Za Poredak oslobođene svijesti najvažnije je razumjevanje samog Života. Promjena našeg stava o životu ulazak je u Poredak oslobođene svijesti. A za razumjevanje života može pomoći i slijedeći tekst:

"Što je život?

Što je život? Život je skupljanje iskustava, traženje sreće. Nijedan život nije besmislen. Svaka akcija, svaki pokret, svaki izbor kojeg učinimo, ili ne učinimo, ma kako nam se učinio besmislen, dio je nećeg većeg, nečeg što je nama istovremeno i tako nepojmljivo i tako blisko. Svjesno živjeti ovaj život najbitnija je stvar svakog svjesnog bića. Svjesni smo ovog života samo u trenucima kad počinju dolaziti pitanja o smislu postojanja, no kad tih pitanja nema, nema ni svijesti, nema ni nas... Moramo se naučiti slušati sebe: uvijek, čak i u trenucima u kojima nema pitanja. Nije pitanje stvaramo li mi svoj život, već stvaramo li ga svjesno ili podsvjesno.

Život je čudo. Kad god veličamo svoj ego i govorimo o besmislu života sjetimo se da je naš život tek tren u vječnosti Svemira. Bez obzira na to, svaka naša akcija doprinosi njegovu stvaranju. Oni koji to znaju nikad se ne odriču života, pa čak ni u najgorim i najbolnijim životnim iskustvima. Živite svaki trenutak svog života srcem, umom i tijelom - svim svojim bićem. Jer, u samoj svojoj suštini, Vi jeste taj Život. Marko Aurelije, najveći filozof među rimskim carevima je napisao:

"Zato provedi taj trenutak vremena u skladu s prirodom, a zatim se rastani sa životom isto onako lako kao što pada zrela maslina: slaveći prirodu koja ju je rodila i puna zahvalnosti prema drveću koje ju je odgojilo."

U tom jednom trenutku pomirenja Sebe s Prirodom najveće je oslobođenje i najblaženija poniznost. Nijedan čovjek nije slobodan dokle god ovo ne shvati. Naš život je jedina stvarnost koju možemo promijeniti, ali samo ako smo svjesni svakog njegovog trenutka.

Tradicija je uvijek naglašavala vrijednosti svjesnog življenja, uzmimo za primjer taoizam – staru kinesku religiju koju je je utemeljio veliki mudrac Lao Tse. Jedan od njegovih nasljednika, Yang Zhu, piše:

'Najviša je granica čovjekova života stotinu godina. Od tisuću samo jedan doživi stotinu godina. Recimo, da netko na takav način postoji. Doba njegove mladosti i nezrelosti, te doba krhkoga starenja obuhvaćaju približno polovinu života. Otprilike polovinu preostalog vremena provedemo noću u spavanju, a ono vrijeme, koje protekne neiskorišteno tijekom dana, oduzima otprilike još polovinu. U doba preostalih približno deset godina, na vrijeme u kojem čovjek posvema slobodno i nepomućeno svakakvim tragovima zabrinutosti uživa, preostaje svega jedan sat.
Koliko dakle, preostaje u čovjekovom životu radosti? Preostaje užitak, preostaje i ljepota tonova i boja. Pa ipak, užitku se čovjek ne može trajno nepomućeno radovati. Događaju se prepiranja i ograničenja zbog plaćanja i kazne, utjecaji imena i obrazaca što ometaju i pobuđuju. U vrijeme, koje mu preostaje na volju, čovjek se u grabljenju bez predaha prepire za ništavnu hvalu, samo zato da bi nakon smrti dosegao izlišnu slavu. Bez probitka usklađuje oči i uši, te pazi na pravilnost i nepravilnost tjelesnih nagona. Tako čovjek samoga sebe, po vlastitoj krivnji, prikraćuje za najveći užitak sadašnjosti, te niti u samom tom jednom satu nije slobodni gospodar. Zar se u to vrijeme takav život razlikuje od uza i spona teškoga zločinca?'

Baš je zbog ovakvih riječi, još i u svoje doba, Yang Zhu bio nazivan raskalašenim, pokvarenim čovjekom, hedonistom. No, žive li zaista bolje oni koji oni žive prema vjerskim, moralnim pravilima, prvenstveno onim koje propisuje religija? Takve nerijetko izjeda krivnja, krivnja koja ustvari nije njihova vlastita, nego naučena, usađena tijekom života od strane njihovih roditelja, Crkve, obrazovanja. Tek sa pravim, objektivnim gledištem, možemo stvarno sagledati svoje postupke.

Kako onda živjeti? Kako biti čovjek? Kako steći tu, 'objektivnu' moralnost? Prije svega, potrebno je razvijati novi pogled na svijet, pogled koji je drukčiji od onog naše današnjice: svijeta u kojem je pojedinac (čitaj: ja) središte svega. Ovaj pogled je iskrivljena slika stvari u kojoj, ako na primjer zbog posljedica nekog čina pojedinca pate drugi, a on, osim zatvorske kazne (što se opet ne događa uvijek) ne osjeća nikakve posljedice. Ključne su riječi ovdje: ne osjeća. Da bi netko stvarno mogao osjećati krivnju, potrebno je imati (razviti) savjest. Da bi se razvila savjest potrebno je imati svijest o sebi samome kao dijelu nećeg većeg, Povezanosti koja nas veže u suštini bitka - Života. Ovakvo viđenje svijeta konačno otvara oči i daje svijest o zakonu uzroka i posljedice svakog neprirodnog čina. Zato postoji, i uvijek će postojati, jedan i jedini pravi moralni zakon: 'Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!'
Živite svoj život, budite život. I budite ljudi." Preneseno sa http://logos.mojblog.hr/

Evo još jedan interesantan pogled, koji otvara jednu sasvim novu dimenziju razmišljanja.





Preneseno sa: http://www.spiritual-net.net/?_link=art ... _&_idn=283