Srebro i njegova veza s ljudskim organizmom
Članak
Eugen Kolisko


U ovom članku pokušati ćemo dovesti u kontakt tri sfere koje nismo naviknuli povezivati. One su: svijet materije, posebno metala, svijet zvijezda i planeta, i ljudski organizam. Ne izgleda kao da postoji ikakva veza između ove tri sfere u našim uobičajenim razmatranjima, niti za neko znanstveno promatranje, a ipak vidimo da postoji veza između kozmosa i Zemlje, između zemaljske tvari i ljudskog organizma. Samo naše jednostrano promatranje i objašnjavanje ometa nas da uvidimo kako su ove naizgled različite sfere povezane i međusobno protkane jedna s drugom. Mogu se objasniti mnoge stvari dok proučavamo te povezanosti, koje su prije izgledale, krajnje neobjašnjive.

U knjizi koja se bavi metalom srebra i Mjesecom, detaljno smo objasnili učinak raznih faza Mjeseca na otopine srebrne soli. Svaka promjena kod Mjeseca zapisana je u otopinama koje sadrže srebro.

U knjigama koje se bave utjecajem Mjeseca na rast biljaka, mogli smo obiljem materijala pokazati, kako proces klijanja i rasta kod raznih biljaka reagira na različite faze Mjeseca. Naše pokuse smo čak protegnuli 16 metara ispod površine tla da bi proučavali tu zanimljivu pojavu, koja je od velike važnosti za poljoprivredu. Pokazano je da izvan svake sumnje postoji određena veza između Mjeseca i mjesečevih snaga, i metala srebra, i možemo također reći da su snage Mjeseca isprepletene s mnogim pojavama u oblasti fluidnosti, gdjegod se susrećemo s procesom života, ili rasta. To više nije teorija, možemo dokazati bezbrojnim pokusima, da je posebno metal srebra, povezan s Mjesecom; to znači da možemo dokazati da postoji veza između specifične zemaljske supstance i nebeskog tijela.

Proučavanje osobina srebra otkriva neke zanimljive činjenice. Ako je srebro na primjer rastopljeno i zatim se polako ponovno očvršćuje, može se vidjeti specifična pojava koja se ne događa kada su otopljeni drugi metali. Srebro iz atmosfere privlači kisik i taj kisik sadrži dok god je otopljena tekućina. Kada se učvršćuje, ono protjeruje kisik i radeći to, cijela površina otopljenog srebra počinje se kretati, prskati i učvršćeni metal izgleda veoma slično krajoliku kratera ─ kao eruptirani vulkani. Fotografija takvog očvršćenog komada srebra uspoređena s fotografijom površine Mjeseca napravljenom uz pomoć teleskopa, otkriva velike sličnosti.

Jedna od izvanrednih osobina srebra je njegova sklonost svijetlu. Srebrni spojevi, srebrene soli, ekstremno su osjetljive na svijetlo i stoga se mogu koristiti u fotografske svrhe. Dijapozitivi su prekriveni tankom prevlakom srebrne soli i izloženi svijetlu. Događa se kemijska reakcija, srebro se vraća u svoje stanje metala. To postaje očito tek nakon procesa razvijanja. Eksponirani dijapozitiv sadrži učinke svijetla na srebrnu sol. Te utjecaje svijetla razvijamo u tamnoj komori sa posebnim otopinama za razvijanje i fiksiranje. Srebro se lako vraća u svoje stanje metala, lako je „reducirano“, govoreći terminologijom kemije.

Sa srebrom možemo napraviti najsavršenija ogledala. To je metal koji svijetlo reflektira na najsavršeniji način; ogledalo, reflektira sve što stoji pred njime.

S druge strane, ako razmislimo o pokusima s filter papirom vidimo da je srebro metal koji u sebi ima skrivenu snagu formativne sile koju u istoj snazi ne nalazimo ni kod kojeg drugog metala. Svaki dan proizvodi drugu sliku, pun mjesec i mladi mjesec imaju specifične karakteristične izraze i ako se pokusi rastegnu kroz mnogo godina, vidimo da su čak i godine različite u njihovim učincima na otopinu srebra.

Srebro pomaže u otkrivanju formativnih snaga drugih soli metala koje se ne nalaze lako koristeći ih same. Snažna reproduktivna i formativna moć srebra pomaže svim drugim metalima da otkriju njihove specifične forme. Ako spojimo ogromnu količinu materijala kojeg smo sakupili kroz mnogo godina neprekidnog proučavanja danju i noću svih konstelacija Sunca i Mjeseca, Marsa i Mjeseca, Saturna i Mjeseca, Jupitera i Mjeseca, Venere i Mjeseca, Merkura i Mjeseca i sve druge osobine ovog metala koje smo gore spomenuli, tada bi nam možda bilo dopušteno reći: srebro djeluje na takav način da predstavlja ono što živi u svijetlu, proizvodi slike onog što živi u svijetlu. I ako vidimo da je to posebno povezano s Mjesecom, može biti opravdano reći: srebro se ponaša kao Mjesec u kozmosu. Sam Mjesec ima čudnu osobinu da stalno reflektira svijetlost koja dolazi od Sunca i svih drugih planeta. Mjesec je veliki fotograf univerzuma, stalno nam vraća slike. Zaista je veoma čudna pojava to da otopina srebrne soli ima moć proizvoditi „slike“. Ako pokušamo razumjeti što se događa, možemo samo doći do zaključka da je tu otkrivena pojava slična fotografiji. U običnom fotografskom procesu, staklena ploča ili film je presvučen srebrnom emulzijom, zatim je objekt koji želimo fotografirati smješten između fotografskog dijapozitiva i svijetla. Slika je uzeta od srebrne supstance i kasnije je razvijemo u tamnoj komori. U našim pokusima s kapilarnom dinamolizom opet imamo otopinu srebrne soli, izloženu Suncu tako da je srebro reducirano (pada natrag u stanje metala); to primjećujemo sa smeđom obojanošću. Tijekom dana trasirana je ravna vodoravna linija, tijekom noći opet započinje proces podizanja i prekoračuje granicu ocrtanu tijekom dana u skladu s temperaturom, svjetlom i vlažnošću. Ujutro nalazimo drugu liniju, više ili manje razgovijetnu, i možda neke strukturalne linije koje idu od dnevne granice porasta do druge granične linije. Zatim sliku smjestimo u tamnu komoru na par dana i nastupa polagani proces razvijanja. U skladu s dobom u godini mogu trebati će dani ili samo sati dok se slika ne „razvije“. Otkriva se kontinuirana metamorfoza formi. Pažljivo proučavanje nas je uvjerilo da premda da jedva da se događa ikakvo ponavljanje, da se ipak odvija određen ritmički proces. Svaki mjesec ima izvjesne karakteristike, srebrni nitrat u svibnju je različit od srebrnog nitrata u studenom. To znači da Mjesec nije isti u svibnju i u studenom. Tko bi porekao tu činjenicu? I zašto je to tako? Jer Mjesec reflektira svijetlost Sunca koje sa svoje strane stoji u različitim konstelacijama Zodijaka za svaki od ova dva mjeseca. Otopina srebrne soli koju smo izložili Suncu tijekom dana i snagama Mjeseca tijekom noći (nije potreban izravan utjecaj mjesečeva svijetla) pravi kozmičku fotografiju. Nešto je uzeto s eksponiranim filter papirom u kojem se srebrna sol podiže i to nešto je nakon par dana razvijeno. U našim pokusima ne možemo koristiti otopinu za razvijanje ili soli za fiksiranje, tako se naš proces razvijanja odvija i ide dalje, i nakon nekog vremena slike su previše tamne ─ gotovo crne, i suptilne nijanse i boje su uništene. Međutim, radili smo pokuse od 1928 do danas, to je 14 godina i forme su još prepoznatljive. To je neka vrsta arhetipske fotografije napravljene samo od srebra. Nikakav fizički objekt nije izložen fotografskoj opremi, ali utjecaji koji prolaze kroz univerzum, koje ne možemo vidjeti našim očima, pokazuju se kroz ovakvu supstancu kao srebro. Dakle vidimo da srebro, kao metal, predstavlja formativnu snagu raznih godišnjih doba, razne faze Mjeseca.

Mogli bi nabrojati mnoge kemijske osobine srebra i ako ih usporedimo s pojavama koje dobijemo uz pomoć ove nove znanosti, razvijene u Biološkom institutu pri Goetheanumu, Stuttgart, koja nam je u stanju otkriti više nego obična znanost kemije, i zatim spojimo sve te pojave, dolazimo do određenog uvida u povezanost srebra i Mjeseca.

Željeli bi spomenuti još jednu opservaciju na koju smo naišli proučavajući pokuse s filter papirom i otopinom srebrne soli. Nije lako napraviti dobre fotografije ovih pokusa. Iskušali smo sve vrste fotografskih ploča, ali rezultati nisu bili sasvim zadovoljavajući. Kopije su se pokazale previše čvrstim i mnoge mekše nijanse su bile potpuno izgubljene. Konačno smo odlučili isprobati „vlažnu“ metodu fotografije. To znači da koristimo srebrnu emulziju i premažemo naše vlastite fotografske ploče neposredno prije ekspozicije slika. To je veoma delikatan proces. Blago navlažena staklena ploča je postavljena u fotografski aparatus, slika je napravljena i takoreći, udahnuta od vlažnog srebrnog filma koji je bio pažljivo nanesen na savršeno čisto, bez prašine, polirano staklo. Treba prilično vremena dok se ne savlada ova metoda fotografije i moj asistent, g. W. Kaiser, preuzeo je na sebe da dođe do određenog nivoa savršenosti. Sve fotografije objavljene u knjizi „Srebro i Mjesec“ fotografirane su ovom metodom. Nakon par mjeseci g. Kaiser počeo se žaliti da je srebrna emulzija radila na veoma nepravilan način. Nije mogao biti sasvim siguran u vrijeme ekspozicije, uvijek ga je morao mijenjati. Na par dana ili čak dva tjedna radilo je veoma dobro a zatim se vrijeme razvijanja moralo prilagođavati ili mijenjati jakost otopine za razvijanje (to se uvijek događalo s novom bocom emulzije). Žalili smo se kemičarima koji su nas snabdjeli srebrnom emulzijom i uvijek nam je kazana ista priča da je emulzija bila u savršenom stanju. Konačno smo otkrili da se srebrna emulzija mijenjala u skladu s mjesečevim fazama.

Mislimo da je opravdano kazati, iz ogromne količine materijala koji smo sakupili, da je veza između Mjeseca i srebra dokazana izvan svake sumnje. Ove činjenice, međutim, još uvijek nisu službeno priznate od naše današnje znanosti jer postoji duboko ukorijenjena antipatija u našoj današnjoj koncepciji svijeta da se uzme u razmatranje bilo što kao što je veza između nebeskih tijela i zemaljskih supstanci. To je lako shvatiti ako imamo na umu da je naša prirodna znanost, koja postoji od otprilike 16-og stoljeća, temeljena na načelu poricanja starih tradicija koje se bave koherentnošću kozmosa i Zemlje, za koje se mislilo da su neznanstvene i pomiješane s mnogo praznovjerja. Naša sadašnja prirodna znanost rođena je iz nužnosti da se s krajnjom preciznošću čovjekov pogled usmjeri samo na Zemlju i da na cijeli kozmos gleda na isti način, temeljeći sva promatranja na prirodnim zakonima upisanim u Zemlji. S druge strane možemo reći da smo ovim posebnim trendom u prirodnoj znanosti dosegnuli određeni limit. Ne možemo nastaviti! Otkriveno je sve više pojava koje odlučno ukazuju na vezu između Mjeseca i raznih sila prirode. Otkrili smo da je Mjesec snažno povezan sa svime tekućim na Zemlji, s biljnim organizmom utoliko što je u biljku prodro sok, sa životinjskom organizacijom utoliko što se to tiče cirkulacije tekućina i također u vezi s tekućinama u ljudskom organizmu. Najbolje poznata veza između Zemlje i Mjeseca je pojava plime i oseke; ali to je objašnjeno na previše materijalistički način. Obično se misli da Mjesec uzrokuje promjenu nivoa vode na Zemlje preko privlačenja, svojom silom gravitacije. Silu gravitacije Mjeseca zamišljamo kao da je upravo jednaka kao i sila gravitacije Zemlje i djelovanje Mjeseca zamišljamo kao da dolazi izvana. Mnogo bolje bi bilo ne reći: ovdje je Mjesec i postoji more i postoji sila koja od Mjeseca djeluje na vodu, već zamisliti da će se sve sile koje pripadaju Mjesecu također naći i gdjegod ima tekućine na Zemlji. Moramo reći nešto što može zvučati paradoksalno, ali ipak je točno: tekućine nisu zemaljske. Moramo praviti razliku između čvrstih tijela i tekućina. Sve što je čvrsto podložno je zemaljskim zakonima. Tekućine su u stvari podložne drugim zakonima. Voda na Zemlji je podložna zakonima koji su na neki način različiti od uobičajenih zemaljskih zakona. Plime i oseke slijede ritam Mjeseca, ali ne zato jer Mjesec privlači od izvana kao po struni, već je u vodi skriven isti ritam koji je i na Mjesecu. Bila bi to mnogo ispravnija koncepcija ako bi kazali: Mjesec nije samo ondje gdje ga vidimo na nebu; njegov radijus djelovanja je mnogo veći nego Mjeseca kao nebeskog tijela. To također vrijedi i za druga nebeska tijela. Postoji više nego mi vidimo s našim očima kao specifični planet, postoji planetarna sfera. Na primjer, dok Mjesec opisuje svoj kurs, on opisuje krug sfere. Lunarni utjecaj širi se cijelom tom „sferom Mjeseca“, koja doseže daleko izvan Mjeseca kao nebeskog tijela.

S našom sadašnjom znanstvenom koncepcijom svijeta, naviknuli smo razmišljati na sljedeći način: ─ Postoji nebesko tijelo; Ono nešto emanira; svijetlo dolazi k nama, ali to je izdaleka. Svijetlo luta univerzumom tisućama svjetlosnih godina, i konačno doseže naš planet Zemlju, ali tko zna postoji li još zvijezda iza tog svijetla? Držimo se dalje od zvijezda. Veoma je teško shvatiti da bilo što tako udaljeno može imati ikakvog materijalnog učinka na Zemlju. Ako promatramo druge utjecaje, želimo znati što su oni. Netko s gledanjem modernog prirodnog znanstvenika pitati će, kada se to odnosi na pokuse izvršene u Biološkom institutu Goetheanuma, Stuttgart, „Koji su to utjecaji koje ste promatrali? Da li su oni zbog elektriciteta ili magnetizma, ili je to nešto drugo što dolazi od Mjeseca i dovodi do onih pojava kod biljaka ili kod otopine srebrne soli koja se podiže u filter papiru?“ Ljudi uvijek žele naći nešto materijalne prirode iza pojave, prije nego su zadovoljni da je ona stvarna. Skloni smo prepoznati učinke jedino ako možemo naći materijalni uzrok. Znanstvenici kažu: „Za sada, nismo pronašli to što djeluje od Mjeseca. Ako ne možemo doći do otopine pomoću kemije ili radiologije nećemo je uopće razmatrati; nećemo s time imati ništa!“

Pokusi kao što su oni izvršeni u Biološkom institutu nikada neće biti poduzeti od „službenih znanstvenika“. Nije popularno započeti pokuse s nepoznatim entitetima i pokušati pronaći istinu nastavljajući s pokusima mnogo godina, danju i noću. Želimo znati unaprijed što radimo i kakav će biti rezultat. Uzmite na primjer problem infekcijske bolesti. Ako je negdje epidemija, stručnjak bakteriolog će početi istraživati bakteriju koja uzrokuje epidemiju. Mi mislimo: ako poznajemo bakteriju, krivca koji uzrokuje bolest, također ćemo naći načina da je ubijemo, naći ćemo pogodnu terapiju. Dakle, mogli bi proučavati bakteriju mnogo godina a možda je uopće i ne naći. Tada kažemo da je bakterija izvan dosega mikroskopa, ne možemo dovoljno povećati, ona je ultra-mikroskopska, ali mora biti tamo i mora biti odgovorna za bolest. Ali zar ne bi bilo moguće naći pravu terapiju i lijek za bolest bez obzira da li je konkretna bakterija otkrivena ili ne?

Istina je, to nije toliko mnogo pitanje dokaza da nešto emanira od Mjeseca, upravo suprotno, moramo otkriti da je sfera djelovanja ili utjecaja Mjeseca svugdje na Zemlji gdje postoji tekućina. Ritam Mjeseca je upisan u samoj tekućini. Plima i oseka nisu zato jer Mjesec privlači vodu. Jednom je Mjesec bio ujedinjen sa Zemljom, i tada je, sve bilo u tekućem stanju. Kada se Mjesec odvojio od Zemlje, počelo je očvršćivanje. Ono što je ostalo u tekućem stanju, zadržalo je ritam Mjeseca sve do danas. Sam Mjesec je postao čvrst, ali kreće se u skladu s istim ritmovima kao i tekućine na Zemlji. Trebali bi naučiti prepoznati da tekući organizam na Zemlji u sebi nosi karakter Mjeseca, a ne da je privučen od Mjeseca prema Newtonovoj teoriji gravitacije. Ako mislimo da ista sila koja čini da jabuka pada sa stabla drži zajedno i cijeli univerzum, tada ništa nije ostalo od duhovne sile. Napoleon je jednom pitao velikog astronoma Laplace-a, „Proučivši pažljivo cijeli univerzum, jeste li također našli i Boga?“ Laplace je morao odgovoriti, „Gospodine, proučio sam cijeli univerzum ali nisam našao Boga“. Samo, pitanje je kako mi proučavamo univerzum. Ako tražimo samo mehaničke zakone, nikada ne možemo naći sile koje dosežu izvan sfere mehanike. Moramo se pomaknuti u sferu utjecaja Mjeseca. Ta sfera nije negdje u oblacima, ona je gdjegod su tekućine. Ako proučavamo fiziku, mehaniku, hidromehaniku, primjećujemo da je u hidromehanici sve drugačije, svi zakoni su više-manje iznimke zakona mehanike: voda je različita u svojoj mehanici. Ako promijenimo mehaniku za hidromehaniku u formule moramo dodati izvjesne korekcije. Zašto se voda ponaša tako čudno? Zato jer postoje drugi zakoni koji u njoj djeluju osim zemaljskih zakona. U stvari moramo promijeniti sve maše misli o fizici i kemiji. Znanost se danas temelji na gledištu da postoje samo zemaljski zakoni. Proizvedena su najpametnija objašnjenja da bi objasnili ove diskrepancije. To je isti problem kao kada pokušamo izmjeriti krug. Kako to možemo napraviti? Ako uzmemo promjer, ne možemo izmjeriti obod kruga. Ne možemo mjeriti zakrivljenu liniju ravnom. Moramo naći mjeru koja je odgovarajuća za krug. Svakakve iracionalne stvari javljaju se iz činjenice da pokušavamo koristiti mjeru koja nije odgovarajuća za objekt koji želimo mjeriti. To u konačnici vodi do velikih svjetskih zagonetki. Ono što pokušamo izračunati kao ritam Mjeseca i plima i oseka, nikada se savršeno ne uklapa zato jer postoji unutarnji ritam. Postoji stvarna voda, postoji voda koju kemičari zovu H2O i postoji još jedna voda povezana s procesima života. Ono što nalazimo u krvi, u protoplazmi svih živih organizama, slijedi različite zakone od vode koja je više anorganska, mrtva. Voda koja je vezana za procese života podložna je izvjesnim zakonima. Tu se za fizičara pojavljuju velike poteškoće. Zašto se sok podiže kod biljaka? U cijeloj sferi rasta, gdjegod nešto raste, sok se podiže. U ranija vremena ljudi su pokušali objasniti ovu pojavu s takozvanom „životnom silom“. To je besmislica jer ono što djeluje u „životu“ ne može se usporediti sa „silom“. Živi organizam odgovara na zakone koji su suprotni zakonima stvari koje pripadaju Zemlji. Ono što pripada Zemlji pada u smjeru Zemlje; ono što je povezano s životom djeluje suprotno tako da se odvaja od Zemlje, ono se ne sabija prema središtu Zemlje kao sva zemaljska materija. Sve povezano sa životom što je vezano za tekuće stanje, ide prema periferiji. Podizanje sokova kod biljaka zakon je povezan s Mjesecom. Veza između Mjeseca i rasta biljaka nije ništa drugo nego činjenica da je u tekućinama prisutan „Mjesec“. Moramo uvećati našu koncepciju Mjeseca. Sfera mjesečeva utjecaja je mnogo veća od samog Mjeseca.

Sada možemo nastaviti i potražiti sferu mjesečeva utjecaja čak i u ljudskom organizmu. Ovdje je veoma važno prepoznati činjenicu da u ljudskom organizmu postoji snaga koja ga uvijek iznova reproducira. Ljudski organizam nije reproduciran samo razmnožavanjem. Postoji mnogo procesa u ljudskom organizmu koji su reproduktivni i konstruktivni; oni kontinuirano obnavljaju organizam svakog ljudskog bića. Ti procesi su uglavnom aktivni u krvi; oni prodiru u cijeli sustav. Ne bi trebalo misliti da su reproduktivni procesi ograničeni na izvjesne dijelove ljudskog tijela, gdje se reproduktivni organi pojavljuju fizički, već procesi koji pripadaju njihovim konkretnim organima prodiru u cijeli organizam. Ova pojava kod ljudskih bića ista je kao i ona koju nalazimo kod nebeskih tijela. Mjesec stoji na određenom mjestu u univerzumu, ali utjecaj sfere Mjeseca širi se od nebesa do Zemlje. Cijela teorija hormona, koncepcija unutarnjeg izlučivanja, ako je uzmemo sasvim ozbiljno, vodila bi nas do točke gdje moramo reći: organ nije samo ondje gdje ga nalazimo fizički, već u cijelom organizmu. Kada štitnjača izlučuje, njena sfera utjecaja distribuirana je cijelim organizmom. Moramo praviti razliku između samog organa i njegove sfere utjecaja.

Možemo, na primjer, izvaditi slezenu, tada su mnoge slezene rođene iz sfere utjecaja koja pripada tom organu retikuloendotelnom sustavu. Sfera je čak i snažnija nego sam organ. Drugi organi su iscrpljeni njihovim fizičkim djelovanjem, ne mogu sebe reproducirati, ako ih moramo izvaditi, kao što je to slučaj kod slezene.

Moramo shvatiti da u ljudskom organizmu postoji sfera utjecaja svih konstruktivnih, reproduktivnih sila, koje konstantno formiraju i reproduciraju ljudsko tijelo. U procesu razmnožavanja dovodimo je do vanjske pojavnosti, ali isti proces stalno radi u ljudskom organizmu. Postoji samo jedan organ koji ne prihvaća silu reprodukcije, razmnožavanja; to je organ s kojim smo duhovno produktivni, mozak. Ovaj organ unutar sebe ponavlja cijeli organizam. Nema ni jednog jedinog dijela u ljudskom tijelu koji nije predstavljen u mozgu. Mozak reflektira cijelo tijelo. Možemo sasvim jasno vidjeti da je cijeli organizam tamo ponovljen. Sve što nalazimo na desnoj strani tijela, u mozgu je lokalizirano na lijevoj strani i obrnuto. Noge su iznad, trup ispod. Ako zamislite da je iznad vaše glave pričvršćeno konkavno zrcalo, dobili bi takvu refleksiju kakvu imamo u našem mozgu. Mozak je neka vrsta konkavnog zrcala. Toj činjenici dugujemo našu svijest koja je pojava refleksije. Mi radimo nešto svjesno uz pomoć našeg mozga, čudnog organa koji reflektira svu našu unutarnju aktivnost koja je izvan mozga. Sam mozak je fizički sasvim neaktivan; on je potpuna šupljina ili duplja što se tiče naše fizičke aktivnosti, jer je u njemu deponirana samo raspadajuća supstanca, koja nema konstruktivne moći. Ona reflektira duhovnu snagu reprodukcije. Govoreći o pamćenju kažemo da ono reproducira ono što je tamo. U mozgu imamo duhovnu aktivnost ali to je opet refleksija nečeg što gradi cijeli organizam. To je slično aktivnosti Mjeseca u univerzumu. Sam Mjesec je izgorjeli ugarak, s vulkanskom površinom. Mjesec reflektira svijetlo, fizičari kažu polarizirano svijetlo. Mjesečina ima specifična svojstva, ona nije isto što i sunčeva svijetlost, promijenjena je, ona je hladno svijetlo i nekako beživotno. Što ona stimulira u ljudskom biću? Stimulira fantazije. Čini da ljudi, koji nisu sasvim zdravi, hodaju u snu. Mjesečari nisu svjesni, oni su odrezali svijet njihova mozga. U tom stanju čine čudne stvari, hodaju na veoma vješt način, mnogo vještiji nego bi to ikada mogli napraviti kada su svjesni. Mjesec tjera hodača u snu, on djeluje na njega; on nije potpuno svjestan, on nije slobodan jer Mjesec čini da se kreće. Sfera Mjeseca čini prijestup, odsiječe onaj dio koji obično reflektira. Normalna svijest dopušta nekome samo da ima slike. Ono što je u ljudskom biću to su produktivne snage koje obnavljaju materiju, koje djeluju u toplini krvi ─ sve ovo se može usporediti sa sferom Mjeseca.

Mozak je također neka vrsta izgorjelog ugarka, poput supstance Mjeseca, on je mrtav organ, ali utoliko što umire, oslobađa duhovni život.

Kako možemo učiniti vidljivom supstancu nerva na primjer, ako želimo proučavati mikroskopski pripravak nerva ili mozga? Najbolja metoda je obojati supstancu srebrom, koje ulazi u nervnu supstancu i čini je crnom tako da dobijemo negativnu sliku nerva. Srebru dugujemo to da naši anatomi znaju kako izgleda mozak. Srebro ulazi u supstancu mozga, u koju su penetrirale supstance nalik masti, lipoidi, ulazi u organ kojem pripada. Srebro je ono koje oboja „mjesečev organ“, odnosno, mozak. Mozak, koji je duhovno najreproduktivniji organ odgovara Mjesecu vani. Svuda drugdje u ljudskom organizmu gdje nema svijesti, gdje su nesvjesno (ali povezani s tekućinama, s toplinom krvi) svi organi stalno ponovno izgrađeni, gdje je ljudsko biće ponovno oživljeno od iznutra, sve što sačinjava unutarnji život čovjeka, kroz što on ima sposobnost stalne ponovno izgradnje svog organizma (također i mogućnost razmnožavanja) sve to, mogli bi reći, pripada sferi Mjeseca. Gledajući na ljudsko biće, moramo praviti razliku između snage koja služi za razmnožavanje da bi novo ljudsko biće moglo biti rođeno, odnosno snage koja služi za očuvanje ljudske rase, i druge snage koja služi svrsi pojedinca tako da duhovno biće može biti „utjelovljeno“. Kod životinja to je drugačije, tu imamo samo snagu koja služi očuvanju vrste. U produktivnim procesima ljudskog bića, djeluje sila koja čini mogućim da ljudska organizacija može postati nositelj duha. U svemu ovome, u ljudskom biću djeluje sila koju bi mogli zvati sfera djelovanja, produktivna sfera djelovanja, koja je povezana sa sferom Mjeseca (ne Mjesecom kao nebeskim tijelom) i s metalom srebra.

Metal srebra ne nalazimo u ljudskom organizmu. Ono je otrov. Kadgod uđe u ljudsko tijelo proizvodi čudnu pojavu. Trovanje srebrom je strašna bolest, proizvodi nešto što ni jedan metal nikada ne može proizvesti. Srebro luta cijelim organizmom i potom je deponirano baš ispod kože, posebno ispod kože lica. Tako je ljudsko biće slično srebrnom zrcalu, ima sivi srebrni film presvučen ispod kože. Srebro luta prema svijetlu i pocrni. Ovo trovanje srebrom ili 'aegyrosys' nije se pokazalo fatalnim, ali ljudsko biće zadržava čudnu obojanost kože cijelog života. Kadgod srebro uđe u ljudski organizam, ono slijedi određene struje, kroz krv prema periferiji. Kada proučavamo metal olovo i njegov odnos prema ljudskom organizmu nalazimo upravo suprotno ─ olovo ide od periferije prema centru, dok srebro ide od iznutra prema periferiji. Živi mozak ne uzima srebro, živi ljudski organizam deponira ga ispod kože a znamo koliko je koža povezana s cijelim procesom života. Prosuđujemo iz tena, iz kože, iz „utjelovljenja“ stanje svih reproduktivnih procesa ljudskog bića. Koža je neka vrsta ogledala koja reflektira stanje unutra. Koža je transparentna i krv može djelovati kroz kožu. Ovdje vidimo sferu djelovanja koja gradi ljudski organizam od iznutra prema periferiji, s izuzetkom mozga. Ondje gdje je mozak, nalazimo duhovne procese.

Upravo je isto s Mjesecom. S jedne strane imamo Mjesec, ali mnogo važnije su sile koje nalazimo u sferi Mjeseca koje se šire gdjegod nalazimo tekućine. Opet je to zanimljiva činjenica: mozak je jedini organ u ljudskom biću koji pluta u tekućini. Pošto je mozak podignut i gubi težinu, mi smo u stanju iz materije proizvesti moć mišljenja. Bilo bi nezamislivo da mozak nije podignut kroz plutanje u tekućini. Uspoređujući to sa životinjskim mozgom, mogli bi reći da je mozak životinje poput čamca nasukanog na obalu. Cijeli ljudski organizam može postati svjestan jer je mozak izgrađen kao luk nad cijelim tijelom. On pluta u tekućini a tekućine imaju druge zakone od čvrstih tijela. U ljudskom organizmu imamo tekućine, na primjer krv i na jednom mjestu krv postaje čista poput vode i tu je mozak podignut, gubi najveći dio svoje fizičke težine prema Arhimedovom principu, pluta i može proizvesti misli. Povezan je sa svim drugim dijelovima tijela koji su stvoreni od krvi i stoga je čovjek svjestan. On može podići cijelo svoje tijelo i na vrhu pluta organ koji kontrolira cjelinu. Izgradnja ljudskog tijela u donjim oblastima usko je povezana s mozgom iznad. Glavna oblikovna snaga koja je produktivna u nižim oblastima povezana je s mozgom, koji se uzdiže iznad cijelog organizma i emanira svijest.

Ono što predstavlja aktivnost Mjeseca u ljudskom biću radi na takav način da čovjek vlada impulsima reprodukcije, dok je životinja nadvladana od Mjeseca. Čovjek odvaja svoj dio i postaje njegov vladar; samo kada se razboli i nesvjesnost ga počinje nadjačavati, vidimo da se snage Mjeseca ponovno pojavljuju. Svjesna i nesvjesna mjesečeva aktivnost moraju biti držane u ravnoteži. Ako ne možemo održati pravu ravnotežu između ta dva utjecaja, mi smo bolesni i nadjačani od Mjeseca.

Ovdje vidimo mogućnost prepoznavanja toga kako koristiti srebro kao lijek, jednom kada smo otkrili kako je srebro povezano s Mjesecom. S jedne strane je reproduktivni proces, izgrađujući cijelu ljudsku formu iz krvi a na drugoj imamo mjesečeve snage mozga plus mjesečevo tijelo. U kozmosu imamo Mjesec kao nebesko tijelo i sferu Mjeseca. Zatim imamo metal srebro i vidimo da svakoj supstanci moramo dodati njenu specifičnu sferu djelovanja. Tu sferu nalazimo kada rastopimo čvrstu tvar i dovedemo je u tekuće stanje, tada ulazimo u njenu sferu djelovanja. Ponavljajući ovaj proces ritmički, pojačavajući, proširujemo ovu sferu djelovanja. Ako uzmemo neku supstancu u čvrstom stanju, to je sasvim zemaljsko, ali ako rastopimo supstancu uvodimo je u sferu Mjeseca. Ako je nastavimo rastapati na ritmički način, tada je to kao da crtamo sve veće i veće krugove od Mjeseca ili dalje od Zemlje kod sve većeg razrjeđivanja srebrne supstance. Moramo nadvladati materijalističke predrasude, to da duhovno, ne-materijalno, ono što razumijemo izrazom „sila“, nije negdje u oblacima. Također je na Zemlji ali ne u čvrstom tijelu, skriveno je u oblasti koju potpuno ne razumijemo, u tekućinama. Ovdje ne želimo govoriti o plinovitom stanju i koliko se ono razlikuje od zemaljskog, čvrstog. Ovdje nalazimo zakone koji su zavisni o kozmosu. Plinovi rade ono što žele, ne što mi želimo da rade u skladu s našim znanstvenim koncepcijama.

I treća stvar koju moramo uzeti u obzir: supstanca i njena sfera djelovanja koju dobijemo razrjeđivanjem supstance. Imamo tri stvari za uzeti u obzir ili radije šest:

Kozmos 1. Mjesec
2. Njegova sfera djelovanja: sfera Mjeseca
Zemlja 3. Srebro
4. Njegova sfera djelovanja: otopina srebrne soli, ritmički razrijeđena
Čovjek 5. Ljudski mozak
6. Njegova sfera djelovanja: izgrađen od sustava cirkulacije

Ove tri: kozmos, Zemlja i čovjek čine jedinstvo. Naša je greška da odmah ne vidimo te veze s našim intelektom. Imamo tri različite znanosti umjesto jedne, čak ni ne pokušavamo naći vezu, međusobni odnos tako da bi konačno od trostrukosti mogli dobiti jedinstvo: astronomije, kemije i fiziologije čovjeka. Naša moderna prirodna znanost upravo je izgrađena na ovom principu specijalizacije. Znanost želi samo kao fiziologija potvrditi ono što je zatvoreno unutar ljudske kože. Astronomija je samo ono što vidimo gledajući na zvjezdana nebesa. Kemija je samo ono što možemo promatrati u našim epruvetama. Fiziologija, astronomija i kemija nemaju zajedničku osnovu, stoga imamo kemičara koji liječniku uručuje lijekove što nikako nema smisla. Između njih nema pravog razumijevanja. Liječnik uvijek proučava iznimke pravila koje kemičar nalazi u svojoj sferi, jer još nismo izgradili fiziološku kemiju. Mi ne pravimo razliku između anatomskih organa i njihovih odgovarajućih sfera djelovanja, koje su opet povezane s astronomijom i kemijom, jer još nismo razvili onu znanost koja bi mogla spojiti zajedno na primjer: srebro, Mjesec i mozak.

Sada uzmimo aktivnost Mjeseca, aktivnost srebra i cijelu ljudsku produktivnu aktivnost koja izgrađuje ljudski organizam i stvara novi život. Na razumijevanju ovih međusobnih veza temeljno je pravo terapeutsko tretiranje ovih stvari u medicini. Naravno moguće je prigovoriti da se srebro ovih dana mnogo koristi kao lijek. Koristi se kod posebnih bolesti povezanih s reprodukcijom ili kao sredstvo za dezinfekciju. Ali veoma je čudno da male količine srebra djeluju efikasnije nego velike količine. Kada su korištene male količine koje su izvan dosega kemijskih pokusa, kemičar ne može naći srebro već bakterije osjećaju utjecaj srebra, ubijene su od srebra u visokoj razrijeđenosti. Ovi mikroorganizmi imaju ogromnu moć reprodukcije, one rastu i umnožavaju se, i gdjegod ljudsko biće ne može prodrijeti vlastitim formativnim snagama, bakterija usijeca. Srebro, u visokoj razrijeđenosti, kojem ne možemo ući u trag kemijskim pokusima, može zaustaviti taj rast bakterija.

U jednu ruku, možemo, s ne toliko visoko razrijeđenim srebrom, liječiti hodanje u snu. U ovom slučaju Mjesec zahvaća srebro i oslobađa hodača u snu. Zdravi ljudi ne podliježu utjecaju Mjeseca. Ljudsko biće je građeno na takav način da planet i njegov utjecaj i suprotni planeti drže jedni druge u ravnoteži. U životinjskom carstvu to je drugačije, tamo ćemo uvijek naći da jedno ili drugo djeluje prekomjerno. Kod ljudskog bića jedno drugo drže u ravnoteži. Sloboda ljudskog bića, činjenica da je zavisno samo o svojoj vlastitoj individualnosti, kada je zdravo, je zbog činjenice da su u njegovom organizmu sile prirode poništene. Suprotne sile su poništene, ili radije jedna drugu drže u ravnoteži. Sloboda nije čudo kreacije koje poništava prirodne sile, već je sloboda samo tamo gdje su u ljudskom biću sile prirode u ravnoteži, baš kao utezi na vagi. U sredini, središtu ili uporištu, postoji sloboda, tamo su učinci planetarnog sustava i sfere djelovanja u uzajamnoj ravnoteži. Ako je ta ravnoteža nekako poremećena, na primjer ako je utjecaj Mjeseca prejak jer je reproduktivna snaga ljudskog bića previše slaba i Mjesec stalno nadoknađuje razliku, tada možemo kao lijek uzeti srebro i ravnoteža je obnovljena. Dakle možemo razumjeti razlog zašto srebro djeluje kao lijek. Tamo u ljudskom organizmu postoji specifičan proces kojeg bi mogli nazvati „proces srebra“ premda se u tijelu ne može naći metal srebra. Ali postoji proces koji odgovara procesu srebra; kroz srebro ili kroz Mjesec u ljudskom biću mogu biti stimulirani neki procesi. U kozmosu, ono što mi našom ograničenom inteligencijom mislimo da se sastoji od mnogostrukosti, ujedinjeno je. Ako pogledamo površinu Mjeseca, ili srebra, ili mozga, to je jednako. Jedno je u kozmosu, drugo na Zemlji a treće u ljudskom biću. Čovjek se u svom unutarnjem biću potpuno emancipirao od zemaljskih zakona jer je on sam kozmos, mikrokozmos. Samo moramo naučiti spojiti ove tri stvari, odnosno moramo ujediniti astronomiju, fiziologiju i kemiju. Naravno da je moguće studirati ih kao posebne grane znanosti, nije nužno izbrisati granice, ali nacrtavši granice, moramo također kreirati komunikaciju.

Moramo naučiti misliti drugačije. Najbolji pokusi, čak i ako dokažu sve ove tvrdnje izvan svake sumnje, ne pomažu nam. One nisu priznate jer u našoj sadašnjoj koncepciji svijeta, još ne postoje misli koje čine mogućim da se prihvate ove izjave. Moramo formirati nove misli, moramo stalno pokušavati spojiti različite sfere, različite grane znanosti. Razumjeti kako supstance djeluju u ljudskom organizmu moći ćemo razumjeti samo, ako o njima možemo misliti zajedno s utjecajima planeta, kozmosa i ljudskog organizma. Moramo pokušati pronaći put do žive koncepcije o vezama između kozmosa, Zemlje i čovjeka.

pdf download


https://www.4shared.com/office/ToSMJjBPgm/Eugen_Kolisko_-_Srebro_i_njego.html