Gospodine Stojane,
pomozite mi molim vas shvatiti jednu stvar:
Citat:
Ponavljam: nekreditni novac je potrebna dodatna količina novca u opticaju.
Ako se nekreditni novac pušta u opticaj po tom obrasu, inflacija nije moguća.
Budući da "kreditni novac" uopće ne mora predstavljati nešto loše, ako je naprimjer izdan kao što to već stoljećima piše u Kuranu, sa 0 % kamata,
pretpostavljam da mislite na novac izdan kao dug, odnosno takozvani debt based money.
Dakle ako bi nekreditni novac trebao predstavljati dodatnu količinu novca
u opticaju, onda bismo i u praksi i u teoriji imali dvije vrsta novca.
Na koji bi se način isključila inflacija, ako je poznato da jedna od ove dvije vrste novca, u samim svojim temeljima ima konstantnu potrebu za neprestanim povećanjem, budući da je samo sa 100 nemoguće isplatiti 250? Dakle nekreditni (novac koji nije izdan kao dug) bez eliminacije
kreditnog (novca koji je izdan kao dug) na žalost, ne vodi ka ničemu.
Samim time, budući da se bazira na sistemu u kojemu je novac izdan kao dug, svaka pretpostavka o nekakvoj točnoj mjeri, pada u vodu.
Ovo pogotovo s toga, što se u modernim vremenima, "vrednost društvenog proizvoda" ne mjeri po novostvorenim vrijednostima, već
po novostvorenom dugu, a on je uvijek više nego duplo veći od stvarne
vrijednosti. Naime, to i je razlog zbog kojega kruška koja vrijedi 1 dinar,
u financijskim bilancama banaka vrijedi 2,5 dinara.
U biti, nekreditni novac predstavlja ovu dodatnu razliku od jednog i po dinara između prave vrijednosti kruške
i njene vrijednosti u financijskoj bilanci neke banke?
Osim toga, postoji nešto što se zove standard.
Dakle, svim ljudima treba obezbjediti osnovni standard, i to je ono na čemu mi radimo putem vremena kao mjere.
Naime, posao od 8 sati se može raspodijeliti i na više osoba, naprimjer onih nezaposlenih.
Ako 10 ljudi trebaju mjeru od dvadeset za život, onda je potpuno svejedno (baš i nije, jelda?) hoće li tu mjeru od
20 proizvesti samo jedna osoba danonoćnim radom, ili više osoba radom od samo par sati.
Na taj je način svima osiguran osnovni životni standard.
E sada, ako netko želi raditi više, onda on stvara dodatnu vrijednost.
Kod nas, ona se ne poklanja svima već ide pojedincima koji su je i stvorili.
Prije toga naime moraju naći način, kako će nekome utopiti ono što toj
osobi najvjerovatnije nije potrebno, jer u suprotnom, vrijednost te novostvorene, odnosno dodatne vrijednosti je ravna nuli.
Samim time, konačno je eliminirana i ona stalna potreba za povećanjem vrednosti društvenog proizvoda, zbog koje ćemo uskoro, a bogami, mnogi to već i jesu, preselili krevet is svoje kuće u tvornicu.
Pozdrav