|
PREDAVANJE VI
München, 20 ožujka 1916.
Za postupno usvajanje onoga što zovemo znanošću duha, treba imati dobru volju da se koncepti i konceptualni konteksti, za koje bih mogao reći da su u početku dati više kao neka vrsta plana, popune stvarnim idejama, popuni ono što se za početak može dati samo u općim crtama.
Vidite, kažemo ovako: čovjek se sastoji od fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela i 'Ja' i tako dalje. - To je za početak sasvim točno kad tako kažemo, jer trebamo se orijentirati u sveobuhvatnim, da tako kažem, shematskim pojmovima. Ali ako želimo nastaviti u stjecanju znanosti duha potrebno je točnije ući u sve što je tako dano shematski.
Već posjedujemo znatan broj ciklusa predavanja, koji se čitaju osobito u užem krugu povezanim s našim Društvom; ali ovi ciklusi predavanja sadrže malo onoga što bi trebalo biti poznato čovječanstvu u bliskoj budućnosti, barem užem krugu ljudi.
Ako vanjštinu čovjeka, koja se može vidjeti fizičkim osjetilima, koja se može promatrati onom znanošću koja je povezana s intelektom, s pokusima i opažanjima, nazovemo fizičkim tijelom, tada kao što znamo, u osnovi ovog fizičkog tijela leži etersko tijelo.
Za početak, posvetimo malo pozornosti na ova dva člana ljudske prirode danas. Znanost duha kao takva, očito treba malo govoriti o fizičkom tijelu, jer je to fizičko tijelo jedino što je dostupno fizičkoj znanosti i ono je što fizička znanost namjerava razmatrati svojim metodama. Ali i ovo fizičko tijelo, čak i ako je ono za što ga fizička znanost u početku smatra, u pravom značenju se jedino prepoznaje kada se uzmu u obzir i viši članovi ljudske prirode.
Nedvojbeno ćete se sjetiti da je fizičko tijelo, koje ljudsko biće oblači ovdje na Zemlji, zapravo moglo nastati samo tijekom zemaljskog vremena. Ali svoja duhovna svojstva dobilo je već tijekom razdoblja starog Saturna. Kontinuirano se transformiralo kroz razdoblja Sunca, Mjeseca i Zemlje. Transformiralo se pod utjecajem činjenice da je etersko tijelo u njega ugrađeno na Suncu. Ono se moralo promijeniti, ovo fizičko tijelo, kakvo je došlo sa Saturna, moralo se promijeniti kada je bilo zasićeno eterskim tijelom. I također se ovo fizičko tijelo moralo promijeniti kada je bilo zasićeno astralnim tijelom na Mjesecu. Ne samo da je astralno tijelo dodano cjelokupnoj ljudskoj formaciji, već je ovo fizičko tijelo transformirano činjenicom da je u njega tijekom razdoblja Sunca ušlo etersko tijelo, tijekom razdoblja Mjeseca astralno tijelo, dok je na Zemlji postupno ušao razvoj 'Ja' u svim smjerovima, svakako prvo unutar etersko tijela, ali i unutar fizičkog tijela.
Sada, dok se krećemo od ljudskog prema kozmičkom, trebamo se samo prisjetiti onoga o čemu smo mnogo puta raspravljali što je sadržano u našim ciklusima. Moramo znati da, baš kao što je fizičko tijelo prvo postavljeno na Saturnu kroz, pa možemo reći, izlijevanje Duhova volje, Prijestolja, transformirano tijekom ere Sunca kroz Duhove mudrosti, opet preoblikovano tijekom vremena Mjeseca od Duhova kretanja, na preoblikovanje tijekom zemaljskog vremena - tj. ono na što se moralo biti utjecaja na fizičko tijelo činjenicom da u njemu živi 'Ja' - utjecali su Duhovi oblika.
To je nešto značajno što moramo uzeti u obzir. Kada se susrećemo s fizičkim tijelom ljudskog bića na Zemlji, moramo misliti da ono ima 'Ja', a budući da je obdareno s 'Ja', moramo imati na umu da je poprimilo određeni oblik koji mu tijekom zemaljskog razdoblja odgovara. Tijekom epohe Mjeseca ono je samo primilo unutarnji pokret koji mu je najviše prilagođen. Ovaj oblik koji mu je prilagođen tijekom zemaljskog razdoblja je moralo primiti kroz darove Duhova oblika, u skladu s činjenicom da je u njega moralo biti usađeno 'Ja'. Dakle, možemo reći da je ovo fizički formirano zemaljsko tijelo, formirano na ovaj način jer je moralo postati nositelj 'Ja. S 'Ja' su Duhovi oblika dali ljudskom fizičkom tijelu oblik koji ono ima i koji je primjeren nositelju 'Ja'.
Ostala bića drugih carstava prirode također su primila svoje oblike. Ako intimnije pročitate opise dane za razdoblje starog Mjeseca, vidjet ćete: sva su bića opisana na takav način da se ne može reći da su već tada imala svoj sadašnji oblik; tamo su opisana s određenom pokretljivosti. Ostala carstva prirode također su primila svoj trajni oblik kroz Duhove oblika tijekom vremena Zemlje.
Pogledajmo čovjeku najbliže zemaljsko carstvo, životinjsko carstvo. I životinjsko carstvo također živi u određenim oblicima. Tijekom zemaljskog razvoja također je primilo oblike koje trenutno ima. Ali razmislite koliko je velika razlika između oblika životinjskog carstva i oblika carstva ljudi! Bacimo li pogled na površinu Zemlje svakako nalazimo razlike među pojedincima, razlike koje pripadaju drugom polju proučavanja; također nalazimo i razlike u vanjskom obliku. Svi zanimljivi oblici naroda koji se sada dovode na područje Srednje Europe, naravno da izgledaju malo drugačije od srednjoeuropske populacije! Dakle, već imamo razliku kada pustimo pogled da luta površinom Zemlje u odnosu na oblike pojedinog naroda. Naprimjer, boja bi također trebala biti uključena u formiranje oblika. Ali ako usporedite diferencijacije, razlike između ljudi i diferencijacija između različitih životinjskih vrsta, morat ćete si reći: životinjske vrste se naravno, razlikuju jedna od druge u beskrajno širem, beskrajno većem smislu od ljudi. Već sada možemo govoriti o jednoj ljudskoj vrsti za razliku od raznih višestrukih životinjskih oblika. Jer toliko velika razlika kao ona između lava i slavuja, koji su oboje životinje, naravno, ne može se naći u carstvu ljudi. Kad bi postojala tako velika razlika kao što je ona između lava i slavuja, nitko ne bi mogao tvrditi da razlike među ljudima nisu uočljive. Ali moramo skrenuti pozornost na činjenicu da životinje imaju beskrajno veće diferencijacije od ljudi, unutar svoje opće ljudske vrste.
Iako je ovo što sam vam upravo rekao apsolutno točno, sa stajališta znanosti duha točno je samo u ograničenom smislu. Jer i sljedeće je istina: dodajte etersko tijelo svojim opažanjima i razmišljanjima o ljudskom fizičkom tijelu i zamislite da je određeni pokus, koji se naravno ne može izvesti, moguć: da se može odvojiti cijelo fizičko tijelo od ljudskog bića, secirati ga komad po komad, i da se prije nego se počne secirati ovo fizičko tijelo, prizivanjem duhova viših hijerarhija, anđela, arhanđela, arhaja, izazove da se ti anđeli, arhanđeli, arhaji, povlače iz ljudskog bića, tako da nisu aktivni u eterskom tijelu. Dakle, morate učiniti dvije stvari: mi bismo, dakle - ne možemo reći, osudili - ali bismo morali oduzeti ljudskom biću sve što se odnosi na njegovo fizičko tijelo. I onda bismo morali tražiti od anđela, arhanđela, arhaja, da povuku svoje utjecaje, tako da čovjekovo etersko tijelo može u potpunosti biti prepušteno vlastitim resursima i na njega više ne može utjecati ništa drugo. Jer ono je okrnjeno, zaglavljeno u fizičkom tijelu, a ovo fizičko tijelo ima svoj fiksni oblik, koji su mu dodijelili Duhovi oblika. Zato se mora prilagoditi ovom ustaljenom obliku. Ako uzmete vrlo mekanu gumu i stavite je u staklenku, prilagodit će se obliku staklenke, neće zadržati vlastiti oblik. Ako je ponovno izvučete iz čaše, vraća se u svoj oblik. Na isti način, etersko tijelo se mora prilagoditi obliku koji mu nameće fizičko tijelo, ono nema svoju formu. Dakle, kada povučemo fizičko tijelo, ova sila, kojoj se etersko tijelo mora prilagoditi, otpada. Ali čak ni tada ne bi imalo svoj vlastiti oblik, jer anđeli, arhanđeli, arhaji, djeluju na ovo etersko tijelo - što ćemo kasnije detaljnije objasniti. Ali mi ih zamolimo da odu, tako da etersko tijelo može sada slijediti samo svoje sile. Tada bi etersko tijelo iskočilo i poprimilo vlastitu elastičnost. I to bi bilo vidljivo; tada biste vidjeli kako etersko tijelo iskače i poprima vlastitu elastičnost.
Što bi se dogodilo? Imali bi pred sobom cijelo životinjsko carstvo! Etersko tijelo bi bilo podijeljeno na dijelove, a oni bi bili - barem u osnovi, u glavnim tipovima - oblici čitavog životinjskog carstva. Drugim riječima, čovjek u sebi nosi cijelo životinjsko carstvo. Jedino što ga drži na okupu, s jedne strane je oblik fizičkog tijela, a s druge strane aktivnost bića triju spomenutih hijerarhija. Apsolutna je istina da cijelo ovo životinjsko carstvo čovjek nosi u svom eterskom tijelu! S ove točke gledišta, životinjsko carstvo u cjelini, razlikuje se od čovjeka samo po tome što je svaka životinjska vrsta uzela svoj vlastiti oblik, koji živi i u ljudskom eterskom tijelu, i razvila ga u fizički oblik. Dakle, kada promatramo životinjsko carstvo kakvo je realizirano na Zemlji, ono je zapravo prošireno ljudsko etersko tijelo.
Ovdje postoji jedna čudna stvar. Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, u razvoju svjetonazora u Europi javlja se ono što se nalazi, naprimjer, u ličnostima kao što je Oken. Prirodni znanstvenik Oken nije mogao govoriti o eterskom tijelu sa stajališta tog vremena; to je bilo daleko od njega. Ali on ima, naprimjer, znamenitu rečenicu: životinjsko carstvo je prošireni čovjek. - Odnosno, imao je imaginativnu koncepciju istine. Ta ideja u njegov intelektualni horizont ulazi u vrijeme kada se rađaju velike ideje srednjoeuropskog svjetonazora. To je jako zanimljivo! Ta je ideja ušla i u Schellingov vidokrug, primjerice, i tu ćete rečenicu pronaći i kod Schellinga. A onima koji u početku nisu mogli ulaziti u genijalne, ali naravno još nedovršene ideje - jer se nije mogla do kraja razviti - njima je tada bilo stvarno strašno. S Okenom treba zamisliti da ono što još nije mogao znati, živi u njegovoj duši u obliku briljantnog koncepta. Moglo bi se reći da je imao osjećaj da su pojedinačni ljudski članovi zapravo sastavljeni od životinjskih oblika. - I on je imao hrabrosti nešto takvog reći, ali su se učeni Filistejci užasno skandalizirali jer je rekao tako nešto. Naprimjer, također se pitao: što je jezik? Nije mogao znati da vam treba etersko tijelo, i sad je rekao: jezik je sipa. - Svakako, ova se izjava temelji na onome što sam upravo objasnio. Ali zamislite učene Filistejce kod tvrdnje: ljudski jezik je sipa!
Ako želimo vidjeti razvoj duhovnog života, moramo biti širokogrudni. Morate shvatiti na nešto što izgleda čak i kao besmislica, može sadržavati veliku istinu. I tako je Oken klasificirao čovjeka ovako: jezik je sipa, ostali organi su nešto drugo i tako dalje. - U osnovi, to je bilo točno ponavljanje onoga što je postojalo u prastarom ljudskom gledanju, gdje su izdvojeni samo glavni tipovi i ljudi su podijeljeni u četiri glavne životinjske skupine: lav, orao, anđeo i tele.
Dakle, može se reći: stvar nije tako jednostavna, ali čovjek zapravo ima cijelo životinjsko carstvo u sebi u svom eterskom tijelu. Kako bi se morao izraziti filozofski, nosi ga u sebi kao dispoziciju. - Sada, međutim, morate nešto razmotriti da stvar ne postane jednostrana. Ako anđeli, arhanđeli, arhaji, ne bi upotrijebili svoje moći, kao što smo sada spomenuli - uz činjenicu da fizičko tijelo drži životinjsko carstvo na okupu - onda, ako ljudsko biće prođe kroz vrata smrti i odloži fizičko tijelo, onda se mora dogoditi što sam upravo opisao: u tom slučaju, kada bi se etersko tijelo nakon nekoliko dana oslobodilo astralnog tijela i 'Ja', postalo bi elastično i iskočilo u svijet, a iz ljudskog eterskog svijeta nastalo bi cijelo etersko životinjsko carstvo. Ali u stvarnosti to nije slučaj. To se ne događa. To ne izlazi iz ljudskog bića, već se etersko tijelo odvaja u potpuno drugačijem obliku. Odvaja se i postaje utkano u opći svjetsko eter.
Što je zapravo tamo? Pa, bića iz hijerarhije anđela, arhanđela, arhaja, rade na našem eterskom tijelu i ne dopuštaju da se cjelokupna suština eterskog tijela podijeli na životinjsko carstvo. Što se tamo zapravo događa? Vidite ono što se tamo događa, htio bih opisati na način da se prije svega pozovem na usporedbu. Mi ljudi radimo na Zemlji, naprimjer, izrađujemo strojeve od drveta ili željeza. Drvo ili željezo su naši osnovni materijali, i mi drvo ili željezo obrađujemo u strojeve. Spajanje i sastavljanje tih materijala je naše djelo, ali željezo ili samo drvo, moramo uzeti iz Zemlje. Trebamo te sirovine, crpimo ih iz područja koje leži ispod našeg ljudskog područja.
Ako sada zamislite da anđeli, arhanđeli, arhaji žive iznad nas, onda oni nisu u kozmosu da bi vječno uživali 'nedjeljni odmor', već imaju svoj posao, imaju svoje napore. - Što zapravo rade anđeli, arhanđeli, arhaji? Kada budu radili, trebat će im i materijal, kao što nama treba drvo i željezo iz zemlje, i oni će na tom materijalu morati raditi. Materijal za anđele, arhanđele, arhaje, to su naša eterska tijela! Ono što je drvo i željezo za nas kada ih prerađujemo u strojeve, naša su eterska tijela za anđele, arhanđele, arhaje; rade na tome. I dok hodamo uokolo Zemljom i gajimo misao, ako je uopće imamo: mi nosimo u sebi i nosimo sa sobom naše etersko tijelo kao naše vlasništvo, popu naših pluća - cijela legija anđela, arhanđela, arhaja, radi oko nas, i tka strukture za duhovni svijet, koje su tamo potrebne za naš život. Iz ovog eterskog tijela rade ono što je potrebno u duhovnom svijetu.
Uz čiju pomoć rade ta viša bića? Pa, tijekom života mislimo; od trenutka kada počnemo misliti pa do smrti, mi mislimo. Suština mišljenja, kao što ste mogli zaključiti iz jučerašnjeg javnog predavanja, jest da mišljenje tka i živi u eterskom tijelu. Iz eterskog tijela nastavlja svoju aktivnost samo u fizičkom tijelu. U fizičkom životu tijela, vjerujemo da je ono što oblikujemo kao svoje misli samo naše vlasništvo. Ali ono što imamo od svojih misli, što razvijamo u našim mislima i čega se možemo sjetiti, to je, da tako kažemo, samo unutarnja strana našeg misaonog života. Izvana, anđeli, arhanđeli, arhaji, djeluju na cijeli naš misaoni život u odnosu na etersko tijelo, i nije nebitno da mi kao ljudska bića mislimo. Nije nebitno fizičkoj Zemlji, ali nije nebitno ni kozmosu. Jer ono što u eterskom tijelu mijenjamo našim mišljenjem, između našeg rođenja i naše smrti, koristi se kao materijal i razrađuje u skladu s višim gledištima. Tijekom našeg života, dok hodamo svijetom kao misleća bića i samo iznutra vidimo svoj misaoni život, anđeli, arhanđeli, arhaji, rade na našim mislima, da bi nakon naše smrti može nastati nešto što se može uklopiti u svjetski eter. Kada naše astralno tijelo i naše 'Ja' odbace etersko tijelo, oni u kozmos ušiju - ako se smijem grubo izraziti - tkivo našeg eterskog tijela, koje je u biti nastalo kroz način na koji smo mislili u životu. Od sada je to dio kozmosa. Kao ljudska bića ne živimo samo za sebe, živimo za cijeli kozmos.
Znamo da bi nakon naše Zemlje trebali nastati Jupiter, Venera i Vulkan. Sve se mora pripremiti, sve se mora utkati u kozmos kao sile. To zahtijeva rad. Taj rad uključuje, naprimjer, ono što sam upravo objasnio: da su anđeli, arhanđeli, arhaji, aktivni u skladu s našim mislima. Nešto drugačiji materijal su glupe misli koje imamo kroz život, a pametne misli su drugačiji materijal. Ali ovisno o tome koliko materijala im isporučimo, razrađuju se ti - grubo rečeno - 'eterski strojevi', koji su onda tu da osiguraju nastavak kozmičkog razvoja. Dakle, kada je nakon smrti naše etersko tijelo predano kozmosu, u isto vrijeme je predan i rad bića triju spomenutih hijerarhija.
Razmotrimo sada ljudsko astralno tijelo, sa sličnog stajališta. Kod našeg promišljanja uvijek pristupamo s novih gledišta; stoga se uvijek javljaju različiti odnosi s okolnim carstvima. Onaj tko ne zna čitati - a čitanje uključuje sposobnost sažimanja stvari - može vidjeti mnoge proturječnosti u onome što se iznosi. Ali to je samo zato što ignorira gledišta s kojih se te stvari promatraju.
Naše astralno tijelo je u sličnom odnosu sa zemaljskom okolinom kao i naše etersko tijelo. Naše etersko tijelo je cijelo životinjsko carstvo, sa stajališta koje sam vam dao. Naše astralno tijelo je cijelo biljno carstvo. Upravo kao što sam govorio o eterskom tijelu u odnosu na životinjsko carstvo, sada moram govoriti o našem astralnom tijelu u odnosu na biljno carstvo. Tamo su svi biljni oblici naše Zemlje. I opet je ovako: kada sve više hijerarhije ne bi radile na našem astralnom tijelu, onda nakon prolaska kroz povratak iz smrti u rođenje, gdje se astralno tijelo postupno odbacuje, ne bi se dogodilo ništa drugo nego bi astralno tijelo bilo samo odbačeno, i ono bi vani u svijetu bilo cijelo biljno carstvo. Da, cijela bi se stvar čak posložila u sferu, pratila bi svoju elastičnost. Ali astralno tijelo se ne može organizirati u sferu, jer tijekom našeg života između rođenja i smrti, Duhovi oblika, Duhovi kretanja, Duhovi mudrosti, čak i Duhovi volje, u određenoj mjeri djeluju na naše astralno tijelo.
I kada, nakon godina ili desetljeća, postupno oslobodimo astralno tijelo njegove veze sa zemaljskim životom na način koji se često opisuje nakon hoda unatrag kroz život, tada u isto vrijeme u radu na ovom astralnom tijelu postoji ono što je potrebno Duhovima oblika, pokreta, mudrosti, volje, da bi u kozmos ugradili ono što moraju u njega ugraditi. Naravno, ono što je ovaj način uklopljeno u kozmos, nama koristi, jer to mora biti u kozmosu. Ovo je utkano u kozmos drugačije od onoga kako je upravo opisano. Kada se naše etersko tijelo odbaci, ono je zapravo utkano u opći kozmički eter, mogu reći, isprepleteno. Ali ono što se sada pojavljuje, satkano od našeg astralnog tijela, kao djelo Duhova oblika, kretanja, mudrosti, prijestolja, radi zajedno s našim 'Ja', koje prolazi kroz vrijeme između smrti i novog rođenja, i sadrži sile koje moraju djelovati kako bismo ponovno mogli ući u novu inkarnaciju. Jer da bismo mogli ući u novu inkarnaciju, potrebno je jako puno toga! Zaista, ono što vanjska fizička znanost danas zna o strukturi lubanje i mozga je jako puno, toliko da ima ljudi koji smatraju da je to previše za znati. Ali ako bismo pogledali ovo znanje vanjske znanosti, da bi lubanja s mozgom, ova čudesna konstrukcija, trebala biti oblikovana do svoji najsitnijih dijelova: kako bi se malo moglo s vanjskom znanošću to stvarno oblikovati! Tu leži važna tajna. Stumpflinge ['panjevi' odnosno glupani, nap. pr.], vrsta ljudi koje možete nazvati 'panjevi', lako bi izašli na kraj s tom tajnom, govoreći: ono što se razvija u ljudskom biću u stalnom nasljeđivanju generacija dolazi samo po sebi. Činjenica da se ljudska glava formira u majčinom tijelu dolazi prirodno. Možete razumjeti zašto bi to rekli, ali dopustite mi da napravim usporedbu da vam pokažem koliko je to pametno. Hipotetski možemo pretpostaviti da u Münchenu postoje bića koja mogu vidjeti mnoge stvari, ali ne mogu vidjeti čovjeka, niti njegove aktivnosti. Bilo bi zamislivo da bi München bio naseljen bićima koja ne bi mogla vidjeti ljude na poslu. Takva bića, koja ne mogu vidjeti čovjeka na djelu, ali mogu, recimo, satove. Vidjeli bi da postoje satovi i kako se izrađuju, ali ne bi vidjeli osobu, urara, koji sastavlja sat. Oni ne vide ruke koje spajaju pojedinačne dijelove, vide samo da je sat sastavljen od pojedinačnih dijelova. Mogli bi još uvijek vidjeti razne pincete i kliješta i tako dalje, s kojima se rukuje, ali ono što su dijelovi sata za njih je sastavljeno, takoreći, ni iz čega. Kakav bi ta bića imala pogled na satove? Ne bi rekla: u Münchenu postoje urari - to bi porekla. Rekla bi: užasno je praznovjerje misliti da postoje urari, jer satovi nastaju sami od sebe, vidite kako se sami sklapaju.
Kao što bi ta bića prosudila, tako misle i ljudi koji pretpostavljaju da ono što se postupno formira na fizički način nastaje samo od sebe. Sve što tamo nastaje, nastaje djelovanjem duhovnih bića viših hijerarhija. Uistinu, čovjek se ne formira 'sam od sebe', kroz interakciju oca i majke i kroz ono što se potom formira u majčinom tijelu, već sudjeluje cijeli kozmos, uključen je cijeli kozmos s bićima viših hijerarhija.
Naravno, sve do najviših oblasti, kozmos je također uključen u ono što je vezano za glavu; ali u ljudskoj glavi je posebno uključen. Osim toga, fizička znanost će također doći do toga - kao što će općenito fizička znanost i znanost duha, postupno se uravnoteživati - da će u embriologiji drugačije misliti o ljudskoj glavi a drugačije o svim ostalim organima. Ostali organi, što će se saznati u ne tako dalekoj budućnosti, uvelike ovise o naslijeđenim karakteristikama. Formiranje glave mnogo manje ovisi o nasljednim karakteristikama. Cijeli je kozmos stvarno uključen u formiranje ljudske glave, i to duhovno; radi u utrobi majke.
Činjenica da ljudi ne vide sile - pa ni poljoprivrednik ne vidi sile koje djeluju u magnetu - nije dokaz da te sile ne postoje. A ono što se nalazi u ovoj ljudskoj glavi je, da tako kažemo, nešto što je razrađeno u vezi s onim što čovjek nosi u svom 'Ja', u vremenu između smrti i novog rođenja, ono što su razradili Duhovi oblika, Duhovi kretanja, Duhovi mudrosti, Prijestolja, svi rade na moćnoj šupljoj sferi. Ono što je razrađeno je ogromno, to je sfera, i sve je razrađeno u ovoj sferi. Zamislite gigantsku sferu na čiju je površinu postavljeno sve ono što se želi razraditi u skladu s onim što je čovjek u svom eterskom tijelu predao univerzalnom kozmosu. Na neki način, ovo je nešto što čovjek označi, ako se mogu tako izraziti. A onda ono što je doneseno iz obrade astralnog tijela. Zatim dolazi vrijeme - ono počinje s onim što sam nazvao ponoćnim satom postojanja - kada ova sfera postupno postaje sve manja i manja. I ta sfera, koju razrađuju visoki duhovi u skladu s prijašnjim čovjekovim inkarnacijama, konačno postaje tako mala, sve manja i manja, i sjedinjuje se s ljudskim zametkom koji je začet u majčinoj utrobi. Prije svega, iz toga proizlazi oblik glave. Ovo podrijetlo oblika glave je prekrasna misterija, rezultat je stoljetnog rada viših hijerarhija.
Zamislite samo kako bi se čovjekovi osjećaji o njegovom odnosu prema svijetu mogli produbiti, kada on zna kako stoji u cjelokupnom kozmičkom kontekstu! Ovo ljudsko biće koje nosi svoju glavu mora naučiti - u svoj skromnosti, naravno, bez ponosa i arogancije - razmišljati o tome, koliko malo toga ima u ljudskoj mudrosti onoga što je potrebno za oblikovanje te glave koja mu je dana. Čovjek nosi u sebi cjelokupni kozmički sadržaj.
Ako gledate stvari na ovaj način, znanost duha neizmjerno dobiva time što postaje polazište za određene osjećaje, koji doista mogu ugroziti duše pune ponosa i arogancije. Aludirao sam na to u drugom Misteriju, gdje Capesius, u svom razgovoru s Benediktom, osjeća da mu se približavaju ove istine: da, da bi se stvorio čovjek, potrebna su postignuća bogova. Kod mnogih koji su skloni taštini, to sasvim nesvjesno može potaknuti taštinu; ljudi se mogu osjećati nevjerojatno važnima. Mudrije je ako čovjek njeguje osjećaj kako je malo svjestan svih mudrosti koje su neophodne!
Čovjek se naravno može složiti s onima koji kažu: da, ali zašto je čovjeku potrebno sve to znati? Također može živjeti bez znanja o tom stvarima, živi prilično dobro bez znanja o tim stvarima. - U tome je velika zabluda, da čovjek može sasvim dobro živjeti i bez toga znanja. Zapravo, to ne može. Međutim, živimo u dobu, kada se može prepustiti zabludi da se može sasvim pristojno živjeti na Zemlji bez poznavanja duhovnog svijeta, naime može se ručati, večerati, doručkovati i tako dalje, i također uz to raditi druge stvari i između toga. Ali ovo uvjerenje nije utemeljeno na istini. Postupno bismo trebali stvoriti osjećaj da ovo uvjerenje nije utemeljeno na istini.
Na toj osnovi sada citiram Karla Christian Planck-a, naprimjer, na javnim predavanjima, tog čudnog čovjeka koji je godinama živio samotnjački život u Ulmu, a kojega Sveučilište u Tübingen-u nije ni imenovala kada je tadašnja katedra postala upražnjena, jer nije postojao nitko tko je imao uvid u važnost ovog čovjeka. Naravno, glupani će reći da je na kraju života postao toliko nervozan i da je govorio svašta što bi se moglo protumačiti kao megalomanija. Pa, tako kažu panjevi. Ali osoba koja, poput Plancka, još nije imala potvrdu znanosti duha, mogla bi postati nervozna pod takvim maltretiranjem od strane bližnjih, i onda izgovoriti takve riječi, kakve je izrekao u predgovoru svoga 'Testamenta Nijemca', gdje su mu došle riječi staroga Rimljanina: 'Nezahvalna domovino, nećeš imati ni kostiju mojih'! Ali citirao sam izjavu koje je dao Karl Christian Planck prije 1880. godine, kada je umro, a koja točno odražava ono što sada imamo kao naš europski svjetski rat. Idealistička osoba također može biti u stanju vidjeti stvarnost, jer moć koja se razvija u nutrini kada je netko u stanju misliti na ovaj način iz izvora egzistencije, ujedno je i najpraktičnija stvar na svijetu. Nije praktično ono što misle ljudi koji misle da su praktični ako su jeli žlicama. To se može proglasiti praktično samo brutalnošću ljudi, kada se jednostavno do smrti smlavi svaka legitimna težnja koja izvire iz samih izvora života.
Navodim takve primjere da pokažem kako ona ljudska snaga koja je nužna i u vanjskom praktičnom životu, jasno, prodorno mišljenje, može nastati samo kad se ljudska duša oplodi duhovno-znanstvenim istinama. Zašto ljudi u naše vrijeme mogu vjerovati da je ljudski život na Zemlji moguć, a da nemaju pojma o duhovno-znanstvenim spoznajama? Jer su tako beskrajno kratkovidni! Da nisu tako kratkovidni, moglo bi se i na sasvim vanjski način dokazati koliko su u krivu oni koji kažu da se ne treba zamarati duhovnim svijetom: ionako se rodiš sam od sebe, pa odrasteš sam od sebe; svakako mu treba ponuditi neku vrstu obrazovanja, ali današnja pedagogija postavlja tako beskrajno pametna odgojna načela koja dosežu čak i do golemih visina Foersterscher-ove pedagogije. E, a onda postajete zrela osoba koja razmišlja što mora učiniti da čovječanstvo ima što jesti i piti, pa i vi sami.
Ali nije uvijek bilo tako kod ljudskog roda. A nije tako davno da su ljudi počeli smatrati da mogu živjeti na Zemlji bez posjedovanja duhovnog znanja. Za to se mogu pružiti i vanjski dokazi, a ja bih vam želio navesti jedan od njih. Naveo sam ga u raznim ograncima. Da imate vremena - ali ovdje u Münchenu ljudi nemaju puno vremena - vjerojatno biste takav dokaz pronašli i u samom Münchenu. Pronašli smo ga nedavno dok smo razgledavali Hamburgischen Bildermuseums. Proizlazi iz sljedeće činjenice, pogledajmo taj veliki simbol koji stoji na početku Starog zavjeta, kušnju Adama i Eve, koju poznajemo kao lucifersku kušnju. Nije li istina, kada je slikar danas naslika - sasvim je svejedno s kojeg gledišta slika, slika li realistično ili idealistički, kao ekspresionist, impresionist, futurist ili što već - on će ipak vjerovati da poštuje stvarnost kada slika Adama i Evu, zar ne, više-manje ružne. A osim toga naslikat će i rajsko stablo, na njemu zmiju s pravom zmijskom glavom, zmiju veliku kao stablo, ali s pravom zmijskom glavom. Može li se to nazvati realnim u pravom smislu riječi? Vjerujem da ne, dragi moji prijatelji. O sadašnjoj ženi da i ne govorimo - ali pramajku Evu ne možemo smatrati toliko glupom da se dade zavesti od prave zmije. To ne može biti 'realno'! Zamislite pravu zmiju kako se šulja kroz zelenu travu; je li iskonska majka Eva trebala nasjesti na to? Ne može biti naturalistički, zar ne? Čak se i sadašnja zmija može promatrati samo kao simbol nečeg drugog.
Ali sada se prisjetimo kakve termine zapravo povezujemo s ovim luciferskim zavođenjem. To je Lucifer! Zmija najviše može biti simbol Lucifera. S Luciferom je povezano to što je ovo biće ostalo na stupnju Mjeseca. Tako da ga uopće ne možete vidjeti, ovo biće kao takvo, fizičkim zemaljskim očima. Kada je Lucifer još uvijek na točki na kojoj se oblikuje Mjesec, ne možete ga vidjeti običnim fizičkim očima Zemlje, može ga se vidjeti samo unutarnjim okom. Dakle, on ne može biti poput zemaljske zmije koju se može vidjeti običnim fizičkim očima.
Lucifera treba zamisliti onako kako ga znanost duha može predstaviti. Samo uzmite u obzir da čovjek nosi svoju glavu na sebi kao člana koji je najsavršenije razvijen. Na nju je - treba samo pogledati kostur - vezan vrlo tanko, kao da je pričvršćen, ostatak organizma. Naravno, kralježnica s leđnom moždinom tada visi na glavi. Ali ono što je fizički nastalo kasnije, formirano je unaprijed. Ako bi se vratili u evoluciji, kada bismo vidjeli Lucifera našim unutarnjim okom, morali bi ga naravno vidjeti u formiranju Mjeseca, pripremajući ljudsku zemaljsku glavu. Vidjeli biste ljudsku glavu, još ne tako zgusnutu, iznutra fleksibilnu, još uvijek višeslojnu, a s nje vidi nešto poput ljudske kičme, leđne moždine, koju možete zamisliti da s nje visi u obliku zmijskog tijela. Tako zapravo treba naslikati Lucifera, sa što izražajnijim licem, i tijelom zmije koja visi s njega, ali nalik na arhetipsku ljudsku kralježnicu. To bi bila svojevrsna slika Lucifera u smislu znanosti duha.
Sada, u ovoj hamburškoj galeriji postoji slika Meister Bertrama iz 13., 14. stoljeća koja prikazuje biblijsku priču o stvaranju, i gdje je ovaj rajski simbol stvarno naslikan na takav način da je Lucifer, kako sam ga sada opisao, naslikan upravo u smislu znanosti duha. Dakle, u 13. i 14. stoljeću majstor Bertram ispravno je naslikao Lucifera u duhovno-znanstvenom smislu. To je nešto što možete vidjeti. To je povijesna činjenica.
Često smo se pozivali na staru atavističku vidovitost, koja je tek postupno nestala. Ali ono što je majstor Bertram nacrtao pokazuje da je sve do trinaestog i četrnaestog stoljeća bilo moguće ispravno nacrtati Lucifera u smislu stare znanosti duha, atavističke znanosti duha. Tako se izvana može dokazati da je prošlo samo nekoliko stoljeća otkako su ljudi napustili duh kao sada. Naći ćete mnoštvo takvih dokaza.
To znači da ono što panjevi danas smatraju iskonskom prirodom ljudske duše - da čovjek gleda kroz svoje oči i ono što vidi kombinira sa svojim intelektom - samo je par stoljeća osobina ljudske duše. Prije toga, svi su bili svjesni veze s duhovnim svijetom. Naravno da je to postupno nestalo. Ali nalazimo da su čak i u trinaestom i četrnaestom stoljeću ljudi mogli slikati na način koji je bio u skladu sa starom znanošću. Važno je uočiti takvu činjenicu. Iz ove činjenice se vidi kako je stara znanost duha, koja je, kao što znamo, morala nestati radi razvoja ljudske slobode, još živjela u dušama sve do 13. i 14. stoljeća. Budući da se morala razviti duša svijesti, stara znanost duha se morala povući.
Ali znanost duha se mora vratiti. Danas čovječanstvo još uvijek živi od starog naslijeđa koje je došlo kroz staru znanost duha, u odnosu na sve što je inventivno, kreativno na svim područjima. Ako vam danas padne na pamet nešto što još nije bilo, to je zato jer stara znanost duha još uvijek djeluje. Ali neće proći još pedeset ili sto godina prije nego što svi izumi i ideje koje je donijela kreativnost u ljudskom razvoju nestanu, uključujući i područje strojarstva, osim ako znanost duha ne bude djelovala plodonosno. Od našeg vremena nadalje, znanost duha mora biti dio evolucije ljudske rase, inače će ova ljudska rasa postati sterilna i neplodna u duševnom životu na Zemlji.
To je više-manje danas evidentno na području umjetnosti. Vrlo je upečatljivo da su ljudi napušteni od duha, da tako kažemo, kada u umjetničkom djelu ne nalaze ništa tajnovitije od onoga što je oblikovano u vanjskoj prirodi, tj. kada unutarnja oplodnja od duha potpuno nedostaje.
Ove činjenice su na jednoj strani. One nam pokazuju koliko je potrebno da čovjek postane svjestan da on, kao cjeloviti čovjek, stoji u vezi s bićima viših sfera. Mogu se zamisliti ljudi - ima ih i danas - koji ne znaju ništa o postojanju zraka; za njih je prostor prazan. Barem nisu svjesni da ima zraka. Ali fizičko tijelo je u osnovi nezamislivo bez okolnog zraka, jer što smo mi sa svojim fizičkim tijelom bez okolnog zraka? Mislimo o tijelu kao da je zatvoreno jer je obavijeno kožom. Ali to je glupa pomisao. Evo zraka, sljedeći trenutak zrak je u vama, pa opet vani. Ne pripada li vam ovaj zrak, koji je u sljedećem trenutku vani, baš kao i mišić u vašem fizičkom tijelu? Zar nemate u sebi ono što je vani? A opet, zar ono što je unutra, nije vani? Ali baš kao što smo s našim fizičkim tijelom jedno sa zrakom, tako smo s obzirom na našu dušu, s obzirom na naše etersko tijelo, jedno s bićima koja tkaju i žive kroz svijet kao što su anđeli, arhanđeli, arhaji, i kroz naše astralno tijelo jedno s bićima koja tkaju i žive u svijetu kao Prijestolja, Duhovi mudrosti, kretanja oblika. Ona neprestano rade u nama, kao što zrak neprestano radi u našem fizičkom tijelu. Kada to znamo, to nam daje pravu svijest o prirodi ljudskog bića.
To je jedna strana stvari. Ali postoji i druga strana stvari. I želio bih u vama pobuditi ideju o različitim aspektima gledanja na stvari koji je danas neophodan. Pročitajte - to je živopisan primjer - 'Braću Karamazove' Dostojevskog. U ovim 'Braći Karamazovima' pojavljuju se četiri ličnosti, između ostalih likova, četiri sina starog Karamazova, Dmitrij Karamazov, Ivan Karamazov, Aljoša Karamazov, Smerdjakov Karamazov. Vrlo je čudno kakav je utjecaj imao ovaj roman Dostojevskog u Europi. O tome bih morao mnogo govoriti kad bih htio objasniti način na koji tako nešto nastaje iz ljudskog života i prolazi kroz dušu kakva je Dostojevskog i kako to postaje djelo 'Braća Karamazovi'. Ali samo ovo želim reći: čovjek se može diviti strašnoj psihološkoj umjetnosti - tako to zovu mnogi ljudi današnjice, jer se tako malo zna što je prava psihologija - kao i određenom finom, suptilnom promatranju života; ipak, onaj tko je možda uspio ne asimilirati koncepte i ideje znanosti duha na način da uči: ljudsko biće se sastoji od fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela i 'Ja', to ispisano na ploči ili, kako se radilo u prošlosti, u bojama tako da se može zapamtiti, onaj tko to ne shvaća tako, već postupno prodire u te članove ljudske prirode, kao što godinama pokušavamo, on ima neugodan osjećaj zbog često kaotičnih opisa u 'Braći Karamazovima'. Ima međutim, mnogo toga što se može nazvati finim promatranjem života ako se gleda samo izvana, naprimjer da je najstariji Karamazov od druge majke, potpuno drugačijih osobina od dva srednja brata, Ivana i Aljoše, a da četvrti, koji je zapravo dijete, potječe od sasvim druge majke. Stari Karamazov je izvanredno visok, priličan prostak i bavi se svakakvim nečistim poslovima, a ova majka Smerdjakova je vrlo osebujna osoba. Oni zapravo ne znaju da je on sin starog Karamazova. - Ali ne želim prepričati roman, međutim ako pogledate tko su bile majke četvorice braće Karamazovi, možete imati osjećaj: postoji nešto iza svega toga! I istina je, srednjoeuropski čovjek ne bi tako opisao stvari. Srednjoeuropski čovjek opisuje puno, puno svjesnije, pa stoga u svoje opise ne unosi toliko posve podsvjesnih čimbenika kao Dostojevski. On više konstruira, a kako konstruira samo ono što više ili manje zna, on je naravno manje bogat od Dostojevskoga, koji ne stavlja ono što zna, nego prepisuje iz života. Ali život je bogatiji nego što to ljudska duša zna zbog duha koji stoji iza njega.
I sada imate ovaj osjećaj u vezi svega toga: puno toga je prošlo kroz jedan beskrajno kaotičan duh, kaotičan zbog njegove epilepsije, kroz jednu bolesnu dušu, i to zato, jer u našem dobu, takoreći, priroda ljudskog života naginje da se otkrije ovo ili ono. I onda se može doći do zaključka, kada se stekne ispravan osjećaj, do stvarne predodžbe o tome što se podrazumijeva pod fizičkim tijelom, eterskim tijelo, astralnim tijelom i 'Ja', da su četvorica braće Karamazovi koja se mogu ispravno razumjeti kada se kaže: u jednom postoji ljudsko biće u kojemu djeluje jedan član ljudske prirode, stupa na snagu; u drugom bratu postoji više od ljudskog bića, na snagu je stupilo etersko tijelo, u trećem bratu više astralno tijelo, u četvrtom bratu više 'Ja'.
Tako je do doista kad uzmete ovaj roman Dostojevskog 'Braća Karamazovi', i pogledate iznutra ovu četvoricu braće, da možete sebi reći: u svemu što djeluje na pjesnika i vodi ga da opiše više iz nesvjesnog, ova četiri člana ljudske prirode djeluju na takav način da kod jednog prevladava 'Ja', kod drugog astralno tijelo i tako dalje, tako da su ova četiri brata Karamazova, da tako kažemo, razvučeno čovječanstvo, kao što je životinjsko carstvo razvučeno etersko tijelo. I tamo se vidi, ako se može ući u tako nešto, da kod Smerdjakova Karamazova prevladava fizičko tijelo, kod Ivana Karamazova etersko tijelo, kod Aljoše astralno tijelo, kod Dmitrija prevladava 'Ja'. Čak i ako je to na prvu čudno, temelji se na stvarnim pogledima, a ne na tome kako bi se to konstruiralo; vjerojatno biste to sasvim drugačije konstruirali, ali tako je to sa stanovništva stvarnosti.
Ono što je ovdje neobično jest da je pjesnik koji radi prvenstveno iz podsvijesti, pa čak i kaotičnog duševnog života zbog epilepsije, gurnut prema stvarnosti i s njom je povezan i u svom astralnom tijelu, to jest opet u svojoj podsvijesti, povezan je s onim što živi i tka kroz svijet. Jer, dragi moji prijatelji, možemo vjerovati da nije uzalud, kada se poput Dostojevskog, stoji pod vješalima i čeka da bude obješen - drugi su već obješeni, stoji pod vješalima i čeka da bude obješen - i u zadnji čas stiže oprost! No, to je nešto što u ljudskoj duši izaziva drugačije osjećaje nego se mogu pokrenuti u duši koja kroz to nije prošla: da bi u sljedećem trenutku trebao biti obješen. Morate to uzeti u obzir.
Ali sve nam ovo pokazuje kako bi, mogu reći, stvarnost mogla tako djelovati na takvu dušu u našem vremenu da takva duša doista kaotično opisuje četiri brata kroz cijelu radnju romana, koji posjeduju osobine kako sam opisao, a koje čovjek može razumjeti samo ako to zna i može osjetiti. Tada ćete razumjeti, naprimjer, zašto osoba koja ima dominantno etersko tijelo i osoba koja ima dominantno fizičko [? astralno] tijelo, moraju potjecati od osobe koja opetovano ima određene histerične napade. I tako se svi detalji divno razjasne ako to uzmete u obzir.
To otkriva tendenciju našeg vremena u sferi nacije koja je sklona ponuditi, već sam to objasnio, takoreći, one krvne osobine koje se moraju sjediniti sa srednjoeuropskim karakteristikama. Razumijevanje onoga što se događa - čak i kod onih koji su još uvijek nesvjesno uključeni u ove događaje - čovjek to u sadašnjosti može samo ako posjeduje znanost duha. Izgleda glupo to reći, ali kažimo: svijet je dubok, a znati i moći prosuditi nešto o svijetu nije tako jednostavna stvar kako to ljudi danas zamišljaju, koji žive život kao što se živio u prošlosti. Ti ljudi prolaze kroz život sanjarski i opijeni, ne znajući što se oko njih događa.
Spremaju se velike stvari i nije lako skrenuti pažnju ljudi na te stvari. Vi ste jedni od onih ljudi - barem kroz svoju karmu - koji postupno ulaze u te stvari, slušaju te stvari godinama, i tako ih postupno stječu, i stječu ideju o tome što je ispod površine života. Ponekad se može - a ne može mnogo - dati natuknice o tim stvarima autsajderima. Ali ima i onih koji su posebno pametni i koji, prije svega, vjeruju da netko tko duhovno govori i kaže ovo ili ono, da ne zna ništa drugo osim onoga što govori; koji uopće nemaju pojma da se sve mora crpiti iz sveobuhvatnog znanja, ali iz znanja koje se može potkrijepiti detaljima, koje postaje zanimljivo upravo kada je potkrijepljeno detaljima.
Da se mnoge stvari u evoluciji moraju promijeniti, prepoznat ćete po dvije činjenice koje sam iznio pred vas: s jedne strane pokazao sam što je u čovjeku, s druge strane kako treba gledati stvari koje se sada stvarno događaju. Ako netko tko ne zna ništa o mikroskopiji gleda kroz mikroskop, neće vidjeti ništa. Pa, i ljudi kad pogledaju život obično ne vide ništa, pogledaju 19. stoljeće na istoku, i primjećuju da je tamo živio i jedan Dostojevski, i napisao 'Braću Karamazove'. I budući da podzemni element živi u onom što postoji u 'Braći Karamazov' - jer to je stvarno prisutno u njemu - opet uz ono što je prisutno na istoku - na istoku su također postali svjesni da postoji određeni način prilagodbe životu, koji se naziva 'karamazovština'. Da, ono što se živi poput braće Karamazov je 'karamazovština'. Teško je objasniti ovu riječ; jer to je mnogo više kvalitativan izraz nego da se ovdje kaže 'Strizzitum' za München [riječ u austrijskom dijalektu koja označava labav, napola raskalašen, napola uredan stav prema životu, nap.]; ovo je puno apstraktnije! 'Karamazovština' je puno konkretnija. Naravno da to nije isto. Ali to je u životu i pretače se u umjetnost, i čovjek shvati koliko je toga potrebno da bi mogao vidjeti što se događa, da u pozadini svoje duše ima ono što može doći samo iz znanosti duha.
Ista nužnost o kojoj sam upravo govorio i koju sam pokušao osvijetliti iz dvije perspektive očituje se i iz vanjskih događaja, koji ljudima mogu pasti u oči, osobito sada, samo ako misleći pogledaju na život.
Naprimjer, krajnje uznemirujuća pojava u ovom trenutku je sljedeća. Vidite, dugo vremena prije rata postojale su opće ocjene: neki ljudi su istaknuti u ovom ili onom području. Nije bilo razloga da se nešto bunimo protiv njih, jer su i napravili izvrsne stvari u smislu današnje kulture, koja je materijalistička. Sada je došao rat. Ti su istaknuti ljudi pisali svoje stavove, pisali pisma. Nevjerojatno je što su pisali ti ljudi koji su smatrani velikim ljudima, nakon što je izbio rat! Čitajte pisma koja su pisali od izbijanja rata, pisma koja je pisao, naprimjer, čovjek - ne treba dijeliti njegove poglede - kojeg mnogi smatraju vrsnim, slobodnim duhom: Kropotkin! Kakva je samo glupa pisma napisao od izbijanja ovog rata! To su stvari koje su izuzetno važne.
Želio bih reći: upravo sada, kada je čovječanstvo suočeno sa snažnim situacijama koje su izbile vrlo brzo, koliko su ljudi, čak i ako su izvrsni ljudi, zapravo bili dorasli onome što se upravo dogodilo, a da se nije dogodilo po nekom uobičajeno zgodnom programu. S njihove točke gledišta, obični Filistejci su najbolji u tome; ne u odnosu na naše gledište, nego za moderno gledište. Tako, oni sada žive i nastavljaju suditi prema svojim vlastitim stavovima. Ti vlastiti pogledi, kako obično nastaju? Znate kako je, ljudi danas ne mare za autoritet, imaju svoje mišljenje koje su sami stvorili. Međutim, ti osobni stavovi obično se temelje na činjenici, da su ti osobni stavovi oni u kojima ste zaboravili u kojem ste ih listu ili u kojem programu pročitali. To su vaša vlastita mišljenja! Pravi se razlika između tuđih i vlastitih pogleda; potonji su karakteristični po tome što se zaboravilo gdje ih se pročitalo.
Sve nam to pokazuje da će se mnoge, mnoge stvari morati potpuno promijeniti, posebno u duhovnom životu, da se ljudi neće smjeti zadovoljiti time da prolaze kroz svijet na način na koji prolaze materijalisti, koji zapravo uvijek sanjaju svijet. Naravno da mislite da sanjaju oni drugi, ali istina je da materijalisti sanjaju, a nikada se zapravo ne probude. Kada se gleda na duhovni život mora biti drugačije, a da bi trebalo biti drugačije mora prodrijeti u svijest onih koji žele svoje srce spojiti na krvotok svjetonazora znanosti duha.
Tijekom ovog skupa morali smo ozbiljnije govoriti, iz jednostavnog razloga što stvari danas stoje tako da moramo iskoristiti prilike koje možda uvijek ne dolaze lako. Trenutno je teško putovati okolo. Sve to ima neke veze s onim što sam ovdje više puta spomenuo i što se također može smatrati povezanim s onim što sam danas rekao.
Danas sam ponovno rekao da naše etersko tijelo nije samo nešto što vučemo kroz život kao nositelja svojih misli, koje smatramo svojim vlasništvom, i onda samo ispari. Ne, ne isparava! To je ono što je utkano u opći svjetski eter nakon što su cijele hijerarhije radile na tome.
Ali kada je stotine i tisuće ljudi, kao što je sada slučaj, smrt spriječila da nose svoja eterska tijela kroz desetljeća koja su normalna u ljudskom životu, kada je toliko mladih eterskih tijela predano duhovnom svijetu, eterskom svijetu, tada se događa ono što sam često opisivao: ta eterska tijela ostaju tamo s onim dijelom koji se još mogao koristiti za sam svijet; jer sila ostaje. To je ono što će biti gore. Ali kako će gore funkcionirati ovisit će o konstituciji duša dolje. Pronaći snagu za duhovni napredak u budućnosti moći će one duše koje će znati: mnogi su prošli kroz žrtvenu smrt; njihova eterska tijela su još uvijek tamo. Ako postanete svjesni, svjesni sila koje mogu djelovati na ono što su iza sebe ostavili, tada će duhovni uzlet biti moguć. Ali tu na Zemlji moraju biti duše koje su prijemljive za duhovno, kao što je duhovno razumijevanje svijeta. Tada će ono što postoji u duhovnom svijetu, kroz žrtvene smrti, postati plodonosno za Zemlju. Inače će postati plijen Ahrimana! Jer to ne mora biti plodonosno za Zemlju, jer stvari ne dolaze same od sebe, zato što dolaze posredstvom ljudskih duša.
Ovisit će o tome hoće li se naći što više ljudskih duša koje su sklone povezivanju, u mislima i osjećajima, sa silama koje su još uvijek dostupne u još neiskorištenim eterskim tijelima onih koji su prošli kroz žrtvene smrti i mogu se koristiti u budućoj duhovnoj epohi Zemlje, ili hoće li one postati plijen Ahrimana.
Razmislite meditativno o ovome, dragi moji prijatelji, i tada će to imati smisla za vašu dušu, i tada ćete pronaći ono što sam često ovdje govorio i s čime danas ponovno želim završiti:
Iz hrabrosti boraca,
Iz krvi ubijanja,
Iz tuge napuštenih,
Iz požrtvovnih djela ljudi
Narasti će duhovni plod -
Duše duha svjesne, usmjerite
Svoj um u duhovnu oblast.
_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/
|
Prijava
FAQ
Pretraživač
