Primetila sam da u poslednje vreme se nesto desava kada pricam sa svojim deckom, rodotejima bilo kim s kim sam u prisnijem kontaktu kao da mogu da vidim da je nesto na njemu ili oko njega. Bas sinoc smo se decko i ja dotakli neke teme koju on jos uvek nije prevazisao i zbog cega mi ne veruje, tokom naseg razgovora oko njega je poceo da se stvara prostor kao livada i on stoji sam na njoj okrenut ledjima onome sto bi mu dalo uvid u to ko jei u to kako da prevazidje svoj strah i ono sto ga koci, taj ko stoji nije on, vec neko ko je tvrd i ogranicen, bezumen i bezdusan. Neko ko nije u potpunosti covek, vec masina koja je stavljena tu sa mnonm da prica. Skontala sam da bi mogla da mu pridjem iza tog oklopa pitanjem ili utehom, sto se i desilo, ali na kratko, videla sam prolaz do njega i krenula sam da udjem tuda ali me je provalio i povukao se, koa da se to naljutilo i zatvorio je prostor, ta livada, na kojoj smo bili je nestala. taj svet je nestao i ja sam opet mogla da vidim samo nas dvoje kako sede na stolicama i pricaju. Da napomenem, nas razgovor je teko kao i svagi drugi do sad, on nije pokazivao ni na kakav nacin da ista primecuje, ali ne mogu da zaboravim to, pogotovo sto mi ovo nije prvi put da nekoga vidim pod drugim svetlom. Mislila sam da sam luda i da moja masta ume bas zanimljive stvari da radi, ali ne mogu vise to da podnosim i treba mi neka potvrda.
ILI SAM LUDA ILI SE NESTO PARALELNO DESAVA SA NAMA U ODNOSU NA ONO STO VIDIMO I OSECAMO
|