvara u čovjeka glave samo zato što je pothranjen, a to je ono što je posebno važno u proučavanju pothranjenosti. Može se promatrati osoba koja pati od suprotnog od pothranjenosti. Ove stvari izlaze na vidjelo samo kroz posebne okolnosti; možete se prirodno zapitati: što je suprotno od pothranjenosti? Da, za duhovnog istraživača suprotnost pothranjenosti u jednom je slučaju, naprimjer, ono što se zove omekšavanje mozga. Kao što je pothranjenost posljedica činjenice da se čovjek zapravo prožme s onim što bi trebao imati samo u glavi, što dopire samo u gornji organizam, tako i kad mozak omekša u glavi, on se prožima s onim što bi trebao imati samo u želucu, što ne pripada mozgu, ono što pripada samo u želudac, ono što samo tamo ima organizirajući učinak. Organizam stoga preaktivno prerađuje ono što apsorbira u probavnom procesu. Previše to obrađuje, ne zadržava dovoljno prije nego što prođe kroz vrata kroz koja ulazi u glavu. Posljedica toga je naravno, da za dotičnu organizaciju, jer se previše ulijeva u glavu, da tako kažem, onda se previše pojede. Ove se stvari također mogu jasno promatrati dok se odvijaju. Jer upravo je to ono što je značajno: da bi se išta postiglo na području o kojem sada govorimo, treba imati predodžbu o odvijanju takvih procesa. Što se događa kada se ti procesi, koji su zapravo potpuno normalni procesi na svojim početnim točkama, kao što su jedenje, probava, prerada u trbuhu, prelazak na glavu i tako dalje, sada nastave, ako prelaze cilj koji im je organizacija dodijelila? Tada, u slučaju pothranjene osobe, dolazi do abnormalne suradnje ove dvije vrste etera zbog nepravilnosti koje se pojavljuju tamo dolje, ili u slučaju prekomjerno uhranjene osobe zbog navedenih nepravilnosti gore; različite vrste etera ne rade zajedno na način na koji moraju raditi zajedno u ljudskom organizmu. A budući da eter koji djeluje izvana neispravno stupa u interakciju s eterom koji se diže iznutra, dolazi do sljedećeg: svaki eter koji djeluje izvana i ne zaustavlja se na pravom mjestu, nego prodire u čovjeka jače nego što bi trebao prodrijeti u njega, otrov je za ljudski organizam, djeluje otrovno, tako da se može reći da je eter, ako se ne zaustavi na pravom mjestu, otrov za ljudsku organizaciju. Mora se na pravi način spojiti s eterom koji izlazi iznutra.
I opet, ako pogledate unutarnji eter, drugu vrstu etera koji djeluje iznutra, pretjerani rad ovog etera omekšava čovjeka kao cjelinu; dok se, nasuprot tome, učinak trovanja sastoji u činjenici da čovjek postaje ukrućen, da tako kažemo, dok ovaj drugi učinak uzrokuje njegovo otapanje. Previše života se izlijeva na njega, i previše se kemijske polarnosti izlijeva na njega. Ne može izdržati. Smekša se. To su također dva polarna učinka: učinak trovanja i učinak omekšavanja. Kad ovako gledate čovjeka, kažete sebi: što je zapravo ovaj čovjek? - U mjeri u kojoj je on fizičko biće, on je organsko biće koje na pravi način drži dvije vrste etera razdvojenim i dopušta im da rade zajedno na pravi način. Cijela ljudska organizacija zapravo je tako uređena da dopusti da dvije vrste etera rade zajedno na pravi način.
Sada smo se približili onome što sam rekao: čovjek je organiziran skroz naskroz. Očito je i da je iznutra diferenciran, odnosno organiziran, u odnosu na vodu, zrak i toplinu. Ali također je diferenciran u odnosu na eter. Ali ta je diferencijacija fluktuirajuća. To je kontinuirana pojava, u njemu kontinuirana interakcija svjetlosnog i toplinskog etera s jedne strane, koji gura odozgo prema dolje i periferno, i životnog i kemijskog etera, koji gura vani odozdo prema gore, da tako kažemo, centrifugalno. I tako nastaje ta eterska struktura, ljudsko biće, koje je zapravo transformacija vrtloga koji nastaje sudarom dviju vrsta etera. Oblik s kojim smo suočeni mora se razumjeti kroz interakciju dviju vrsta etera. Od određene je važnosti formiranje predodžbi o bolesnom i zdravom čovjeku, posebno iz manje uočljivih procesa, kao što su pothranjenost i prekomjerna ishrana. Mislim na organsko prejedanje - niste preuhranjeni samo time što napunite želudac; ako ste stekli posebno dobru probavu, trebate se puno manje hraniti nego ako imate poremećen probavni proces i stvari se ne prerađuju. Dakle, morate pokušati krenuti od onoga što vam se predstavlja kada promatrate ove početne procese, koji su za čovjeka još uvijek u granicama normale. Također treba reći: da se ne možemo razboljeti, ne bismo uopće mogli biti ljudi, jer bolest je samo nastavljanje procesa koji su nam potrebni, koje apsolutno moramo imati, izvan njihovih granica. Biti zdrav zapravo je stanje čovjeka u kojem su procesi koji uzrokuju bolest i procesi koji liječe u odgovarajućoj ravnoteži. Ljudi nisu u opasnosti samo kada se procesi koji uzrokuju bolesti manifestiraju, već i kada procesi ozdravljenja premaše svoju granicu. Ljudi su tada također u opasnosti. Dakle, ne treba biti previše intenzivan kod pokretanja procesa ozdravljenja, inače ćete preskočiti drugu metu, otjerat ćete bolest, a kada dođe do nulte točke, preskočit će u drugi smjer.
Ovo je posebno upečatljivo kada vidite kako su stari stavovi ljudi još uvijek imali instinktivno terapijsko gledište. Mislim da će svatko tko se bavio ovom temom, priznati da su u drevnim kulturama postojali prekrasni terapeutski pogledi temeljeni na instinktima, koji se jednostavni nisu mogli prozreti sviješću, ali koji su svakako bili tu, i koji zapravo još uvijek mogu impresionirati, čak i ako se suočite s dekadencijom, kao kod divljih naroda današnjice. Nekada, ne tako davno, pomalo amatersko čeprkanje po ovoj stvari izazvalo je priličnu pometnju među gospodom koja su bila izvanredno učena na drugim područjima u svojoj specijalnosti. Vidite, kad je izbio spor između jenskih i berlinskih znanstvenika oko Pithecanthropus erectus, Virchow je, kao što je poznato, prigovorio Haeckelu da Pithecanthropus, kojeg je otkrio Dubois, pokazuje jasne znakove zacjeljivanja, zacjeljivanja kostiju, koje moderni liječnici mogu protumačiti kao da je proces ozdravljenja pokrenut umjetno. Bio je to jedan od glavnih prigovora Virchowa, pa je stoga zaključio da je ovog Pithecanthropus erectus izliječio liječnik, tako da su u to vrijeme već morali postojati liječnici, poput Virchowa na sveučilištu, zar ne, koji su pokrenuli liječenje, i da Pithecanthropus nije morao biti posredna karika jer čovjek još nije bio tamo; to jednostavno mora biti čovjek. Mogao je također biti slučaj da je pravi liječnik mogao izliječiti majmuna, ali to se nije pretpostavljalo. Druga strana, koja je u biti jednako amaterski kopala po tome samo je izrazila opći osjećaj, rekla je: pa, prirodno ozdravljenje se događa i kod životinja bez ljudske intervencije, što izgleda baš kao ozdravljenje koje se dogodilo kod Pithecanthropusa.
Pa, samo želim naglasiti kakvi nejasni koncepti prevladavaju danas. O tome se dosta pisalo i tiskalo početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, tako da ovakva znanstvena rasprava pokazuje kako se takve stvari mogu događati i danas.
Dakle, u instinktivnim idejama primitivnijeg čovječanstva, nalazimo ono što bi se također moglo nazvati instinktivnom terapijom. I ova instinktivna terapija proizvela je vrlo važnu rečenicu: ne treba svakoj nepouzdanoj osobi prenositi umijeće liječenja, jer im u isto vrijeme prenosiš umijeće da ljude učine bolesnim. To je načelo drevne medicine kojeg se također vrlo strogo moralo pridržavati, i jedno je od načela koje daje razloge zašto su stvari držane u određenoj tajnosti.
Dakle, poanta je da u procesima izazivanja bolesti imamo samo nastavljanje onoga što apsolutno moramo imati kod zdravih ljudi. Da se ne možemo razboljeti, ne bismo mogli misliti i osjećati. Sve što se u konačnici duševno očituje u mišljenju i osjećanju, organski je sustav sila koji, ako prijeđe svoje granice, uzrokuje bolest. A druga stvar je da se stvarni fizički proces odvija samo u dijelu ljudske glave. Ovaj fizički proces koji se odvija u ljudskoj glavi, to je nužna nuspojava iskustva ljudskog 'Ja'. Ako je taj proces poremećen, odnosno ako životni proces preraste ovaj čisti fizički proces u ljudskom biću, tada 'Ja' na određeni način postaje paralizirano u svijesti. I sve okolnosti kada ljudi gube sebe iz vida, sve gdje postaju slaboumni i slično, temelji se i mora se prepoznati iz onoga što se u ljudima odvijalo kao čisto fizički procesi. Naravno, mogu postojati i drugi organski razlozi.
Dakle, ono što pokreće ljudska glava i odatle zrači cijelim organizmom, čisto je fizički proces koji se prelijeva u cijeli organizam u trenutku kada nastupi smrt. Taj je moment uvijek prisutan u ljudskoj glavi, barem izvire iz središnje točke. Samo je paraliziran životnim procesom iz ostatka organizma. Čovjek zapravo neprestano nosi u sebi sile koje uzrokuju da umre, i on ne bi bio 'Ja' da u sebi ne nosi sile umiranja. Čovjek kao fizički čovjek koji hoda Zemljom, može poželjeti biti besmrtan samo ako bi se odrekao 'Ja' svijesti. Želio bih istaknuti da je potrebno steći određene vještine intimnog promatranja kako bi se ovo moglo izvana provjeriti, ali da će biti prvo plodonosno ako se napiše puno disertacija o tome kakav učinak imaju tretmani pomlađivanja na duhovno-duševno stanje osobe, koji djeluju protiv toga; naravno, ne treba ništa reći protiv takvih tretmana pomlađivanja, jer čovjek još uvijek može smatrati da je zadovoljena njegova čežnja ako može produžiti svoju dob za par godina, čak i ako se to dogodi nauštrb toga da bi to zamijenio za malo slaboumnosti. Ali ove stvari koje su zapravo prisutne jednostavno se zanemaruju, kao što je naprimjer, veća količina dušika koja se izdahne u odnosu na onu koja se udahne, to svakako treba uzeti u obzir svatko tko se ispravno želi pozabaviti bolešću i procesima ozdravljenja. Jer u onoj mjeri u kojoj se ulazi u te suptilnosti ljudske organizacije, dolazi se bliže razumijevanju onih procesa koji se pojavljuju kao bolesti, koji nisu ništa drugo nego prelazak tih finijih procesa u grublje. Kao što sam rekao, to je samo grublja implementacija ovih finijih procesa. Ali treba reći da onome što u čovjeku djeluje kao fizički proces, što ga prožima kao fizički proces, mora se što je duže moguće suprotstaviti od strane 'Ja', koje je vezano da ovo protu djelovanje, za ovaj reaktivni učinak. Protiv toga radimo sve dok ovaj fizički proces ne postane prejak. Taj fizički proces je ono što umiranje uvijek ima u ljudskom organizmu, što na kraju leži u umiranju. Ako fizički proces do određene mjere hipertrofira tako da više ne može biti kontroliran od strane 'Ja', tada se 'Ja' mora odvojiti od fizičkog tijela, što se naravno također može dogoditi jer se u nekom trenutku u tijelu pojavi pretjerana fizička aktivnost i povlači druge za sobom u ranijoj dobi, tako da se može reći: ono što je ljudsko 'Ja', tijesno je povezano s onim što je smrt:
'Ja' - smrt
I najbolji način za točno proučavanje 'Ja' jest proučavanje smrti, ali ne na nebulozan način na koji netko općenito zamišlja smrt, gdje su mnoge stvari dopuštene. Nije li istina, kako ljudi danas zamišljaju smrt, tako mogu zamisliti i uništenje stroja, jer kad pomisle na smrt samo zamišljaju da nešto staje. Ne zamišljaju pravi proces. Zato ljudi zamišljaju smrt kao uništavanje stroja. Ali to ne znači da su stvari kako ih zamišljaju, morate doći do konkretnih činjenica. Prestanak života nije smrt, već je za ljude smrt ovo što sam sad objasnio, a za životinje je nešto sasvim drugo. Oni ljudi koji smrt kod ljudi i kod životinja vide kao nešto jednako vrijedno, isti su oni ljudi koji, budući da im je britva nož, a nož je nož, sada britvom počinju rezati meso jer nož je nož. Za druge je smrt smrt. Smrt je potpuno druga stvar za ljude nego za životinje, kao što sam upravo pokazao. Kod životinja, gdje uopće nemamo posla s 'Ja', već samo s astralnim tijelom, smrt je nešto sasvim drugo, smrt se temelji na učinku astralnog tijela, koje je sasvim druge prirode.
Ono u čemu su snage koje uzrokuju smrt oslabljene, takoreći paralizirane u normalnom organizmu, to je bolest. Baš kao što je smrt povezana s 'Ja', bolest je povezana s čovjekovim astralnim tijelom:
Astralno tijelo - bolest
Ono što zapravo ima veze s procesima bolesti nalazi se u astralnom tijelu. A ono što čini astralno tijelo zauzvrat je utisnuto u etersko tijelo. Stoga se bolest tada pojavljuje u svom stvarnom otisku u eterskom tijelu. Ali etersko tijelo nije ono koje ima izravnu vezu s bolešću.
Prethodno sam opisao otisak ovih neregularnih struja i interakciju dviju vrsta etera. Ali ono što se događa nepravilno, samo je učinak samog astralnog tijela i izražava se u eterskom tijelu. Ako to bolje pogledate, ulazite u astralno tijelo. S ovim idemo dalje. Ali onda imamo ono što se polarno suprotstavlja bolesti, a to je zdravlje:
Etersko tijelo - zdravlje
Radije ne bismo sada definirali zdravlje, ali na temelju analogije možete vidjeti, što za duhovno istraživanje postaje sve jasnije, da je zdravlje pripisano eterskom tijelu baš kao što je bolest pripisana astralnom tijelu, a smrt 'Ja', tako da iscijeliti, ozdraviti znači: imati priliku u eterskom tijelu formirati protuučinke za učinke koji uzrokuju bolest koji proizlaze iz astralnog tijela. Morate djelovati iz eterskog tijela, kako biste paralizirali snage astralnog tijela, a to su procesi koji uzrokuju bolest.
Zatim postoji i četvrto. To je ono što je na određeni način polarno smrti. Pa, prvo moram reći da, s vrlo konkretne točke gledišta, smrt osobe nastupa kada njezina cjelokupna unutarnja organizacija postane toliko fizička za proces prehrane, više se ne može pokrenuti proces ishrane. To je smrt od starosti. Smrt od starosti zapravo je onesposobljenost organizma za apsorpciju tvari. Ova pojava se vrlo rijetko može uočiti, jer obično osoba umre ranije od drugih uzroka nego kada se stvarna terminalna iscrpljenost dogodi u svom posljednjem stupnju. Ali to je zapravo nemogućnost prehrane. Tijelo više ne može provoditi proces ishrane; postalo je previše fizičko za to, tako da je polarna suprotnost smrti prehrana, a prehrana je kod ljudi pripisana fizičkom tijelu:
Fizičko tijelo - prehrana
Stvari ponovno djeluju natrag. Prehrana koja se odvija u fizičkom tijelu utječe na etersko tijelo i stoga također ima veze s učinkom iscjeljenja. I to je opet nešto što djeluje kao reakcija na ono što emanira iz astralnog tijela.
Ako ovo što sam upravo naveo promatrate u svom neposrednom životu, možete to provjeriti i s druge strane. Ako uzmete ono što je od ranije poznato iz znanosti duha, ovdje ćete morati povući crtu:
'Ja' - smrt
Astralno tijelo - bolest
──────────────────
Etersko tijelo - zdravlje
Fizičko tijelo - prehrana
Budući da se djelomično, barem za glavu i organizaciju disanja, 'Ja' i astralno tijelo potpuno odvajaju od fizičkog tijela i eterskog tijela tijekom sna - ne za metaboličku osobu i osobu cirkulacije, oni ostaju unutra. Nije točno rečeno kada se kaže: 'Ja' i astralno tijelo izlaze. Zapravo je ispravno rečeno - a često sam to spominjao prije mnogo godina - reći: tijekom spavanja, 'Ja' i astralno tijelo napuštaju fizičko i etersko tijelo za organizaciju glave, ali u organizaciji metabolizma i cirkulacije, prodiru u njih puno više. Riječ je zapravo o prestrojavanju. To je pojava paralelna s izmjenom dana i noći na Zemlji. Nije slučaj da na cijeloj Zemlji postoji dan i na cijeloj Zemlji postoji noć, nego se dan i noć mijenjaju zbog okolnosti. Potpuno je isto i sa stvarno preciznim odrazom dana i noći kada ljudi spavaju i bude se. Kada su budni, fizičko tijelo i etersko tijelo organizacije glave i dišnog organizma, tijesno su povezani s 'Ja' i astralnim tijelom, a kada spavaju, fizičko tijelo i etersko tijelo metaboličkog i cirkulacijskog organizma, mnogo su tješnje povezani s 'Ja' i astralnim tijelom nego kad su budni. To je preslagivanje, istinski ritmički proces koji se odvija uz spavanje i budnost.
Ali sada se može reći: kada netko spava, očito je, barem za višu organizaciju čovjeka, da astralno tijelo izlazi zajedno s 'Ja'. Međutim, promatranje može pokazati da u čovjeku glave ili možda i dišne organizacije, astralno tijelo i 'Ja' imaju prejak stisak na glavi i dišnoj organizaciji. Prejako ih stežu, prejako napadaju, jer to čini upravo astralno tijelo svojim moćima stvaranja bolesti. I onda možete biti u položaju da morate raditi na čovjeku na takav način da se ovo astralno tijelo ponovno istjera iz organizacije glave i respiratorne organizacije, da se istjera tako da se odvoje jedno od drugog na određeni način, tako da uđu u normalan odnos. A da se to može dogoditi može se primijetiti kada se unose vrlo male količine fosfora i sumpora. U njihovoj stvarnosti, male količine fosfora i sumpora imaju učinak da izbacuju astralno tijelo koje se previše ukorijenilo u fizičkom i eterskom tijelu, sumpor više astralno tijelo, fosfor više 'Ja', ali to je naravno, zato što ono organizira astralno tijelo i zapravo radi u jedinstvu s njim. Ovdje se izravno može vidjeti kakva je osoba kada se pojavi patološko stanje koje se također može okarakterizirati simptomom da je osoba previše navođena na spavanje. Dakle, ako jednostavno imate kompleks bolesti koji između ostalih simptoma ima i ovo, da je osoba tjerana u stanja pospanosti, onda postoji potreba da se radi na način kako sam rekao, s fosforom i sumporom.
Javlja se i drugo stanje, koje tada ima svoje sjedište u metaboličkom i organizmu cirkulacije, i koje se sastoji u tome da astralno tijelo s 'Ja' premalo intervenira u fizičko tijelo, pa im se mora reći: molim vas, uđite gospodo, morate postati aktivniji, aktivniji iznutra. Onda se radi o tome da ćete koristiti, ne previše razrijeđene učinke arsena. Ovdje radite na privlačenju astralnog tijela u fizički organizam.
Sada ukazujem na nešto što je uzeto iz cjelokupnog konkretnog pogleda na čovjeka. Dakle, ako astralno tijelo postane previše interno, tako da ima previše jak učinak na fizičko tijelo, onda se dodaju sumpor i fosfor, a ako djeluje premalo, ako unutar sebe postane previše lijeno, tako da prevladava etersko tijelo, uglavnom zbog činjenice da nema dovoljno otpora prema onome što djeluje odozdo, to se može nadvladati arsenom.
Sada imate, da tako kažemo, dvije polarne suprotnosti u učinku, fosfora-sumpora i u učinku arsena. Sada možete doći i u situaciju da sami sebi morate reći: da, jednostavno reguliranje s jednog i drugog pola nije dovoljno, jer nepravilnost u jednom dijelu čovjeka odmah ima kontraefekt i nastavlja se u suprotnoj nepravilnosti u drugom dijelu; nepravilnost u gornjem čovjeku također se vrlo brzo izražava u nepravilnosti u donjem čovjeku. I ova zvonjava dviju nepravilnosti zajedno, nešto je što je - oprostite mi, to sada nije izraz za život, nego izraz za, rekao bih, kliničko promatranje - jedna od najatraktivnijih stvari, ovo nepravilno zvučanje jedne u drugoj, gdje se dvije aktivnosti jednostavno ne spajaju, i sila koja je preslaba gore uzrokuje silu koja je previše jaka dolje, ili sila koja je prejaka dolje uzrokuje da gore bude preslaba. Stvari nisu samo suprotne u smislu lokacije i smjera, nego i u smislu intenziteta, naravno. To je najsloženija stvar u ljudskim bićima, ta interakcija. Ako pogledate to, to također stvara prepoznavanje potrebe da sada morate uravnotežiti stvari, da morate, da tako kažem, iskoristiti moći koje ljudi imaju kako biste stvorili ravnotežu između to dvoje. A tu u pomoć dolazi učinak antimona. Učinci antimona, koji su vjerujem, više manje danas potpuno zanemareni od obične vanjske medicine, ali koji - ranija vremena su to znala - djeluju na način koji danas više nije posve razumljiv, u biti se temelje na činjenici da vrlo snažno usmjeravaju svoje djelovanje na čovjeka i stvaraju svojevrsnu točku ravnoteže. Zapravo je iznimno zanimljivo promatrati suprotno ponašanje fosfora, arsena i antimona u odnosu na ono što se kroz njih događa kod ljudi. Čak i ono što dolazi do određenog smirenja u materijalnom vanjskom svijetu, izražava svoju pravu prirodu kada postane djelotvorno u čovjeku. Jer tamo zapravo vidite ono što je još živo, dok izvana vidite samo ono što je, rekao bih, sastavljeno iz procesa nastajanja. Ako vidite arsen izvana, zapravo vidite kraj procesa u vanjskom svijetu, čiji početak vidite unutar čovjeka, tako da ništa što promatrate u vanjskom svijetu nikada zapravo ne prepoznajete kao materijalno, ako u isto vrijeme ne znate što ono radi unutar ljudskog organizma. - Postoji kemija, ali postoji i 'antikemija'. A kemija znači samo ono što znači promatrati biće koje ima prednju i stražnju stranu, samo s jedne strane, odostraga. Biće koje ima leđa također morate promatrati s prednje strane, a zatim držanjem ova dva aspekta zajedno dobivate dojam cijelog bića. Kad ste jednom sagledali ono što živi u tvari odostraga gledajući tvar, onda morate pogledati i kako ona djeluje u ljudskom organizmu sprijeda. Morate raditi ne samo kemiju, već i antikemiju. I tek kroz interakciju kemije i antikemije dolazi se do spoznaje što zapravo leži u osnovi. Pa, želimo više o tome razgovarati sutra.
Prijava
FAQ
Pretraživač
