Tačno je, Hame.
Neko moje iskustvo iz susreta sa ljudima sa gotovo svih strana ovih prostora, je da je svaka
politička priča bledela i postajala
apsolutno besmislena naspram ličnog iskustva, tragedije i patnje koja je to iskustvo pratila. Ma koliko meni ta priča izgledala progresivna, plemenita i humana (a time ne mislim na gospodina Šešelja, hvala lepo, neka mu je daleko lepa kuća, ili kako se to već kaže).
I iz te nagomilane patnje je nastao jedan umršeni gordijev čvor, koji sa koje god strane da pogledaš dobiješ drugačiju sliku i koji – kakva i jeste priroda čvora – gleda da umrsi nove niti u sebe i proizvede dodatnu patnju.
I možda je jedino što možemo učiniti to da svako pokuša da izvuče barem par niti, makar svoju, iz njega, pa se možda na kraju razmrsi.
Naravno, uviđanje besmislenosti rasprava o tome ko je u psihopatskim aktivnostima bio uspešniji
ili u pravu
i o tome čiji je šupak veći šupak
, umesto uviđanja da je šupak jednostavno šupak, te kačenja za
političke i ostale lidere je svojevrsna lekcija i verujem da će biti naučena.
Uz mnogo osetljivosti i strpljenja.
A ti gledaj: ne po spiki ili zabludama, po plodovima ćeš ih prepoznati.