dakle, nemam namjeru za sada prevoditi ezoterne sate, već postavljam samo prvi, tako da oni koje zanima mogu vidjeti kako to izgleda.

O objavi sadržaja prvog razreda Slobodne škole za znanost duha

Kada je Antropozofsko društvo ponovno uspostavljeno kao Opće antropozofsko društvo na Božić 1923/24, Rudolf Steiner je također ponovno uspostavio svoju ezoternu školu, koja se vodila u tri razreda od 1904. do 1914., kao Slobodna škola znanosti duha i proširio je uključivši umjetničku i znanstvenu sekciju. Zbog svoje bolesti u jesen 1924. i smrti 30. ožujka 1925. godine, mogao je početi osnivanjem samo prvog razreda i sekcija. Međutim, korak od Ezoterne škole do Slobodne škole znanosti duha bio je izvanredan. Ezoterna škola od Blavatsky bila je ovdje tajna. Samo oni koji su osobno bili zamoljeni da sudjeluju znali su za njeno postojanje. S druge strane, postojanje Slobodne škole, bilo je navedeno u javnom statutu Općeg antropozofskog društva.

Rudolf Steiner je radio u ovom javno objavljenom okviru od Božićne konferencije 1923. godine. Od ukupno 38 sati nastave koje je uspio održati do svoje bolesti, dostupno je 29 sati stenografskih zapisa, koji se – uz sve pomno provjerene dokumente – objavljuju kako bi se osigurala njihova vjerodostojnost i povezanost sa sabranim djelima Rudolfa Steinera u budućnosti, jer krajem 1995. prestaje opća zaštita autorskih prava za djela Rudolfa Steinera.

U to vrijeme Rudolf Steiner nije želio da se tekstovi koji su uz njegov pristanak stenografski zapisivani i također kucani po njegovom nalogu, daju na osobno čitanje. Jer jedan od strogih uvjeta škole – koje nije shvaćao kao proizvoljne mjere, već njihovu suštinu – značio je i to da se sadržaj treba usmeno priopćiti. Stoga su ovdje iskazane neke od njegovih najbitnijih izjava o uspostavi i unutarnjem životu Prvog razreda.

"Ovim satom želio bih vratiti Freie Hochschule kao ezoterijsku instituciju, zadatku koji je prijetio da joj bude otet posljednjih godina". (Prvi sat, Dornach, 15 veljače 1924.)

PRVI SAT
Dornach., 15 veljače 1924


Moji dragi prijatelji! Ovim satom želio bih vratiti Freie Hochschule kao ezoterijsku instituciju, zadatku koji je prijetio da joj bude otet posljednjih godina. Danas u ovom uvodnom i osnivačkom satu neće biti zadatak govoriti o tome što bi pobliže objasnilo upravo izgovorenu rečenicu; ali izgovarajući ovu rečenicu želio bih ukazati na važnost ovog trenutka i želio bih istaknuti da je ozbiljnost cijelog našeg pokreta, koja je svakim danom doista ugrožena i potkopavana, da ozbiljnost mora biti svojstvena cjelokupnom našem pokretu, da u našoj školi ta ozbiljnost mora biti posebno izražena. I to nije suvišna primjedba, jer uopće nije vidljivo da se stvarno vodi računa o toj ozbiljnosti.

Danas će se održati neka vrsta preliminarnog uvoda, dragi moji prijatelji. Iznad svega, želio bih naglasiti da se u ovoj školi duhovni život treba shvatiti u njegovom pravom smislu, tako da treba dubinski voditi računa o tome da ono što se temelji na ovoj školi predstavlja instituciju koja dolazi izvana od Duha. Duhovni život može se produbiti u svim aspektima. Ali mora postojati središte iz kojeg se to produbljivanje odvija, a to središte treba vidjeti u Goetheanumu u Dornachu za one koji žele pripadati ovoj školi.

Stoga bih danas želio pokrenuti ovu školu – s onim članovima kojima je do sada mogao biti dat certifikat: započnite na način da postanete svjesni: u ovoj školi svaka izgovorena riječ izgovara se na način da se temelji na punoj odgovornosti prema duhu koji se otkriva u našem dobu, tom istom duhu koji se otkriva stoljećima i tisućljećima, ali u svakom dobu na poseban način. I taj duh, čovjeku želi dati ono što čovjek može primiti.

Mora nam od početka biti jasno da to nije neprijateljstvo prema svemu što čovjeku dolazi kroz svijet osjetila kada se u školi znanosti duha promatraju otkrivenja duha. Također nam mora biti jasno to da prepoznajemo – ne podcjenjujemo – prepoznajemo da svijet osjetila daje čovjeku svoja velika otkrića, nužne praktične naznake koje su toliko potrebne za život, da se ne smijemo osjećati ničim potaknuti da nekako zanemarimo ono što čovjeku dolazi iz svijeta osjetila.

Ali ovdje je važno primiti duhovnu objavu kao takvu s punom ozbiljnošću. Morat će pasti – moram unaprijed reći – neke predrasude, neka tvrdoglavost, neka samovolja, koja je i danas duboko ukorijenjena kod članova škole. I trebat će se istražiti kako pronaći putove do vlastite tvrdoglavosti i svojevoljnosti koja onemogućuje da se pravilno sagleda ono što škola želi biti. Jer neki ljudi danas ne razmišljaju dovoljno ozbiljno o ovoj školi. A to se mora dogoditi postupno. I nema druge nego da malo po malo, u školi budu samo oni koji svaki detalj shvaćaju ozbiljno.

Prije svega, to zahtijeva sama stvar, a to s druge strane zahtijeva, težak put kojim ćemo morati ići protiv oporbe i potkopavanja koja se iz dana u dan sve više javljaju sa svih strana. Čak ni članovi škole tome ne pridaju dovoljno pažnje. Sve ovo, dragi moji prijatelji, mora se uzeti u obzir.

Naravno, ono što nam se u ovoj školi prvo pojavi pred očima duše, sastojati će se uglavnom od primanja onoga što se može dati iz duha. No, od članova škole morat će se također zahtijevati da idu teškim putem kojim će nailaziti na prepreke i potkopavanja.

O cijeloj stvari sam govorio i u našem biltenu 'Što se događa u Antropozofskom društvu?' i postavio jasnu razliku između Općeg antropozofskog društva i ove škole. I potrebno je da se ta razlika vrlo jasno osjeti od članstva škole i da se živi u skladu s tim, kako bi škola doista mogla doći do toga da za svoje članove ima samo one osobnosti koji zaista žele biti predstavnici antropozofije u svim aspektima života. Danas ovo izgovaram kako bih ukazao na ozbiljnost stvari.

Vašim srcima, vašim dušama, prvo bih želio donijeti ono što bi trebalo stajati kao ugravirano iznad naše škole. Stvar će biti u tome da se doista potpuno poistovjećujemo s onim što, izvučeno iz života duha, dolazi unutar ove škole u uho naše duše i u naše duševno poimanje. I tako počinjemo s riječima:

Gdje na zemaljskom tlu, bojom na boju,
Život se otkriva u kreaciji;
Gdje iz zemaljske tvari, formom na formu,
Beživotno je oblikovano;
Gdje osjetilna bića, snažne volje,
Griju se radosno u toplini postojanja;
Gdje ti sam, o čovječe, svoju tjelesnost,
Stječeš od zemlje, zraka i svijetla.

Tu tvoje pravo biće ulazi
Duboko, u s noći obavijenu, hladnu tamu;
Nikada ne pitaš u tamnom prostranstvu
Što jesi, što si bio i što ćeš biti.
Za tvoje vlastito biće dan se mrači
Za dušu noć, duhovna tama;
I s brigom u duši okrećeš se
Svijetlu koje izlazi iz tame.

Želim to ponovno pročitati:

Gdje na zemaljskom tlu, bojom na boju,
Život se otkriva u kreaciji;
Gdje iz zemaljske tvari, formom na formu,
Beživotno je oblikovano;
Gdje osjetilna bića, snažne volje,
Griju se radosno u toplini postojanja;
Gdje ti sam, o čovječe, svoju tjelesnost,
Stječeš od zemlje, zraka i svijetla.

Tu tvoje pravo biće ulazi
Duboko, u s noći obavijenu, hladnu tamu;
Nikada ne pitaš u tamnom prostranstvu
Što jesi, što si bio i što ćeš biti.
Za tvoje vlastito biće dan se mrači
Za dušu noć, duhovna tama;
I s brigom u duši okrećeš se
Svijetlu koje izlazi iz tame.

To bi nam trebalo reći da je svijet lijep i veličanstven, velik i uzvišen i da nam beskrajna raskoš objava izvire iz svega kao život u lišću i cvijeću, s bojom na boju dopire u naše oči iz vidljivog svemira; treba nas podsjetiti kako se božansko manifestira u svemu beživotnom, iz nežive materije u tisućama i tisućama kristala i nekristaliziranih oblika pod našim nogama, u vodi i zraku, u oblacima i zvijezdama; trebalo bi nas približiti činjenici da je sve božansko-duhovna objava, životinja koja luta prostranstvom i raduje se vlastitom postojanju, raduje se toplini vlastitog postojanja. I to bi nas trebalo podsjetiti kako smo vlastita tijela uzeli od svega što ima formu, s bojom na boju zeleni i raste. Ali također treba osvijestiti da se u svemu što je lijepo i uzvišeno i veličanstveno i božansko za osjetila, uzalud pitati što smo mi sami kao ljudska bića.

Prirodna egzistencija, ma koliko bila velika i moćna, svijetli prema nama, odjekuje prema nama, suprotstavlja nam se, grije nas - prirodna egzistencija, ona nam nikad ne daje, iako nam daje informacije o mnogočemu, o neizmjernom, o božanskom, nikada nam ne daje podatke o nama samima. Zato stalno moramo sebi ponavljati: ono što osjećamo kao naše unutarnje biće, nije satkano od onoga što nam dolazi ususret kao ljepota i veličina i sjaj i moć od izvan nas samih. I pred našom dušom postavlja se pitanje: zašto ta esencija oko nas ostaje tamna i nijema, koje smo i sami dio?

I ono što bi nam se moglo učiniti kao oskudica, moramo doživjeti kao milost, tako da sebi kažemo, kažemo s punom ozbiljnošću, kažemo s jasnom strogošću: prvo sebe moramo učiniti ljudima, toplim u duši i snažnim u duhu, tako da, kao duh među ljudima, nađemo duh u svijetu.

Za to je, međutim, potrebno da se pripremimo, da ne dođemo lakomisleno do one granice osjetilnog svijeta na kojoj nam se može otvoriti objava duha. Za to je potrebno da sebi kažemo: ako nespremni pristupimo ovoj granici i odmah nam dođe puna svjetlost duha, zato jer još nismo prizvali snagu duha i toplinu duše nužnu za primanje duha, duh bi nas zdrobio i vratio u naše ništavilo.

Dakle, na granici između svijeta osjetila i svijeta duha, nalazi se taj glasnik bogova, glasnih duha, o kojem ćemo sve više i više čuti u sljedećih nekoliko sati, kojeg želimo upoznati bolje. To je onaj glasnik duha koji nas opominje kakvi trebamo biti i što moramo ostaviti po strani, kako bismo mogli na pravi način pristupiti objavama duhovnog svijeta.

I kada smo razumjeli, dragi moji prijatelji, da u odnosu na sve lijepo, sve veliko, sve uzvišeno u prirodi, postoji duhovna tama, prije svega za ljudsku spoznaju, iz koje se prvo mora roditi ono svijetlo koje nam govori ono što mi jesmo, što smo bili i što ćemo biti, onda nam također mora biti jasno da je prva stvar koju treba razumjeti iz ove tame, onaj glasnik duha koji nam šalje odgovarajuća upozorenja. Stoga pustimo riječi ovog glasnika duha da odzvanjaju u našoj duši i pustimo osobine ovog glasnika duha da zasjaju pred očima naše duše:

Iz tame se pojavljuješ, [obraća se čovjeku]
Tvoj lik se otkriva,
Ali i tvoja prispodoba,
Ozbiljna riječ duha u kozmičkom eteru
Odjekuje moćno u tvom srcu.

Glasnik duha tebi, jedini
Može osvijetliti put;
Pred njim se prostiru polja osjeta,
Iza njega zijeva ponor.

A ispred njegovih mračnih polja duha,
Blizu njegova zjapećeg bezdana,
Zvuči iskonska riječ stvoritelja:
Gledaj, ja sam jedina vrata do znanja.

Mora nam biti potpuno jasno da moramo opomenuti svoju dušu na sve što može doći od ovog duhovnog glasnika, da sve to moramo uzeti u obzir – kao što rekoh, upoznavati ćemo ga sve više i više u sljedećih nekoliko sati – da sve to moramo uzeti u obzir, prije nego se uputimo proniknuti u ono što nije s ove strane u poljima osjetila, već s one strane zijevajućeg bezdana, ali je u početku uronjeno u duboku tamu za ljudsko znanje, iz koje svijetli samo ono lice glasnika duha, koje isprva izgleda slično samom čovjeku, ali se razvilo u divovsko i moćno, pa opet, ma koliko nalik čovjeku, forma mu je sjenovita, kao da je samo prispodoba čovjeka, ali koji opominje da nitko ne smije bez odgovarajuće ozbiljnosti tražiti ulazak u ono što je iza zjapećeg bezdana. Ozbiljni duhovni glasnik opominje da budete ozbiljni.

A onda, kada s dužnom ozbiljnošću čujemo njegov glas u duši, tada bismo trebali biti svjesni – isprva tiho, vrlo tiho i u apstrakcijama, koje bi nam trebale dati samo smjernice, dati nam orijentaciju iz duhovnog svijeta – kako bismo trebali preko bezdana koji pred nama zijeva i sputava nas da neoprezno ne zakoračimo, glas odjekuje:

Iz prostranstva kozmičkih bića,
Koja sebe u svijetlu doživljavaju,
Iz koraka vremenskog tijeka,
Koji svoj posao u stvaranju nalaze,
Iz dubine osjećaja srca,
Gdje se u sebi svijet otkriva:

Odzvanja u govoru duše,
Svjetluca u duhovnim mislima
Od božanskih iscjeliteljskih moći
U svjetskim formativnim snagama
Nadiruća riječ egzistencije:
O, ti čovječe, upoznaj sebe.

Želim to ponoviti:

Iz prostranstva kozmičkih bića,
Koja sebe u svijetlu doživljavaju,
Iz koraka vremenskog tijeka,
Koji svoj posao u stvaranju nalaze,
Iz dubine osjećaja srca,
Gdje se u sebi svijet otkriva:

Odzvanja u govoru duše,
Svjetluca u duhovnim mislima
Od božanskih iscjeliteljskih moći
U svjetskim formativnim snagama
Nadiruća riječ egzistencije:
O, ti čovječe, upoznaj sebe.

Iz ovih riječi može nam postati jasno kako se u tajne postojanja mora proniknuti iz svega što tka i radi u dubinama prostora i iz prostora otkriva kako se pravo znanje mora dokučiti iz onoga što se manifestira u tijeku vremena kao stvaralačka djelatnost, i kako se sve što se kao svijet otkriva u dubini ljudskog srca mora otvoriti iskrenom traganju duše. Jer sve to, jedino može biti temelj za ono istraživanje koje je čovjeku potrebno da bi dokučio vlastito 'Ja', u koje je svijet postavio cijeli zbroj svojih tajni, tako da iz toga 'Ja' izroni samospoznaja, da u tome može pronaći sve što mu je potrebno u zdravim i bolesnim danima na svom putu egzistencije između rođenja i smrti i što mora primijeniti i na drugom putu egzistencije između smrti i novog rođenja.

Ali za sve one koji se osjećaju da su članovi ove škole, trebala bi biti jasna činjenica da sve ostalo što se ne stječe ovim stavom nije pravo znanje, već samo vanjsko lažno znanje, da je sve ono što se računa kao znanost, kao znanje koje ljudsko biće upija prije nego postane svjesno upozorenja Čuvara praga duhovnog znanja, da je sve to samo pseudo-znanje. To ne mora ostali lažno znanje. Ne preziremo vanjsko pseudo-znanje. Ali mora nam biti jasna činjenica da će izići iz razine preudo-znanja tek kada se preobrazi kroz ono što čovjek može znati o pročišćenju svog bića, o toj preobrazbi svog bića, koju stječe kada razumije opomenu glasnika duha, onog Čuvara na zjapećem ponoru znanja, ono što opominje glasnik duha koji sjaji iz tame u ime najboljih duhova, najboljih duhovnih stanovnika duhovnog svijeta.

Tko ne postane svjestan činjenice da zijeva bezdan između boravka u osjetilnim područjima s kojima moramo živjeti tijekom našeg zemaljskog postojanja između rođenja i smrti, između tog boravljenja u osjetilnim područjima i onoga što je u duhovnim područjima, tko ne stekne dužnu svijest o tome ne može steći istinsko, pravo znanje. Jer samo s tom sviješću čovjek može ući u istinsko, pravo znanje. Ne treba postati vidovit, iako znanje dolazi iz duhovnog svijeta iz istinske vidovitosti, ali mora steći svijest o onome što je tu kao podsjetnik u zjapećem ponoru o tajnama prostora, tajnama vremena, tajnama samog ljudskog srca. Jer idemo li u prostor, tu je ponor, idemo li u tijek vremena, tu je ponor, idemo li u svoje srce, tu je ponor.

A ova tri ponora, to nisu tri ponora, oni su jedan ponor. Jer ako idemo van u širine prostora, dok ne pronađemo duh gdje prostorne širine graniče jedna s drugom, hodamo u tijeku vremena sve dok ne dođemo na početak ciklusa, ulazimo u dubine ljudskog srca, onoliko duboko koliko sami možemo dokučiti: ova tri puta vode do jednog cilja, do jednog kraja, a ne do tri različita mjesta. Svo troje vodi do istog božansko-duhovnog, koje izvire u praizvoru svijeta, iz praizvora svijeta plodi i hrani sve postojanje, ali i uči nas spoznati temelj postajanja za sva bića.

U tako ozbiljnoj svijesti danas trebamo stajati u svojim mislima tamo gdje govori ozbiljan duhovni glasnik, i trebamo slušati što on prenosi o posebnoj prirodi našeg vremena, naše sadašnjosti, kao prepreke koje moramo ukloniti kako bismo došli do istinskog znanja duha.

Prepreke, dragi moji prijatelji, prepreke duhovnoj spoznaji postojale su u svim dobima. U svim dobima ljudi su morali prevladati to i to, napustiti to i to, pod opomenom ozbiljnog čuvara praga duhovnog svijeta. Ali svako vrijeme ima svoje posebne prepreke. A ono što dolazi iz ljudske zemaljske civilizacije uglavnom nije sredstvo podrške, već samo sredstvo za sprječavanje ulaska u duhovni svijet. A upravo iz onog što proizlazi iz obične zemaljske civilizacije, čovjek svakog doba mora pronaći posebne prepreke koje su od izvan vremena usađene u njegovu prirodu i koje mora odbaciti prije nego stigne do zjapećeg ponora, o kojem govorimo, da bi ga mogao prijeći.

Stoga čujmo svečanog glasnika bogova kako govori o ovome:

Ali moraš poštovati bezdan;
Inače će te njegove zvijeri proždrijeti
Ako žurno prođeš pored mene;
Tvoje kozmičko doba ih je postavilo u tebe
Kao neprijatelje znanja.

Pogledaj prvu zvijer, savijenih leđa,
Koščate glave, sasušenog tijela,
Koža joj je zagasito plava;
Tvoj strah od stvaralačkog duha,
Stvorio je čudovište u tvojoj volji;
Pobjeđuje ga samo hrabrost u spoznaji.

Pogledaj drugu zvijer, kesi zube,
Iskrivljenog lica, prezrivo laže,
Tijela žutog sa sivim točkama;
Tvoja mržnja prema duhovnim otkrivenjima
Napravila je slabića u osjećajima;
Vatra za znanjem mora je podčiniti.

Pogledaj treću zvijer, razjapljenih usta,
Oko joj je staklasto, držanje mlitavo;
Pojavljuje ti se prljavocrvena;
Tvoja sumnja u moć duhovnog svijetla
Napravila je ovu utvaru u tvom mišljenju;
Tvoje kreativno znanje mora je ukrotiti.

Tek kad ovu trojicu poraziš,
Tvojoj duši će narasti krila,
Da preletiš bezdan,
Koji te odvaja od polja znanja,
Za kojim ti srce čezne
Da bi se posvetio iscjeljenju.

Opet ću pročitati:

Ali moraš poštovati bezdan;
Inače će te njegove zvijeri proždrijeti
Ako žurno prođeš pored mene;
Tvoje kozmičko doba ih je postavilo u tebe
Kao neprijatelje znanja.

Pogledaj prvu zvijer, savijenih leđa,
Koščate glave, sasušenog tijela,
Koža joj je zagasito plava;
Tvoj strah od stvaralačkog duha,
Stvorio je čudovište u tvojoj volji;
Pobjeđuje ga samo hrabrost u spoznaji.

Pogledaj drugu zvijer, kesi zube,
Iskrivljenog lica, prezrivo laže,
Tijela žutog sa sivim točkama;
Tvoja mržnja prema duhovnim otkrivenjima
Napravila je slabića u osjećajima;
Vatra za znanjem mora je podčiniti.

Pogledaj treću zvijer, razjapljenih usta,
Oko joj je staklasto, držanje mlitavo;
Pojavljuje ti se prljavocrvena;
Tvoja sumnja u moć duhovnog svijetla
Napravila je ovu utvaru u tvom mišljenju;
Tvoje kreativno znanje mora je ukrotiti.

Tek kad ovu trojicu poraziš,
Tvojoj duši će narasti krila,
Da preletiš bezdan,
Koji te odvaja od polja znanja,
Za kojim ti srce čezne
Da bi se posvetio iscjeljenju.


To su, dragi moji prijatelji, tri najveća neprijatelja znanja za današnje čovječanstvo.

Sadašnji se čovjek boji kreativnosti duha. Strah sjedi duboko u duši. I taj strah želi sakriti. I zato taj strah oblači u sve vrste pseudo-logičke razloge kojima želi pobiti duhovna otkrivenja.

Čuti ćete, dragi moji prijatelji, s jedne ili druge strane kako prigovaraju duhovnom znanju. Ponekad je to odjeveno u pametna, ponekad u lukava, ponekad u glupa, logička pravila. Ali logička pravila nikada zapravo nisu razlog zašto ovaj ili onaj odbacuje znanje o duhu. Istina je da je to duh straha koji počiva, i djeluje duboko u čovjeku i koji se, kada dođe do glave, preobrazi u logičke razloge. To je strah.

Ali budimo jasni, nije dovoljno reći: ne bojim se. Svatko to može reći, naravno. Prvo moramo shvatiti sjedište i prirodu ovog straha. Moramo sebi reći da smo rođeni u sadašnjosti, u koju je ahrimanska strana smjestila duhove straha i da smo okaljani tim duhovima straha. I ako ih prikrivamo, oni i dalje nisu daleko od nas. I moramo pronaći sredstva i načine – a ova škola će dati upute – da nađemo hrabrosti da učimo o tim duhovima straha, koji kao čudovišta sjede u našoj volji. Jer ono što ljude danas često vodi do znanja – odnosno ono što oni kažu da to čini – ne može pružiti istinsko znanje, već to može samo hrabrost, unutarnja hrabrost duše koja daje snagu i sposobnost da se slijedi put koji vodi do istine, do pravog, svjetlošću ispunjenog duhovnog znanja.

I druga zvijer, koja se danas iz duha vremena ušuljala u ljudsku dušu kako bi postala neprijatelj znanja, ova druga zvijer koja vreba gdje god pođete, iz većine suvremene književnosti, iz većine galerija, iz većine skulptura, iz većine drugih umjetničkih djela, iz svih vrsta glazbe, danas se približila ljudima, što dovodi do rasula u školama, što dovodi do rasula u društvu, to je posvuda u peripetijama ljudi, ova druga zvijer, to je ona koja, da ne bi morala priznati strah od duha, osjeća iznutra pobuđena da se ruga duhovnom znanju.

Ovo ismijavanje nije uvijek otvoreno izraženo, jer ljudi nisu svjesni onoga što je u njima. Ali htio bih reći da samo tanki zid debeo kao paučina dijeli svijest glave od onoga što se u ljudskom srcu danas želi rugati pravom duhovnom znanju. A kad ruganje izađe na vidjelo, to je tek kad više-manje svjesna ili nesvjesna drskost dotične osobe malo potisne strah. Ali, potaknuti čudnim unutarnjim silama, svi su danas u osnovi protiv otkrivenja duha. I ruganje se otkriva na najneobičnije načine.

I treća zvijer, to je mlitavost razmišljanja, udobnost razmišljanja, to je vrsta razmišljanja koja želi od cijelog svijeta napraviti kino, kino iz razloga što se tada ne treba razmišljati, nego se sve pred vama razmotava i vaše misli samo trebaju pratiti ono što se razmotava. Tako bi danas čak i znanost htjela pratiti vanjsku egzistenciju s pasivnim mislima. Čovjek je previše lijen, previše uspavan, da bi bio aktivan u razmišljanju. Razmišljanje čovječanstva danas je kao ono od osobe koja bi htjela pokupiti nešto što leži na zemlji, i stajala tamo i stavila ruke u džepove hlača, i vjerovala da može podići ono što je na tlu. To ne može učiniti. Dakle, egzistencija se ne može shvatiti mišljenjem koje drži ruke u džepovima. Moramo se pomaknuti, pomaknuti ruke i šake ako želimo nešto uhvatiti, naše mišljenje mora biti aktivno, ako želimo dokučiti duh.

Čuvar praga karakteristično govori o prvoj zvijeri koja vreba u našoj volji kao strah, kao zvijeri iskrivljenih leđa, koščatog zgrčenog lica, mršavog tijela. Ova zvijer, koja je po cijeloj površini zagasito plava, zapravo je ona koja izlazi iz ponora pored Čuvara praga za današnjeg čovjeka. I Čuvar praga jasno daje do znanja današnjim ljudima: ovdje je, ova dosadna plava zvijer, pogrbljenih leđa, lica iskrivljenog do kosti, mršava. Ova zvijer je zapravo u vama. I ova se zvijer diže iznad zijevajućeg ponora što leži ispred polja znanja, oslikava, kao u zrcalu, ono što je u tebi jedan od neprijatelja znanja, neprijatelj znanja koji vreba u tvojoj volji.

I drugu zvijer, koja je danas vezana uz ismijavanje duhovnog svijeta, na sličan način karakterizira Čuvar praga. Javlja se pored drugog čudovišta, ali pokazuje slabost u cijelom svom držanju. Njeno držanje je mlitavo. Ali s ovim mlitavim [slabim] držanjem i sa sivkastožutim tijelom otkriva zube na svom zgrčenom licu. I to kešenje zuba koje se želi smijati, jer ruganje je za njega laž, ona nam se ceri kao zrcalna slika te zvijeri koja živi u osjećajima i onemogućuje nam spoznaju, neprijatelj je našeg znanja.

A treću zvijer, koja ne želi dosegnuti sadržaj svijeta u duhu, karakterizira čuvar praga na način da izlazi iz ponora kao treća, otvorenih i razdvojenih usta, sa staklenim okom; pogled je dosadan jer razmišljanje ne želi biti aktivno, cijelo držanje je opušteno i figura prljavo crvena. Takva je i lažna sumnja, koja se izražava iz ovih rascijepljenih usta i koja se izražava u ovom prljavom crvenilu cijele figure, sumnja u moć duhovnog svijetla, to je dakle treći od neprijatelja znanja koji vrebaju u nama. Oni nas čine vezanim za Zemlju.

I pođemo li s njima prema spoznaji duha, ne obazirući se na upozorenje Čuvara praga: tu je bezdan koji zijeva. Ne može se prijeći preko njega sa zemaljskom težinom, sa strahom i ruganjem, i ne sa sumnjom. Možemo ga prijeći samo kada smo mišljenjem shvatili duhovnost bića, kada smo iskusili duševnost bića u osjećaju, kada smo ojačali aktivnost u volji. Tada duh, duša, aktivnost volje, daju nam krila, koja nas oslobađaju gravitacije Zemlje. Tada možemo prijeći ponor.

Korak predrasuda je trostruk, koji nas baca u ponor ako ne steknemo hrabrost za znanje, vatru znanja, stvaralaštvo znanja. Ali onda, kada shvatimo kreativno znanje u mišljenju, kada želimo aktivirati mišljenje, kada ne želimo pristupiti duhu u opuštenoj ležernosti, nego primiti duh unutarnjom vatrom srca, i kada imamo hrabrosti shvatiti duh kao duh, ne puštajući da nam pristupi samo kao materijalistička slika, tada će nam narasti krila koja će nas prevesti preko ponora u polje znanja za kojim danas žudi svako ljudsko srce koje je iskreno u sebi. To je ono što danas želimo staviti pred vaše duše, dragi moji prijatelji, ovaj uvod u prvi sat s kojim ova Škola znanosti duha treba započeti.

Na kraju, pustimo početak, sredinu i kraj zamišljenog iskustva s Čuvarom da nam još jednom prođe kroz dušu:

Gdje na zemaljskom tlu, bojom na boju,
Život se otkriva u kreaciji;
Gdje iz zemaljske tvari, formom na formu,
Beživotno je oblikovano;
Gdje osjetilna bića, snažne volje,
Griju se radosno u toplini postojanja;
Gdje ti sam, o čovječe, svoju tjelesnost,
Stječeš od zemlje, zraka i svijetla.

Tu tvoje pravo biće ulazi
Duboko, u s noći obavijenu, hladnu tamu;
Nikada ne pitaš u tamnom prostranstvu
Što jesi, što si bio i što ćeš biti.
Za tvoje vlastito biće dan se mrači
Za dušu noć, duhovna tama;
I s brigom u duši okrećeš se
Svijetlu koje izlazi iz tame.

Iz tame se pojavljuješ,
Tvoj lik se otkriva,
Ali i tvoja prispodoba,
Ozbiljna riječ duha u kozmičkom eteru
Odjekuje moćno u tvom srcu.

Glasnik duha tebi, jedini
Može osvijetliti put;
Pred njim se prostiru polja osjeta,
Iza njega zijeva ponor.

A ispred njegovih mračnih polja duha,
Blizu njegova zjapećeg bezdana,
Zvuči iskonska riječ stvoritelja:
Gledaj, ja sam jedina vrata do znanja.


Čuvar govori:


Iz prostranstva kozmičkih bića,
Koja sebe u svijetlu doživljavaju,
Iz koraka vremenskog tijeka,
Koji svoj posao u stvaranju nalaze,
Iz dubine osjećaja srca,
Gdje se u sebi svijet otkriva:

Odzvanja u govoru duše,
Svjetluca u duhovnim mislima
Od božanskih iscjeliteljskih moći
U svjetskim formativnim snagama
Nadiruća riječ egzistencije:
O, ti čovječe, upoznaj sebe.



I Čuvar dalje govori:


Ali moraš poštovati bezdan;
Inače će te njegove zvijeri proždrijeti
Ako žurno prođeš pored mene;
Tvoje kozmičko doba ih je postavilo u tebe
Kao neprijatelje znanja.

Pogledaj prvu zvijer, savijenih leđa,
Koščate glave, sasušenog tijela,
Koža joj je zagasito plava;
Tvoj strah od stvaralačkog duha,
Stvorio je čudovište u tvojoj volji;
Pobjeđuje ga samo hrabrost u spoznaji.

Pogledaj drugu zvijer, kesi zube,
Iskrivljenog lica, prezrivo laže,
Tijela žutog sa sivim točkama;
Tvoja mržnja prema duhovnim otkrivenjima
Napravila je slabića u osjećajima;
Vatra za znanjem mora je podčiniti.

Pogledaj treću zvijer, razjapljenih usta,
Oko joj je staklasto, držanje mlitavo;
Pojavljuje ti se prljavocrvena;
Tvoja sumnja u moć duhovnog svijetla
Napravila je ovu utvaru u tvom mišljenju;
Tvoje kreativno znanje mora je ukrotiti.

Tek kad ovu trojicu poraziš,
Tvojoj duši će narasti krila,
Da preletiš bezdan,
Koji te odvaja od polja znanja,
Za kojim ti srce čezne
Da bi se posvetio iscjeljenju.


Sve što treba doživjeti pri prolasku Čuvara praga, što je potrebno doživjeti kao osjećaj, volju, mišljenje da bismo prošli svjetlo čuvara, zakoračili u onu tamu iz koje, međutim, to svijetlo izvire, u kojem prepoznajemo svijetlo vlastitog čovještva, i tako dođemo do 'O, čovječe, upoznaj sebe!', koje poziva, koje se manifestira iz duha koji osvjetljava tamu. O svemu tome, moji dragi prijatelji, sljedećeg petka za vrijeme sljedećeg sata Prvog razreda.

DRUGI SAT
Dornach., 22 veljače 1924

Moji dragi prijatelji! Danas želimo nadograditi ono što je rečeno na prethodnom satu, djelomično zato jer želimo imati poveznicu, djelomično zato što su se danas ovdje okupili novi članovi - ili barem članovi koji nisu bili ovdje prethodni put. Današnji sat stoga treba započeti kratkom rekapitulacijom onoga što smo na prošlom satu stavili pred naše duše.

U mislima smo otišli do mjesta gdje ljudsko biće - koje u običnom životu i za običnu svijest, oko sebe ima osjetilni svijet, koji može obuhvatiti razumijevanjem - gdje ljudsko biće može sebe osjetiti u odnosu na ono nadosjetilno, s kojim je povezano svojim vlastitim bićem. I želimo razviti to raspoloženje prije nego pristupimo misterijama duhovnog života, što je ono što želimo učiniti u bliskoj budućnosti.

Prvo raspoloženje, trebalo bi u nama osvijestiti kako čovjek sa svojim uobičajenim stanjem duše oko sebe ima svijet osjetila, koji mu, međutim, ne daje ono što čini jedno s njegovim vlastitim bićem. I kada riječi 'Upoznaj samoga sebe!' s određenom opravdanošću zvuče čovjeku kroz sva doba, pozivajući ga na njegovu najplemenitiju djelatnost, onda je to tako da čovjek ne može pronaći odgovor, nikakvo zadovoljstvo, kada pod dojmom riječi 'Upoznaj samoga sebe!' gleda samo ono što se prostire pred njegovim osjetilima, što je sadržaj izvanljudskog svijeta. I time se čovjeku ukazuje na nešto drugo nego na ovaj svijet osjetila, nego na ovaj izvanljudski svijet.

Ako ovom osjećaju koji ljudi mogu imati kada promatraju beskraj kozmičke egzistencije pristupimo s pitanjem vlastitog bića, ako ovom osjećaju pristupimo s mišlju o nadosjetilnoj egzistenciji koja je jedno s unutarnjim ljudskim bićem, tada nam je odgovarajuće raspoloženje dano riječima koje sam već prišli put stavio pred vaše duše:

Gdje na zemaljskom tlu, bojom na boju,
Život se otkriva u kreaciji;
Gdje iz zemaljske tvari, formom na formu,
Beživotno je oblikovano;
Gdje osjetilna bića, snažne volje,
Griju se radosno u toplini postojanja;
Gdje ti sam, o čovječe, svoju tjelesnost,
Stječeš od zemlje, zraka i svijetla.

Tu tvoje pravo biće ulazi
Duboko, u s noći obavijenu, hladnu tamu;
Nikada ne pitaš u tamnom prostranstvu
Što jesi, što si bio i što ćeš biti.
Za tvoje vlastito biće dan se mrači
Za dušu noć, duhovna tama;
I s brigom u duši okrećeš se
Svijetlu koje izlazi iz tame.

Pred sobom imamo osjećaj u duši, onaj osjećaj koji nas tjera da naslutimo ljepotu, veličinu, uzvišenost vanjskog svijeta, kako sve u ovom svijetu možemo vidjeti kao veliko, uzvišeno i lijepo, ali kako u tom svijetu nikada ne možemo pronaći vlastitu bit. Neophodno je da se osoba koja teži duhu uvijek iznova prisjeti tog raspoloženja. Jer iskustvo tog raspoloženja, duboko iskustvo činjenice da gledamo u svijet koji je vanjski i da nam taj svijet ne daje odgovor na pitanje što smo mi sami, to u duši stvara impulse koji nas mogu odvesti u duhovni svijet. Ali upravo zato jer nas takvo raspoloženje nosi u duhovni svijet, treba također podsjetiti kako je ljudsko biće u običnoj svijesti, u običnom životu, nespremno suočiti se sa svijetom koji je zapravo svijet njegova vlastitog bića.

Stoga, na granici između osjetilnog i duhovnog svijeta stoji onaj čuvar koji svojom ozbiljnošću upozorava ljude da u duhovni svijet ne prijeđu nepripremljeni. Ipak je to slučaj, dragi moji, da moramo prepoznati ovu činjenicu da pred ulazom u duhovni svijet stoji čuvar za dobrobit nepripremljenih ljudskih bića - upoznavat ćemo ga sve više i više u bliskoj budućnosti - opet, moramo s vremena na vrijeme potaknuti to raspoloženje u sebi, kako bismo imali osjećaj da koračamo ispred ovog čuvara i da nam je jasno: potrebno je određeno raspoloženje duše da bi se steklo pravo znanje, pravi uvid.

Kad bi se takav uvid u današnje materijalističko vrijeme, rekao bih, donio svim ljudima, kad bi to pravo znanje došlo do ljudi, bilo bi loše, jer bi ga dočekali nespremni. Ne bi ga primili u raspoloženju koje mora biti pripremno raspoloženje za znanje. Zato moramo osjetiti drugo raspoloženje duše, koje nam uvijek iznova govori o tome kako trebamo pristupiti čuvaru:

Iz tame se pojavljuješ,
Tvoj lik se otkriva,
Ali i tvoja prispodoba,
Ozbiljna riječ duha u kozmičkom eteru
Odjekuje moćno u tvom srcu.

Glasnik duha tebi, jedini
Može osvijetliti put;
Pred njim se prostiru polja osjeta,
Iza njega zijeva ponor.

A ispred njegovih mračnih polja duha,
Blizu njegova zjapećeg bezdana,
Zvuči iskonska riječ stvoritelja:
Gledaj, ja sam jedina vrata do znanja.

A onda progovara sam čuvar pokazujući prvo, dok smo još u poljima osjetila, u području gdje dok stojimo za nas još uvijek vlada neprobojna tama, pokazujući u tu tamu, koja međutim, pred nama postaje svjetlina kroz duhovno znanje, iz koje u početku on samo sebe osvjetljava, zatim kaže, pokazujući na ovu prividnu tamu, na ovu mayu tame, kaže:

Iz prostranstva kozmičkih bića,
Koja sebe u svijetlu doživljavaju,
Iz koraka vremenskog tijeka,
Koji svoj posao u stvaranju nalaze,
Iz dubine osjećaja srca,
Gdje se u sebi svijet otkriva:

Odzvanja u govoru duše,
Svjetluca u duhovnim mislima
Od božanskih iscjeliteljskih moći
U svjetskim formativnim snagama
Nadiruća riječ egzistencije:
O, ti čovječe, upoznaj sebe.

Svatko tko dovoljno duboko može osjetiti riječi koje dolaze iz usta čuvara, shvatiti će, kada se osvrne na sebe, kako ovo gledanje unatrag, opažanje dok se gleda unatrag, postaje prva samospoznaja, samospoznaja koja je priprema za stvarni ulazak u istinsku, ispravnu samospoznaju, u onu samospoznaju koja nam otkriva duhovnu spoznaju svijeta tog bića koje je jedno s našim vlastitim bićem. I pojavljuju se uvidi koje čovjek još uvijek može steći s ove strane praga duhovne egzistencije, pojavljuju se uvidi koji pokazuju nečistoće vlastitog mišljenja, osjećanja i htijenja, u strašnoj, ali istinitoj slici; kao tri zvijeri koje izlaze iz ponora - iz zijevajućeg ponora koji se spušta između osjetilnog svijeta i duhovnog svijeta - koje se dižu iz zijevajućeg ponora.

Ono što bismo trebali osjećati u bivanju u ponoru između maye, iluzije i bića stvarnog svijeta, trebalo bi se pojaviti pred našim dušama kao četvrto raspoloženje:

Ali moraš poštovati bezdan;
Inače će te njegove zvijeri proždrijeti
Ako žurno prođeš pored mene;
Tvoje kozmičko doba ih je postavilo u tebe
Kao neprijatelje znanja.

Pogledaj prvu zvijer, savijenih leđa,
Koščate glave, sasušenog tijela,
Koža joj je zagasito plava;
Tvoj strah od stvaralačkog duha,
Stvorio je čudovište u tvojoj volji;
Pobjeđuje ga samo hrabrost u spoznaji.

Čovjeku mora, dragi moji, biti jasno da isprva u njegovoj duši ne vlada hrabrost za znati, nego u najvećoj mjeri kukavičluk za znati, onaj kukavičluk za znati koji, pogotovo u ovom dobu, sprječava većinu ljudi da se uopće i približe uvidu u duhovni svijet.

Pogledaj drugu zvijer, kesi zube,
Iskrivljenog lica, prezrivo laže,
Tijela žutog sa sivim točkama;
Tvoja mržnja prema duhovnim otkrivenjima
Napravila je slabića u osjećajima;
Vatra za znanjem mora je podčiniti.

To je ono drugo što nosimo u sebi, što u našu dušu polaže mržnju, što u našu dušu usađuje svaku vrstu mržnje prema duhovnom svijetu. To je svojstveno osjećaju, jer je osjećaj slab, jer se osjećaj ne može uzdići do uzbuđenja, do entuzijazma. Istinsko znanje mora ići onkraj vanjskog entuzijazma, nižeg entuzijazma koji se uvlači u sav mogući vanjski život. Jeftin uspon! Unutarnji entuzijazam, unutarnja vatra, vatra za znanjem, ono je što pobjeđuje drugu zvijer.

Pogledaj treću zvijer, razjapljenih usta,
Oko joj je staklasto, držanje mlitavo;
Pojavljuje ti se prljavocrvena;
Tvoja sumnja u moć duhovnog svijetla
Napravila je ovu utvaru u tvom mišljenju;
Tvoje kreativno znanje mora je ukrotiti.

Moramo naći hrabrosti i vatre da naše mišljenje učinimo aktivnim. Kada stvaramo u običnoj svijesti, stvaramo proizvoljnost, stvaramo ono što nije stvarno. Ako se prikladno pripremimo za aktivno mišljenje, u naše kreativno mišljenje se ulijeva duhovni svijet. I tada iz hrabrosti za znanje, iz vatre za znanjem i stvaralačkog znanja, rađa se istinska egzistencija u duhovnom svijetu.

Tek kad ovu trojicu poraziš,
Tvojoj duši će narasti krila,
Da preletiš bezdan,
Koji te odvaja od polja znanja,
Za kojim ti srce čezne
Da bi se posvetio iscjeljenju.

Ta nas raspoloženja mogu dovesti do toga da na pravi način osjetimo što mi kao ljudi trebamo učiniti u nama samima da bismo u duhovni svijet ušli kao pravi ljudi, kao stvarni ljudi, kao istinski živi ljudi. Istina je da u svakodnevnom životu ljudi često iz najbanalnijih stvari naslute da je život ozbiljan, a ne igra. Ali ono što dovodi do znanja ne pritišće nas tako snažno kao vanjski život; to se mora potaknuti u duši. Previše je lako od toga napraviti igru. I vjerojatno se uvjeriti da je igra ozbiljna. Ali činite ogromnu štetu sebi i drugima ako duhovnu težnju pretvorite u igru, ako duhovnu težnju nimalo ne povežete s apsolutnom ozbiljnošću.

Ta se ozbiljnost ne smije sastojati u želji da se ona otkrije u sentimentalnosti. To nije ono što je potrebno. Ozbiljnost određenih aspekata života može humor učiniti nužnim. Ali onda humor mora biti ozbiljan. Ono što se ovdje predstavlja kao ozbiljnost nije igra, sentimentalnost, lažna pobožnost, neistinito otvaranje očiju prema igri, već je to mogućnost stvarnog zaokupljanja duhovnom težnjom i postojanog, ustrajnog, održivog življenja u toj duhovnoj težnji.

Da biste stvarno osjetili težinu riječi koje sada govorim, dragi moji, bilo bi dobro, za težnju za znanjem, ako svi prijatelji ovdje, posebno oni koji su u antropozofskom društvu već dugo, sebi postave sljedeće pitanje: koliko sam često odlučio učiniti ovo ili ono, kao antropozofski zadatak u životu, i koliko sam često nakon kratkog vremena prestao uopće razmišljati o tome? Možda bih to i učinio da sam se toga sjetio, ali više nisam o tome mislio. Izbrisano je kao što je san izbrisan iz mog života.

Nije beznačajno ni nevažno postaviti si takvo pitanje. A možda ne bi bilo nevažno da veći broj naših prijatelja postavi nešto aktualno pred svoju dušu.

Božićna konferencija trebala bi biti početak unošenja pravog ezoterizma u cijelu struju antropozofskog svjetonazora, koji podržava Antropozofsko društvo. Koliko sam često - mogli bi se mnogi zapitati - kasnije zaboravio ono što sam sigurno osjećao kao nešto lijepo tijekom božićne konferencije, a moje misli i osjećaji su bili kao da Antropozofsko društvo treba nastaviti kao ono što je bilo prije Božića. A ako neki ljudi možda kažu da to nije slučaj s njima, moglo bi biti potrebno da se upravo oni zapitaju: ne varam li se da to sa mnom nije slučaj? U vezi svih ovih antropozofskih aktivnosti, jesam li doista vidio da s Božićem treba započeti nova faza Antropozofskog društva? Postavljanje ovog pitanja kao pitanja spoznaje, od vrlo posebne je važnosti. Tako prava ozbiljnost ulazi u duše.

I vidite, dobro je ako ovako nešto, što je povezano s životnim nervom Antropozofskog društva i stoga je povezano sa životnim nervom svakog člana koji se prijavio za prijem u razred, neophodno je tako nešto povezati sa nečim što ima snažan utjecaj u životu. Stoga bi bilo dobro da svaki pojedinac koji želi pripadati razredu sebi kaže: zar nema nečeg što mogu učiniti - sada kada je Antropozofsko društvo ponovno osnovano - drugačije od načina na koji sam to radio prije? Ne bih li mogao unijeti nešto novo u svoj život kao antropozof? Zar ne bih mogao primijetiti način na koji sam prije radio kada sam dodavao nešto novo?

Ovo bi, ako se shvati ozbiljno, bilo od goleme važnosti za svakog člana razreda. Jer time bi se stvorila mogućnost, dragi moji, da ovaj razred može nastaviti raditi bez teških utega. Jer svatko tko nastavi sa starom aljkavošću opterećuje napredovanje razreda. Inače to ne biste primijetili, ali to je istina. U ezoteričnom životu ne postoji mogućnost da se postigne ono što je inače toliko dominantno u životu: reinterpretacija laži kao istine. Kada to činite u ezoteričnom životu ne funkcionira ono reinterpretirano, već istina. U ezoteričnom životu ne djeluje ništa osim istine. Možete obojiti bilo što iz taštine, a ono što obojite ne ostavlja nikakav dojam na duhovni svijet. Neobojeno, neobojena istina ono je što je djelatno u duhovnom svijetu.

Možete prosuditi po tome koliko je duhovna stvarnost različita - koja i danas kao i uvijek djeluje ispod površine egzistencije - od onoga što predstavlja vanjski život, zakrpan s toliko životnih laži. Danas je izuzetno malo istine u onome što živi među ljudima. A stalno se na to prisjećati početak je težnji unutar života ovog razreda. Jer samo iz raspoloženja koje se tako stvara, možemo pronaći unutarnju snagu za sudjelovanje u onome što će se ovdje u razredu, iz sata u sat odvijati. što će se sve više razotkrivati pred našim dušama kako bismo mogli pronaći put u duhovne svjetove.

Tek tada ćemo postati svjesni onoga što se mora usaditi u naše mišljenje, osjećanje i volju, da bi tri zvijeri bile poražene, kao bi mišljenje porazilo avet mišljenja, osjećaj rugača, a volja koščatost. Zato jer su ove tri zvijeri same po sebi neprijatelji znanja. Ukazuju nam se u ogledalu, ali kao stvarnosti, iz zjapećeg ponora bivanja.

A sve što nas priječi u istinskoj spoznaji, prije svega u mišljenju, duboko je ukorijenjeno u našoj ljudskoj naravi. Obično ljudsko mišljenje jasno se odražava u aveti mišljenja treće životinje, u trećoj životinji čiji je oblik opisan:

Pogledaj treću zvijer, razjapljenih usta,
Oko joj je staklasto, držanje mlitavo;
Pojavljuje ti se prljavocrvena;

To je slika običnog ljudskog mišljenja, onog ljudskog mišljenja koje razmišlja o stvarima vanjskog svijeta i ne shvaća da je to mišljenje o stvarima vanjskog svijeta leš. Gdje je živjelo biće čiji je leš ova obična misao?

Da, dragi moji, onako kako mi danas razmišljamo - u sadašnjoj civilizaciji, u sadašnjem vremenu - od jutra, od trenutka kada se probudimo, do večeri, kada idemo na spavanje, mi mislimo prema uputama koje dobijemo u školama, i u samom životu, naše mišljenje je leš. Mrtvo je mišljenje. Kada je živjelo i gdje je živjelo?

Živjelo je prije nego što smo se rodili, živjelo je dok je naša duša bila u predzemaljskoj egzistenciji. Baš kao što možete zamisliti, dragi moji, da ljudsko biće živi na fizičkoj Zemlji, njegovo duševno biće se kreće unutar njegovog fizičkog tijela i on u ovom fizičkom tijelu hoda naokolo, koje je do smrti aktivno kroz njegovo duševno biće, ali aktivno duševno biće za vanjski pogled postaje nevidljivo, a vidljiv ostaje mrtvac, mrtvi oblik živog ljudskog oblika tijekom života, tada morate zamisliti da je i mišljenje bilo živo. Postojala je živa, organska, rastuća, tkajuća egzistencija prije nego što je čovjek ušao u zemaljsku egzistenciju. Tada je postalo leš, pokopan u grobu naše vlastite glave, našeg vlastitog mozga. I kao da mrtvac u grobu želi reći: ja sam ljudsko biće - takvo je i naše mišljenje kada leži zakopano kao leš u mozgu i sada misli o vanjskim stvarima u svijetu. To je leš. Možda je za ljude depresivno to što se radi o lešu, ali to je istina, a ezoterično znanje mora se držati istine.

Ali to je smisao riječi Čuvara praga. Jer nakon što je pred naše duše postavio upozorenje o tri zvijeri, on nastavlja govoriti. A riječi koje sada odzvanjaju u našim srcima su ove:

Stakleno oko treće zvijeri,
To je zla protuslika
Mišljenja, koje u tebi
Sebe negira i bira smrt,
Odbacujući duhovne sile
Koje su ga držale duhovno živim
U duhovnim poljima prije tvog zemaljskog života.

Reći ću još jednom:

Stakleno oko treće zvijeri,
To je zla protuslika
Mišljenja, koje u tebi
Sebe negira i bira smrt,
Odbacujući duhovne sile
Koje su ga držale duhovno živim
U duhovnim poljima prije tvog zemaljskog života.

Mišljenje, s kojim moramo postići toliko toga ovdje u polju osjetila, leš je naše duše pred bogovima svijeta. Kad smo ušli na Zemlju, umrli smo u našem mišljenju tijekom ovog našeg vremena na Zemlji. Smrt mišljenja postupno se pripremala od 333. godine. Od ove sredine četvrtog post-atlantskog razdoblja, 333. godine, stvari su se postupno počele pripremati za mišljenje postane mrtvo. Prije toga još se život ulijevao u mišljenje, što je bilo nasljeđe iz predzemaljskog postojanja. I Grci su osjećali život, istočnjaci su osjećali život, kad su mislili, u tkanju misli, osjećali su djelo duha, djelo bogova. Ti istočnjaci, ti stariji Grci, znali su - kad su mislili - da u svakoj misli živi Bog. - To je izgubljeno. Mišljenje je postalo mrtvo. I moramo poslušati opomenu koja nam dolazi od čuvara:

Ali moraš poštovati bezdan;
Inače će te njegove zvijeri proždrijeti
Ako žurno prođeš pored mene;
Tvoje kozmičko doba ih je postavilo u tebe
Kao neprijatelje znanja.

Ovo kozmičko razdoblje počelo je 333. godine nakon pojave kršćanstva, u četvrtom stoljeću, nakon što je završila prva trećina četvrtog stoljeća. A danas je mišljenje očito - u svemu što u svijetu proizlazi iz mišljenja - prožeto smrću, a ne životnom silom. A mrtvo mišljenje 19. stoljeća izbacilo je mrtvi materijalizam na površinu ljudske civilizacije.

S osjećajem je drugačije. Veliki neprijatelj ljudi, Ahriman, nije mogao ubiti osjećaj na isti način na koji je ubio mišljenje. I u sadašnjem kozmičkom dobu osjećaj živi u ljudima. Ali čovjek je taj osjećaj uglavnom potisnuo iz pune svijesti u polunesvjesno stanje. Osjećaj se javlja u duši. Tko to drži pod kontrolom, baš kao što je misli držao pod svojom kontrolom? Kome je jasno što živi u osjećajima, kao što mu je jasno što živi u mišljenju?

Uzmite samo jednu od najtužnijih, duhovno najtužnijih pojava našeg vremena, dragi prijatelji. Kad ljudi jasno razmišljaju, građani su svijeta, jer dobro znaju: misao čini čovjeka čovjekom, čak i ako je mrtva u sadašnjem kozmičkom dobu.

Ali što se tiče osjećaja, ljudi su podijeljeni u različite nacije, i pogotovo danas dopuštaju da taj nesvjesni osjećaj prevlada na najgori mogući način. I sukobi u današnjem svijetu posvuda proizlaze iz neodređenog osjećaja kroz koji ljudi osjećaju samo da pripadaju određenoj skupini ljudi.

Međutim, u određenu skupinu ljudi nas smješta svjetska karma, a naš osjećaj je taj koji služi kao instrument za svjetsku karmu kada smo smještani u pleme, klasu, narod. Mišljenje nije to koje nas postavlja na taj način. Mišljenje, ako nije obojeno osjećajima i voljom, isto je mišljenje u cijelom svijetu. Osjećaji se razlikuju prema različitim područjima u svijetu. Osjećaj napola leži u nesvjesnom; živ je, ali u nesvjesnom. Dakle, budući da ahrimanski duh nema utjecaja na život osjećaja, on koristi priliku da kroz osjećaje čeprka po nesvjesnom. I to čeprkanje ograničava na brkanje istine i zablude. I svi naši osjećaji-predrasude obojani su ahrimanskim utjecajima, ahrimanskim impulsima u nama.

Ako želimo ući u duhovni svijet, taj se osjećaj mora stvarno pojaviti pred našom dušom. Moramo biti sposobni težiti samospoznaji umjesto osjećajima. Moramo sami sebi moći reći kakva smo osoba kao osjećajno ljudsko biće, tako što ćemo se neprestano osvrtati na svoje vlastito biće. Nećemo ovo lako pobijediti. Što se tiče mišljenja, relativno je lako doći do jasnoće o sebi. Ne radimo to uvijek; ali kažemo si: nisi baš genije, fali ti ovo ili ono da bistro misliš. U najboljem slučaju taština ili oportunizam onemogućavaju nam da budemo jasni u svom mišljenju.

Ali kad je osjećaj u pitanju, ne stignemo se baš ni postaviti pred svojom dušom. Zapravo smo uvijek uvjereni da je naš smjer osjećaja ispravan. Moramo vrlo intimno zaviriti u svoje duše ako se doista želimo okarakterizirati kao osjećajna ljudska bića. Ipak, moramo to učiniti. Uzdižemo se tek ako se s punom savjesnošću suočavamo sa samim sobom, samo tako se uzdižemo iznad barijera koje druga zvijer postavlja pred nas na putu u duhovni svijet.

Inače, ako ponekad ne prakticiramo ovu samospoznaju prema sebi kao bićima osjećaja, uvijek ćemo zapravo razviti podrugljivost prema duhovnom svijetu. Kao što ne postajemo svjesni svojih bolesnih osjećaja, također ne postajemo svjesni da se rugamo duhovnom svijetu. Ruganje oblačimo u sve moguće oblike, ali se rugamo duhovnom svijetu. I baš ti ljudi o kojima sam ranije govorio, oni neozbiljni, oni se rugaju. Ponekad im je neugodno izraziti svoje ruganje u svojim mislima, ali u stvarnosti se rugaju duhovnom svijetu. Jer kako može nekome nedostajati ozbiljnosti i biti zaigran u odnosu na duhovni svijet ako mu se ne ruga? Čuvar praga govori takvim ljudima:

Podrugljivo lice druge zvijeri,
To je zla protusila osjećaja
Koja izdubljuje vlastitu dušu
I njoj stvara prazninu lišenu života
Umjesto duhovnog sadržaja,
Koja je prije tvoje zemaljske egzistencije
Bila osvijetljena od duhovne moći Sunca.

Prva zvijer je odraz naše volje. Ova zrcalna slika naše volje usmjerena je na ono što živi u volji. Ali volja samo ne sanja, ne leži napola u nesvjesnom, ona cijela leži u nesvjesnom.

Ovo je često rečeno, dragi moji, kako bit volje leži duboko u nesvjesnom. I duboko u nesvjesnom, za običnu svijest, čovjek traži staze svoje karme. Svako korak koji čovjek napravi u životu na temelju svoje karme se mjeri. Ali čovjek ne zna ništa o tome. Sve se događa nesvjesno. Prethodni zemaljski životi imaju snažan učinak na karmu. Karma nas vodi do naših životnih punktova, do naših odluka u životu, do naših dvojbi u životu. Postoje aberacije individualnog ljudskog bića, ljudskog bića koje u svijetu traži staze samo za svoje, svoje individualno biće. U mišljenju: ljudi traže putove koje svi ljudi traže. U osjećaju: ljudi traže putove koje traži njihova skupina ljudi. Po osjećaju se može znati dolazi li netko sa sjevera, sa zapada, s juga, s istoka, ili u Srednjoj Europi dolazi li s istoka ili s juga. Morate ući u nesvjesne impulse volje kako biste ljudsko biće vidjeli ne kao opće ljudsko biće, ne kao člana grupe, već kao pojedinačno ljudsko biće. Tu radi volja. Ali volja djeluje i u dubokom nesvjesnom. I tu prva od zvijeri pokazuje aberacije volje.

Tada čuvar progovara opominjući:

Koštani duh prvi zvijeri,
Zla kreativna moć volje
Koja otuđuje naše vlastito tijelo
Od vlastitih duševnih moći
I posvećuje ga protivničkim silama,
Koja biće svijeta od bića bogova
U budućnosti želi lišiti.

Duhovne sile koje zapravo naše tijelo žele otrgnuti od nas tijekom naše zemaljske egzistencije, i time uzeti dio naše duše kako bi mogle graditi zemaljsku egzistenciju koja se ne bi dalje trebala graditi na Jupiteru, Veneri, Vulkanu, već bi to bilo otrgnuto od božanskih namjera za Zemlju, otuđeno od Zemlje, opljačkano od Zemlje, nakon nekog vremena u budućnosti. Čovjek bi s ovom Zemljom ukradenom od bogova trebao biti povezan s određenim moćima koje djeluju u njegovoj volji, kroz koju on traži svoju karmu.

Prva zvijer je stvarno prikladna da u zrcalnoj slici vizualizira ono što je na djelu u volji: njena koščata glava, s tankim tijelom, koža potpuno plava; ima kriva leđa. To je ahrimanski duh, koji vlada u svim voljama koje traže karmu, koji se može pobijediti samo hrabrošću spoznaje. I kao što sam upravo rekao, Čuvar praga govori o prvoj zvijeri.

Želim ponovno pročitati:

Koštani duh prvi zvijeri,
Zla kreativna moć volje
Koja otuđuje naše vlastito tijelo
Od vlastitih duševnih moći
I posvećuje ga protivničkim silama,
Koja biće svijeta od bića bogova
U budućnosti želi lišiti.

U ovim riječima iz usta Čuvara praga odjekuje opomena kojom se on obraća ljudskom duhu koji traži uvid, koji traži znanje.

Neka ove riječi, dragi moji, intenzivno žive u našim dušama i često slušajmo što Čuvar kaže:

Stakleno oko treće zvijeri,
To je zla protuslika
Mišljenja, koje u tebi
Sebe negira i bira smrt,
Odbacujući duhovne sile
Koje su ga držale duhovno živim
U duhovnim poljima prije tvog zemaljskog života.

Vi, pak, morate shodno tome oblikovati podudarnosti u ovim izrekama.

[Prvi stih ove mantre sada je napisan na ploči.]

Stakleno oko treće zvijeri,
To je zla protuslika
Mišljenja, koje u tebi
Sebe negira i bira smrt,
Odbacujući duhovne sile
Koje su ga držale duhovno živim
U duhovnim poljima prije tvog zemaljskog života.


Prvo, osjetite što svaka strofa sadrži.

Drugi stih, koji se odnosi na osjećaj:

Podrugljivo lice druge zvijeri,
To je zla protusila osjećaja
Koja izdubljuje vlastitu dušu
I njoj stvara prazninu lišenu života
Umjesto duhovnog sadržaja,
Koja je prije tvoje zemaljske egzistencije
Bila osvijetljena od duhovne moći Sunca.

[Drugi stih je napisan na ploči.]

Podrugljivo lice druge zvijeri,
To je zla protusila osjećaja

- 'protusila': više nije 'slika', sada je 'sila' ! -

[Ova dva sloga dvaput su podvučena, a zatim se tekst nastavlja:]

Koja izdubljuje vlastitu dušu
I njoj stvara prazninu lišenu života
Umjesto duhovnog sadržaja,
Koja je prije tvoje zemaljske egzistencije
Bila osvijetljena od duhovne moći Sunca.

Osjetite ovaj drugi stih: ovdje [u prvoj strofi] 'zanijekano', ovdje [u drugoj strofi] 'izdubljeno' [obje riječi su dvostruko podvučene]; i snažno osjetite nijansu koja leži u izrekama u tome što je jedna riječ 'zanijekali', a drugi put 'izdubili'.

Riječi Čuvara koje se odnose na volju:

Koštani duh prvi zvijeri,
Zla kreativna moć volje
Koja otuđuje naše vlastito tijelo
Od vlastitih duševnih moći
I posvećuje ga protivničkim silama,
Koja biće svijeta od bića bogova
U budućnosti želi lišiti.

[Ovaj treći stih sada je napisan na ploči:]

Koštani duh prvi zvijeri,
Zla kreativna moć volje

- sada ne 'slika', ne 'sila', već 'moć' [slog 'moć' je dvaput podvučen]; morate osjetiti povećanje -

Volja, koja vlastito tijelo
Otuđuje

- a sada imate vrhunac: prvo nešto intelektualno: 'nijekanje'; nešto što čeprka unutra: 'izdubljeno'; nešto što izravno oduzima ono što je unutra: 'otuđeno', ['otuđeno' je dvaput podvučeno i tekst se nastavlja]

...duševnih moći
I posvećuje ga protivničkim silama,
Koja biće svijeta od bića bogova
U budućnosti želi lišiti.

Osjetite kako 'zlo' odzvanja kroz sva tri stiha i sve tri izreke. [U svakoj strofi riječ 'zlo' podvučena je dva puta.]

I ako unutar ovih izreka osjetite zaustavne točke koje su dane u koracima, u razlikama između mišljenja, osjećaja i volje [ove tri riječi su podvučene], i ako ispravno osjetite kako su sve tri povezane istom stvari, ponavljajući 'zlo' [ova riječ je posebno naglašena u svakom stihu okomitim crtama], tada će, dragi prijatelji, svaka od izreka postati mantra u skladu sa svojim unutarnjim značenjem, i moći će biti vodič za tri pojedinačne etape u duhovni svijet:

Stakleno oko treće zvijeri,
To je zla protuslika
Mišljenja, koje u tebi
Sebe negira i bira smrt,
Odbacujući duhovne sile
Koje su ga držale duhovno živim
U duhovnim poljima prije tvog zemaljskog života.

Podrugljivo lice druge zvijeri,
To je zla protusila osjećaja
Koja izdubljuje vlastitu dušu
I njoj stvara prazninu lišenu života
Umjesto duhovnog sadržaja,
Koja je prije tvoje zemaljske egzistencije
Bila osvijetljena od duhovne moći Sunca.

Koštani duh prvi zvijeri,
Zla kreativna moć volje
Koja otuđuje naše vlastito tijelo
Od vlastitih duševnih moći
I posvećuje ga protivničkim silama,
Koja biće svijeta od bića bogova
U budućnosti želi lišiti.

I ako nikada ne izostavite ove tri usklađenosti i povezati ove tri riječi [riječi 'treće', 'drugo', 'prvo' su podvučene na ploči] jednom odlučnom riječju unutarnjeg duševnog organizma, ako nikada u sebi ne izgovorite ove tri izreke bez ove [riječ 'zlo' podvučena je tri puta u svakoj strofi], onda će ove tri izreke biti vaš vodič, dragi moji, na putu u duhovni svijet, pokraj Čuvara praga.

U sljedećih nekoliko sati želimo ga bolje upoznati.

*

Sljedeći sat sljedeći petak.