Priču ću podijeliti u dijelove, kako bi se lakše čitala i bila lakša za svariti i razdvojiti. Ovo je nešto moje lično, i nadam se da mi neko može reći nešto i o meni jer bih volio znati.
Skeptičan sam, jako. Najveći problem je što nemam nikoga iz svoje sredine sa kime mogu otvoreno i direktno popričati o sebi i svojim stvarima. Neki ljudi nemaju želudac za to, neki ne razumiju. Neki ljudi čak to hoće i da zloupotrijebe, što se dešava u većini slučajeva. Moja priča počinje jako rano, i jako sam mlad i sada kada vam pišem ovo. Imam 18 godina. Dugo pratim ovaj i par foruma koji se provlače po internetu. Svjestan sam da se ništa ne dešava slučajno, pa tako i moja ideja da napišem ovo što vam pišem ovde. Pala mi je večeras na pamet. Želim pomoć, savjet, komentar ili bilo šta. Neke lične stvari i situacije ću i izostaviti iz ovog mog ispovjedanja, zato što su previše drugačije i određuju mene kao osobu (Ne bih volio ali neko bi mogao i da poveže sa mojim pravim identitetom).
Pamtim scene iz ranog djetinjstva. Majka mi nije vjerovala kada sam joj pričao da se sjećam slike u kojoj me je vodila za ruku u njoj poznatom gradu i na njoj poznatom mjestu, jer kako kaže imao sam oko 2 godine i nije bilo moguće. To je samo jedan od primjera, a ima ih i mnogo. U prve 3 godine života promijenili smo kao porodica 3 kuće, i 3 oblasti uopšte u 2 različite države. Sjećam se detalja, rasporeda namještaja, lica, sitnica (Kao što je polovičan plastični prekidač od kola na električnom šporetu, boje zidova, itd) jasno kao dan i dan danas. Jako rano sam postao svjestan, što je u mom daljem životu jedan od najvećih darova a u isto vrijeme i najveće zlo što mi se moglo desiti. Djetinjstvo je teško, ne mogu reći da mi je bilo lijepo jer nije. Porodični problemi, bezparica, zamislite kako je kada odrastate kao dijete koje nema uopšte te bezbrige i duha praznične atmosfere ni jednu zimu, jer je zimi uglavnom najteže finansijski bilo, a kada svi ostali oko vas imaju, to su slike koje nikada neću zaboraviti. Iz tog perioda se sjećam da sam se par puta budio paralizovan, ispunjen jako ružnim osjećajem posle nego što opet zaspem i probudim se pokretan iz te paralize. Taj osjećaj je bio unutrašnji, neugodan, nešto nalik na gnusnu sramotu.
Ljubav sam imao, majčinsku, i par godina starijeg brata. Krenuo sam u školu kao i svi moji vršnjaci. Isticao sam se u početku i po umjetničkim sposobnostima, tako i pisanjem, čitanjem, matematičkim operacijama. Moja sreća je bila što sam imao učiteljicu koja je prepoznala to nešto u meni što me je razlikovalo od drugih vršnjaka. Dešava se ta jedna stvar koju ne mogu konkretno da spomenem, jer je vrlo rijetka na mojim prostorima i vjerovatno bi me direktno izdvojila i neko ko čita ovo a da je iz moje sredine bi mogao znati ko sam imenom i prezimenom ako pročita tu jednu stvar koja me karakteriše. Ono što mogu napisati da su vrlo rano uprete sve oči na mene zbog moje kako oni kažu, visoke inteligencije i stepena razvoja. Škola ko škola, za mene nije predstavljala ama nikakav problem niti sam se uopšte posvećivao njoj (Osnovnu školu sam završio odličnim uspjehom bez da sam knjigu i to gradivo koje se učilo držao duže od 30 minuta). Znam da vam ovo sve liči na običnu hvalu o sebi, zaluđeni klinac koji piše gluposti, ali molim Vas nemojte da imate takvo mišljenje o meni.
Za religiju sam se jako rano zainteresovao, za zvijezde, nebo, svemir i sam smisao života. Sjećam se jedne posebne ljetne večeri u mom životu, kada sam osjetio takav nalet energije što kao malo dijete nisam mogao da svarim, to sam osjetio gledajući u jako zvjezdano nebo, mjesec je bio pun. Mogu vam reći da nikad jače u životu nebeska tijela nisu sijala, barem meni. Od tada tražim taj osjećaj ali beznadežno.
Lutam jako dugo vremena, i u svojoj ranoj adolescenciji (12-13god.) sebe sam definisao kao agnostika, odričući se svoje izvorne religije (pravoslavlja). Svjestan sam da su to sve dječije faze, vratio sam se u izvorno jer sam jedino u pravoslavlju osjetio to nešto, što svako definiše na svoj način. Možda je i navika ko zna. Postojanje Boga nikad nisam dovodio u pitanje, jer znam da postoji.
Moj pad se desio nedugo posle toga. Pubertet, društvo, dokazivanje ženskom polu, izlasci, loše navike jedna po jedna. Ne mogu reći za sebe da sam zavisnik i ološ, ali jako sam radoznao čitav život i mogu reći da sam dosta toga probao u životu za mojih osamnaest godina. Sve vrste poroka definitivno. Sada shvatate svu ovu tajnovitost. Ali nekako se borim sa svim tim. Moj definitivni presjek od dječijeg zezanja i klasičnog adolescentskog šepurenja prema ženama i ozbiljnoj priči samodestrukcije se desio prije 3 godine, kada sam pretrpio jak udarac zbog ljubavi. Sa ženama nisam imao nikad problema, 90% njih mi govori da sam najzanimljiviji kojeg znaju, ali ja jednostavno ne trošim energiju na one prazne sa kojima nema onog povezivanja, pred kojima moram birati riječi, a samo sa tom jednom nisam birao. Prijatelji me i nazivaju budalom u dosta slučaja upravo zbog toga, ali šta ćeš. Njoj sam mogao reći sebe, pokazati joj moj mrak a ona je vidjela ljepotu u tom mom mraku; njene riječi. Čovjeka te stvari pogode. Ja sam definitivno siguran da niko od nas nije stvoren po Bogu da pretrpi gubitak saputnika. Različit je bol kada smrt uzme vaše voljene, i kada vaš voljeni prinudno ode i nastavi da živi svoj život kao da ne postojite.
Život mi je u haosu ali još imam tu unutrašnju snagu i ljepotu, ili barem dobro lažem. Nemam smisla, izgubljen sam. Sada kada bi me pitali koji mi je smisao u životu, šta hoću da budem u budućnosti, koji posao hoću da imam, koliko djece, gdje da živim, kakvu fizički ženu, ne bih vam znao reći. Jednostavno sve to mi nije dovoljno i u to sam uvjeren već dugo godina. Tražim nešto više i u ljudima, i u sebi, i u svijetu ali se ubijam i svjesno gasim lošim načinom života. Nije ovo vapaj za pomoć, možda je ovo moja tamna noć duše. I jedino što mi daje snagu i volju je to što mi je od malih nogu život sjeban ne mojom krivicom, pa se nadam da će ovo sve proći i da će izaći sunce. Dosta čitam štiva, dosta toga razumijem, dosta toga znam, o dosta stvari razmišljam. Imam nagle promjene raspoloženja, ne znam bukvalno šta ću od sebe, u jednom trenutku me obuzme neopisiva radost a u drugom depresija, bukvalno tapkam u mjestu a znam kakvi su moji potencijali i šta sve mogu u ovom zemaljskom životu. Ko sam ja, šta sam ja? Znam da nisam poseban, jer je to neispravno i licemjerno prema Bogu i pomisliti, kamo li javno iznositi.
Zanima me da li je iko imao slična iskustva, zanimaju me smjernice, putokazi, vaše priče. Da li ste i vi upali u tu bezličnu apatiju i kako se pokrenuti... Izvinjavam se svima zbog dugačkog teksta, ali vjerujte mi da je ovo preskočeno i skraćeno najviše što je moglo. Mogao bih pisati do sutra, a neke stvari i ne smijem da pišem.
|