XIV.
Učinak nikotina — Vegetarijanska i mesna prehrana — O uzimanju apsinta — Blizanci
13 siječnja 1923


Postavljeno je pitanje u vezi učinaka vegetarijanske i mesne prehrane, i o nikotinu.

U vezi začeća, kako je moguće da žena nosi sinove ako nitko od predaka nema sinove? Kako se može objasniti rođenje dvaju blizanaca?

Kakav utjecaj apsint ima na sjeme?

Koja je razlika između starosti osa i pčela?

Dr. Steiner: Stvari koje sam raspravljao u vezi pčela naravno da se odnose samo na pčele a ne i na ose. Pčele se razlikuju od osa, tako da se moje izjave odnose na pčele, a ne ose.

Sada ćemo pokušati ući u ova pitanja. Prvo se pitalo o utjecaju nikotina a time i otrova koji se unosi u tijelo preko pušenja i općenito duhanom. Prvo, moramo biti načisto kako se pokazuje učinak nikotina. Učinak nikotina pokazuje se iznad svega u aktivnosti srca. Preko nikotina, poziva se na povećanu, snažniju aktivnost srca. Međutim, srce nije pumpa, već samo pokazuje ono što se događa u tijelu: srce kuca brže kada krv cirkulira brže. Stoga nikotin zapravo utječe na cirkulaciju krvi, animirajući je. Dakle mora biti jasno da se uvođenjem nikotina u tijelo, stimulira cirkulacija. To zauzvrat, priziva snažniju aktivnost srca.

Sada, ovaj cijeli proces u ljudskom organizmu mora se pratiti. Mora vam biti jasno da je sve što se događa u ljudskom organizmu striktno regulirano. Jedna od najvažnijih stvari u vezi ljudskog organizma, na primjer, je činjenica da je puls odrasle osobe 72 otkucaja u minuti, a to vrijedi čak i u starosti.

Za usporedbu, kao što sam vam prije spomenuo, čovjek u minuti uzme oko 18 udaha. Kada pomnožite 18 sa 4, dobijete 72. To znači da u prosjeku krvne supstance pulsiraju četiri puta brže kroz tijelo nego dah. Naravno, to su prosječne brojke; malo se razlikuju kod svakog čovjeka. Činjenica da se taj omjer razlikuje kod ljudi objašnjena je razlikom između njih, ali u prosjeku je 1:4; odnosno, cirkulacija krvi je četiri puta snažnija nego ona od ritma disanja.

Ako sada unosim nikotin u organizam, to mogu iz dva razloga — prvo, zbog jake naklonosti prema duhanu, i drugo, kao lijek. Svaka supstanca koja je otrovna također je i lijek. Sve je, može se reći, i otrovno i ljekovito. Ako, na primjer, popijete nekoliko kantica vode, one naravno djeluju otrovno, dok je pravilna količina stvar potpore, i kada je unesena u neobično malim količinama, može čak biti i lijek. U stvari, voda je općenito potentan lijek kada se koriste određene metode. Stoga se može reći da čak i najobičnije tvari mogu biti i otrovne i ljekovite. Zbog toga mora biti poznat učinak kojeg pojedina tvar ima na ljudski organizam.

Ako unesem duhan u ljudski organizam, on prvo stimulira cirkulaciju krvi. Krv postaje aktivnija, cirkulira energičnije. Međutim, disanje, nije u istoj mjeri stimulirano duhanom; ritam disanja ostaje jednak. Cirkulacija krvi stoga više nije sinkronizirana s disanjem. Kada bi čovjek u svoje tijelo uveo nikotin, trebala bi mu cirkulacija krvi različita od one koju uobičajeno ima.

Recimo, na primjer, da je postojala osoba čiji sustav je bio prilagođen točnom prosjeku od 18 udisaja i 72 otkucaja pulsa (takvih osoba nema, ali recimo da postoji netko). Sada, nikotin uzrokuje porast pulsa na, recimo, 76 otkucaja. Tako je promijenjen pravila odnos između pulsa i disanja. Rezultat je da krv ne prima dovoljno kisika, jer bi se određena količina trebala apsorbirati u krv sa svakim otkucajem. Posljedica trovanja nikotinom je, dakle, ta da krv zahtijeva previše kisika. Proces disanja ne opskrbljuje dovoljno kisika, i dolazi do malog skraćivanja udaha. Ovo skraćivanje daha je, naravno, toliko zanemarivo da se ne primijeti; konačno, kao što sam rekao, ljudsko tijelo može primiti dosta zlostavljanja. Ipak, uporaba nikotina uvijek izaziva određeno, malo skraćivanje daha. Ovo lagano skraćivanje daha sa svakim udahom uzrokuje osjećaj tjeskobe. Svako skraćivanje daha uzrokuje osjećaj tjeskobe. Lakše je kontrolirati normalan osjećaj tjeskobe nego ovu strašno malu tjeskobu, koje smo potpuno nesvjesni. Kada nešto poput tjeskobe, straha ili šoka ostane neprimijećeno, to je izravan izvor bolesti.

Takav izvor bolesti je stalno prisutan kod osobe koja je teški pušač jer je, bez da to shvaća, uvijek ispunjena izvjesnom tjeskobom. Sada, znate da ako patite od tjeskobe, vaše srce kuca brže. To vas navodi da shvatite da srce osobe koja se stalno truje nikotinom stalno kuca donekle brže. Međutim, kada kuca prebrzo, srce se zadeblja, baš kao što mišić nadlaktice, biceps, postaje deblji ako se konstantno napreže. Pod nekim okolnostima, to nije tako loše, sve dok se unutarnje tkivo ne pokida. Međutim, ako srčani mišić — to je također mišić — postane predebeo od prevelikog napora, on vrši pritisak na sve ostale organe što rezultira, u pravilu, da počevši od srca cirkulacija krvi postaje poremećena. Cirkulacija krvi ne može biti pokrenuta od srca, ali može biti poremećena kada je srce odebljalo.

Sljedeća posljedica zadebljanja srca je da bubrezi obolijevaju, jer skladna aktivnost srca i bubrega cijelu ljudsku tjelesnu organizaciju održava da pravilno funkcionira. Srce i bubrezi moraju uvijek biti usklađeni. Naravno, sve se u ljudskom biću treba uskladiti, ali srce i bubrezi su izravno povezani. Brzo postaje očigledno da kada nešto ne valja sa srcem, bubrezi više ne funkcioniraju pravilno. Eliminacija mokraće više ne radi na pravi način s posljedicom da čovjek razvija prebrzi tempo života i prebrzo se troši. Osoba koja u svoje tijelo unosi previše nikotina u odnosu na tjelesne proporcije stoga će polako ali sigurno propadati. Zapravo, postupno propada od raznih unutarnjih stanja tjeskobe koja utječe na srce.

Lako je utvrditi učinke stanja tjeskobe na aktivnosti duše. Kod ljudi koji su unijeli previše nikotina u njihova tijela, postaje primjetno da je također smanjena i njihova snaga misli. Moć mišljenja je oslabljena, jer čovjek više ne može misliti pravilno kad živi u tjeskobi. Trovanje nikotinom, dakle, može se prepoznati činjenicom da misli takvih ljudi više nisu sasvim u redu. Obično prebrzo donose zaključke. Ponekad pojačaju ovaj prebrzi sud do paranoičnih misli. Stoga možemo reći da uporaba nikotina iz užitka zapravo potkopava ljudsko zdravlje.

Međutim, kod svih ovakvih stvari, morate uzeti u obzir i drugu stranu. Pušenje je nešto do čega je došli tek u nedavnoj evoluciji čovječanstva. Izvorno, ljudska bića nisu pušila, a uporaba duhana postala je moderna tek nedavno. Sada pogledajmo drugu stranu medalje.

Pretpostavimo da puls osobe otkucava samo 68 umjesto 72 puta u minuti. Takva osoba, čija cirkulacija krvi nije dovoljno animirana, sada počinje pušiti. Vidite, tada, njena cirkulacija krvi je stimulirana u pravom smjeru, od 68 na 72, tako da se njena cirkulacija krvi i disanje usklade. Ako, dakle, liječnik primijeti da je bolest uzrokovana slabom cirkulacijom krvi, čak može savjetovati pacijentu da puši.

Kao što je već rečeno, kada je cirkulacija krvi prebrza u odnosu na disanje, čovjek se suočava s užasnim stanjima tjeskobe, koja, međutim, ne postaju svjesna. Međutim, ako je iz nekog razloga cirkulacija krvi osobe preslaba, to se osjeti činjenicom da ona ide naokolo želeći nešto učiniti ali ne znajući što. To je također karakteristična pojava bolesti; postoje ljudi koji idu naokolo želeći nešto, ali ne znaju što je to što žele. Samo promislite koliko ljudi ide naokolo bez da znaju što žele! Obično se kaže da su nezadovoljni životom. To su ljudi koji, na primjer, nekako zalutaju u neku profesiju, koja im onda ne odgovara, i tako dalje. To je zaista zbog cirkulacije krvi koja je preslaba. Kod takve osobe zapravo se može reći da joj je korisno davati nikotin da bi se izliječila. Ako se slaže s pušenjem, ne treba propisati nikotin u obliku lijeka, već mu se može savjetovati da puši, ako prije nije bio pušač.

Zapravo je istina da su u novije vrijeme ljudi koji stvarno ne znaju što žele postali brojniji. U naše je moderno doba zaista lako ne znati što željeti, jer su, od prije otprilike tri ili četiri stoljeća, većina njih postala nenaviknuta zaokupljati se nečim duhovnim. Odlaze u svoje urede i zaokupljeni su nečim što im se zapravo ne sviđa ali što donosi novac. Sjede u radno vrijeme, čak su i marljivi, ali nemaju stvarnih interesa osim ići u kazalište ili čitati novine. Postupno se stvari svode na to. Čak i čitanje knjige, na primjer, danas je postalo rijetkost.

To da je došlo do toga, to je zbog činjenice da ljudi uopće ne znaju što žele. Mora im se reći što žele. Čitanje novina i odlazak u kazalište stimulira osjetila i intelekt ali ne i krv. Kad netko mora sjesti i čitati neku tešku knjigu, krv je stimulirana. Čim se treba potruditi za nešto shvatiti, krv je stimulirana, ali to ljudi više ne žele.. Prilično im se ne sviđa da se moraju truditi da bi nešto razumjeli. To je nešto prilično odvratno za ljude. Ne žele ništa razumjeti! Ova nespremnost za razumijevanje uzrokuje da se njihova krv zgusne. Takva gusta krv sporije cirkulira. Kao rezultat, stalno je potreban lijek da tu sve gušću krv dovede u kretanje. Pokreće se kada stave cigaretu u usta. Krv ne postaje rjeđa, ali cirkulacija krvi postaje sve teža. To može uzrokovati da ljudi budu pogođeni raznim znakovima starosti kada se to još nije trebalo dogoditi.

Ovo pokazuje kako je iznimno delikatna aktivnost ljudskog tijela. Dijagnostički rezultati dobivaju se ne samo kada se ispituje krv već također i kada se proučava i način na koji se osoba ponaša — da li razmišlja sporo ili brzo. Stoga možete vidjeti, gospodo, da ako želite znati nešto o učinku nikotina, morate biti dobro upoznati s procesima cirkulacije i disanja.

Sada, sjetite se što sam vam nedavno rekao kako se krv stvara u koštanoj srži. U osnovi dolazi od tamo. Ako se krv stvara u koštanoj srži, a krv prebrzo cirkulira, tada i koštana srž mora raditi brže nego što bi inače trebala. Kao rezultat, kosti ne mogu pratiti korak, i tada se u kostima razvijaju ona mala stvorenja, ona mala stvorenja koja nas proždiru. Liječnici kao što je Metchnikoff vjeruju da su ti mali osteoklasti, kako se zovu ti mališani, uzrok ljudske smrti. Metchnikoff je rekao da ako ne bi bilo osteoklasta, da bi mi živjeli vječno. Držao je da nas doslovno proždiru. Činjenica je da što smo stariji, da je više prisutno osteoklasta. Točno je da osteoklasti postupno jedu naše kosti, ali s druge strane to je poput gnojenja polja — na njemu će više rasti nego da je loše gnojeno. Za čovjeka, uvođenje nikotina u tijelo ima štetan utjecaj na kosti, ali za ove kanibalističke proždirače kostiju, osteoklaste, stvara najbolje moguće okruženje.

Tako je to u svijetu. Lijeni mislilac pretpostavlja da je svijet oblikovao Dobri Bog i zato sve mora biti dobro. Tada se može postaviti pitanje zašto je Bog dopustio osteoklastima da rastu s kostima? Da nije dopustio osteoklastima da rastu, ne bi nas polako proždirali tijekom cijelog života. Umjesto toga, mogli bismo tako strašno zlostavljati naše kosti da bi ih u konačnici nešto drugo kvarilo. U svakom slučaju, mogle bi trajati stoljećima da ove male zvijeri nisu u njima.

Međutim, nema svrhe lijeno razmišljati na ovaj način. Jedina korisna stvar je ići zaista u činjenice, znati da ključne delikatne sile za izgradnju kostiju imaju svoje protivnike. I ti osteoklasti, također, dio su kreacije, i u sebi ih imamo milijune. Što ste stariji, više imate ovih osteoklasta. Imate kanibale, iako su sitni, uvijek u vama. Stvarni kanibali nisu najpametniji; najpametniji su oni koje na ovaj način nosimo okolo u sebi, i oni pronalaze plodno tlo kada se u tijelo unese nikotin.

Možete prepoznati izuzetnu važnost temeljitog razumijevanja cijelog ljudskog bića da bi odredili kako određena tvar djeluje u ljudskom tijelu. Sada, čovjek stalno jede. Jede životinjske tvari i one od biljaka. Rako sam vam ranije da nemam namjeru promovirati jedan ili drugi oblik prehrane. Ističem samo učinke. Vegetarijanci su mi često dolazili govoreći da su skloni laganim nesvjesticama, i tako dalje. Rekao sam im da je to zato jer ne jedu meso. Ova pitanje se treba sagledati sasvim objektivno; ne smije se imati želju nešto forsirati. Međutim, što je "objektivno gledanje" u vezi s jedenjem biljaka i jedenjem mesa? Razmotrite biljku. Biljka uspijeva razviti sjeme koje je posađeno u zemlju i sve do zelenog lišća i šarenih cvjetnih latica. Sada, ili se hranite izravno od žitarica, ili berete kupus i pravite juhu ili nešto slično. Usporedite što dobijete iz biljke s onim što je prisutno u mesu, običnom životinjskom mišiću. Meso je potpuno drugačija tvar od biljke. Kakav je odnos između te dvije tvari?

Znate da postoje neke životinje koje su jednostavna nježna vegetarijanska bića. Postoje životinje koje ne jedu meso. Krave, na primjer, ne jedu meso. Niti konji ne vole meso; oni također jedu samo biljke. Sada, mora vam biti jasno da životinja ne samo da apsorbira hranu već također stalno odbacuje ono što se nalazi u njenom tijelu. Među pticama znate da postoji nešto što se zove mitarenje. Ptice gube perje i moraju ga zamijeniti novim. Znate da jeleni odbacuju rogove. Vi režete nokte i oni opet narastu. Ono što se izvana čini tako vidljivim, dio je stalnog procesa. Mi stalno odbacujemo našu kožu. To sam vam već jednom objasnio. Tijekom perioda od približno sedam ili osam godina, naša cijela tijela su odbačena i zamijenjena novim. To je slučaj i kod životinja.

Razmotrite kravu ili vola. Nakon nekoliko godina meso u njoj je potpuno zamijenjeno. Kod volova se izmjena odvija čak i brže nego kod ljudi. Tako je stvoreno novo meso. Međutim, odakle potječe ovo meso? To se morate upitati. Vol je sam stvorio meso u svom tijelu iz biljnih supstanci. To je najvažnija stvar koju treba uzeti u obzir. Tijelo ove životinje stoga je sposobno proizvoditi meso od biljaka. Sada, kupus možete kuhati koliko želite, ali nećete ga pretvoriti u meso! Ne proizvodite meso na tavi ili u loncu za gulaš, a nitko nikada nije ispekao kolač koji je postao meso. To se ne može vanjskim vještinama, međutim, u osnovi uzevši, životinjsko tijelo može postići iznutra ono što se ne može napraviti izvana. Meso se stvara u tijelu životinje, a da bi se to postignulo, prvo moraju u tijelu biti prisutne sile. Uz sve naše tehnološke sile, nemamo ni jednu s kojom možemo jednostavno proizvesti meso od biljaka. Mi to nemamo, ali u našim tijelima i u životinjskim tijelima postoje sile koje od biljne tvari mogu stvoriti mesnu tvar.

Sada, ovo je biljka (skiciranje) koja je još na livadi ili polju. Snage koje su do ovog trenutka bile aktivne iznjedrile su zeleno lišće, bobice, i tako dalje. Zamislite da krava proždire ovu biljku. Kada krava proždere ovu biljku ona u njoj postane meso. To znači da krava posjeduje snage koje ovu biljku mogu pretvoriti u meso.



Sada zamislite da je vol iznenada zaključio da je previše zamorno pasti i grickati biljke, da će pustiti drugoj životinji da ih pojede i obavi posao za njega, a zatim će on pojesti životinju. Drugim riječima, vol bi počeo jesti meso, iako sam može proizvesti meso. Posjeduje unutarnju snagu za to. Što bi se dogodilo kada bi vol jeo meso izravno umjesto biljaka? Sve snage koje u njemu mogu proizvesti meso ostavio bi neiskorištene. Razmislite o ogromnoj količini energije koja je izgubljena kada se strojevi u tvornici na kojima se nešto proizvodi uključe bez da bilo što proizvode. Dolazi do ogromnog gubitka energije. Ali neiskorištena energija u tijelu vola ne može jednostavno biti izgubljena, jer vol je konačno ispunjen njome, a ta zaustavljena sila u njemu radi nešto drugo osim proizvodnje mesa iz biljnih supstanci. U njemu radi nešto drugo. Konačno, energija ostaje; prisutna je u životinji, i tako proizvodi otpadne tvari. Umjesto mesa, proizvode se štetne tvari. Dakle, ako bi vol odjednom postao mesojed, ispunio bi se svakakvim štetnim tvarima poput mokraćne kiseline i urata.

Sada, urati imaju svoje specifične učinke. Specifični učinci urata izražavaju se u određenom afinitetu za nervni sustav i mozak. Rezultat je da ako bi vol konzumirao meso izravno, izlučile bi se velike količine urata; ušle bi u mozak, a vol bi poludio. Ako bi se mogao napraviti pokus u kojem bi se stado volova odjednom nahranilo golubovima, dobili bi potpuno ludo krdo volova. To bi se dogodilo. Usprkos nježnosti golubova, volovi bi poludjeli.

Vidite, ovakva stvar prirodno svjedoči protiv materijalizma, jer ako bi volovi jeli samo golubove i ako bi samo materijalni element bio učinkovit, morali bi postati nježni poput golubova. Međutim, to uopće ne bi bio slučaj. Umjesto toga, volovi bi se pretvorili u užasno divlja, bijesna stvorenja. To dokazuje činjenica da konji postaju ekstremno nasilni kada im se dade malo mesa. Počinju divljati, jer nisu naviknuli jesti meso.

To se, naravno, odnosi i na ljudska bića. Vrlo je zanimljivo da je dio azijskih naroda strogo vegetarijanski. To su nježni ljudi koji rijetko ratuju. Na Bliskom Istoku, ljudi su počeli jesti meso i na taj način došlo je do ratnog ludila. Ljudi azijskih naroda pretvaraju biljke u meso koristeći snage koje su inače neiskorištene, nesvjesne. Slijedom toga, ti ljudi ostaju nježni dok mesojedi drugih nacija ne ostaju tako nježni.

Mora nam biti jasno da su ljudi tek postupno postali dovoljno zreli za ova razmatranja koja ovdje predstavljamo. Kada su ljudi počeli jesti meso, to se nije moglo razmatrati na ovakav način; sve je to došlo iz osjećaja i instinkata.

Vidite, lav neprestano jede meso; on nije biljojed. Lav također ima vrlo kratka crijeva, za razliku od biljojeda čija su crijeva jako duga. To je slučaj i kod ljudi. Ako se osoba rodi u određenoj rasi ili u narodi čiji preci su jeli meso, tada će njena crijeva već biti kraća. Biti će prekratka za čisto vegetarijanstvo. Ako, unatoč tome, jede samo biljke, morati će poduzimati svakakve mjere da bi ostala zdrava.

Zasigurno je moguće danas biti vegetarijanac, dosta stvari je u korist toga. Jedna od glavnih prednosti jedenja povrća je ta što se čovjek ne umara tako brzo. Budući se ne luče mokraćna kiselina i urati, čovjek se ne umara tako brzo već zadržava bistru glavu i lakše razmišlja — ako ima naviku misliti! Osoba koja ne može misliti ne dobiva ništa oslobađajući mozak od urata, jer je nužno da se cijela ljudska organizacija harmonizira. U svakom slučaju, kroz samokontrolu, osoba danas može postati vegetarijanac. Tada koristi snage koje, kod ljudi koji jedu meso, ostaju neiskorištene.

Sada, skrenuo bih vam pažnju na neobičnu pojavu. Ako se osvrnete po svijetu, ustanoviti ćete da postoji bolest koja brzo potkopava zdravlje. To je takozvani dijabetes, šećerna bolest. Najprije, šećer je otkriven u urinu, i čovjek uskoro podlegne propadanju tijela, koje je uzrokovano preobiljem šećerom. To je zaista fatalna bolest. Šećer je također ono što drži ljudsko biće iznutra jakim, kada se uzima na pravi način.

To mogu potvrditi čak i statistike. Mnogo manje šećera se konzumira u Rusiji nago u Engleskoj. To doista objašnjava cijelu razliku između ruskog naroda i engleskog. Englezi su samosvjesni i egoistični; Rusi su nesebični i fizički nisu toliko energični. To je povezano s manjom potrošnjom šećera u Rusiji nego u Engleskoj, gdje se s hranom jede velika količina šećera. Međutim, ljudsko tijelo, zahtijeva asimilaciju određene količine šećera. Kao što kosti podržavaju čovjeka, tako ga podržava i količina šećera koja cirkulira tijelom. Dakle, ako je previše šećera eliminirano urinom, tijelo ga uzima premalo i zdravlje je narušeno. To je dijabetes.

Dijabetes je danas raširen među Židovima. Svakako i drugi imaju dijabetes, ali je posebno učestao među Židovima. Ti ljudi imaju tendenciju ka dijabetesu. Židov ima poteškoća s apsorbiranjem šećera, no s druge strane ga treba. Stoga bi židovska prehrana zapravo trebala težiti da učini što je moguće lakšim za ljudsko tijelo da koristi šećer, a ne da ga eliminira.

Ako čitate Stari zavjet, naći ćete mnoštvo prehrambenih pravila koja se do danas poštuju u restoranima koji poslužuju košer hranu. Košer kuhanje slijedi drevne Mojsijeve prehrambene zakone. Ako ih proučite, naći ćete da bit leži u činjenici Židovi trebaju jesti hranu koja omogućava najveću asimilaciju šećera, budući ga oni teško apsorbiraju. Svinjsko meso izuzetno otežava asimilaciju šećera — svinjetina posebno pogoršava dijabetes u čovjeku — pa zabrana svinjskog mesa posebno cilja da spriječi dijabetes. Vidite, morate čitati Stari zavjet čak i s medicinskog stajališta; tada postaje strašno zanimljiv. Fascinantno je pratiti što se želi postići raznim zabranama i košer pripremom hrane. Čak je i takozvani "Schächten", poseban način klanja i ubijanja peradi, na primjer, namijenjen zadržavanju točne količine krvi u mesu koje Židov konzumira tako da iz toga može asimilirati pravu količinu šećera.

U zadnje vrijeme Židovi su postupno zanemarili svoje prehrambene zakone, premda još uvijek ostaju unutar njihovih rasnih veza. Pošto su prehrambena pravila zaista pravila za specifičnu rasnu grupu, napustiti ih je štetno, i time lakše podliježu dijabetesu neko drugi ljudi. To je tako.

Stoga možemo reći da mesna prehrana u čovjeku čini da neiskorištene snage koje u ljudskom tijelu rade nepravilno, proizvode otpad. Naravno, ovaj otpad može opet biti eliminiran, ali to je često prilično složen zadatak. Može se reći da kada se neke stvari pravilno iznesu, izgledaju prilično neobično. Neki ljudi rade na njihov osobiti način cijelu zimu i jedu na vlastiti način, također. S užitkom konzumiraju taman toliko hrane koja im da lagane želučane smetnje svaki dan, koje drže pod kontrolom pijući potrebnu količinu alkohola. Kada dođe travanj ili svibanj spremni su za Karlsbad ili neko drugo lječilište, pošto su do tada akumulirali dobru količinu otpada u svom organizmu, i njihovim tijelima. Ono što im je sada potrebno je temeljito čišćenje. Sustav mora biti očišćen. Idu u Karlsbad. Znate da voda u Karlsbadu uzrokuje snažan proljev, koji čisti sustav. Nakon toga mogu se vratiti kući i početi sve ispočetka. U pravilu, nije potrebno više nego ići u Karlsbad svake godine, ali ako ih se jednom spriječi, pate od nečega poput dijabetesa ili nekog povezanog problema.

Sa stajališta imućnog društva, ne zvuči loše reći da se svako toliko i toliko ide u Karlsbad. U stvarnosti, to znači koristiti kante za gnoj za povratak nečijeg tijela u red; to je ono što se postiže pijenjem vode i kupanjem u Karlsbadu. Sustav je temeljito očišćen i onda je neko vrijeme u redu.

Naravno, ovo nije način da se podigne razina nacionalnog zdravlja. U konačnici, kvaliteta sve hrane koja se prerađuje i prodaje na tržištu prilagođena je prehrambenim navikama osobe koja si može priuštiti odlazak u Karlsbad ili slično lječilište. Onaj tko si ne može priuštiti odlazak u Karlsbad također mora jesti, ali ne može biti pročišćen bez novca. Druga hrana mu nije dostupna. Stoga se u medicini treba započeti kako bi se socijalni život usmjerio na pravi put.

Naravno, o ovoj bi se temi moglo mnogo duže izlagati. Međutim, ako sam danas nešto zaboravio, pokušat ću o tome nešto reći tijekom vremena.

Što se tiče apsinta, samo bih želio dodati da on zapravo djeluje slično alkoholu u vinu, na primjer. Razlika je da dok vino izravno uništava fizičku supstancu — spavanje nekako ujednačava stvari — apsint također uništava spavanje. S apsintom, osoba dobije mamurluk dok spava, stoga je spriječena da dobro spava. Međutim, mora se spavati ako se pije alkohol. Obično, previše pića treba prespavati — o tome svjedoči izraz "prespavati to". Spavanje povoljno utječe na unos alkohola i stvari ujednačava. Iz tog je razloga apsint štetniji od običnog alkohola, jer je čak i spavanje uništeno.

Sada trebate razmotriti kako naša kosa, na primjer, raste brže tijekom spavanja. Osoba koja se brije zna da kada se probudi posebno kasno, da joj je više potrebno brijanje kada se probudi. Jeste li to primijetili? (Odgovor: “O da!”) Kada u tijelu nema duševne aktivnosti, brkovi rastu vrlo brzo. Spavanje je tu da stimulira snage rasta u fizičkom tijelu. Međutim, apsint, proširuje svoje učinke čak i na spavanje, i kod onih koji piju apsint, spavanje te učinke ne neutralizira. Crvena krvna zrnca čak su uništena u spavanju kod žene koja pije apsint, a kod muškarca su uništena bijela krvna zrnca. Ovdje ulazi još nešto. Budući da apsint djeluje sve do u spavanje, to veoma snažno utječe na mjesečnicu. Tada nastaju nepravilnosti koje postaju još i više izražene kod njenih potomaka. Rezultat je da se ovulacija, koja bi se trebala dogoditi svaka četiri tjedna, događa neredovito.

Glavna stvar koja se može reći za apsint je dakle ta, da djeluje slično uobičajenom alkoholu u vinu, pivu, ili konjaku, ali čak uništava i san. Iako bi se moglo ići u detalje, želim reći nešto u vezi s drugim pitanjem koje je pitano, o blizancima.

Kod rođenja jednojajčanih blizanaca, oplodnja se događa baš kao i kod jedno-rođenih. Muški spermij prodire u žensku jajnu stanicu, koja se zatim zatvara; svi ostali procesi odvijaju se unutar nje. Broj potomaka iz tog jajašca određuje nešto sasvim drugo nego broj muške sperme. U jajnu stanicu ulazi samo jedan spermij, dok cijeli svijet ima utjecaj na potomstvo. Ono je stvoreno snagama cijelog univerzuma.

Ono što sada moram reći zvuči nekako čudno, ali to je istina. Može se dogoditi da je žena kratko nakon oplodnje ponovno podvrgnuta istim utjecajima iz kozmosa. Mislim na ovo: pretpostavimo da se oplodnja događa tijekom opadajućeg mjeseca. Žena je tada izložena izvjesnim silama iz kozmosa koje potječu iz određenog segmenta Mjeseca. Sada, u prava tri tjedna nakon oplodnje početni su procesi potpuno neodređeni. Još se ništa ne može utvrditi. Nakon tri tjedna, ljudsko biće je samo sitna stvar nalik ribi. Prije toga, sve je nedefinirano. Tri tjedna prolaze, uvijek na takav način da se iz ljudskog zametka može razviti gotovo sve, i ako su stvari u redu i žena sada dolazi pod utjecaj rastućeg Mjeseca, tada su isti utjecaji opet prisutni izvana. Neki učinci su već bili prisutni od opadajućeg Mjeseca; sada rastući Mjesec također ima utjecaj, i može doći do rođenja blizanaca.

Također može biti moguće da žena svjesno želi imati dijete, ali podsvjesno gaji određenu antipatiju, možda potpuno nesvjesnu antipatiju, prema rađanju djece. Treba samo imati određenu antipatiju prema čovjeku za kojeg se udala. Takve antipatije također postoje. Tada ona sama zadržava brzi razvoj takozvanog embrija, ljudskog zametka. Utjecaji koji bi trebali imati učinka jednom djeluju iz kozmosa više puta, pa tako mogu nastati trojke. Rođene su čak i četvorke. Međutim, to nikada nije uzrokovano oplodnjom, već drugim utjecajima, vanjskim utjecajima. ako bi se rođenje jednojajčanih blizanaca dogodilo oplodnjom, zasigurno bi ispalo da se blizanci razlikuju jedno od drugog jer bi morali potjecati od različitog spermija. Blizanci doista mogu potjecati i od dva jajašca a ne od jednog. Ali zapanjujuća značajka jednojajčanih blizanaca je da su oni slični čak i u neobičnim karakteristikama; čak i ono do čega dođe u kasnijoj dobi, na primjer, kod blizanaca se razvija na isti način. Razlog je taj što izlaze iz jednog jajašca. Stoga morate shvatiti da se oplodnja ne razlikuje u slučaju jednojajčanih blizanaca, već vanjski utjecaji ovdje igraju svoju ulogu.

XV.
Difterija i gripa - Ukrštene oči
20 siječnja 1923


Postavljeno je pitanje zašto je, u jednoj obitelji, rođeno četvero nijeme djece skupa s normalnom djecom. U mladosti, otac djece čupao je jezike pticama. Bi li mu četvero nijeme djece mogla biti kazna?

Još jedno pitanje: Gripa, u kojoj ljudi pate od dvostrukog vida, sada je toliko česta. Što je uzrok tome?

Dr. Steiner: Jesu li se djeca koja ne mogu govoriti u toj obitelji rodila jedno za drugim, ili su se djeca koja mogu govoriti rodila između?

Ispitivač: Nijema djeca rođena su jedno za drugim.

Dr. Steiner: Teško je govoriti o ovakvom slučaju kada netko nije dobro upoznat. Pitanje o gripi uzet ćemo kasnije. Međutim, ovaj prvi slučaj je teško prosuditi kada netko nije upoznat s detaljima. Mnogo zavisi, na primjer, da li je dijete koje govori rođeno između nijeme djece; da li su, nakon određenog trenutka, djeca koja govore rođena a nijema djeca kasnije, ili da li su nijema djeca prva rođena a normalna djeca poslije, ili su rođena naizmjenično. Nijemost kod djece prirodno može biti uzrokovana brojnim faktorima. Ako ta djeca mogu čuti i samo su nijema, ne gluha — nijema — nešto o čemu se ponekad naravno može pogriješiti — ako zaista čuju, i problem stoga leži u govornom aparatu, onda treba dokučiti kako su otac ili majka mogli na to utjecati.

Međutim, bez temeljitog poznavanja slučaja, zaista je riskantno govoriti o tome. Trebalo bi znati dob oba roditelja. Mnogo zavisi o tome jesu li oba roditelja bila već stara kada su dobili djecu ili su još bili mladi. Još jedan faktor je da li je majka ili otac stariji. Mnogo zavisi o svemu tome.

Zatim, karakter oba roditelja također igra ulogu. Je li bitno što je otac u mladosti trgao jezike pticama, kako ste rekli, može se utvrditi samo nakon što su sva druga pitanja odgovorena. Takvo razmatranje zavisi o tome je li čovjek možda bio okrutan u mladosti. Osobina okrutnosti kao takva dolazi u obzir. Međutim, govoriti o kazni, ovdje ne dolazi u obzir. Prvo, kazne ne postoje, i drugo, da postoje to sigurno ne bi bila kazna za oca! Reći da su se djeca rodila nijema da bi se kaznio otac za okrutnost podsjeća me na priču o dječaku kojem su se ruke smrznule i koji je rekao, "Ovo je dobro došlo mom ocu da mi ne kupi rukavice"! Kada je netko užasno pogođen kao ovo četvero djece, to nije kazna za oca; on je mnogo manje pogođen nego četvoro djece, iako se njegova okrutnost mora uzeti u obzir.

Opet, ovdje se moraju razmotriti i neke druge konkretne stvari. U odnosu na dječju dob možete vidjeti da ako osoba razvije osobinu kao mlada — recimo netko razvija osobinu okrutnosti ili nešto slično u dobi od jedanaest, na primjer — nastup takve tendencije uvijek se ponovno pojavi nakon oko tri i pol godine. Taj bi pojedinac izrazio tendenciju okrutnosti ponovno u četrnaest i pol ili petnaestoj, zatim opet u osamnaestoj, u dvadeset prvoj i pol, i tako dalje.

Zamislite, ako se začeće dogodi tijekom tog perioda kada se takva tendencija ponovi, samo začeće može biti vrsta okrutnosti i prirodno može štetno djelovati. Na ovaj zaobilazan način, sve ovakve stvari mogu doći u razmatranje. Međutim, veza se može potvrditi ako su isključeni svi drugi čimbenici. Rako sam vam kakva je razlika između zimskih i ljetnih rođenja. Iz dobi ove djece trebalo bi utvrditi jesu li se ranija rođenja možda dogodila ljeti ili zimi, i tako dalje.

Zbog toga kažem da bi se savjesno pristupilo problemu, trebalo bi znati sve detalje. Kada se upoznate s cijelim slučajem, možemo govoriti o tome. Bilo bi mi drago. Vi ne znate, na primjer, da li su četvero nijeme djece stariji ili mlađi. Svakako se mora utvrditi da li se tendencija rađanja nijeme djece kasnije izliječila, ili se pojavila tek nakon rođenja četvero djece koja govore, u kojem slučaju, razlog bi morao biti otkriven negdje nakon rođenja četvrtog djeteta. Dakle, prvo bismo morali biti upoznati sa svim čimbenicima.

Što se tiče pitanja o gripi, to je povezano sa svim bolestima, kao što je bronhitis, koje mogu pogoditi ljudsku glavu ili ograne prsnog koša, ali posebno ću se osvrnuti na bolesti kao što su difterija i gripa koje su toliko raširene upravo sada. Te bolesti pogađaju gornji dio ljudskog tijela, i imaju određenu posebnost. Najbolje ih je proučavati ispitivanjem difterije; tu se zaista može najviše naučiti.

Dobro znate da oni koji danas studiraju medicinu u uobičajenom smislu ne znaju mnogo o gripi; stoga, opisi dani od liječnika o simptomima koji se javljaju s gripom nisu sasvim precizni. Kada vidim ljude koji pate od gripe, moram uvijek obratiti pažnju na nešto drugo osim na simptome na koje liječnici obraćaju pažnju, jer je gripa zapravo bolest mozga! Kasnije ću reći više o ovome.

Sljedeće točke posebno se moraju uzeti u obzir u vezi difterije. Prvo, ako pogledate dijete koje boluje od difterije — odrasli mogu također patiti od nje, znate — u grlu možete vidjeti opnu. Ova opna, ova formacija tkiva, obično je ono što može uzrokovati gušenje kod difterije. Stoga je stvaranje ovog tkiva prvi važan čimbenik. Druga stvar koja se primijeti kod difterije je da je srce pacijenta s difterijom uvijek napadnuto. Srce ne funkcionira ispravno. Treći aspekt difterije je da ako pacijent i nije tako snažno pogođen opnom u grlu, svejedno teško guta zbog vrste paralize grla koja se javlja pored opne. Konačno, isti simptom koji se danas opaža kod oboljelih od gripe također se javlja i kod pacijenata s difterijom: oči im se počinju ukrštati i vide dvostruko. To su najvažniji simptomi difterije koji se mogu primijetiti u gornjem dijelu tijela. Oblik bubrežne bolesti, koji nije uočen kod onih koji se uguše i umiru, javlja se kao posljedica kod pacijenata s difterijom koji se oporave.

Od čega se stvarno sastoji difterija? Difterija se može razumjeti samo kada se zna da se zapravo čovjek održava živim iz dva smjera — od izvana i od iznutra prema vani. Čovjek prvo živi unutar svoje kože. Koža je izuzetno važan organ, i čovjek zaista živi unutar kože, u svom okruženju. To je ovako (skiciranje).



Ovdje je koža; već sam o njoj govorio. Koža je stalno u kontaktu s vanjskim zrakom, s vanjskim svijetom, od čega postaje žuljevita. Kod ljudi postaje samo malo žuljevita i onda se odbacuje. Koža se sa cijelog tijela stalno odbacuje. Čovjek stalno odbacuje svoje cijelo tijelo. On stalno zamijenjuje svoje fizičko tijelo zbog vanjskih utjecaja. Možete zamisliti kakav ogroman utjecaj zrak ima na živo tijelo kada uzmete u obzir sljedeće. Mislite na biće koje u potpunosti živi u vodi. Koža koju formira biti će sasvim mekana. Sama voda uzrokuje da formira prilično mekanu kožu. Posebno se kroz utjecaj sunčeva svijetla, mekana koža povlači naprijed, a biće u vodi postaje riba. Čeljust ribe teško možete vidjeti jer je potpuno prekrivena kožom. Sada zamislite da to stvorenje ne živi u vodi već u zraku. Ako ovo biće živi u zraku, ne može formirati meku kožu. Ako ovo biće koje je živjelo u vodi ne može formirati mekanu kožu, njegova čeljust više ne bi bila unutra; cijela unutarnja čeljust ležala bi vani, i ono bi bilo ptica. Čeljust ribe u vodi je jednostavno prekrivena mekanom kožom. Zahvaljujući životu u zraku, ptica je opremljena izloženom čeljusti, čeljusti koja leži potpuno vani. Tako vidite utjecaj izvršen na stvorenje od izvana. Međutim, čovjek, može formirati meku kožu s drugim organima, ali ta mekana koža je uvijek odbacivana, skidana.



Osim ovog života koji teče od izvana prema unutra, postoji i život koji ide od iznutra van, posebno od bubrega. U ljudskom biću moraju biti aktivna oba. Moraju biti na djelu i aktivnost od kože prema unutra i od bubrega prema vani. Srce zauzima položaj između i visoko je osjetljivo na previše aktivnosti od izvana ili od iznutra. Srce može osjetiti kada bubrezi počinju biti pretjerano aktivni, a također osjetiti kada aktivnost kože počinje biti prejaka ili preslaba.

Sada, što se događa u slučaju difterije? Kod difterije, koža najednom postaje slaba i ublažena. Aktivnost kože je preslaba, tako da osoba s difterijom pati od premale izmjene zraka kroz kožu. Zaista, to je glavni problem. Koža, uključujući i kožu nosa koja je izložena vanjskoj okolini, ne diše dovoljno, i postaje preslaba. Aktivnost strujanja unutra, na mojoj skici prikazana strelicama, više ne funkcionira ispravno, i srce to osjeća. Srce također osjeća da bubrezi rade prema gore. Što je to što bubrezi rade? Srce više ne može obuzdati aktivnost bubrega, koja izbija gore. Mnogo prije nego nastupi upala bubrega, odnosno nefritis, aktivnost bubrega već izbija gore. Budući aktivnost kože više ne radi učinkovito od izvana, iznutra se stvara suvišna koža. Budući da aktivnost kože od izvana ne funkcionira pravilno, stvara se suvišna koža koja ispunjava sve, jer je aktivnost bubrega prejaka.

Kada osoba postane pogođena smežuranim bubrezima, što se može dogoditi kada je aktivnost bubrega nedostatna, možete vidjeti udubljenje ovdje na glavi. Postoji veza bubrega i ovog dijela glave. Čim aktivnost bubrega nije pravilna, javlja se ovo udubljenje. Kod svake osobe koja ima bubrežnu bolest možete vidjeti ovo udubljenje na glavi. Ispod njega leže optički živci. Kada se pojavi udubljenje, optički živci postaju neaktivni. U slučaju uobičajenog sakupljanja bubrega, pacijent počinje nejasno vidjeti. Kada se ne dogodi skupljanje već umjesto toga nastupi nefritis, aktivnost bubrega izbija gore u glavu i vrši utjecaj na optičke živce.



Sada, vidite, optički živci su takvi da kad se glava gleda odozgo, oni idu natrag od očiju. Križaju se u mozgu, dva optička živca, i nastavljaju do stražnjeg mozga. Optički živci moraju biti u dobrom stanju ako ćemo dobro vidjeti, jer vidimo s oba oka. U trenutku kada ti optički živci koji se križaju ne rade pravilno, mi vidimo dvostruko. Optički živci trebaju samo malo biti umrtvljeni i križanje nepravilno da bi mi vidjeli dvostruko. Znate kako osoba koja uživa u piću može reći je li još funkcionira kada dođe kući: šešir stavi u podnožje kreveta, ulazi u krevet, i ako vidi jedan šešir još je u redu, ali ako vidi dva, nije! To je lako napraviti. Dakle, jer krv prebrzo cirkulira, previše alkohola umrtvljuje optičke živce, s rezultatom da osoba koja je previše popila vidi dvostruko.

Aktivnost bubrega također ima stimulirajući učinak na optičke živce. Ako optički živci nemaju pravilnu interakciju u točci gdje se sijeku, čovjek će vidjeti dvostruko. To je slučaj, na primjer, kod difterije. Stoga možete vidjeti da je difterija uzrokovana poremećajem u aktivnosti kože. Stoga će se budući, uspješniji lijek protiv difterije sastojati iznad svega u liječenju pacijenta na pravi način s kupkama; morat će mu se dati takve kupke koje će odmah snažno potaknuti aktivnost kože. Tada će prestati formiranje opne, i pacijentova koža će opet početi ispravno funkcionirati.

Liječenje modificiranim virusnim cjepivom je učinkovito u slučaju difterije, jer je tijelu dan snažan impuls da postane aktivno, ali ima nepoželjne naknadne učinke. Osobito ako se djeca liječe cjepivom, kasnije će patiti od otvrdnjavanja njihove organizacije. Stoga treba nastojati zamijeniti liječenje cjepivom s onim od kupanja, posebno u slučaju difterije, koja je primarno temeljena na neispravnoj aktivnosti kože. Vidi se kako koža zapravo mora dobiti posebnu pažnju. Doista je točno da je difterija sada češća nego u ranija vremena.
Naravno, treba uzeti u obzir stoljeća, ne desetljeća. Međutim, prema svemu što je poznato iz ranijih perioda — iako su tada postojale mnoge bolesti koje su bile mnogo gore; ljude su pogađale bubonska kuga i kolera — difterija je bila rjeđa. To je povezano s činjenicom da, općenito, europski način života sve više vodi u smjeru u kojem aktivnost kože nije više podržana. Svakako, ljudi koji imaju novca mnogo se kupaju, i tako dalje. Stvar je, međutim, u čemu se osoba kupa. Ovdje možete vidjeti loš učinak civilizacije u činjenici da su danas ćelavi ljudi mnogo brojniji nego ranije. Rast kose također je vanjska aktivnost. Baš kao što biljke rastu iz tla, tako se i na rast kose utječe izvana. Danas se ne pridaje dovoljno pažnje aktivnosti kože. Nemojte misliti da kupanje u hladnoj vodi, kakvo danas prakticiraju Englezi, ima dobre učinke. Važno je ono u čemu se osoba kupa. Naravno, također je pogrešno ako osoba izazove pretjeranu aktivnost kože suvišnim kupanjem. U svakom slučaju, u slučaju difterije, prije svega treba pokušati postići pravilnu aktivnost kože.

To je također povezano s čimbenikom koji utječe na potomstvo ljudi. Uzmite majku ili oca čija koža je previše troma i ne odbacuje se dovoljno lako. To je najteže odrediti i traži vrlo osjetljiv uvid u ljudske osobitosti. Prosječni laik ne može lako odrediti ima li osoba žuljevitu kožu, ali neki ljudi posjeduju mnogo tvrđu kožu od drugih. To je teško odrediti, jer je koža zapravo prozirna. Dok se odbacuje, izgleda različito obojena zbog onoga što je ispod. Naša koža je stvarno prozirna. Ako otac ima kožu koja je puno tvrđa nego što bi trebala biti, to također utječe na aktivnost kostiju. Kao što znate iz onog što sam vam nedavno objasnio, stvaranje krvi zavisi od aktivnosti kostiju. Ako otac ima tako žuljevitu kožu da vas podsjeća na kožu nilskog konja, stvarati će bijela krvna zrnca koja su preslaba. To zauzvrat utječe na spermu, i njegova djeca će biti slaba od početka. Dakle, može se reći da ako je otac "nilski konj", moguće je za djecu da se rode s rahitisom — engleskom bolešću — da se djeca rode slaba i osjetljiva na tuberkulozu. To je kako su stvari povezane.

Ako je očeva koža premekana, nešto što se posebno može primijetiti kada anksioznost i tako dalje, uzrokuje crvenilo, kosti mu postanu pretvrde, ali to ima malo lošeg učinka.

Međutim, ako je majčina koža premekana, naizmjence se crveni i blijedi, njene kosti postaju pretvrde i ona ne proizvodi pravilno crvena krvna zrnca. Njeno dijete će već u ranoj dobi steći sklonosti ka svim vrstama tegoba kao što je reumatizam i posebno bolesti poput ospica, šarlaha i tako dalje, bolesti koje su povezane s metaboličkim sustavom. Sve su ove činjenice povezane.



Sada, što se tiče gripe ona stvarno dolazi od moždane bolesti. Donji dio mozga, smješten ispod optičkih živaca, pretrpi oblik paralize. Gripa se sastoji od paralize dijela mozga koji leži sasvim blizu optičkih živaca. Budući je to vrlo značajan dio mozga, utjecaj je zapravo izvršen na cijelo tijelo. Polazeći od ove paralize mozga, nešto u ljudskom biću postaje bolesno u slučaju obične gripe. Iznad svega, zahvaćena je kičmena moždina, budući da ovaj dio mozga ide ravno u kralježnicu, odakle se živci protežu u sve udove. Osoba tako dobiva bolove u udovima, i tako dalje.

Nedavno se dogodio zanimljiv slučaj gripe koji je vrlo poučan. Rekao sam vam da se mozak ne sastoji samo od čvrstih tvari već da je također okružen lubanjskom tekućinom. Osobito je u blizini ovog dijela ovdje (pokazujući skicu), koji je onesposobljen tijekom gripe, prisutno mnogo lubanjske tekućine. Nedavni slučaj gripe bio je izuzetno zanimljiv, jer je pacijent imao jednu bolest za drugom kao posljedicu: upala pluća s visokom temperaturom, zatim pad temperature, praćen upalom plućne maramice s visokom temperaturom, i zatim opet pad temperature. To je praćeno upalom trbušne maramice s visokom temperaturom koja je napokon pala, zatim neka vrsta opće paralize, i tako dalje. Ovaj slučaj gripe je pošao drugim smjerom od onom od obične gripe. Što se ovdje dogodilo? Vidite, kada se ovo proučava uobičajenim medicinskim sredstvima, iznimno je teško to dokučiti. Pacijentica, sedamnaestogodišnja djevojčica, kada se oporavila upitana je da ispriča što joj je prolazilo kroz glavu tijekom njezinih bolesti. Sasvim čudno, utvrđeno je sljedeće.

Njezini roditelji i liječnik slobodno su razgovarali o njenom stanju u sobi u kojoj se odmarala, misleći da je to u redu pošto je ona stalno bila bunovna. Zaista, tijekom delirija činilo se da ničeg nije svjesna, ali kada se oporavila, mogla je ponoviti sve o čemu se razgovaralo u sobi. Znala je, i to je mogla ispričati. To se može potvrditi. Razumijevanje je bilo odsutno dok je patila od ovog teškog slučaja gripe i kasnijih bolesti; međutim, razgovor je, ostao u njenom sjećanju. Konačno u sjećanju se zadržava mnogo toga što se trenutno možda ne može shvatiti. To pokazuje da nije zahvaćen čvrsti dio mozga već okolna tekućina. To je još i više utjecalo na ostatak tijela, jer, kada se čvrsti dio djelomično umrtvi, simptomi koji nastaju moraju se pojaviti kroz djelovanje čvrstog dijela mozga na kičmenu moždinu. Međutim, tekućina, stalno teče gore dolje kroz kičmeni kanal (vidi skicu na stranici 159). Stoga, ako je tekućina u mozgu pogođena, pogođena tekućina također se pojavljuje u kanalu kralježnice, i odatle prelazi u sve udove. Time postupno posvuda izaziva upalu. Međutim, pošto je upaljena bila lubanjska tekućina, a ne čvrsti dio mozga, veća protu aktivna, iscjeljujuća sila je bila prisutna i — iako je u ovom slučaju to bilo poput čuda — djevojka se oporavila usprkos tome što je patila od svake moguće bolesti.

Premda se također moraju primijeniti razni lijekovi, kod ovakvih bolesti neophodno je da tijelo ima adekvatan odmor i tišinu. Pacijent stoga mora ležati u krevetu, i mora se paziti da prostorija ima jednaku temperaturu i jednako osvijetljenje, jer odmor se postiže ne samo istezanjem na krevetu. Osoba također postaje nemirna jer je jedan čas vruće a drugi hladno. Ali ako je tijelo prepušteno samo sebi s postojanom toplinom i svjetlom, ono samo može podnijeti čak i najgore napade upale pluća, upale plućne maramice i upale trbušne maramice. Ljudsko biće je sposobno za to. Čak i kod najgorih bolesti koje pokazuju spomenute simptome, više je riječ o pravilnoj njezi nego o lijekovima. Općenito, pravilna njega ima veliku vrijednost.

Značaj pravilne njege možete prepoznati iz sljedećeg. Kada je ud upaljen ili ozlijeđen, najbolje je jednostavno staviti podvez na njega negdje iznad zahvaćenog područja; međutim, to treba napraviti ispravno. Na taj se način u igru uključuje delikatnija aktivnost tijela, eterska aktivnost, i počinje zacijeljenje. Dakle, kada ruka ili prst ima čir, između njega i tijela se stavi podvez, i tada brzo zaraste. Snage iscjeljenja moraju se prizvati svuda unutar samog tijela. Naravno, slučajevi se razlikuju. Uvijek se mora imati na umu pojedinca i dobro ga znati ako ga se želi izliječiti; treba imati uvid u to kako je osoba. Primjerice, u slučaju pacijenta koji pati od difterije, pod određenim uvjetima najbolje ga je smjestiti u kupku s ružmarinom tako da može mirisati ružmarin. Ponovljene duge kupke s ružmarinom ojačati će aktivnost kože. Međutim, dovoljno ružmarina treba dodati u vodu, tako da ga pacijent stalno miriše tijekom kupanja. Aktivnost kože je stimulirana, i stanje pacijenta će se poboljšati bez da ga se tretira s cjepivom. Zapravo to ovisi o tome da se lijekovima pobudi tjelesni otpor samog pacijenta.

Naravno, ako lijek jednom nije učinkovit, ljudi ga odmah smatraju lošim lijekom. Međutim, morate shvatiti, da se s nekim ljudima ne može ništa. Često se lijek koristi kada je prekasno za bilo što učiniti, inače bi se doza morala povećati toliko da bi bila dovoljna za konja; pacijent to ne bi mogao podnijeti i umro bi od lijeka.

Treba se sjetiti da gripa zapravo potječe iz bolesti mozga. Opaziti ćete da su pacijenti s gripom uvijek u nekoj vrsti drijemeža, jer je najvažnije područje mozga ispod optičkog živca otupilo. Tako dolazi do drijemeža. Sada također možete shvatiti da kada se paraliza nalazi u gornjim dijelovima mozga, pogođeno je mjesto križanja optičkih živaca i osoba vidi dvostruko. Sve ovo vam pokazuje da se kod gripe sasvim prirodno može pojaviti dvostruki vid.

Ovo nikako ne bi trebalo olako shvatiti. Jednom sam imao prijatelja koji je u to vrijeme imao trideset godina, deset godina mlađi od mene. Imao je ukrštene oči, ali ovdje imate suprotni problem. Kog gripe ili difterije, osoba postaje privremeno ukrštenih očiju jer nešto iznutra nije u redu, ali moj prijatelj je imao stalno ukrštene oči i, naravno, nije bio sretan zbog toga jer nije svatko potpuno bez taštine. U njegovu je tijelu bilo nešto što je uzrokovalo da njegova lijeva i desna strana budu neskladne. To je ono što je bilo uzrok njegovih ukrštenih očiju; oči su mu bile ukrštene, i također je zamuckivao. Obje su nevolje imale isto podrijetlo. U nekim je prilikama savladao njegove ukrštene oči i zamuckivanje sasvim dobro, ali ima onih koji imaju malo suosjećanja za takve ljude i žale se na njih. Jednom, na primjer, osoba koja nije bila puno taktična rekla je mojem prijatelju, "Recite mi, doktore, je li uvijek zamuckujete, ili samo povremeno"? Čovjek je jedva izustio, "N-n-ne uvijek, s-s-samo k-kada s-sretnem o-osobu k-koju s-smatram t-t-t-totalno n-neljubaznom"! Isti je taj čovjek mogao recitirati dugačke pjesme bez zamuckivanja, i nije zamuckivao kada je bio pun entuzijazma u vezi nečega. Međutim, nije stvar u zamuckivanju; spominjem to samo zato jer je povezano s čovjekovim ukrštenim očima.

Sada, moj prijatelj je bio pomalo tašt i želio je popraviti svoje stanje. Kao što znate, to dovodi do operacije, jer se ukrštene oči ispravljaju rezanjem jednog od očnih mišića. Ukrštene oči se eliminiraju tom operacijom. Budući da su, u slučaju mog prijatelja, ukrštene oči bile toliko duboko ukorijenjene u njegovom organizmu da je on također i zamuckivao, bio sam užasno zabrinut kada se on odlučio za operaciju. Znao sam da kada se dogodi neka bolest mozga da osoba može privremeno imati ukrštene oči, ali kada osoba trajno ima ukrštene oči, kao moj prijatelj, njegov mozak se prilagodi tom stanju. Ako se očni mišić prereže kada je problem toliko duboko ukorijenjen da je također prisutno i zamuckivanje, tada se postiže suprotan učinak. Pokušavajući ispraviti ukrštene oči operacijom, nastaje moždana bolest od tog dijela mozga koji se uništi gdje se optički živci sijeku.

Dakle, moj prijatelj se nije dao odvratiti, i tako je podvrgnut operaciji. Da sam izrazio moju rezervu u vezi te operacije, oni koji zamišljaju sebe da su medicinski autoriteti bili bi spremni nazvati me idiotom, jer onaj tko nešto kaže što se ne nalazi u njihovim knjigama naziva se idiotom. Kao što pretpostavljate, naravno da sam na neki način pokušao mog prijatelja odvratiti od te operacije, ali nisam mogao odmah reći, "Ako prođeš kroz tu operaciju, možda ćeš pretrpjeti moždanu bolest". Ne bi mi vjerovao pošto su mu svi liječnici rekli da je to jednostavna operacija. Budući je znao da nisam baš sretan zbog njegove namjere da se operira, nije mi ništa o tome rekao. Jednog dana, posjetio me s crnom krpom na očima, koju je uklonio i rekao, "Sada gledaj, zar nisu moje oči sada ravne"? Bile su, ali ja sam i dalje strepio. Pa, nisu prošla dva tjedna prije nego se razbolio od bolesti mozga. Naravno, ta bolest mozga nije dijagnosticirana kao takva od liječnika; što obični liječnici znaju o ovim vezama! Kako se manifestirala bolest mozga? U njegovom je izmetu bilo malo krvi što ukazujući na to da se pojavila pod maskom crijevne bolesti. Čovjeka je pogodila crijevna bolest, ali to nije bilo ništa drugo nego bolest mozga jer, kao što sam opisao, crijeva i mozak su povezani.

Kada se to dogodilo, znao sam da je tome uzrok operacija, i za njega sam izgubio nadu. Pozvan je najpoznatiji liječnik u gradu. Dijagnosticirao je trbušni tifus. Što je drugo mogao reći, kada je sadržaj crijeva pokazao krv i imao osobitu konzistenciju juhe od graška? Ako ima krv u izmetu i crijevni sadržaj s konzistencijom juhe od graška, mora biti crijevni tifus! Međutim, to nije bio tifus; to je bila bolest — zaista mozga — koja je bila rezultat neprikladne operacije ukrštenih očiju.

Dakle ovdje se dogodio suprotan slučaj. Ovaj čovjek je ubrzo umro. Liječnik koji ga je liječio od trbušnog tifusa primio ga je u bolnicu. Otišao sam tamo nakon njegove smrti i susreo medicinskog službenika. Kao što takvi ljudi obično rade, odmah me pozdravio sa, "Profesor je napisao `trbušni tifus' na karti. Ovaj je trebao imati tifus? Dakle, to je koliko naši liječnici znaju"! Konačno, službeno osoblje najmanje vjeruje u ono što liječnici objave!

Zaista je prilično uznemirujuće vidjeti ljudski organizam tretiran na takav jednostran način. Da sam rekao liječniku ono što sam upravo vama rekao u vezi pojave bolesti nalik na tifus koja je maskirana bolest mozga i rezultat operacije ukrštenih očiju, smatrao bi to čistom glupošću. Ne bi vjerovao, jer uistinu ne poznaje odnose unutar tijela već samo zna teoretske odnose. Kao rezultat, dogodit će se takve stvari kao u anegdoti koju ću vam reći. To je samo anegdota ali u njoj ima istine. Osoba je dovedena u bolnicu. Liječnik, šef osoblja pregledava ga, raspoređuje ga u odjel, i izdaje zadatak u vezi liječenja asistentima, govoreći, "Kada se vratim sutra, ovaj pacijent će biti mrtav". Više se ne bavi tim slučajem osim nekoliko dana kasnije. Tada kaže, "Pacijent je još u sobi 15; trebao bi biti mrtav". "Ne", rečeno mu je, "da se pacijent osjeća bolje i ozdravlja". Doktor odgovara, "Znači tretirali ste ga na krivi način"!

Naravno, ovo je šala. Ali ovako je kada se teorija postavi na mjesto istinske prakse. Praksa znači naučiti prosuđivati svaki slučaj na individualnoj osnovi. Onog trenutka kada se postavi pitanje u vezi povezanosti između dvostrukog vida, koji je uvijek vrsta ukrštenih očiju, i gripe, pažnja mora biti usmjerena na to kako je, s jedne strane, oblik dvostrukog vida uzrokovan gripom, koja je vrsta bolesti mozga i, s druge strane, kako može doći do bolesti mozga kada osoba ima ukrštene oči i problem je toliko duboko ukorijenjen da se lijevo i desno ne uklapaju.

Svi procesi u ljudskom biću teku vani od iznutra i unutra od izvana. Ako osoba ima ukrštene oči iz unutarnjih razloga i to stanje je izvana ispravljeno, može se iznutra razboljeti; kod čovjeka, nikada se nema posla s jednom aktivnošću već sa dvije aktivnosti koje se susreću u srcu. Srce je između i ono je pogođeno kada se izvana uklone ukrštene oči. Srce je također pogođeno ako nešto unutra ne radi kako treba. Srce nije pumpa već najdelikatniji aparat, koji zaista percipira sve što nije u redu, takoreći.

Pretpostavimo da izvana ozlijedim koljeno ili da me zbog nekih okolnosti, možda pijenjem, pogodi reuma. Tada, unutarnje aktivnosti nisu u redu, i to rezultira upalom u tom području. Procesi koji započinju unutra nisu u redu. U takvim slučajevima srce je uvijek pod utjecajem i ne radi ispravno. Dakle, na funkcioniranje srca može se utjecati od iznutra kao i od izvana. Kod svih bolesti u kojima je to slučaj — odnosno, kada nešto nije u redu s procesom koji sprječava njegovo kretanje vani od iznutra ili iznutra od izvana — primijetit će se da dolazi do izražaja u srcu. Međutim, mora se znati točan odnos između onoga što je vanjski proces i onog što je unutarnji proces kada osoba ima ukrštene oči ili zamuckuje, ako želi odvagnuti posljedice uklanjanja takvog stanja. Za operacije ukrštenih očiju uvijek se treba vagati treba li ih raditi ili ne. To je važna stvar.

XVI.
Odnos između disanja i cirkulacije krviŽutica — Male boginje — Bjesnoća
27 siječnja 1923

Dr. Steiner: Dobro jutro, gospodo. Jeste li mislili o nečemu drugom što bi me željeli pitati?

Postavljeno je pitanje o odnosu između ljudskog disanja i pulsa. Ne bi li to bilo potpuno drugačije u ranija vremena?

Dr. Steiner: Mislite kod samog čovjeka? Pa, pogledajmo ukratko kako stvari stoje danas. Imamo s jedne strane disanje. Čovjek je s vanjskim svijetom povezan disanjem, jer stalno udiše i izdiše zrak. Stoga se može reći da čovjek danas ustrojen na takav način da upija zdrav zrak i izbacuje zrak od kojeg bi se razbolio. Izbačeni zrak sadrži ugljični dioksid. Cirkulacija krvi, s druge strane, interni je proces u kojem krv teče kroz samo tijelo. Neću raspravljati je li točno reći da krv cirkulira u tijelu, ali snaga krvi cirkulira kroz tijelo. Sada, premda se kod svakog pojedinca to malo razlikuje, osoba udahne otprilike osamnaest puta u minuti. Što se tiče krvi, ritam pulsa je sedamdeset i dva otkucaja u minuti. Dakle, može se reći da je kod odrasle osobe disanje povezano s cirkulacijom krvi na takav način da je puls četiri puta brži od disanja.

Sada, mora nam biti jasno što je zaista uključeno u ljudskom biću kada se razmatra disanje u odnosu na cirkulaciju krvi. Prvo, moramo biti načisto da čovjek diše uglavnom kroz pluća — nos, usta i pluća — ali to je samo njegov primarni način disanja. Zaista, kod ljudskog bića, funkcije koje primarno vrši jedan dio njegovog tijela također u manjoj mjeri vrši cijelo njegovo tijelo. Stoga je zrak, ili posebno kisik u zraku, stalno apsorbiran kroz površinu kože. Čovjek stoga također diše kroz kožu, i usporedo s običnim procesom disanja pluća možemo također govoriti o disanju njegove kože. Ako su, na primjer, rupe u koži, nazvane pore, začepljene, koža apsorbira premalo zraka. Nešto nije u redu s disanjem kože. Čovjekova koža mora uvijek biti u takvom stanju da se kroz nju može disati.

Sada, kod ljudskog bića, svi vanjski procesi mogu se, takoreći, naći da postoje i iznutra. Praveći skicu ljudskog bića, možemo reći da se disanje javlja cijelom površinom kože ali posebno kroz pluća u osamnaest udaha u minuti. Sve ovo, međutim, treba protutežu u čovjeku, i pojavljuje se nešto sasvim zanimljivo. Čovjek ne može pravilno disati plućima niti kroz kožu, ali posebno kroz kožu, ako protuteža nije prisutna.

Znate da magnet nema samo sjeverni pol, pozitivan, već također i južni, negativan pol. Ako čovjek ima svoja pluća i kožu za disanje, tada mu je također potrebna suprotnost, a ta suprotnost se nalazi u jetri. Već smo se upoznali s jetrom sa raznih stajališta; sada je moramo naučiti promatrati kao suprotnost aktivnosti pluća-kože; jetra i aktivnost pluća-kože međusobno se uravnotežuju. Moglo bi se reći da je stalna svrha jetre interno dovesti u red ono što čovjek stječe disanjem u njegovom odnosu s vanjskim svijetom. Tome služi jetra.

Razmotrite poremećaj jetre koji se može pojaviti bilo kada, čak i kod starijih ljudi. Prilično je teško dijagnosticirati kada jetra nije u redu, a često se toga i nije svjesno jer je jetra organ, jedini organ, koji ne boli kada nešto nije u redu s njim. Čovjek može dugo vremena patiti od bolesti jetre bez da to zna. Nitko to ne može dijagnosticirati, jer nema boli. To je zato jer je jetra povezana s najviše vanjskim aspektima ljudskog bića. Interno, jetra je zaista nešto poput vanjskog svijeta. Čovjek ne osjeća iznutra kada je stolica slomljena, niti osjeća kad se uništava jetra. To je kao da je jetra segment vanjskog svijeta. Unatoč tome, to je od strašne važnosti za ljudsko biće.

Sada zamislite da jetra radi neispravno. Kada se to dogodi, sva aktivnost pluća i kože je također izbačena iz ravnoteže, i tada se pojavljuje određeni problem. Vidite, iz srca, vene dosežu svuda u pluća i u kožu. Kroz sasvim delikatne krvne sudove, cirkulacija krvi doseže svuda u kožu, u pluća, i također u jetru. Sada se odvija sljedeće. Ako je funkcioniranje jetre oštećeno, krv ne može teći pravilno u i iz jetre. Ako, zbog problema s jetrom, krv teče u nju previše jako i jetra postane prekomjerno aktivna, stvara se previše žući i osoba dobije žuticu. Žutica se javlja kod ljudi kada je previše žući proizvedeno, kada je, na primjer, aktivnost jetre prejaka. Stoga dolazi do žutice kada pretjerana aktivnost jetre prožima tijelo.

Međutim, što se događa kada je aktivnost jetre preslaba? Aktivnost krvi na površini kože nije kompenzirana. Krv, koja teče svuda, želi biti kompenzirana, i krv u jetri istražuje, takoreći, da li se jetra ponaša ispravno ili ne. Ako se jetra ne ponaša ispravno, krv juri na površinu tijela da se tamo napuni. Što se događa? Rezultat su male boginje. To je veza između malih boginja i cirkulacije krvi, s kojom, zbog oštećene jetre, nešto nije u redu.

Krv doseže svugdje gdje sam povukao crtu plavom bojom (vidi crtež); postoji i crvena linija koja označava da kisik iz zraka dopire posvuda. Cirkulacija krvi s pravom uspostavlja točku kontakta tamo s disanjem, a je li se to događa u plućima ili koži zaista nije važno, jer sebe uravnotežuje. Međutim. Ako zrak koji ulazi kroz proces disanja nema kontakt s krvi na pravi način, nastaju velike boginje. Što su male boginje? Male boginje u zaista rezultat razvoja prevelike respiratorne aktivnosti na površini tijela ili u plućima. Osoba postaje previše aktivna na površini, i ta aktivnost posvuda izaziva upalu.



Što se može napraviti u tim okolnostima? Pa, ljudi već čine jedinu stvar koja se može napraviti u takvim slučajevima. Cijepe se s cjepivom kravljih boginja. Što se stvarno postiže cijepljenjem kravljim boginjama? Cjepivo iznutra prožima tijelo, jer krv cirkulira svuda. Dok se krv inače nadoknađuje na površini tijela, sada se mora nositi s cjepivom. Time se sprječava prekomjerna aktivnost na površini. Cijepljenje malih boginja zaista ima izvjestan značaj. Krv, koja nije pravilno angažirana u jetri, sada je zauzeta s cjepivom. Općenito, postoji dobar razlog za sve metode cijepljenja. Možda ste čuli da se veliki dio našeg liječenja bazira na cijepljenju, jer aktivnost koja se javlja na krivom mjestu može time biti usmjerena na drugi dio ljudskog tijela.

Cjepivo protiv bjesnoće je posebno zanimljivo. Iako bjesnoća dolazi od nečeg posve različitog, to je u osnovi isti odgovor kojeg sam objasnio u vezi malih boginja. Zamislite da osobu ugrize bijesni pas ili vuk. Takva životinja ima otrov u slini. Taj otrov sada ulazi u žrtvu preko ugriza, i osoba postaje uključena u detoksikaciju od otrova. Može biti preslab za to, i mogao bi podleći otrovu, ali nešto drugo je zaista osnova za smrt. Znate da čovjek prvo razvije bjesnoću prije nego podlegne otrovu. Koji je razlog za to?

Recimo da me ugrizao bjesni pas. Sada moram usmjeriti unutarnju aktivnost na tu točku, i moram pustiti da teče ovdje da potroši otrov. Taj nalet aktivnosti osjeti moja kičmena moždina kao da sam primio šok. Tako utječe na moju kičmenu moždinu. Pošto moje tijelo mora odjednom razviti takvu ekstremnu aktivnost zbog ugriza psa, moja kičmena moždina pretrpi šok preko čega se razbolim.

Što se sada mora učiniti da se neutralizira ovaj šok? Znate da kada se osoba smrzne od straha, može se privesti pameti ako se nekoliko puta ošamari. Kičmenu moždinu također treba ošamariti, ali prvo treba doći do nje. To se može postići dajući bjesnoću kunića. On se ubije i njegova kičmena moždina suši otprilike dvadeset minuta na 20° C. Ta se tvar onda ubrizga u bijesnu osobu.

Sada, dovoljno čudno, sve supstance imaju način za ići do određenih dijelova tijela. Osušena leđna kunića, koja otvor bjesnoće zadržava kratko vrijeme — oko petnaest minuta — prije nego postane neučinkovita, brzo se ubrizga u čovjeka. Ulazi u njegovu kičmenu moždinu, koja time pretrpi protu šok. To je baš kao da prodrmate osobu koja je paralizirana strahom i ona se trgne. U slučaju kunića, čovjekova kičmena moždina se oporavi od šoka pomoću cijepljenjem dehidriranom kičmenom moždinom bijesnog kunića.

Vidite, dakle, da kada se aktivnost razvije u ljudskom biću na pogrešnom mjestu i postane bolestan, može ga se izliječiti ako je gotovo isti proces razvijen na drugom mjestu. Ovo su neki od složenih odnosa u ljudskom organizmu.

Sada, ako razmotrite disanje i aktivnost krvi, ta dva procesa su povezana kod odrasle osobe u omjeru jedan dah za četiri otkucaja bila. Struja krvi teče brže; nakon tri otkucaja čovjek udahne, a nakon još tri ponovno udahne. Tako zrak prolazi kroz njegovo tijelo. Krv se kreće kroz tijelo: jedan, dva, tri, a s četvrtim udahnemo; jedan, dva, tri, i s četvrtim ponovno udahnemo. To ide kroz cijelo tijelo.

Sve to stvara ugljični dioksid. Sada, većina tog ugljičnog dioksida je izdahnuta, ali kada bi se sav izdahnuo, mi bi bili najgori glupani. Dio ugljičnog dioksida mora stalno ulaziti u naš nervni sustav, kojem treba ugljični dioksid, jer stalno mora biti umrtvljen. Nervni sustav treba ovaj umrtvljeni ugljični dioksid. Kroz udisanje zraka on se stoga stalno podiže i snabdijeva moj nervni sustav.

Što to znači? Ništa drugo nego ovo, budući da je ugljični dioksid otrov, ja stalno trebam otrov u mom sustavu za mišljenje. To je najzanimljivija stvar. Da se meni ne odvija stalni proces trovanja, s kojim se moram stalno boriti, ne bih mogao koristiti moj nervni sustav. Ne bih mogao misliti. Čovjek je zaista u položaju da se mora stalno trovati udišući zrak, i pomoću otrova u dahu, on misli. Ugljični dioksid neprestano struji u moju glavu, i s tim otrovnim zrakom ja mislim.

Danas, čovjek jednostavno udiše zrak. Zrak sadrži kisik i dušik. Čovjek apsorbira kisik, izostavljajući dušik.

Kada danas proučavamo čovjeka, otkriva se sljedeće. Ljudskoj glavi danas treba ugljični dioksid. Ugljični dioksid je kombinacija ugljika koji je proizveden u ljudskom tijelu i kisika. Čovjek izostavlja dušik sadržan u zraku. Ako danas proučavamo ljudsku glavu, otkriva se da je ta glava tako organizirana da sasvim dobro može misliti zbog apsorpcije ugljičnog dioksida i stoga ugljika i kisika. Ova ljudska glava je, kroz ugljični dioksid, koji je otrov i lagano se podiže od organa do ljudske glave, stalno izložena oštećenjima. To je kao da bi uvijek trebali udahnuti malo ugljičnog dioksida umjesto kisika. Zaista uvijek udahnete malo ugljičnog dioksida u glavu. To je od velike važnosti, jer stalno uzimamo nešto što zapravo uništava život. To je ujedno i razlog da moramo spavati, da nam je potrebno vrijeme tijekom kojeg glava ne apsorbira ovu sićušnu količinu ugljičnog dioksida tako energično i time možemo obnoviti organe.

Studije glave pokazuju da u sadašnjem stanju može iskoristiti ovaj otrov, ugljični dioksid, tako što će u više navrata pretrpjeti mala oštećenja i zatim se obnoviti kroz spavanje, zatim je opet oštećena, i opet se obnavlja, i tako dalje. Međutim, u vrlo drevnim vremenima, čovjek još nije imao glavu. Do nje je došlo tijekom evolucije. Čovjek nikada ne bi dobio glavu da je udisao samo ugljični dioksid. Potpuno razvijena glava može tolerirati ugljični dioksid, ali da je čovjek uvijek udisao ugljični dioksid, nikada ne bi dobio glavu. Dakle, davno, morao je udisati nešto drugo. Sada se moramo zapitati što je čovjek nekada disao. Ako se cijela evolucija proučava detaljno, otkriva se da je tijekom razvoja embrija u maternici, čovjek koristio nešto drugo osim pukog ugljičnog dioksida. Zanimljiva je činjenica da je u majčinoj utrobi čovjek gotovo cijeli glava. Ostatak embrija, ako ga proučavate u ranoj fazi, sitan je (vidi skicu) i još je uvijek sav gotovo dio glave; ostatak je strašno mali. Tada je cijeli embrij okružen zidovima maternice.

Vidite, čovjek je gotovo cijeli glava, ali svejedno se mora razvijati, a za to mu je potreban dušik. Potreban mu je dušik, i to se opskrbljuje od majčina tijela. Ako čovjek ne bi imao pristup dušiku u maternici, tvar koju kasnije odbija u zraku, ne puštajući da uđe u njega, bilo bi mu nemoguće razviti se. Ne bismo stekli odgovarajuću glavu da to nije do dušika. U ranoj fazi evolucije, kada se njegova glava tek počela razvijati, čovjek nije smio apsorbirati kisik već dušik. Stoga su bitni elementi za čovjeka morali biti ugljik i dušik, umjesto današnjeg ugljika i kisika.



Baš kao što danas čovjek udiše kisik, nekada je morao udahnuti ugljik kombiniran s dušikom — drugim riječima, morao je apsorbirati dušik. Ali što je ugljik plus dušik? To je cijanid, a kada je prisutan kao kiselina, cijanovodična kiselina. To znači da su u nekom vremenu morali biti takvi da čovjek nije apsorbirao kisik iz zraka već dušik, s kojim je interno proizvodio cijanid, još jači otrov. Taj još jači otrov ono je što je čovjeku omogućilo da danas misli i ugljičnim dioksidom. U to vrijeme je oblikovao organe s još jačim otrovom.

Vraćajući se u prošlost, dolazimo do točke drevne evolucije kada je, za razliku od danas, čovjek proizvodio cijanid, i umjesto da izdiše ugljični dioksid kao što radi danas, izdisao je cijanovodičnu kiselinu, mnogo jači otrov. Dakle, od čovjeka i njegovog sadašnjeg disanja, idemo natrag u drevne uvjete u kojima je zrak bio ispunjen cijanovodičnom kiselinom baš kao što je danas prožet ugljičnim dioksidom.

1906. održao sam predavanje u Parizu, i zbog raznih sugestija od slušatelja, bio sam ponukan da im kažem da čak i danas postoje kozmička tijela koja posjeduju atmosferu od cijanida, a ne zemaljsku. Kada bi Zemlju promatrali s Mjeseca ili posebno s Marsa, pomoću spektroskopa mogli bi se svuda u zemljinoj atmosferi opaziti tragovi ugljičnog dioksida. Međutim, da se drevnu Zemlju promatralo iz svemira kad je čovjek tek počinjao dobivati glavu, umjesto tragova ugljičnog dioksida opažali bi se tragovi cijanovodične kiseline. Do danas postoje tijela koja su zadržala stanje Zemlje prijašnjih doba; to su kometi. Kometi su ono kakva je Zemlja bila kada je čovjek sticao glavu. Stoga, moraju sadržavati cijanid. Rekao sam 1906. da je glavna karakteristika kometa da sadrže cijanid; ako se komet proučava spektroskopom, moraju se vidjeti linije cijanida. Ubrzo nakon toga pojavio se komet; on se pojavljuje samo rijetko. U to vrijeme sam bio u Norveškoj, i o tome se mnogo pričalo — neobično je, ljudi su zapravo vidjeli liniju cijanida.

Ljudi uvijek kažu da kada je antropozofija svjesna nečega što je temeljeno na duhovnom uvidu, trebalo bi moći to kasnije dokazati. Postoje zaista brojne stvari koje su kasnije dokazane. Međutim, kada se pojavi dokaz, ljudi ga previde ili potisnu. Istina je da sam, na osnovu ove promjene u procesu disanja, izjavio prije nego je promotreno stetoskopom da kometi sadrže cijanid. To je ista supstanca koja je bila potrebna čovjeku da stekne glavu u vrijeme dok je Zemlja još bila u stanju sličnom kometu.

Sada, zamislite na trenutak da sam udahnuo dušik umjesto kisika; prirodno bi nastalo nešto dugo nego ljudska krv. Kao što znate, krv koja je postala plava kombinira se u plućima s kisikom i postaje crvena. Sada, kada čovjek udahne kisik on kisik apsorbira u krv; kada udahne dušik, apsorbira dušik u svoju krv. Način na koji krv danas funkcionira kod zdrave osobe, je da nikad ne sadrži mokraćnu kiselinu, ali ako je čak i malo dušika apsorbirano u krv, ako samo nešto čak i malo nije u redu s ljudskim bićem, u krvi se pojavljuje mokraćna kiselina.

U vrijeme kada je čovjek stekao glavu, njegova krv sastojala se u potpunosti od mokraćne kiseline, pošto se s krvi stalno kombinirao dušik umjesto kisika. Njegova krv je bila samo mokraćna kiselina. Kao embrij danas, ljudsko biće pliva u plodnoj vodi i tako ima lako dostupnu mokraćnu kiselinu. Mokraćna kiselina je posvuda u njegovom okruženju. U ovom ranom stanju embrij treba mokraćnu kiselinu za svoj razvoj. U prošlosti, kada je čovjek sticao glavu i izdisao cijanovodičnu kiselinu, plivao je okolo u mokraćnoj kiselini. Drugim riječima, koristio je cijanidnu kiselinu, kombinirajući dušik i ugljik i iznutra proizvodeći mokraćnu kiselinu. Cijanovodična kiselina okruživala ga je svugdje. Svijet je jednom bio u stanju u kojem su mokraćna i cijanovodična kiselina igrale veliku ulogu kao što igraju voda i zrak danas.

Čak i danas, postoje živa bića koja mogu preživjeti s nečim što nije kisik. Ona su, na primjer, stvorenja koja su sićušna, pošto je sve što je bilo veliko danas postalo malo. Sićušna, najmanja živa bića su nekad bili divovi. Ali postoje živa bića koja uopće ne mogu podnijeti kisik. Ona izbjegavaju kisik i umjesto toga apsorbiraju sumpor. To su sumporne bakterije koje žive pomoću sumpora. To pokazuje da kisik nije jedini nužan za život. Slično, čovjeku nije trebao kisik da ostane živ u ranijim dobima već je umjesto toga trebao dušik, i kroz to je formiran. Čovjek je oblikovan kad je Zemlja bila formirana poput kometa, i odnos između disanja i krvi je bio potpuno različit u tim ranim dobima.

Razmotrimo sada što smo naučili u vezi sa samim svijetom. Ako se usredotočimo na činjenicu da uzimamo jedan dah za četiri otkucaja pulsa — jedan, dva, tri, udah zraka; jedan, dva, tri, udah zraka — isti ritam se također može naći u prirodi: proljeće, ljeto, jesen, zima. Jedan: proljeće; dva: ljeto; tri: jesen; četiri: zima. Ovdje imamo korelaciju između onog što je vani u univerzumu i onog što imate unutar čovjeka. Tako možemo reći, ako promatramo cijelu Zemlju, da se naš unutarnji ritam može isto tako naći i izvan Zemlje. Ljudi se uopće ne obaziru na ove okolnosti u vezi Zemlje.

Vidite, sada je vani snijeg. Ljeti nema snijega. Što to zapravo znači? Ono što je sada vani kao snijeg u drugo vrijeme ćete naći kao vodu. Voda je potpuno ovisna o Zemlji, i čovjek to sigurno mora osjetiti. Voda ovdje okolo u planinama jure sadrži kalcij. Sve što je unutar Zemlje također je u vodi. Ljudi koji su posebno osjetljivi na to razviju gušu iz onog što sadrži voda u oblasti jure. Voda je zavisna o Zemlji. U proljeće, počinje biti ovisna, najviše je ovisna ljeti, i nekako prestaje biti ovisna u jesen. Zimi — pa, gospodo, Zemlja ne stvara snijeg! Snijeg, sastojeći se od bezbroj delikatnih kristala, formiran je od svemira, iz kozmosa. Za razliku od ljeta, Zemlja se zimi ne prepušta toplini svijeta već ranije formativnim silama. Voda se zimi okreće od Zemlje i prima hladnoću univerzalnog prostora. Tako smo otkrili zanimljiv ritam u svemiru. Jedan: proljeće; dva: ljeto; tri: jesen; četiri: zima, i voda sebe više ne usmjerava prema Zemlji već prema univerzumu. Opet, jedan, dva tri — proljeće, ljeto, jesen; zatim četiri: voda slijedi univerzum, ne više Zemlju.

Sada usporedite ovaj ritam s krvlju i procesom disanja. Jedan, dva, tri otkucaja srca, krv je usmjerena prema unutrašnjosti tijela; četiri: udisaj zraka, krv je usmjerena na ono što je vani. Ovdje imate istu aktivnost kod Zemlje kao i u ljudskom biću. Ako krv usporedite s vodom Zemlje, krv se prema tome usmjerava. Prva tri otkucaja pulsa iznutra su malo kao proljeće, ljeto, i jesen; četiri, sada dolazi zima Zemlje, i aha, mi dišemo, sada dolazi dah, baš kao i kod same Zemlje. Iznutra, čovjek je potpuno prilagođen zemljinu procesu disanja. Stoga se može reći da ono što ima svoj tijek u jednoj godini na Zemlji, da se odvija brže, osamnaest puta u jednoj minuti, u čovjeku. Za ono za što Zemlji treba godinu dana, odvija se osamnaest puta u minuti u čovjeku. Čovjek je zapravo uvijek ispunjen tim ritmom, ali mnogo je brži nego kod Zemlje. Kada promatramo Zemlju u svijetlu naše današnje rasprave, shvatimo da je stanje Zemlje prije bilo sasvim drugačije, i stječemo izvjesnu sličnost s kometima. Sada, kada se kometa dezintegrira, komadi, koji sadrže željezo, padaju na Zemlju kao meteori. Cijeli komet, koji pada na Zemlju kada se rascijepa, stoga sadrži željezo.

To je također nešto što još uvijek imamo unutar sebe. Kada se naša trupla raspadnu, željezo iz naše krvi ostaje iza nas. Ovdje smo zadržali nešto od naše drevne prirode kometa, i zapravo se ponašamo kao kometi. Imamo željezo u krvi kroz razvijanje naše drevne aktivnosti cijanida u nama — odnosno, naša vanjska tijela, u čiju krv ne može više ulaziti premda je to nekoć bilo dopušteno. To ne znači ništa više nego da danas povlačimo naše unutarnje proljeće, ljeto, jesen i zimu od vanjskog proljeća, ljeta, jeseni i zime. Naša zavisnost o godišnjim dobima je postala minimalna.

Međutim, ne trebate se vraćati užasno daleko u prošlost da bi vidjeli da su stvari tada imale potpuno drugačiji karakter. Premda se sada stvari mijenjaju, ako je netko odrastao na selu kao ja, zna da su bili ljudi koji su mnogo zavisili od proljeća, ljeta, jeseni i zime; sada ih je manje jer sve postaje ujednačenije u svijetu. To se čak moglo primijetiti u njihovom duševnom životu. Ljeti su bili potpuno drugačijeg raspoloženja nego zimi. Kada bi vas sreli zimi uvijek su bili malo izvan svog bića; više su sličili na utvare nego na ljude. Na svoje bi došli ljeti i tada su zaista bili oni sami. To znači da su ovisili o vanjskom proljeću, ljetu, jeseni i zimi.

Ovo nam pokazuje kakav je čovjek bio u ranijim dobima. Kada je disao dušik umjesto kisika, bio je potpuno ovisan o okruženju; sudjelovao je otkucajima bila i disanju svog tijela komete, koje sam u mojoj knjizi, Osnove tajne znanosti, nazvao drevni Mjesec. Drevni Mjesec je bio tijelo nalik kometi, i, kao sudionik, čovjek je bio dio velikog organizma koji je također disao. Bilo je to kao da bi danas čovjek odjednom dobio jedan otkucaj bila u proljeće, jedan u ljeto, jedan u jesen, i tada bi udahnuo zimi, i tako dalje. Ovakav je čovjek bio kada je disao dušik; bio je član cijelog zemaljskog organizma.

Dakle vidite, dolazimo iz potpuno drugog smjera i ponovno dostižemo točku do koje smo došli ranije kada smo razmatrali megateriju, sauriju, i tako dalje. Dolazimo do iste točke drugačijim putem.

To je izvanredna stvar u vezi znanosti duha. Uobičajena današnja znanstvena aktivnost počinje u nekoj točci i odvija se korak po korak, kasajući pravocrtno, ne znajući gdje ide. To nije slučaj s antropozofskom znanošću. Može se kretati u jednom ili drugom smjeru s različitih polaznih točaka, ali baš kao što planinar uvijek doseže isti vrh bez obzira od kuda je krenuo kada se počeo penjati, tako i antropozofija uvijek dolazi do istog cilja. To je ono što je izvanredno. Što se iskrenije ispituje svijet, to se više pojedinačna razmatranja uklapaju u jedinstvo.

Imamo primjer ovoga u istraživanju vašeg pitanja danas. Polazili smo od stvari sasvim različitih od ranijih tema, ipak smo još jednom došli do zaključka da je čovjek imao svoj ritam unutar cijelog zemaljskog organizma kada je još bio sličan kometi; samo sada je to učinio svojim. Čovjek je postojao kao dio Zemlje baš kao i danas kada je još zametak unutar majke. Tamo također sudjeluje u njezinom pulsu i aktivnosti disanja.

Može li se dokazati da čovjek danas sudjeluje u majčinom pulsu i aktivnosti disanja? To je dokazano sa onim što sam ranije rekao, male boginje se razviju kada aktivnost krvi dođe u vezu s aktivnosti disanja. Ovo je zanimljivo. Ako čovjek dijeli materinsku krv i aktivnost disanja dok je u maternici, dijete u maternici trebalo bi dobiti male boginje ako ih majka ima, i dobije ih. Kada trudnica oboli od malih boginja, njeno nerođeno dijete već ima male boginje u maternici, jer dijete sudjeluje u svemu.

Na isti način, dok je Zemlja bila još uvijek majka ljudskog bića — premda je Zemlja tada bila vrsta kometa — sudjelovao je u svemu što je Zemlja prošla. Njegov puls je kucao i disao je ako bi onaj od Zemlje puls otkucao i disao. Stoga se može reći da je vrlo osobito bilo kada smo, ako se vratimo u drevna vremena kada su ljudska bića znala instinktivno i nisu bila pametna kao danas, uvijek Zemlju nazivali "majka" — Majka Zemlja i tako dalje. Govorili su o Uranu, što znači univerzum, i Gaea-i, Zemlji, i vidjeli su Uran kao oca u univerzumu vani i Zemlju kao majku.



Tako se može reći da je dio ljudskog organizma u kojem se razvija dijete, maternica, zaista kao minijaturna Zemlja koja je ostala iza i još je u drevnom stanju nalik kometi .

U tom drevnom stanju poput kometa, čovjekovo disanje i ono od Zemlje bili su zajedno disanje u velikom univerzumu. Ne samo da je čovjek apsorbirao dušik, već je cijela komet-Zemlja primila dušik iz univerzuma. Disanje je u tom dobu bilo također vrsta oplodnje. Samo je proces oplodnje kod ljudi i životinja ostao od toga danas. Kod oplodnje, dakle, nešto od procesa disanja dušika još se odvija, jer je najvažniji element u spermi dušik. To se prenosi na ženski organizam i, kao dušični stimulans, dovodi do onoga što kisik nikada ne može ostvariti, odnosno, formacije organa koji kasnije moraju biti prisutni kada je čovjek izložen kisiku. Pa vidite da zapravo naše disanje primamo iz univerzuma.

Sada, pokušajmo istražiti nešto drugo. Vidite, godišnji se tijek nekako slijedi tijelom dana: 18 disanja u minuti; 60 puta toliko u satu = 1.080; u 24 sata, jedan dan, imamo 24 puta toliko = 25.920. Stoga, imamo 25.920 udaha na dan.

Sada ću vam predstaviti još nešto — broj dana u prosječnom ljudskom životu. Kao što znate, godina ima oko 360 dana. Prosječan broj godina koje čovjek živi je između 71 i 72. 72 puta 360 daje 25.920. Dnevno udahnemo onoliko puta koliko imamo dana u našem ljudskom životu. Ali i dan je također, u izvjesnom smislu disanje. Jedan dan je također disanje. Kada idem spavati, izdahnem dušu, i povučem je opet natrag kada se probudim: izdah, udah. Izdahnem duhovno i opet to udahnem. Ovaj ritam mog disanja stoga imam cijelog života na Zemlji u spavanju i buđenju. Ovo je najzanimljivije: 25.920 udaha na dan, 25.920 dana u prosječnom ljudskom životu.

Sada se okrenimo i pogledajmo Sunce. Kada danas promatrate Sunce u proljeće, izlazi u znaku Riba, ali ne izlazi svake godine u proljeće u potpuno istoj točci. Na 21 ožujka u proljeće sljedeće godine Sunce će se malo pomaknuti. Svake godine malo se pomakne. Točka gdje izlazi stalno se pomiče i na kraju pravi puni krug. Stoga, ako Sunce danas izlazi u konstelaciji Riba — astronomi misle da je još u Ovnu gdje je bilo prije, jer još nisu ukorak s njihovim zapisima — tada je i u iskonska vremena moralo izlaziti u Ribama, također! Kada se izračuna broj godina koje Suncu treba da opiše pun krug, rezultat je 25.920 godina. To je isti omjer. Čak se i kozmički ritam usklađuje s bržim ritmovima disanja i cirkulacije krvi. Samo zamislite kako čovjek stoji prema kozmosu! Rođen je u potpunosti iz svemira. Njegov otac i majka su izvorno u univerzumu.

Stiže se do potpuno različitog gledanja na čovjekovu vezu s univerzumom nego što je ona koja jednostavno kaže da je Bog stvorio svijet i čovjeka — koncept koji ne traži puno razmišljanja. Ali antropozofija želi u svakom pojedinom slučaju početi nešto razmišljati. To se protivi tome. Zašto? Pa, ne treba napor da se izgovore riječi koje ne traže razmišljanje. Međutim, u antropozofiji, treba se naprezati, a to ljude naljuti. U današnjoj se znanosti ne treba naprezati. Odjednom dolazi to novo, antropozofija, i ne može se sjediti kao da u kinu bez mišljenja gledamo film. Ljudi čak žele u školu uvesti filmove tako da se djeca ne bi trebala naprezati da bi učila. Iznenađen sam da aritmetika još nije pretvorena u film! Zatim dolazi antropozofija zahtijevajući da ne sjedite okolo besposleno već upotrijebite svoje zbunjene lubanje! A to, nitko ne želi učiniti.

XVII.
Učinak apsinta — Hemofilija — Ledeno doba — Pad orijentalne i uspon europske kulture — O pčelama
3 veljače 1923


Dr. Steiner: Dobro jutro! Jeste li mislili o nečemu za pitati me od zadnjeg puta?

Detaljnije pitanje je postavljeno u vezi učinka apsinta i također u vezi osa i pčela.

Dr. Steiner: Pa, već smo razgovarali o pitanju učinka apsinta, koji je, kao što sam rekao, sličan općem učinku alkohola. Ako ćemo ići dalje u ova pitanja, želio bih reći nešto o nekim širim utjecajima na ljudsko tijelo. Mora nam biti jasno da ne možemo govoriti samo o čvrstim komponentama ljudskog organizma, ljudskog tijela, jer one čine najviše deset do dvanaest posto cjeline. Kada u knjizi nađemo skicirano ljudsko tijelo, skica se, naravno, može napraviti jedino crtanjem čvrstih komponenata. Tako se vjeruje da se čovjek sastoji samo od njegova mozga, pluća, srca, i tako dalje, da je on stvarno sastavljen samo od ovakvih čvrstih elemenata. Međutim, kao što sam vam rekao, ljudsko tijelo je približno osamdeset pet posto fluid, vodeni fluid.

Stoga je samo djelomično točno reći da mi pijemo vodu, na primjer, i da voda, skupa s brojnim drugim otopljenim tvarima, ulazi u stomak i odatle u crijeva i tako dalje. To je samo djelomično točno. Kada je mala čaša vode popijena, možemo si predstaviti ono što sam upravo rekao da je slučaj. Međutim, s drugom čašom vode, ono što je u vodi je apsorbirano od fluidnih elemenata tijela i ne prolazi prvo kroz sve organe na način koji sam opisao.

Sada, činjenica je da su čvrste komponente u čovjeku najmanje izložene cijelom okruženju. Naravno, kada se promatra, na primjer srce, ono se širi i skuplja s otkucajima bila, ali kao cjelina zadržava istu veličinu i ostaje tako kakvo jest. Ako uzmemo u obzir da smo ispunjeni tekućinama, prepoznajemo da su ti fluidi otvoreni za bilo koji utjecaj iz vanjskog svijeta. Čak i mala količina fluida poprima oblik kapi, pošto je svijet okrugao i utječe na svaku pojedinu kap. Pošto smo mi fluid, čitav svijet utječe na nas, a budući da moderna znanost više ne uzima u razmatranje činjenicu da je čovjek stvarno stup tekućine, jednostavno je zaboravljeno da cijeli svijet sa svim svojim zvijezdama ima taj utjecaj na čovjeka.

Kada se prepozna da je čovjek mješavina fluida, nije toliko daleko od spoznaje da je on isto tako i zrak. Stalno uvlačim zrak i zatim ga opet izdahnem; dakle, ja sam također zrak. Zahvaljujući stalnom kretanju zraka u meni, ja sam uistinu čovjek. Jedino tako da je čovjek sastavljen na ovaj način moguće je da on zaista bude duševno-duhovno biće. Da smo samo čvrsti, mi zaista uopće ne bi mogli biti duševno-duhovna bića.

Sada, na ljudsko biće sve vrši određeni utjecaj. Već smo spominjali razne otrove, i bez sumnje ste čuli o takozvanom trovanju olovom. Kada je previše olova uneseno u tijelo osobe — taka prekomjerna doza treba biti samo mala količina, koja, međutim, može biti proporcionalno previše za tijelo — on postaje pretvrd. Tada ove čvrste komponente kao da postaju vapnenaste. Kada čovjek unese sitnu količinu olova u tijelo — a kod trovanja olovom treba samo sitna količina — tijelo postaje previše čvrsto. Ako se vidi da osoba počinje postajati prečvrst čovjek čak i vremešan zbog trovanja olovom, stoga se primjećuju znakovi starenja — tada se srebro u nekom obliku mora dati kao lijek. To će čovjeka ponovno učiniti fluidnim tako da opet može iskusiti učinke vanjskih utjecaja. Stoga se trovanju olovom može suprotstaviti smjesama srebra, koje se moraju odabrati u skladu s određenim slučajem. Svakakve stvari tako utječu na ljudsko biće.

Kao što znate, ženska i muška priroda znatno se razlikuju jedna od druge. Ženska priroda sadrži više tekućeg elementa, takoreći, tako da se može reći da je ženska priroda prijemčivija na vanjske utjecaje, jer je fluidnija. Muška priroda je manje otvorena vanjskim utjecajima, jer daje više težine čovjekovom čvrstom elementu. Stoga se može reći da izvjesne bolesti, kao što je trovanje olovom, mogu lakše biti kontrolirane kod ženske prirode s propisivanjem manje srebra, dok se više srebra mora propisati muškoj prirodi, jer ta konstitucija nije tako fluidna. Vidite, treba pridati pažnju svemu u ljudskom biću, jer samo na taj način se dolazi do pravog razumijevanja. Vidite, svaka supstanca ima dubok utjecaj na ljudsko biće.

Sve je ovo povezano s onim odnosom muškog i ženskog koji je izražen u uvjetima nasljeđivanja. Ti nasljedni uvjeti su izrazito složeni. Možete vidjeti koliko su ti uvjeti složeni kod hemofilije; krv oboljelih od ove bolesti ne zgrušava se odmah. Kod normalne osobe, krv u tijelu se zgrušava odmah, čim je izložena na površini. Krv je tekuća u tijelu; čim dosegne površinu postaje kompaktna, čvrsta, koagulira. Kod hemofiličara, ili onih koji krvare kako se ponekad zovu, krv ne koagulira odmah. Lako teče čak i iz najmanje rane i ponekad pokida kožu. Teško je izvoditi operacije na hemofiličarima. Dok kod normalnih ljudi krv odmah počinje koagulirati čim se napravi rez, kod hemofiličara istječe. Dok kod drugih krv odmah postaje čvrsta, kod hemofiličara ostaje fluidna tako da lako mogu iskrvariti tijekom operacije, čineći takav poduhvat izuzetno teškim. Hemofiličari su zauvijek podložni krvarenju.

Sada, vrlo je čudno da muškarac hemofiličar može oženiti ženu koja to nije, i oni imaju zdravu djecu bez hemofilije. Ako imaju sinove, nasljedni uvjeti na njima neće pokazati nikakve štetne učinke. Međutim, ako imaju kćer, ona sama neće biti hemofiličar, ali ako bi se udala čak i za savršeno zdravog muškarca mogli bi imati djecu koja bi bili hemofiličari. Čudna stvar u vezi ove nevolje je da ona ne izađe na površinu kod ženskog spola; kćeri ne dobiju hemofiliju, ali djeca tih kćeri da, čak i ako su njihovi očevi potpuno zdravi. Dakle, hemofilija prelazi na potomstvo putem žene, bez da je žena sama dobije.

Ovdje vidimo komplicirane načine na koji uvjeti ljudskog tijela postaju izmiješani s nasljednim uvjetima. Stoga je veliki rizik da se kćer hemofiličara uda, jer će hemofilija prijeći na neko od njene djece čak i ako je ona potpuno zdrava. To vam pokazuje koliko je važno uzeti u obzir takve uvjete.

Sada, sa takvim problemima bi se mogli snaći ako bi se lijek temeljio na zdravoj osnovi. Koje mjere bi bilo ispravno poduzeti s kćerkom hemofiličara? Prije nego što bi imala djece, neki lijek koji sadrži olovo može se dati profilaktički, kako se to naziva u medicini. Suprug bi također trebao primiti ovaj lijek koji sadrži olovo. Tada bi djeca bila zaštićena od toga da dobiju hemofiliju.

Naravno, ako je medicinsko razmišljanje toliko zbrkano da se ima stajalište čekati dok osoba ne pokaže simptome bolesti prije započinjanja s liječenjem, tada od toga nema koristi. Medicina mora razviti socijalnu savjest. Mora se promijeniti tako da se koraci poduzmu kako bi se spriječila pojava opasnih bolesti. To se ne može, naravno, sve dok prevladavaju današnje koncepcije. Naravno, ljudi ne traže lijek za bolest koju još nemaju ali bi je mogli dobiti zbog nasljeđivanja. Posebno je važno u trudnoći davati lijek na bazi olova ako postoji ikakva mogućnost hemofilije.

Sve se to ne može razumjeti ako se ne zna da je samo čvrsto tijelo čovjeka fizičko i materijalno. Samo taj dio je materijalan. Čim se dođe do fluidnog elementa, na djelu se nalaze mnogo delikatnija supstanca. Od pamtivijeka se ta delikatnija supstanca naziva "eter". Eter je prisutan svuda. Delikatniji je od svih ostalih tvari — delikatniji od vode, zraka, čak i topline. Pošto eter malo može prodrijeti u čvrste komponente ljudskog bića, aktivniji je u fluidnom elementu. Baš kao što čovjek posjeduje eter u njegovom fluidnom elementu, tako ima i stvarni element duše u zračnom obliku. Ima stvarni element duše u zraku koji nosi u sebi. Kada se to shvati, da u zraku ima element duše, postaje jasno da čovjek izdiše element duše sa svakim dahom i svakim udahom ga ponovno uzima u sebe. On zaista živi u univerzumu s tim elementom duše, ali pošto moderna znanost ne uzima u razmatranje činjenicu da on također posjeduje zračni organizam, ljudi potpuno gube iz vida element duše i čak vjeruju da ne postoji.

Duševni element mora biti razmatran u potpunosti sam po sebi. Tada se mogu prepoznati učinci fluidnih supstanci, kao što je apsint. Vidite, kada popijem apsint, to je, naravno, najprije tekućina i zatim se spoji s velikom količinom tjelesnih fluida. Međutim, kako se apsint nosi s tim tekućinama? Čini da se ovi fluidi pobune protiv apsorbiranja zračnog na pravi način. Dakle, kada unesem apsint u tijelo, zračni element ne može više prodrijeti u sve moje dijelove na pravi način. U isto vrijeme, događa se i nešto drugo. Kada spriječim zračni element da prodre u sve dijelove mog tijela, taj zračni element reagira na vrlo osobit način. Usporedbom ću vam pojasniti kako ovaj zračni element djeluje.

Zamislite, na primjer, osobu koja je zaposlena u uredu i vrijedno radi od jutra do večeri. Odlazi ujutro i vraća se navečer. Njegovi suradnici ka\u jednostavno da je on netko tko dolazi i odlazi skupa s njima. Sada zamislite drugu osobu koja također radi u uredu, ali ovaj je tip klaun. Ne radi puno ali igra se okolo sa svima od jutra do mraka. Prilično je omiljen među zaposlenicima, koji za njega misle da im ga je uvijek drago vidjeti. Naravno, njegovi nadređeni nisu presretni s njim jer posao pati, ali kolege uživaju u njegovom šegačenju.

Slično se događa kada blokiramo zrak s apsintom. Tada se kotrlja oko organa umjesto da pravilno prodre u njih i ispuni tijelo. Ističe se, zastajući ovdje, ondje, i posvuda. Baš je poput smiješnog tipa u uredu. Posvuda izaziva ugodne osjećaje jer ne mora mnogo raditi. Ako zrak želi pravilno penetrirati u fluide, on mora obaviti posao; inače ne opskrbljuje tijelo ispravno. Međutim, kada apsint blokira zrak, svuda se kotrlja okolo, i osoba postupno počinje osjećati radost kao svinja. Osobitost svinja je da se stalno pune zrakom koji nije pravilno apsorbiran. Svinja se lako zadiha.

Baš kao što je eter prisutan posvuda u fluidnim supstancama, tako je duševni element prisutan svuda u zraku; nazivamo ga i astralnim elementom, jer je prizvan utjecajem zvijezda. Čovjek posvuda upija element duše i osjeća ugodnu toplinu ili hladnoću u sebi. Sada kada se zrak u njemu valja, osjeća se skroz naskroz dobro. Međutim, duševni element u tijelu nije tamo, samo kako bi čovjek osjećao zadovoljstvo. Trebao bi raditi na organima na pravi način kako bi se pravilno brinuo o srcu i ostalim organima. Međutim, umjesto toga, čovjek blokira duševni element tako da ga zabavlja u njegovom tijelu, tada se, premda se osjeća "svinjski dobro", [“sauwohl”] njegovi organi nisu zbrinuti na pravi način. Konkretno, varaju se oni organi koji najviše pridonose da ima zdravo potomstvo. Ovdje imamo čudnu pojavu. Ljudi koji si priušte apsint zapravo teže da se osjećaju "svinjski dobro" iznutra, da imaju taj osjećaj senzualnog užitka iznutra, ali radeći to, čovječanstvu ne pružaju zdrave potomke. To je prigovor apsintu.

Sada se također možete pitati zašto se u prvom redu uopće javlja želja kod ljudi da piju apsint. Ako proučavate povijest čovječanstva, primijetiti ćete da se ovakvi poroci najčešće javljaju kod onih čiji razvoj opada i nisu više u punom naponu života, odnosno onih čija su se tijela iznutra već nekako rasula. Tada se ljudi iznutra zabavljaju elementom duše. To je posebno slučaj u zemljama koje su u procesu opadanja. U ranija vremena, kada su Azijci i Orijentalci još bili u usponu, gnušali su se svih ovih pića. Stvari kao što je pijenje apsinta tek su počeli raditi kada su već počeli propadati.

To je slučaj i kada primijetimo što se danas događa u slučajevima kada ti poroci izmaknu kontroli, kada ljudi žele unijeti sve moguće supstance u tijelo. Ljudi ove učinke čak traže s kokainom, kao što sam vam nedavno rekao. S kokainom, element duše ima učinak da pritišće tijelo vani, i opisao sam vam kako takvi ovisnici doživljavaju nešto kao da zmije izlaze posvuda iz njihovih tijela. Razlog što osoba koristi ove otrove na ovaj način je zato jer cijelo ljudsko biće više nije zdravo, i željelo bi uživati u elementu duše što je više moguće. Kod dekadentnih nacija, oni ljudi koji imaju najmanje toga za napraviti oni su koji će tražiti ovo senzualno iskustvo tijela. To je povezano sa svim povijesnim procesima ljudske rase.

Čudno je kako, ako krenemo na zapad, ljudi sebi dopuštaju da budu porobljeni, takoreći, proglašavanjem svakakvih zakona protiv alkohola, apsinta, i slično. Unatoč tome, ljudi se na svakakve načine pokušavaju dočepati tih supstanci. To pokazuje da danas stojimo usred najveće zbrke u ljudskom životu. S jedne strane, ljudska bića žele živjeti popustljivo; s druge, kao nacije, ne žele potpuno propasti. Ovaj nedostatak uvida uzrok je zaista ludoj zbrci stvorenoj žudnjom pojedinca pa podvrgnu njihova tijela svakakvim supstancama, a opet, zakonima stvorenim da im to zabrane. Ljudi ponovno trebaju steći neki uvid.

Ranije sam objasnio da je žensko više povezano s utjecajima univerzuma, dok se muško zatvara tim utjecajima. Kada muškarci postanu ovisni o apsintu, dakle, uništavaju one organe koji normalno proizvode potomstvo koje bi postali ljudi iznutra čvrstog i snažnog karaktera. Apsint čini da ljudi postanu slabići. Dakle, ako muškarci sve više piju apsint, djeca će ispasti slabići; postati će slaba rasa, imati će slabe potomke. Muški će postati ženstveni. Ako je žena ovisna o apsintu, stvari će ići do točke da će biti rođena djeca koja će biti izuzetno podložna svim vrstama bolesti.

Ovakve stvari treba gledati u odnosu na cijeli svijet. Želio bih vam reći nešto izvanredno zanimljivo. Možete pitati od kuda je mnogo onog što danas znamo izvedeno. Obično se ne obraća pažnja na to koliko mudrosti posjeduje čovječanstvo u najjednostavnijim, svakodnevnim aspektima života. Kao što znate, dane u tjednu nazivamo: nedjelja po Suncu; ponedjeljak po Mjesecu; utorak po Marsu — mardi na francuskom je definitivno po Marsu. Dok je u Njemačkom srijeda [napomena: engleski Wednesday, srijeda, je izvedena od Wotan's Day; Wotan je germanski naziv za biće nazvao Merkur na Latinskom.] Mittwoch, ili sredina tjedna, trebate samo uzeti francusko mercredi i imate dan Merkura, po planetu Merkuru. Četvrtak je po Thoru, gromovniku, na njemačkom Donnerstag iz Doner, ali Doner (Thor) nije nitko drugi nego Jupiter. Na francuskom još uvije imamo jeudi, dan Jupitera. Petak je nazvan po germanskoj boginji Freia-i, koja je isto što i Venera; to je vendredi u francuskom. [Spominjanje subote je izostavljeno od Rudolfa Steinera. Posebno je očito u engleskom da je dan nazvan po Saturnu.] Dakle, dani u tjednu su nazvani po planetima. Zašto to? Jer su ta imena nastala u vrijeme kada je još bilo poznati da je čovjek zavisan o univerzumu. Budući da čovjek živi, sve planete imaju utjecaj na njega. U skladu s tim su imenovani dani u tjednu. Danas se to naziva praznovjerjem, ali to zvati praznovjerjem je ništa drugo nego neznanje. Zapravo, ogromna mudrost je sadržana u imenovanju dana u tjednu. Da gospodo, u svim tim stvarima je ogromna mudrost!

Sada, ako pitamo odakle je to imenovanje dana došli, idemo u Aziju i tamo dvije ili tri godine prije rođenja Krista nalazimo, da su tamo živjeli izuzetno pametni ljudi. Među Babiloncima i Asircima bili su vrlo pametni ljudi koji su mogli promatrati utjecaj zvijezda; prvi su imenovali dane u tjednu. Drugi su ih onda prevodili na svoje jezike. Imena dana u tjednu dugujemo Istoku, Babiloncima i Asircima, gdje su ljudi već bili pametni, ekstremno pametni, u vrijeme kada je Europa izgledala posve drugačije. Zapitajmo se kakva je bila Europa prije četiri tisuće godina kada su u Aziji, u Asiriji i Babilonu, bili ljudi koji su zaista bili mnogo pametniji nego što smo mi. Bili su pametniji jer su posjedovali mnogo veće bogatstvo znanja. Nije točno da čovječanstvo samo glatko napreduje. S vremena na vrijeme, radi korak natrag.

Ti su ljudi imali veliko bogatstvo znanja. Međutim, ako ljudi napuste dušu zbog takvog znanja, to ne usklade jednako kao i s novcem. To zvuči smiješno ali je točno. Previše novca ne koristi; niti previše znanja, ako nije uravnoteženo ispravnom uporabom u službi čovječanstva i svijeta. Azijci su postupno akumulirali ogromno znanje, ali nisu znali što s njim učiniti.

Kakva je bila Europa u to vrijeme, kada su Azijci još posjedovali takvo veliko znanje, može se najbolje vidjeti u ovim oblastima Švicarske, na primjer. Ako pogledate stijene koje su ledenjaci srušili u doline, po izgledu tih stijena možete na njima vidjeti utjecaj ledenjaka. To su ledenjačke stijene. Iz njihova izgleda možemo reći da su došle dolje iz visina i da je led ledenjaka koji se pomicao na njih utjecao. Iz načina na koji izgledaju sve ove stijene, znamo da je cijela ova oblast jednom bila pokrivena snijegom. Zaista, samo tlo na kojem hodamo i osjećamo se ugodno jednom je bilo prekriveno ledenjacima.

Opet, ako krenemo sjevernije u Prusku i velike dijelove Njemačke, iz oblika pojedinih stijena može se reći da je to područje bilo prekriveno ledenjačkim ledom koji je dotjecao iz dalekog sjevera. Baš kao što se danas ledenjaci spuštaju do određenog nivoa, tako su se ledenjaci kretali iz dalekih sjevernih oblasti sve do u Njemačku, prekrivajući sve s ledom.

Ne tako davno, ljudi su imali posebnu sklonost prema velikim brojevima, i tako su rekli, "O, sigurno je Europa jednom bila prekrivena ledenjacima, ali to je bilo prije dvadeset ili trideset milijuna godina". To je besmislica. Do toga je došlo kroz izračun koji ću vam ilustrirati sa sljedećim primjerom.

Zamislite da danas promatram ljudsko srce. To ljudsko srce stalno prolazi kroz sitne promjene. Ako ga pogledam za godinu dana, postati će malo manje elastično, još manje za dvije godine, i sada mogu izračunati koliko je manje elastično postalo. Sada, zbrajanjem svega, mogu izračunati koliko će manje elastično srce biti za sto godina i iz toga također znam kakvo je bilo prije stoljeća. To zasigurno mogu dokučiti. Mogu uzeti, recimo, sedam godišnju osobu; prije trista godina, njegovo je srce bilo u takvom i takvom stanju. Postoji samo jedna sitnica, da on tada nije bio živ. Slično, ako dokučim kako će se njegovo srce promijeniti za trista godina od sada, postoji opet ona sitnica da on neće biti živ.

Takve kalkulacije se rade da bi se shvatilo kako je ovdje u Europi tada izgledalo, na primjer, prije dvadeset ili trideset tisuća godina. Ledenjačko doba je tako gurnuto daleko natrag, ali tako se ne može kalkulirati. Mora postojati znanost koja će pokazati u vezi Zemlje ono što se već zna u vezi ljudskog bića, da za tri stotine godina neće više živjeti kao fizičko, zemaljsko biće.

Zadnjih godina su učeni znanstvenici postali razumniji, a oni s razumom su shvatili da to nije bilo tako davno kada je sve bilo prekriveno ledenjacima; zapravo, cijela je Europa bila još zaleđena kada su ljudi u Aziji bili pametni kao što sam opisao kada su Babilonska i Asirska kultura cvjetale. Trebamo se samo vratiti nekoliko tisuća godina — četiri ili pet tisuća — kako bismo ustanovili da je u Europi još sve zaleđeno. Tek su postupno, kako je led nestajao, ljudska bića migrirala ovdje.

Pa, tim ljudima nije bilo lako kao što je ljudima danas. Bilo im je puno teže, jer su došli iz toplijih krajeva gdje nisu stalno bili izloženi hladnoći i gdje im je zaista bilo bolje. Ipak, ti su se ljudi preselili u oblasti koje su do nedavno bile prekrivene ledom. Kroz to im je onemogućeno da dožive senzualni užitak mudrosti koji bi postupno postao njihov u Aziji. Pošto je na Europu izvršen utjecaj iz univerzuma, zbog čega je bila prekrivena ledom kada je Azijska kultura uživala u toploj klimi, u Europi se razvila bolja, energičnija kultura nego se mogla razviti u Aziji. Vidite, cijela civilizacija zavisi o utjecajima iz svemira.

Štoviše, kada netko pomisli na čašu oceanske vode, vidi je jednostavno kao vodu u kojoj je dodano malo soli: morska voda je slana, pa kad dodam sol u običnu vodu dobijem morsku vodu. Međutim, nije to tako jednostavno, ako pogledate ocean — Atlantski, na primjer — ako biste ga mogli pogledati ispod površine — ovdje je površina (skiciranje) a ovdje je voda — tada to nije samo slana voda; uočila bi se čudna pojava. Kada dođe ljeto, morem bi prolazilo nešto što podsjeća na padanje snijega. Gledajući ovo gigantsko prostranstvo oceana od ispod površine, ne bi se reklo da je samo ispunjeno morskom vodom; zaista, mogli bi vidjeti kako pada snijeg, takoreći. Što je uzrok tome? More sadrži bezbrojna sitna bića, koja sva posjeduju vapnenačke školjke. Ta stvorenja se zovu foraminifera (krednjaci, nap.pr.). Dok su ta bića živa, plivaju okolo u vodi prilično blizu površine. Sada, kada se približi doba godine u kojem ne mogu više živjeti, ta stvorenja umiru, a njihove ljuske počinju tonuti. Te ljuske stalno padaju, i doista su poput snježne oluje. Zaista je to poput snijega u zraku. Cijeli ocean doživljava ove snježne padavine od tih foraminifera. Kada se ove foraminifera ljuske konačno natalože ovdje na dnu (skiciranje), njihova se supstanca mijenja i pretvaraju se u crvenu glinu. Ovo je dno oceana. Ta mala stvorenja primaju njihov život od univerzuma i izgrađuju oceansko dno. Potpuno je isto s nama u ovom dijelu svijeta. Mi ne živimo u oceanu, mi živimo u zraku. I kada sniježi zimi, ono što je u snijegu čini da je naše tlo onakvo kakvo jest, jer da nije bilo pravih snježnih padavina, biljke ne bi mogle rasti. Tlo čini ono što je u snijegu.

Gospodo, nisu to čvrste komponente čak niti fluidne komponente u našim tijelima one koje apsorbiraju prave utjecaje, već samo zračne komponente. Taj utjecaj apsorbira naše disanje kada padne sinjeg zimi. Ono što nam svijet zvijezda šalje dolje kada sniježi zimi, mi apsorbiramo u sebe i na pravi način oblikujemo. Međutim, da bi to učinile, naše duše trebaju na pravi način raditi na našim organima; inače naši organi atrofiraju. Sada, kada opteretimo naša tijela apsintom, zatvaramo se od zvjezdanog svijeta. Više ne možemo apsorbirati utjecaje zvjezdanog svijeta. Rezultat je da uništavamo svoja tijela tako ih izlažući samo utjecaju Zemlje. Možete vidjeti kako je to izuzetno značajno, ako želimo postići pravu vrstu ljudske evolucije, da ne uništavamo svoja tijela apsintom. To moramo shvatiti!

Sada, možete lako zamisliti kako je civilizacija napredovala. U Aziji su postojali izuzetno pametni ljudi koji su posjedovali snažne duševne prirode. Postupno, međutim, duševni element su željeli doživjeti samo kao unutarnju obojanost, unutarnji senzualni osjećaj. Neki od njih migrirali su u oblasti koje su ranije bile prekrivene ledom. Tamo su se odviknuli od tog unutarnjeg senzualnog osjećaja i ponovno ojačali njihova tijela. Na taj je način civilizacija Okcidenta dodana onoj od Orijenta. Čak i danas, iz ledenjačkih formacija ovdje na planinskim vrhovima možete vidjeti da je Zemlja jednom bila potpuno hladna na ovom području, kroz koje su ljudi koji su doselili ovamo tako mogli ojačati njihova tijela.

U tim stvarima također nalazite razloge propasti Rimskog carstva. To datira u doba kada se kršćanstvo tek počelo širiti. Da, gospodo, da se kršćanstvo širilo samo među Rimljanima, rezultat bi bio prilično loš! Rimljani, koji su posjedovali samo ostatke orijentalne, azijske kulture, postali su toliko ženstveni da nisu mogli ništa postići. Tada su narodi sjevernih, ledom prekrivenih oblasti stigli s njihovim čvršćim tijelima, i Rimsko carstvo je posljedično nestalo. Ti sjevernjaci su s njihovim čvršćim tijelima zavladali duhovnim životom.

Povijest to opisuje kao invaziju barbara u kojoj su Rimljani nestali kada su stigla germanska plemena. To su zaista današnji Europljani — Nijemci, Francuzi, i Englezi — jer su svi oni u osnovi germanski narodi. Jedino su Francuzi apsorbirali malo više rimskog elementa od Nijemaca, na primjer. Sve se to temelji na činjenici da su ti narodi došli iz oblasti gdje su mogli apsorbirati utjecaje univerzuma, dok su drugi narodi s njihovom mudrošću živjeli samo na Zemlji. Ti ljudi koji su došli sa sjevera obnovili su cijelu civilizaciju. Dakle vidite, ovako je priroda povezana sa svime što se događa u povijesti.

Međutim, također znate, kakav je snažan utjecaj još zadržao rimski element. Sjetite se, na primjer, da se ni riječ njemačkog nije mogla izgovoriti na sveučilištima Srednje Europe sve do šesnaestog i sedamnaestog stoljeća. Profesori su predavali na latinskom. Naravno, to je postupno postao neobičan oblik latinskog, ali svatko je znao i razumio latinski. Do predavanja na materinjem jeziku je došlo postupno, ali tendencija da se drži onoga što propada jer se time osjećalo ugodnije, čak i s govorom, nastavila se dugo vremena.
Samo zamislite koliko dugo su ljudi koji su željeli biti pretenciozni čavrljali na francuskom u svim njemačkim oblastima. To je bilo samo iz razloga što su željeli ovjekovječiti stari latinsko romanski element, barem u jeziku. Istina je da se ono što se nastavilo u jeziku bilo je također ovjekovječeno i u drugim porocima. Rimljani su započeli s ovom žudnjom da dožive senzualni osjećaj unutar tijela, da uživaju u duševnom elementu radije nego da ga koriste za izgradnju tijela. Nasljeđe toga je još prisutno u želji za pijenjem apsinta, zaista, čak i u uživanju kokaina i tako dalje. Te će stvari stvoriti slabu rasu, slabo potomstvo, i postupno će voditi one koji podlegnu takvim porocima da propadnu. Možete provesti socijalne reforme koje želite; ništa neće doći iz tih socijalnih reformi ako se ne dobije pravi uvid. Do takvog uvida može doći tek kada se materijalizam u znanosti i religiji zamijeni početkom shvaćanja nečeg duhovnog. Kada ljudi počnu shvaćati duhovno, opažat će mnogo onoga što izvana nije sasvim jasno, ali u što se može prodrijeti ako se duhovno kontemplira na pravi način.

------------------------------------------

Pitanje jednog od vas gospodo, koji je stručnjak za pčele, ukazalo je na razliku između života pčela i života osa. Postoji mnogo toga sličnog. Nedavno sam vam opisao život osa, i dosta je sličan onom od pčela. Međutim, život košnice, izuzetno je čudan. Koja je njegova osnova? Vidite, to ne možete objasniti ako nemate mogućnost uvida u njega duhovno. Život košnice je iznimno mudro uređen. Svatko tko je promatrao život pčela složiti će se s time. Naravno, ne može se reći da pčele imaju znanost kao što imaju ljudi, jer nemaju ničeg približnog moždanom aparatu koji ljudi imaju. Zbog toga pčele ne mogu asimilirati univerzalnu mudrost u njihova tijela kao što to rade ljudska bića, ali utjecaji iz univerzalnog okruženja snažno djeluju na košnice. Ako se sve što živi u okruženu Zemlje, što ima snažan utjecaj na košnicu, uzme u razmatranje, može se stići do ispravnog shvaćanja o tome kakav je zapravo život pčela. Mnogo više nego među mravima i osama, život u košnici je temeljen na tome da pčele surađuju jedna s drugom i izvršavaju njihove zadatke skladno. Da bismo shvatiti što to uzrokuje, moramo zaključiti da pčele imaju život u kojem je element koji se kod drugih životinja izražava u njihovom seksualnom životu, potisnut u izuzetnom stupnju. Kod pčela je taj impuls izuzetno suzbijen.

Vidite, o reprodukciji se među pčelama brine nekoliko odabranih ženki, matica. Spolni život ostalih je zaista više ili manje potisnut. Međutim, u spolnom životu, postoji također život ljubavi. Život ljubavi je element duše. Samo zato jer su određeni organi u tijelu pod utjecajem ovog duševnog elementa, oni otkrivaju i postaju izraz ovog života ljubavi. Utoliko što je ljubavni život potisnut kod pčela i koncentriran samo u matici, ono što bi inače bio spolni život u košnici prenosi se na druge aktivnosti koje pčele razvijaju. Zbog toga su stari mudraci, koji su ove stvari znali na način drugačiji od našeg danas, povezali ovu cijelu čudesnu vrevu košnice s životom ljubavi koji je povezan s planetom Venerom.

Tako možemo reći kada se opisuju ose ili mravi, da su oni stvorenja koja se suzdržavaju od utjecaja planeta Venere. Pčele se potpuno predaju utjecaju planeta Venere, razvijajući život ljubavi kroz cijelu košnicu. To stoga postaje mudar život, i možete zamisliti koliko mora biti mudar. Opisao sam nešto od načina na koji se proizvode uzastopne generacije pčela. To sadrži nesvjesnu mudrost. Ovu nesvjesnu mudrost pčele razviju u njihovoj vanjskoj aktivnosti. Stoga, element koji se u nama javlja samo kada naša srca vole zapravo se može naći u cijeloj košnici kao supstanca. Cijela je košnica zapravo prožeta životom ljubavi. U većini slučajeva se pojedina pčela odriče ljubavi i razvija ljubav u cijelom pčelinjaku. Njihov život se počinje shvaćati kada postane jasno da pčele žive u atmosferi koja je skroz naskroz prožeta ljubavlju.

Pčeli je najkorisnije da sebe održava od onih dijelova biljke koji su potpuno prožeti životom ljubavi biljke. Pčela siše svoju prehranu, koju potom pretvara u med, iz onih dijelova biljke koji su integralni aspekt njenog života ljubavi. Pčela tako u košnicu nosi život ljubavi cvijeća. Zato život pčele treba proučavati sa stajališta duše.

To je mnogo manje potrebno kod mrava ili osa. Kada se prati njihov život, vidi se da, umjesto onoga što sam opisao za pčele, oni teže da imaju više spolnog života. S iznimkom matice, pčela je zaista biće koje, na neki način, kaže, "Odreći ćemo se individualnog spolnog života i umjesto toga postati nositelji života ljubavi". Zaista su u košnici ostvarili ono što živi u cvijeću. Ako stvarno počnete razmišljati o tome, otkrijete cijelu misteriju košnice. Život ove bujajuće, cvjetajuće ljubavi koji je raširen cvijećem također je sadržan u medu.

Možete to dodatno istražiti i pitati kakav učinak med ima na vas kada ga jedete. Što med radi? Dakle, apsint se sjedinjuje s čovjekovom fluidnošću, istiskujući zrak i s njime i element duše, tako da čovjek doživljava senzualno iskustvo. Med stvara senzualno zadovoljstvo na jeziku. Onog trenutka kada se med pojede, on unaprjeđuje pravi odnos između zračnog elementa i fluidnog elementa u čovjeku. Za čovjeka ništa nije bolje od dodavanja prave količine meda njegovoj hrani. Na čudesan način, pčela se uistinu brine da čovjek nauči raditi na njegovim organima s elementom duše. Pomoću meda, košnica čovjeku vraća ono što on treba za duševnu energiju u njegovom tijelu. Kada čovjek popije količinu apsinta, želi uživati u svojoj duši. Kada čovjek dodaje med svom obroku, priprema svoj element duše na taj način da djeluje i diše pravilno u njegovom tijelu. Stoga je pčelarstvo nešto što zaista značajno pridonosi civilizaciji, jer čovjeka čini snažnim, dok je prepuštanje apsintu nešto što će postupno ljudsku rasu dovesti do izumiranja.

Kada uzmete u obzir da pčele primaju najveći utjecaj iz svijeta zvijezda, shvatite da preko pčela pravi element može ući u ljudsko biće. Sve žive stvari rade zajedno na pravi način kada se kombiniraju na pravi način. Kada osoba gleda košnicu, trebala bi sebi reći na način sličan nekako uzvišenom načinu da se, pomoću košnice, cijeli univerzum uvlači u ljudska bića i čini ih sposobnim ljudima. Međutim, pijenje apsinta, proizvodi nesposobna ljudska bića. Znanje o čovjeku tako postaje znanje o univerzumu.

XVIII.
Odnos planeta prema metalima i njihovi iscjeljujući učinci
10 veljače 1923

Dr. Steiner: Ima li itko od vas gospodo pitanje koje bi želio da raspravljamo?

Pitanje: Želio bih pitati kakav je svijet bio u prvobitna vremena. Jesu li planeti Venera, Merkur i tako dalje deponirali razne metalne supstance?

Dr. Steiner: Ako se ovo razmotri jednostavno na način kako se to često navodi u starim knjigama — u novim se o tome ništa ne govori, osim u našim antropozofskim knjigama — da planet Venera ima neke veze s bakrom nataloženim na Zemlji, na primjer, tada je to samo stvar vjerovanja. Ljudi o tome ne stječu ništa osim mentalne slike kada im se kaže da, prema se to jednom znalo od ljudi davnine, danas se o tome više ništa ne zna. Kada se nešto ovakvog raspravlja, treba zaista ići u detalje. Želio bih vam skrenuti pažnju na činjenicu da moderna medicina također više ne zna mnogo o ovim stvarima. Prije samo par stoljeća kada bi se pojavili simptomi bolesti, većina lijekova je bila temeljena na uporabi metalnih ili neke od biljnih supstanci.

Ništa od tog znanja nije ostalo osim za izvjesne simptome, koji se posebno javljaju kod sifilisa, da se treba živa uporabiti kao lijek. Stoga se koristi živa. Imajte na umu da nitko u medicini danas ne zna objasniti zašto je živa učinkovita; koristi se jednostavno zato što se vidjelo da je učinkovita. U vezi s ovim učinkom žive na sifilitične bolesti, mora se također spomenuti da su u novije vrijeme brojni drugi lijekovi zamijenili živu. Ne potpuno besprijekorna učinkovitost čuvenih novih lijekova koji su danas zamijenili živu već je prepoznana, i medicina će se uskoro vratiti lijekovima s živom.

Možete biti uvjereni u izvanredan način na koji instinkt za ozdravljenje — ne današnja znanost već instinkt za ozdravljenje — djeluje u živi na vrlo snažan način. Postoje određene oblasti u kojima su ljudi koji nisu doktori već su radili iz instinkta za ozdravljenje tretirali sifilitične bolesti na sljedeći način (danas se to rijetko događa, ali prije tri ili četiri desetljeća još se događalo). Uzeli su životinje koje dijelom žive ispod zemlje i koje stoga unose nešto prljavštine s hranom, životinje poput daždevnjaka, krastača i sličnih stvorenja. Ljudi su uzeli te životinje, dehidrirali ih i pretvorili u prah, i taj pripravak zatim dali sifilitičnim pacijentima. To je bio svojevrsni lijek.

Sada, to je na prvi pogled neshvatljivo. To postaje razumljivo tek kada se zna da u nekim oblastima ti lijekovi od krastače ne pomažu sifilitičarima dok su u drugim oblastima najučinkovitiji. Kada se istraže te oblasti u kojima su učinkoviti, u njima se nađu rudnici žive. Zanimljivo je da u oblastima gdje je prisutna živa, da je životinje apsorbiraju s hranom, i živa je ta koja liječi. To nije krastača već živa koju je krastača konzumirala i asimilirala u svoje tijelo ono što ima ljekovito djelovanje.

Iz ovoga postajete svjesni dvije stvari. Prvo, da je izvanredan instinkt za ozdravljenjem prisutan kod ljudi koje još nije iskvarila obična znanost; drugo, da ako živo stvorenje nešto apsorbira — a krastača je doista živo stvorenje — to prožima cijelo tijelo, širi se cijelim tijelom. To je i u većoj mjeri istinito u slučaju ljudi. Budući smo koristili primjer lijekova na bazi žive, želio bih spomenuti sljedeće.

Tek su se u zadnjih par desetljeća stvari užasno promijenile u medicini kakva je danas. Bilo je bolje kada sam bio dječak. U Beču, živio je sjajni profesor anatomije, Joseph Hyrtl, koji je još znao malo — ne mnogo, ali ipak malo — od drevne medicine. Kada je, u njegovoj klinici, imao na raspolaganju leševe ljudi koji su jednom prošli tretman živom, slomio bi im kosti i pokazao studentima nataložene u njima male kapljice žive. Tako se tvar koju osoba upija širi cijelim tijelom. Isto je i drugim živim stvorenjima, i tako su se krastače koje su asimilirale živu u njihova cijela tijela mogle usitniti u prah i koristiti kao lijek protiv sifilisa.

Sada ću vam reći kako su ljudi došli na ideju da koriste živu za ovakve bolesti u ranija vremena kada je znanost imala potpuno drugačiji karakter. Kada promatrate planetarni sustav na način na koji ga poznajemo iz škole, Sunce je ovdje u središtu; blizu Sunca, planet Merkur, nekako manji planet, kruži oko Sunca. Nešto dalje, Venera kruži oko Sunca. Merkur je mali planet, i njegovo kruženje oko Sunca treba kraće vrijeme, oko devedeset dana. Zatim je Venera, i ona kruži sporije. Sljedeći planet je Zemlja. Iza Zemlje je Mars. Zatim dolazi veliki broj sićušnih, minijaturnih planeta u orbiti iza Marsa. Postoje stotine i stotine tih malih planeta; oni su u orbiti. Morao bih skicirati puno planeta, ali oni nisu toliko bitni i nemaju značaj velikih planeta. Nakon tih planeta dolazi Jupiter, kružeći oko Sunca, i još dalje, Saturn. Zatim Uran i Neptun, ali oni su otkriveni tek nedavno. Ne trebam ih crtati, pošto kruže mnogo dalje i njihove orbite pokazuju takve nepravilnosti da ih stvarno čak ni danas ne možemo ubrojiti u planete. Ovako planeti kruže oko Sunca, baš kao što i naš Mjesec kruži oko Zemlje. Kruži oko Zemlje baš kao što drugi planeti kruže oko Sunca.

Sada, današnja astronomija promatra ove planete bez da obraća mnogo pažnje na utjecaje koje ti planeti imaju na bića koja žive na Zemlji. Kalkulira se položaj planeta u dano vrijeme tako da se prema njemu može okrenuti teleskop. To se može izračunati. Također se može izračunati koliko se brzo planeti kreću. Sve se to može izračunati. Ljudi su danas zaokupljeni tim izračunima.



Međutim, vidite, da u evoluciji čitavog sustava par tisućljeća nije dugo vrijeme, i samo prije dvije i pol ili tri tisuće godina ljudi su na planete gledali na potpuno drugačiji znanstveni način. U to vrijeme napravljeno je slijedeće. Na primjer, pojavile su se bolesti kod kojih su, zbog zgusnute krvi — reći ću vam odmah zašto — ljudi bili pogođeni crijevnim problemima. Ne mogu sada ulaziti u detalje u vezi s ovim kritičnim bolestima, jer kada su ta zapažanja napravljena u drevno vrijeme, nisu bila tako opsežna kao što su danas. Ali kod bolesti koje su zapažene u Babilonu, Asiriji, Ninivi, i tako dalje, čak i u Egiptu, ljudi su bili zahvaćeni crijevnim poremećajem uslijed zgusnute krvi, uslijed abnormalnih procesa u krvi. Krv je bila prisutna u stolici; uostalom bolesti slične trbušnom tifusu bile su mnogo češće u drevna vremena nego što su danas. Pretpostavimo da su drevni liječnici, koji su također bili i filozofi, morali proučavati ovakve bolesti. Nisu čekali dok pacijent umre, jer su znali da kad osoba umre, lijek se ne može primijeniti. Dakle nisu ispitivali one koji su umrli od trbušnog tifusa već su postupali drugačije. Primijetili su da se pacijenti koji pate od kolere, tifusa, dizenterije, ili slično, u određeno vrijeme osjećaju bolje, a u drugo im se cjelokupno stanje pogoršava. Pa su zaključili da tifus ponekad ide dobrim a ponekad kobnim smjerom. Postoje neki ljudi koji, kada obole od tifusa ili kolere, povremeno podvrgnuti strašnim napadima vrtoglavice gotovo do točke gubljenja svijesti; tada događaji imaju najkritičniji zaokret. Međutim, neki pacijenti zadrže svijest, a njihove glave ostaju bistre. Tim se pacijentima može pomoći.

Sada, drevni liječnici držali su da čovjek ne samo da živi i ovisi o Zemlji već je također zavisan o cijelom univerzumu. Stoga su napravili sljedeća zapažanja. Ovdje možemo koristiti planetarni sustav koji se uči u školi. Ovdje je Zemlja i Sunce koje na nju sija. Sunčeve zrake padaju na Zemlju. Kao što znate, čovjek mnogo ovisi o sunčevu svijetlu, i to možemo uvijek koristiti kao osnovu za naša proučavanja ovdje. Sada, ovi drevni liječnici nisu stavljali naglasak na Sunce, jer su smatrali da su njegovi učinci očigledni, ali promatrali su ljude koji su imali teški proljev, na primjer, i primijetili su da su neki od njih pretrpjeli napad vrtoglavice u određeno vrijeme; glave su im postale maglovite. Glave drugih koji su patili od teškog proljeva ostale su bistre, i imali su samo malu vrtoglavicu. Ti su liječnici shvatili da je ta razlika povezana s vremenom kada se bolest pojavila. U određenim vremenima za te se pacijente nije moglo učiniti ništa; bez greške, zavrtjelo im se u glavi i zatim su umrli. U druga vremena, dijareja je išla drugim smjerom.

Tako su ovi liječnici počeli promatrati zvijezde i otkrili da je u onim vremenima kada su bolesti poput tifusa išle dobrim smjerom, planet Venera uvijek stajao u takvom položaju da je bio blokiran od Zemlje. Ako je Zemlja ovdje (vidi skicu lijevo), Venera se može nalaziti ovdje. Ako se osoba nalazi ovdje na dalekoj strani Zemlje, za njega Zemlja pokriva Veneru. Pošto svjetlost Venere ne može proći kroz Zemlju, Zemlja za njega pokriva Veneru. Drevni su, naravno, to prepoznali, pošto nisu mogli vidjeti Veneru, jer je bila blokirana od Zemlje. Sada, nastavili su sa svojim promatranjima i otkrili da je prognoza dobra za osobu oboljelu od tifusa u vrijeme kada je Venera blokirana od Zemlje. Međutim, kada Venera nije bila blokirana, pacijent s trbušnim tifusom bilo je izložen svijetlu Venere kao dodatak sunčevu svijetlu (vidi skicu desno). Tada je prognoza bila loša; glava je postala ošamućena, a tifus ne nije mogao izliječiti.



Naučivši to, ti su liječnici kazali da pošto zrake Venere prolaze kroz Zemlju, nešto mora biti u Zemlji što mijenja te zrake. Sada su počeli eksperimentirati, ne s umrlima već s pacijentima koji su još bili živi. Ništa se nije dogodilo onima bolesnim od trbušnog tifusa kada im je dano olovo. Bez obzira na položaj Venere, lijekovi na bazi željeza također nisu imali utjecaja. Međutim, kada je tifusnom bolesniku dan bakar, to je imalo izvanredan učinka. Ublažio bi vrtoglavicu, i pacijent bi se počeo oporavljati. Aha, rekli su ti drevni liječnici, bakar se nekako mora nalaziti u Zemlji. Ovaj bakar djeluje unutar Zemlje i utječe na tijek tifusa na suprotan način od štetnog utjecaja zraka Venere. Kada te zrake izravno pogode tifusnog bolesnika, pogoršavaju učinak bolesti, ali kada im je dan bakar, to sprječava napredovanje tifusa. Sada su zaključili da je Venera na izvjestan način povezana s bakrom. Nije to bilo kao da su imali seanse i da su im mediji kazali da koriste bakar u slučajevima tifusa. Umjesto toga, vršili su promatranja kakva se danas više ne čine, koja su bila temeljena na drevnom instinktu i funkcionirala jednako znanstveno. Tako su zaključili da u zemlji postoji bakar. Taj bakar je povezan sa silom koja emanira od Venere. To se vidjelo u posebnom učinku koji ona ima na ovu bolest.

Napravili su isto tako i druga zapažanja. Uzmimo na primjer, pacijenta s problemima vida, poremećajem u očima. Ljudi mogu dobiti bolesti očiju u kojima vid može biti zamagljen; zjenice se mogu skupiti. Može se imati veliki broj očnih bolesti. Sada, drevni su opet eksperimentirali i otkrili da kada Zemlja blokira Jupiter, stanje s očima se poboljša više nego ako Jupiter sjaji izravno na Zemlju. Istraživali su dalje i pitali se što je to što je u Zemlji što se suprotstavlja Jupiteru, i našli da je to kositar, posebno kada je kositar bio izvađen iz biljaka.

Postupno su, temeljeno na učincima na čovjeka, tako otkrili odnos između planeta i metala sadržanih u Zemlji. Otkrili su da je Venera povezana s bakrom, Jupiter s kositrom, i Saturn s olovom. Otkrili su da slučajevi bolesti kostiju, koje se također mogu javiti kod trovanja olovom, imaju neke veze sa zrakama Saturna; tako, za Saturn, otkrili su učinke olova.

Za Mars, koji ima veze s bolestima krvi, bilo je lakše pronaći odgovarajući metal, željezo. Stoga, Mars = željezo. Za Mjesec, koji stoji u potpuno drugačijem odnosu jer kruži oko Zemlje, otkrili su nešto slično, naime, srebro: Mjesec = srebro.

Sada, ovaj način gledanja na stvari je kasnije je potpuno napušten. Međutim, nemojte misliti, da su ova opažanja davno napuštena; tek se od prije tri ili četiri stotine godina ova promatranja više ne rade. U trinaestom i četrnaestom stoljeću još su se vršila. Kakav je zaključak? Ljudi su sebi rekli da je sve što je sada odvojeno na različite planete jednom bilo sadržano u prvobitnoj kaši [Urbrei], univerzalnoj maglici. Ovaj koncept je sasvim točan; pogrešno je jedino misliti da se sve može razviti iz takve univerzalne maglice bez duhovnih utjecaja. Inače se zamišlja veliki učitelj koji sve kontrolira, kako sam vam rekao ranije! Ne, ali jednom je bilo poznato da je sve bilo razgrađeno u vrsti prvobitne kaše. Nije bilo Sunca, ni Mjeseca, ni Zemlje; bili su rastvoreni u prvobitnoj kaši i odvojili se tek kasnije.

Kroz bakar koji se nalazi u Zemlji, Venera i dalje vrši svoj utjecaj. Kada je Venera bila razgrađena u prvobitnoj kaši, imala je poseban afinitet za bakar. U to vrijeme je nastala ta veza između njih. Kada je Mjesec još bio otopljen u svemu, srebro je bilo u posebnom odnosu s Mjesecom. Međutim, ovo znanje nije bilo božansko otkrivenje, nije bilo temeljeno na proizvoljnom, autoritativnom diktatu. Radije, bilo je temeljeno na drevnim opservacijama.

Sifilitične bolesti pojavile su se zbog posebnih okolnosti; u modernim stoljećima, takozvani civilizirani narodi došli su u kontakt s primitivnim narodima, a došlo je i do križanja, spolnog križanja civiliziranih s primitivnim narodima. Te sifilitične bolesti su bile manje raširene kada su ljudi na Zemlji bili više odvojeni u rase. Način na koji se bolesti pojavljuju, je da ih prvo nešto uzrokuje, ali kasnije se same reproduciraju. Postaju zarazne. Nešto je izvorno moralo prouzročiti da nastanu. Sifilitične bolesti javile su se tako da su se pojedinci različitih rasa međusobno spolno križali. Infekcija sifilisom može se dogoditi, na primjer, preko male, prikrivene ozljede ili istrošenog tkiva kroz koje zarazna stvar može ući u krvotok. Zarazna sifilitična tvar može se razmazati po koži, ali ako je koža potpuno nepropusna infekcija se ne može dogoditi. Infekcija može nastati samo kada je koža toliko istrošena ili oštećena na nekom mjestu da zarazna tvar može kroz to proći. Možete shvatiti da je zarazna tvar sifilisa prvo nastala kada su se strane krvi izmiješale. Nakon toga, otrov se prirodno reproducirao, ali izvorno je nastao kada se sve više pojavljivalo križanje različitih naroda. Vjerojatno bi bilo zanimljivo istražiti statistiku povijesnih slučajeva ove bolesti u izvjesnim dijelovima Europe koji upošljavaju razne egzotične narode, pošto se pojave pretjerane seksualne aktivnosti s njima ne mogu uvijek spriječiti.

Vidite, izolirani slučajevi sifilisa su se također javljali u prošlosti, ali brojni incidenti su novijeg datuma. Međutim, također su se događali u ono doba kada je još bilo poznato nešto od drevne znanosti. Promatranja su tada pokazala da se sifilitičnim pacijentima stanje popravi kada je Merkur blokiran od Zemlje. Tako je otkriveno da je živa povezana s planetom Merkurom. Na ovaj način su postupno metali dodijeljeni planetima:

Merkur - živa
Venera - bakar
Jupiter - kositar
Saturn - olovo
Mars - željezo
Mjesec - srebno

Ljudi su sebi kazali da kada je sve bilo otopljeno u prvobitnoj kaši, supstanca Venere je uzrokovala da bakar bude deponiran na Zemlji, i da je to bio Mjesec koji je uzrokovao da srebro bude nataloženo na Zemlji.

Vidite, ovakva opažanja se mogu proširiti. Osobito je kako je, u izvjesno vrijeme, postalo moderno u određenim krugovima stvarati tajnu od ove drevne znanosti. Dan danas postoje knjige koje osoba bez znanja antropozofije zbilja ne može čitati, jer ne bi s njima mogla ništa napraviti. U njima su zapisane svakakve stvari, ali ljudi danas više ne znaju kako bi ih čitali. Primjerice, švedski znanstvenik, nabavio je takvu knjigu Basilius Valentinus-a, koja je poprilično stara, i, pišući o tome sa stajališta današnje kemije, rekao je da je ono što je Valentinus izjavio čista besmislica. S pravom to govori, naravno, jer danas kemičari koriste izraze živa, željezo i tako dalje, na takav način da se uopće ne odnose na ljudsko biće. Stoga kemičar, iako je možda genije, ne može napraviti ništa s time što je zapisano u takvim knjigama kao što su one od Basilius Valentinus-a. Ne može si pomoći nego misliti da je sasvim opravdano reći da je to potpuna besmislica.

Međutim, to zapravo nije tako, jer Valentinus je još pisao u dobu kada je, na primjer, bilo poznato da se mjesečnica kod žene javlja svakih dvadeset osam dana, kao i pun Mjesec. Drevni su zasigurno bili dovoljno pametni da žensko istjecanje krvi ne pripišu utjecaju Mjeseca. Međutim, rekli su sebi, da je taj ritam jednak, dakle morala je biti nekakva veza u ranija vremena. Sada se čovjek oslobodio te veze. To je nešto što su znali, ali su shvatili da je žena imala ritam sličan onom koji univerzum ima u mjesečevu svijetlu.

Također su znali da se ženi koja ima poteškoća s rađanjem i koja je dugo vremena radila daje lijek koji sadrži srebro, bolovi postaju manje jaki. To je bilo poznato. Također je bilo poznato da ako nema vidljivog Mjeseca, ako je blokiran od Zemlje, takoreći, žena koja bi mogla teško roditi da ne bi bilo toliko bolno. Za utjecaj srebra je tako viđeno da je povezan s Mjesecom.

U knjigama Basilius Valentinus-a, "Mjesec" je često napisan umjesto "srebra", a "srebro" umjesto "Mjeseca". Kada je ovaj švedski znanstvenik to čitao, očito nije mogao napraviti ništa s time, bez obzira koliko je dobro bio informiran u vezi srebra i kako ono djeluje u kemijskim procesima. To je složena stvar. Vidite, onaj tko je napisao djela Basilius Valentinus-a bio je benediktinski redovnik. Stvari kao što je ova znanost u značajnom su stupnju bile njegovane u benediktinskim samostanima u prošlim vremenima, i benediktinski redovnici su bili izuzetno pametni u takvim stvarima.

Danas, otac Mager, koji je također benediktinski redovnik, putuje od grada do grada u Njemačkoj svuda držeći predavanja protiv antropozofije. Svuda po Njemačkoj ovaj otac Mager drži svečane govore protiv antropozofije. Nedavno je bio u Kölnu. Neprijatelji antropozofije međusobno se uvelike razlikuju. Kada isusovci govore protiv antropozofije, to se uvelike razlikuje od onog što benediktinski redovnici kažu protiv antropozofije.

Zaista, tako je to danas. Crkva potiskuje znanost koja doseže izvan Zemlje. Gospodo, znate li što je počelo u određeno vrijeme? U određeno vrijeme, crkveni autoriteti počeli su prikrivati i postupno potiskivati znanost koja je cvjetala u samostanima. Takva znanost zahtijeva puno vremena, ali redovnici su imali to vrijeme; njegovali su tu znanost i time bili veoma korisni čovječanstvu u prošlosti. Međutim, to je postupno suzbijano. To potiskivanje duhovne znanosti često je dolazilo na taj način.

Danas svjetovni znanstvenici sada osuđuju tu drevnu znanost bez da shvaćaju da izravna linija vodi od tih crkvenih redovnika do njih. Kada monisti ustaju protiv antropozofije, oni naravno prigovaraju i crkvi, ali ne shvaćaju da su njezini pravi učenici. Današnji znanstvenici su, u izvjesnom smislu, uistinu benediktinski ili isusovački učenici. Nikada nisu pohađali isusovačke seminare, jer se takvo razmišljanje zaista može apsorbirati u vanjskom svijetu. To je naravno nešto što se mora uzeti u obzir.

Iz onog što je rečeno, vidite da je Zemlja na kojoj živimo i koja nam daje razne metale bila kristalizirana iz prvobitne kaše. Međutim, ono što izvana gledamo kao planete, ostalo je iza kao metali na Zemlji. Ono što je Zemlja nekada napravila zajedno s Venerom ostalo je u metalu bakru. Liječenje bakrom — to je ono što se posebno postiže putem Venere.

Metali izvađeni iz biljaka danas su posebno učinkoviti u liječenju. Metal nataložen na Zemlji otvrdnuo je i izgubio nešto od svoje snage, premda je još učinkovit protiv glavobolja. Ali bakar iz lišća biljaka za koje se zna da ga sadrže prilično — količine su uvijek male, ali može se reći "prilično" — posebno je učinkovit. Postoje takve biljke s lišćem iz kojih se otapa bakar. Ako se zatim naprave lijekovi iz tih biljaka, posebno su korisni kod crijevnih poremećaja koji su posljedica zgrušavanja krvi i koji dovode do trbušnog tifusa, dizenterije i slično.

Tako je iscjeljenje povezano s onim što se može znati o biljkama. Možete vidjeti da danas stvari nisu više u redu kada i u najdebljoj knjizi o botanici, premda sadrži svakakve informacije, ipak nedostaje najvažnija uputa koju bi medicinari trebali imati; odnosno, u njima se ne spominju metali razgrađeni u cvijeću ili korijenju. Ako uopće, spomenuto je samo usput. Međutim, ovo je najvažnija stvar, jer nam to pokazuje da je biljka koja još danas sadrži bakar, na primjer, u procesu rasta povezana s Venerom; zapravo se suprotstavlja snazi Venere i razvija vlastite snage Venere apsorbirajući u sebe bakar.

Stoga možemo reći da je nekad postojala veza između Zemlje i svih planeta koji danas kruže oko Sunca, a taj utjecaj je ostao u metalima. To je ono što se u prvom redu može reći u vezi s ovim pitanjem.

Iz gore navedenog možete vidjeti kako je važno vratiti se na promatranja ove vrste koja su postojala u prošlosti. Međutim, mi više nismo u istom položaju, u kojem su oni bili tada, jer više ne posjedujemo instinkt za ozdravljene koji su oni jednom imali. Samo su volovi, krave, ovce, i druge životinje, a ne ljudska bića, zadržali zaista čudesan iscjeliteljski instinkt, i izbjegavaju jesti štetne stvari, i propuštaju sve što za njih ne bi bilo dobro. To za ljude više nije moguće, jer više ne posjeduju instinkt iscjeljenja. Danas, zaobilaznim putem duhovne znanosti, moramo opet naučiti prepoznati kako je sve u planetarnom sustavu i u univerzumu, povezano sa zemaljskim planom. Ovdje se mora početi od početka, zaista započeti od samog početka.

Na primjer, mora se shvatiti sljedeće. Treba početi s bolestima koje zahvaćaju abdomen. Ako netko ima takvu bolest abdomena, saznat će da su posebno korisne stvari prisutne u cvjetovima ili u najvišem lišću biljaka. Dobri lijekovi mogu se proizvesti za bolesti abdomena izvlačenjem izvjesnih supstanci iz cvjetova i lišća biljaka.

Međutim, tvari uzete iz korijenja biljaka, daju posebno korisne lijekove za sve povezano sa glavom. Stvari su kod biljaka i kod ljudi obrnute. Kod biljaka, korijenje je na dnu a cvijeće na vrhu. Čovjek je, međutim, naopaka biljka. Ono što je element korijena kod biljke, zapravo je u glavi čovjeka, a element cvijeta je više u oblasti abdomena. To možete vidjeti čak i u vanjskoj formi. Čovjek ima glavu na vrhu, a reproduktivni organi su ispod. Biljka ima korijenje ispod, dok su cvjetovi, sadržavajući organe reprodukcije, gore. Ovaj crtež će vam pomoći da ovo razumijete. Ovdje je ljudsko biće; ovdje na glavi crtam korijen odgovarajuće velike biljke; ovdje su stabljika i listovi. Zatim, s cvijetom, dolazim do abdominalnih organa. Čitava biljka sadržana je u čovjeku. Jedina je razlika da u njemu raste odozgo prema dolje. U izvjesnom smislu, čovjek je također biljka. Nije li to očito? Zaista je očito da svatko to mora vidjeti. Životinja je, međutim, između to dvoje; u njoj, biljka je u vodoravnom položaju.



Ovo zaista nije samo slika; biljka je doista sadržana u čovjeku. Naravno, razvija se u skladu s ljudskom formom. Ali zamislite da sam ovu biljku detaljno nacrtao, skicirajući stvarnu lukovicu i razne grane — drugim riječima, stvarno drvo. Međutim, bilo bi obrnuto. Ovdje bi imao grane, a krajnji vrhovi bi tu i tamo malo uvenuli; eto nervnog sustava! Nervni sustav je zaista izvrnuta biljka unutar čovjeka koja stalno pomalo umire.

Sada, znamo da bilje rastu iz Zemlje. Prvo je zima, zatim dolaze proljeće i ljeto koji nagovaraju biljku da izađe od Zemlje. Unutar Zemlje je snaga zime. Kroz to biljka formira svoju lukovicu i ima svoju snagu korijena. Zatim dolazi ljetna snaga, i biljka se nagovara prema gore; biljke se izvlače iz oboda Zemlje. Unutra su metali — bakar, recimo. Sunce ne može napraviti ništa nego nagovarati biljku naprijed od Zemlje. Zatim, jednom kada je biljka izašla, brani se od snaga Venere. Snaga zime od Zemlje i snaga ljeta iz univerzuma zajedno čine da biljka raste.



Međutim, ljudsko biće mora imati ovu zimsku snagu unutar svoje glave da bi ovaj korijen nervnog sustava rastao prema dolje tijekom cijele godine. Pošto beba, na primjer, može biti rođena u bilo koje doba godine, ova snaga mora biti prisutna u čovjekovoj glavi i ljeti i zimi. U naše dane ne može ljeti primiti od izvana zimsku silu u njegovu glavu. To zaista implicira da je u prvobitna vremena, kada je Zemlja još bila jedno s drugim planetima u prvobitnoj kaši, ljudsko biće moralo apsorbirati tu zimsku snagu, koja je zavještana do danas. Čovjek tu zimsku snagu u svojoj glavi duguje tim najdrevnijim vremenima. Glava čovjeka je zaista napravljena u davnim vremenima i danas je ostala ista. Tako opet otkrivamo da čovjekova glava mora biti povezana s onim to se javilo na Zemlji u drevnim vremenima i danas je potpuno očvrsnuto.

Idite u drevne planine srednje Švicarske i naći ćete da posebno prevladavaju granit i gnajs. Najaktivniji element u granitu i gnajsu je silicijeva kiselina, koja je u kvarcu prisutna u čistom obliku kao silicijska kiselina, ili silicijev dioksid. To je također najstarija supstanca na Zemlji i mora biti povezana sa snagama ljudske glave. Zbog toga se bolesti glave mogu najlakše izliječiti lijekovima napravljenim od silicijeva dioksida; time se možemo približiti ljudskoj glavi. U dobu kada je silicij dioksid još igrao određenu ulogu na Zemlji unutar prvobitne kaše i nije bio tvrd kao što je danas u granitu ili gnajsu, već je tekao poput tekućine, snaga prisutna u ljudskoj glavi je bila formirana — zimska snaga — i od tada je sačuvana.

Dakle zaista moramo predstaviti informacije o čovjeku uzevši u obzir prirodnu povijest cijele Zemlje. To je još povezano s pitanjem koje ste postavili, gospodo, i s onim što sam vam želio o tome reći. Toliko!

ovime je ciklus završen