Citat:
sad je ovo pitanje pružanja otpora ili ne.
ja definitivno želim izbjeći cijepljenje, ali ako su u igri neki logori i karantene,
onda ću malo promisliti prije nego odbijem injekciju.
i sad mi je došla ova ideja...
ako naše duhovno biće ima znanje, a naše tijelo primi otrov,
ovo duhovno može ostati netaknuto pomoću tog znanja...
a time duhovno može i zaštititi tjelesno (jer duh vodi glavnu riječ, tako bi bar trebalo.)
sve je u glavi/svijesti/volji/vjeri...
izreka "zdrav duh u zdravom tijelu" baš ne stoji jer u današnje vrijeme ima toliko ljudi koji su prekrasni izvana,
a iznutra su trulež i smrad.
Ovo je veoma privlačan način posmatranja stvari, no, postoji par začkoljica.
Teza je da sama vakcinacija i nije važna, jer je bitan duh a ne telo, i takođe, da će duh isceliti telo, jer ima primat.
Hoće sigurno. Ja se isključivo tako lečim („ignorišeš činjenicu da si bolestan i organizam nema druge nego da ozdravi“

). Ali se ne radi o tome.
Ako prihvatimo primat duha nad telom, onda iz toga sledi teza da su telo i ego vozila koja omogućavaju evoluciju (ili samo buđenje) duha. Međutim, na ovaj način mi stvari postavljamo upravo naglavačke: telo/ ego ne bi da se zamara načinima kako da izbegne vakcinaciju – odnosno da deluje sa svojim znanjem i svojom svesnošću – jer nije spremno da žrtvuje ništa od svog komfora i zatim očekuje da ga duh izvadi iz sosa. Tako duh služi prohtevima tela/ega.
A smisao naše zemaljska inkarnacija je evolucija duha ili buđenje duha u nama, ne obrnuto.
Da budemo iskreni: možda neće biti lako izbeći vakcinaciju. Možda neće biti ni moguće. Treba svakako biti pragmatičan i proceniti rizike i moguće konsekvence. Lepo od našeg duha što će isceliti posledice naše slabosti.
Ali, ako tako odlučimo, onda je jedini mogući zaključak da tako činimo, jer nismo u stanju da činimo drugačije, a ne zato što smo tako duhovno uznapredovali da nam vakcinacija nije važna.
Da nam telo
zaista nije važno i da duh u nama
zaista ima primat, rekli bismo: briga me i za logore i za nemogućnost putovanja i za posao i za komfor … materijalne vrednosti nemaju nikakvu važnost za mene. Ali
ne želim da neko sipa otrove u ovu božansku tvorevinu koja je ovo telo koje nastanjujem.
Ne možemo to da kažemo. Ja lično barem ne mogu, jer u toj materijalnoj stvarnosti ima stvari koje su mi važne. Zato i pravim kompromise. To je ok.
Ali u tome nema ničega duhovnog.
endimion je pomenuo reč prinuda i to je dobra reč.
Duh je slobodan i stvaralački.
Nije rob niti sopstvenih nižih centara, niti spoljnih okolnosti, niti (manje ili više vidljive) socijalne prinude. „Mi“ nismo ni slobodni niti stvaramo/delujemo. Mi samo reagujemo.
To je jaz između naše dve prirode i tek kada napipamo tlo na kojem stojimo, njene granice, možemo da počnemo da skupljamo mrvice slobode i delovanja pa onda u sledećem koraku i stvaranja.
Ovakve situacije su odlična prilika da se ta granica opipa.
Citat:
Mozemo to i ovako gledati, ako hocemo.
Pa sta ako nas vakcinisu? Ako je prica o karmi, reinkarnaciji i ostalom tacna, onda smo odabroali da budemo ovde na ovoj zemlji bas u ovo vreme. Da nije to previse vezivanje za materijalno telo? Da li nas truju iz vazduha svakoga dana? Da li nas truju vodom i hranom svakoga dana? I sta smo uradili po tom pitanju? Stavicemo sebe pod stakleno zvono? Cemu onda ovaj zivot i prilika da se kroz bas te lakcije nesto nauci?
Možda prilika da se uči o slobodi
