Zadnjih par dana, sve moje što inače voli pričati, šuti. Moglo bi se reći da je zatišje pred buru. U nedostatku utisaka i spoznaja, odlučio sam ovdje pejstati jednu kratku priču što sam jednoč napisao. To je bilo vrijeme kad sam bio duboko u procesu depersonalizacije, no tad još nisam imao stalni dodir sa tihim znanjem, pa sam tako reći bio sljep pred beskrajem, ostavljen da nabadam moguće alternative normalnom centriranju svijeta. Radnja se odvija u Japanu, pred kraj Meji restoracije/revolucije. To je bilo turbulentno vrijeme u Japanskoj povijesti, u kojem je običan narod uzeo stvari u svoje ruke i uz malu pomoć vanjskih "saveznika" krenuo rušiti stari japanski feudalni poredak i Tokugawa šogunat koji je do tad vladao Japanom 300 godina. Jedna od vrsta operativaca koje su koristili su se zvali hitokiriji. Hitokiri doslovno prevedeno (ako se to može s Japanskog) znači ubojica ljudi. To su bili nešto kao profesionalni ubojice, čija se imena nisu znala, niti su službeno radili za ikoju stranu. Kasnije se po njima razvila cijela franšiza priča, crtića i filmova, do kojih sam i ja u jednom trenu u životu došao. Isti su me, uz prethodnu fascinaciju s Japanskom kulturom, filozofijom i ponešto prakse u japanskim borilačkim vještinama, inspirirali da napišem kratku priču, naravno prožetu odrazom mojih misli i uvida u vrijeme kad je pisana. Sad kad ju čitam, čini mi se kao malo djetinjasta i priglupa, no šta je tu je, u jednom sam trenu života i to bio ja.
Hitokiri (Manslayer)
Mrzim ljeta, tako vruća i spora. Kao da ljeto postoji u zasebnom vremenu, koje se kobelja i pretače iz šupljeg u prazno, reciklirajući sve misli i spoznaje doživljene u prošloj godini. Jebeno ljeto, nikako da prođe, mrzim biti u zasjedi po ljeti. Doduše zima je gora za zasjede, no... DAJ ŠUTI! Ah... Uvijek se tako zapetljaš u misli i skreneš s pameti. Kad bolje porazmislim, nekad sam mrzio zasjede općenito. Tko bi, uopće, volio sjediti danima u šikari i čekati korumpiranog državnog dužnosnika da bi mu uzeo život? No čekanje me, ovih dana, smiruje. Podsjeća me na moju povijest i na nju. Ah, ona... ŠUTI PIČKA TI MATERINA, nemoj misliti o njoj. Jedino što me u čekanju ne smiruje je ona. Prokleta bila. No sad se moram koncentrirati na zadatak. Moj um je oštrica namjere što sječe kroz iluziju i laži, te uzima živote malobrojnih i nespravnih, da bi spasio živote mnogobrojnih. To je ispravno. Ili bar ja u to vjerujem. Opet, um mi neće biti dovoljan. Moj kodachi (kratki mač), prekratak da bi bio prava katana (japanski mač), predug da bi bio tanto (nož), sa svojom zavijenom oštricom, idealan je mač za ubijanje. Duži mi neće biti ni potreban. Sjedim u šikari, kod zavoja, s unutarnje strane. Cesta je od mene udaljena pola metra, a široka je četiri. U roku od sekunde mogu biti na drugoj strani. No nikad nisam volio ubijati, neda mi se o tome razmišljati, samo me podsjeća na ono što čuči u meni, što nije vrijedno ljubavi ni razumjevanja, razlog zašto sam završio, kako sam završio, nepotpun. No dosta o tome. Ovdje sam već tri smrdljiva dana, smrdim kao kuga. Da ne spominjem da mi ponestaje hrane i vode, no to je manji problem. Ionako sam naučio biti gladan, a vode mi realno treba jedino kad pušim. To me dovodi do pravog problema, ponestaje mi moje biljne mješavine za pušenje. To je ono čeg me strah, nadam se da će državna šupčina uskoro proći. Kako sam i mislio, još jedno punjenje, jače, ali jedno. Mogao bih to pretvoriti u dva, ali ni jedno od tih punjenja nebi bilo zadovoljavajuće. Samo bi me isfrustriralo. Ove lule, divan su proizvod. Da nema njih i moje biljne mješavine, davno bi me život pregazio, jer nikad nisam pretjerano volio Sake (japanska rakija), pa čak ni zapadnjački alkohol. Meni realno, treba nešto, da mi pomogne umiriti um. Da nije bilo biljne mješavine, um bi mi preuzeo plamen, onih dana, kad sam prvi put osjetio što to znači biti čovjekom. Do tad sam mislio da sam nedodirljiv, da sam bog, sve dok ona nije uzela moja srce i u jednom očajničkom stisku, zauvijek ga obilježila. Zatim, ostavljen i sam, bio sam prepušten plamenu emocija, koji mi je razdirao um i dušu. Tek snagom vlastitoga duha, uz malu pomoć biljne mješavine, naučio sam umiriti um i goriti plamenom, bez da me opeče. Mmmmm, doista je fina, šteta što je zadnja, ovo je bila dobra berba, dobra godina... Neka, na jesen će nanovo. Sve se, pod utjecajem biljaka, mjenja. Prvo počnu titraji. Kao struje što se iz moje glave, kroz vrat, spuštaju u tijelo i ruke. Tijelo postane sporije, opušteno, gotovo voštano poput svijeće. Usporedno s njim i um se uspori,svijet počne sporije teći. Poput ljeta, onda sam u zasebnom vremenu. I titranje se uspori. Svijet je, sastavljen od beskonačnih titrajeva, izmjenjivana sitnih otoka svjetla, sa beskonačnom tamom. U ritmičkom titranju, um stvara svijet. A titraji se uspore, da da. Onda mogu gledati iz daljine, gotovo mogu vidjeti što se događa između titraja, kad nema ni svjetla ni tame. Svijet gubi na važnosti, ostajem samo ja i hrpa utisaka. Ti utisci stvaraju moj život, moju osobu, moje ja na ovom svijetu. A zapravo su ništa više nego veliki broj utisaka što se pravocrtno vrti pred očima moje svijesti. Točno određenim putem mogu ići. Poput onih čuda tehnike što ih je donio zapad, poput limenih zmajeva što lete priljubljeni uz pod, kao što zmajevi iz priča lete priljubljeni uz nebo. Mislim da se zovu valkovi, ili tako nešto. Tako je, valkovi teku, priljubljeni uz svoje tarčnice, po pravoj crti gibaju se, ne videći od kuda su došli i gdje idu. Samo beskonačne tarčnice, što prostiru se ispred i iza. Tako i ja, ko valk, letim priljubljen uz tarčnice života, dok su utisci moji kotači. I ne vidim gdje idem i od kud sam došao. Naravno, dok ne zatražim pomoć od svoje biljne prijateljice. Ona mi pomogne da gledam iz daljine, da vidim put iza sebe i put pred sobom. I u tom sam našao mir, za sad.
Koraci? Disanje? Glasovi? Ljudi! Tihi zvuk kodachia dok, po živote, izlazi iz korica... UBIJ! Ali koga? Dvoje staraca koji jedno ljetno popodne idu putem? "Uzmi sve što imamo, samo nas nemoj ozljediti". "Hmh, gubite se! I ako ikom kažete za mene, nakon smrti ću kao Tengu (japanski demon) proganjati vašu obitelj dok se zadnji potomak ne ubije i loza vam ne nestane!" Jebeni starci, koji kurac rade ovdje. Srce mi jako brzo lupa, da nisam bio napušen, udarac bi mi bio brži i sad bi u rukama držao glavu starice. Opet, da nisam bio napušen, ranije bih skužio da je dvoje staraca, a ne korumpirani političar u kočiji. Političari uvijek idu u kočiji, kretenu. Jebote, kako sam mogao biti tako glup i nespreman. Jebeni starci, mater im jebem u pičku. Sjest ću ovdje u šikaru, popiti malo vode i smiriti se. Nesmijem previše, nema je baš više. Jebote, kako se znojim i onda se to još ugrije na meni. Prokleto ljeto, mrzim ga. No neće ovo sunce na nebu biti još dugo, možda političar ni ne prođe za dana. Opet ću morati prosjediti noć, za svaki slučaj. A nemam više biljne mješavine, ah... Vrućina... Plamen me obavija, heh, kao njen plamen je. Ona, ah ona. Uvijek tako hladna i oštra, tako nedodirljiva. Kao boginja smrti, sve joj se uklanja na putu. Njoj da sječe, ne treba mač. Da se rodila kao muškarac, s duhom kojim je prožeta, bila bi najmoćniji samurai što je ikad kročio ovom zemljom. Ali rodila se kao žena. Kao i sve žene, ne zna što hoće, izgubljena je u unutarnjim previranjima. Emocionalno nestabilna, u strahu od same sebe i od života. I baš zbog toga je uvijek odlazila i uvijek se vraćala. A ja bi ju, kao pičkica, uvijek iznova prihvatio. Svaki put bi, koliko god da me je u trenutku voljela, ako me je uopće voljela, na kraju nanovo zasjekla srce i obavila plamenom. U početku sam bio ljut i zbunjen. Zašto, o zašto? Nepravda, kakva strašna nepravda. Život nije fer. Sve je to kurac, ranjeni ponos. Svaki put bi ju sve više volio, svaki put bih postajao plamen, plamen ljubavi. Što veća je ljubav, to veća je i bol. Ona igra igru, oduvijek ju je igrala. Ona ju kroji, kroji pravila. Što god bi ja učinio da ju vratim, ona bi moju akciju, moju namjeru samo preuzela i sukladno njojzi promjenila pravila, da bi dalje igrala. Ako i postoji šansa da ostatak života provedemo zajedno, onda igra mora biti prekinuta. Izvana. I iznutra. Jedino što je može prekinuti je... zvuk kotača? Kočija. Hahaha, ovaj put sam spreman. Dva stražara, vozač i poprilično velika kočija. Zašto je tako velika? Koga briga uostalom, ta je korumpiranja svinja sigurno kočiju napunila hrpom slatkih, malađhnih djevojaka, da u njih prazni svoju požudu. Šteta što će i one morati umrijeti, nesmije biti svjedoka. Približavaju se. Tihi zvuk kodachia, hahaha. Miris krvi je u zraku. Postoji osam osnovih rezova, od kojih je svaki dovoljan da usmrti čovjeka. Kratak, ali lagan, moji se kodachi kreće velikom brzinom, te se čini da radi svaki od osam rezova, odjednom. Prvi stražar nije stigao ni izvući oružje. S obje strane kočije, otvaraju se vrata, čudno, možda budala bježi, neće daleko. Stari vozač još ni ne zna da je mrtav. On je, nažalost, kolateralna žrtva, nesmije biti svjedoka. Drugi stražar je izvukao svoju katanu, no to mu i nije bilo od neke pomoći. A kočija? Političar? Gdje je? Još stražara? Šest, ne osam! NE, devet! Ovdje nikad nije ni bilo političara, zasjeda u zasjedi.
Opet u šikari. Smiraj je dana, no svejedno je vruće i ljepljivo. Ali ovaj put, to nisu krivi ni znoj ni sunce. Krv, vruća je i ljepljiva. Zaboravio sam da moja krv tako fino miriši, prošlo je puno od kad me netko zasjekao. Krv, tako mirišljava i vruća i ljepljiva, napušta me. Život napušta moje tijelo. Jedino što me sad drži prikovanim za njega je čista volja i ratnički duh. Koliko god da sam spretan, nisam se mogao boriti protiv sve devetorice. Dugoročno pušenje biljne mješavine, me je vremenom usporilo. Prvo su shurikenima (skriveni mač, popularna ninja zvjezdica za bacanje), usporili moje pokrete. Nisam mogao ni bježati ni izmicati se. A brzinu šest katana i snagu tri nodachia (dugi japanski mač, drži se s dvije ruke) nisam uspio izdržati. Ipak, devet će ubojica, dva stražara i jedan stari vozač, biti moja pratnja u zagrobni život. Postaje sve mračnije. S istoka dolazi crna sjena. No to nije noć, to je kraj, mračna strana svjetlosnih titraja. Sve polako staje. A ona? Ah, ona... Nikad joj na kraju neću moći otkriti kako prekinuti igru. Morat će sama shvatiti. Dok sam hodao zemljom i bio s njom, nisam riješenje mogao pretočiti u riječi. Sad kad mogu, napuštam svijet i nju. Apsurdno, kao i moj život. A i samo riješenje je apsurdno, bar moj dio: "Svaki put kad zasječe moje srce, ja ću je, kao iz inata sve više voljeti. Što veća ljubav, to i veća bol. Na hladnoću, nesebično odgovoriti toplinom, predati se potpuno, usprkos svim šansama, usprkos uspjehu i neuspjehu. Ako voliš da bi nešto dobio, onda ne voliš istinski. Ako voliš, jer jednostavno voliš, onda je to to. Voljet ću ju vječno, bezuvjetno. I sad na kraju, neće me smrt uzeti, ja ću sa smrti dragovoljno poći. Jer istinski, davno sam umro u ljubavi koju osjećam za nju, davno sam se utopio u njoj. I čekat ću ju, čekat ću ju s one strane života i smrti, između titraja u vječnosti, potpun, dok se ona ne stopi samnom i kao Jedno kliznemo u Beskonačnost".
|