Sada je: čet mar 28, 2024 9:24 pm.

Prijava

Korisničko ime:   Šifra:   Automatsko prijavljivanje  

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 412 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1 ... 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9 ... 21  Sljedeća
Autor/ica Poruka
 Naslov:
PostPostano: pon jul 30, 2007 3:28 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: pet jul 08, 2005 4:52 pm
Postovi: 744
Teorije narcizma

Teorije o narcizmu potaknule su zestoku raspravu među psihoanaliticarima, a odnose se na dva glavna pitanja. Prvo se tice odnosa između primarnog i sekundarnog narcizma, a drugo na mentalno zdravlje u narcistickim pojavama opcenito.

Primarni i sekundarni narcizam

Freud je razlikovao primarni narcizam, normalan razvojni stupanj u ranom djetinjstvu, na
putu prema stanju objektnih odnosa, i sekundarni narcizam, u kojem pojedinci regresivno
uzimaju sebe kao primarni objekt ljubavi, a ne drugoga. Sekundarni narcizam relativno je
neprijeporan. Odnosi se na niz gore opisanih razlicitih stanja u kojima su ljudi patološki
obuzeti sobom, nisu sposobni za međuljudske odnose, drugima pristupaju kao sredstvu za
sebicne ciljeve, pribjegavaju ponašanju kojim ugađaju sebi, tj. ovisnosti o drogama,
namjernom samoozljeđivanju ili promiskuitetnom seksu; postaju ovisni o sebi na nacin koji
dovodi njihova poraza, itd.
Glavna rasprava usredotocila se na precizno znacenje pojma primarnog narcizma i na pitanje
odnosi li se on na ikakvu stvarnu pojavu. Freudova prvotna pomisao bila je da dijete - nakon
stadija autoerotizma, ali prije no što postane svjesno da je majka posebno bice, i da ju se kao
takvu moze voljeti - narcisticki investira sebe u ljubav koju je osjecalo prema majci. No
poslije se Freud sluzio tim izrazom u opcenitijem smislu, kako bi oznacio nediferencirano
postojanje prije no što je dijete razvilo cak i rudimentarno ja ili sebstvo. U tom stanju, dijete
se kupa u majcinskoj njeznosti i brizi i prozeto je blazenim osjecajima ljubavi i voljenosti,
osjecajima koji nisu usmjereni ni prema objektima ni prema sebi, a mozda su oboje istodobno.
Kako je psihoanaliza napuštala perspektivu usmjerenu prema libidu i preuzimala
interpersonalnu perspektivu, to poimanje dovodilo se u pitanje. Michael Balint i Ronald
Fairbarn tvrde da smo od rođenja usmjereni prema objektnim odnosima, a cini se da Sternova
istrazivanja djecjeg ponašanja potkrepljuju to gledište. Djeca od rođenja stupaju u intenzivne
interakcije s majkom i npr. u prvim satima zivota razlikuju miris mlijeka vlastite majke od
mlijeka drugih majki. Melanie Klein tvrdi da je ja dojencadi aktivno ukljuceno u mentalne
procese kao što je razdvajanje, idealizacija i denigracija. U toj shemi nema mnogo mjesta za
pojam primarnog narcizma. Kao što kaze Symmington: "Jedini narcizam koji doista postoji…
jest sekundarni narcizam."
Prijeporna je cak i izvorna konceptualizacija sekundarnog narcizma. Freud je smatrao da su
homoseksualnost, psihoze i hipohondrija primjeri sekundarnog narcizma u kojemu je libido
usmjeren unutra, prema sebi, a ne van, prema drugome. Danas ce rijetko tko tvrditi da ljudi
koji pate od shizofrenije ne stvaraju objektne odnose. Ako ništa drugo, oni su zapravo
interpersonalno preosjetljivi. Posve su zastarjele i slicne krute distinkcije između
homoseksualne i heteroseksualne vrste ljubavi. Mnogi homoseksualci formiraju zrele odnose
ljubavi, a heteroseksualni izbor objekta cesto je narcistican, u smislu odabira "trofejnog
partnera" cija je glavna psihološka uloga pojacavati subjektov narcizam poticanjem zudnje u
drugima.

Zdrav narcizam nasuprot patološkom

Krajem 1960-ih Kohut je uputio vazan izazov tada uobicajenim poimanjima narcizma. On je
tvrdio da treba odbaciti Freudovu zamisao o jedinstvenoj razvojnoj liniji od narcizma do
objektnih odnosa. Prema Kohutu, rast i oblikovanje normalnog, zdravog narcizma samostalan
je i nuzan razvojni proces. Umjesto da vidi narcizam kao nešto "loše", što nalazimo kod
mentalno bolesnih, nezrelih i pogrešno analiziranih pojedinaca, Kohut je tvrdio da je zdrav
narcizam preduvjet za uspješan zivot, koji ukljucuje objektne odnose, i da pojavu
sekundarnog narcizma treba shvacati kao "ostatke" normalnog procesa narcistickog
sazrijevanja.
Kohut citira slavnu Freudovu izjavu da: "muškarac koji je bio majcin miljenik cijelog se
zivota osjeca kao osvajac; uvjerenost u uspjeh cesto vodi prema stvarnom uspjehu", a navodi i
odlomak iz poglavlja "Obozavanje djeteta" u romanu Barchester Towers Anthonyja Trollopea,
u kojemu majka promatra svojeg djecacica:
"Kako imaš slatke nozice!" rekla je zanesena majka. "Sunce moje, eto što si ti. I imaš
najljepše male slatke nozice na cijelome svijetu…"
Moja istrazivanja pokazuju da je u ljudi koji su poslije patili od narcistickih i borderline
poremecaja taj proces cesto išao pogrešnim tijekom. Takvi pacijenti vjeruju ili da su bili
nezeljeni, ili da su se rodili "usput", ili da su usvojeni; zatim, da ih je majka rodila u tako
bolnim trudovima da više nije htjela imati djece, da su odgovorni za majcinu postnatalnu
depresiju ili da je otac napustio majku zbog njih. Sve to govori o narcistickom ja koje trpi od
rođenja.
Kada sve prođe kako treba, dijete pocinje stjecati osjecaj o sebi kao posebnom i dostojnom
ljubavi i kadro je uzivati u zdravom ekshibicionizmu i vlastitoj velicini. Trogodišnje dijete
koje skoci s kauca na mekanu prostirku, vicuci roditeljima "Gledajte me, letim!" nadahnut ce
osjecaje topline i ponosa. Kada to dijete pođe u vrtic, roditelji ce dolaziti po njega sa "sjajem"
u ocima - odmah ce uociti svoje dijete kako se istice među ostalom djecom, kao da zraci
posebnim svjetlom. Ako roditelji ne mogu voljeti svoju djecu na taj nacin, posijat ce sjeme
stida i samoprijezira.
Kohut je skovao rijec "ja-objekt" kako bi opisao posebnost tih bliskih odnosa u kojima drugi
nije ni dio sebe u potpunosti niti je posve odvojen od njega. Roditelji malog djeteta su jaobjekti,
po tome što ih se dozivljava kao produzetke sebstva, kojima dijete moze upravljati u
određenoj mjeri. Odnosi s ja-objektom mogu se dozivljavati kao posve iluzorni i defanzivni -
kao nacin izbjegavanja traumaticne spoznaje bespomocnosti i ranjivosti djetinjstva. No prema
Kohutu odnos s ja-objektom protuotrov je za pretjeranu zaokupljenost autonomijom i
odvojenošcu, što on smatra endemskom patologijom zapadne kulture.
Kako se razvoj nastavlja, tako infantilna grandioznost (ili "svemoc") i ekshibicionizam treba
ublaziti stvarnošcu i samosviješcu. Kohut to naziva "optimalnom frustracijom" i izjavljuje:
Ako je dijete razmazeno (a ne optimalno frustrirano), ono zadrzava neobicno veliku kolicinu
narcizma ili osjecaja svemoci; no istodobno se osjeca inferiornim jer ne posjeduje stvarne
vještine. Slicno tome, iskustva koja frustriraju… dovode do zadrzavanja fantazmâ o svemoci.
Postici odgovarajucu ravnotezu između neizbjeznih frustracija i ponizavajuce svijesti o
bespomocnosti teška je zadaca, a prema Kohutu, najbolje je da je obavljaju oba roditelja: s
klasicnog edipovskog gledišta, oceva je uloga da frustrira djetetov osjecaj da samo ono
posjeduje majku. U isto vrijeme otac, ili "ocinsko nacelo" (koje moze ponuditi i majka ili
muški rođak) pomaze djetetu da preobrazi svoju grandioznost i ekshibicionizam u ono što
Kohut naziva "bipolarnim sebstvom", cija su dva pola ideali kojima tezimo - i ambicija - rijec
kojom Kohut oznacava osjecaj stvarne moci (za razliku od iluzija o svemocnoj kontroli) za
ostvarenje tih ideala. Opet, vrijedno je napomenuti koliko cesto je djetinjstvo borderline
pacijenata obiljezeno ocem koji zlostavlja, pije ili napušta dom - a cesto i sve to zajedno.
Konacan udarac narcizmu je cinjenica naše smrti; pomirenje sa smrcu je obiljezje zrelosti i
mudrosti. Prema Kohutu, uspješno prebrođeni narcizam vodi prema sposobnosti prihvacanja
smrtnosti; vidjeti sebe kao jedinstvo znaci, bez precjenjivanja i podcjenjivanja, razviti smisao
za kreativnost i humor te vjerovati svojoj intuiciji i empatiji. Paradoks tog procesa u tome je
što narcizam treba zdravo uspostaviti kako bi ga se moglo odbaciti.
Poznata je napomena Donalda Winnicotta o djetetu koje se tijekom terapije igralo zlicicom:
drzalo ju je, sisalo i udaralo njome. Victoria Hamilton također je istaknula djetetovo stjecanje
vještine hvatanja predmeta kao ilustraciju zdravoga narcizma, ali u isti mah i njegova
nadilazenja. Hvatanje je veliko postignuce za malo dijete i cesto se cini da pruza dojam
vještine i zadovoljstva - dijete ima pobjednicki pogled u ocima kada prvi put uspije uzeti
svoju šalicu sa stola i prinijeti je ustima. To uzimanje je i bijeg od solipsizma djetinjstva.
"Razmaziti" dijete - previše mu pomagati na nacin koji ugrozava njegovu autonomiju - ometa
taj proces otkrivanja svijeta.
U Kohutovoj shemi, nedostatni narcizam jednako je problematican kao i pretjerani narcizam,
a patologija nastaje kada je normalni razvoj ja-objekta ometen. Umjerena kolicina onoga što
Britton naziva "epistemicnim narcizmom" - nepokolebljivom vjerom u ispravnost vlastitih
zamisli - obiljezje je kreativnog i samopouzdanog sebstva. No prema Brittonu, Rosenfeldovu
sljedbeniku, epistemicki narcizam u biti je defenzivan. U "destruktivnom narcizmu" pacijent
osjeca takvu ugrozenost postojanjem ljudi izvan sebe o kojima ovisi, i osjeca takvu zavist
prema njima da, kako bi odrzao svoj svemocan polozaj "gospodara svega svoga", mora
uništiti objekt. Patološki aspekti narcizma - ponašanje prema drugima kao prema sredstvu za
ostvarenje cilja, okrutna usmjerenost prema sebi, manjak empatije - sve su to manifestacije te
zavidne potrebe da se porekne vaznost objekta.
Zrcalnu sliku tog debelokoznog narcizma nalazimo kod krajnje ranjive pacijentice koja
upravlja svojim objektom tako što manipulira njegovim osjecajima. Metafora o sviracu iz
legende koji je iz osvete svirkom namamio svu zdravu djecu u planinu, a ostavio samo sakata
djecaka, izraz je nacina na koji takvi pacijenti mogu terapeutu pokazivati samo ranjeni dio
sebe, a svoje zdrave aspekte prikrivati, pri cemu se oni mogu nesvjesno ocitavati u snovima i
izljevima kreativnosti.
Kernberg slicno tome istice patološke aspekte narcizma, pri cemu postulira "grandiozno
sebstvo stvoreno stapanjem stvarnoga sebstva, idealnoga sebstva i idealnoga objekta, cime
nastaje idealizirana samodostatnost i subjekt postaje nedostupan za bliske odnose, ukljucujuci
i analizu". Prema Kernbergu, narcis kaze:
Ne moram se bojati da cu biti odbacen zato što nisam ostvario svoje idealno ja, što bi jedino
omogucilo da me voli idealna osoba koju zamišljam da bi me voljela. Ta idealna osoba, moja
idealna slika te osobe i moje stvarno sebstvo su jedno, i to je bolje od idealne osobe za koju
zelim da me voli, tako da mi više nikada ne treba nitko drugi.
Ili, kako kaze djecja pjesmica: "Ja ne volim nikoga, ne, jer nitko ne voli me."
Radikalna samodostatnost narcisa izravno je poricanje neizbjezne cinjenice roditeljskog seksa
- cinjenice kojoj dugujemo svoje postojanje i nad kojom nemamo nikakvu moc ("Nisam trazio
da se rodim" ocajnicki je krik depresivnog narcizma). Narcis zeli misliti o sebi kao o
"samostvorenom covjeku", ali cijena koju za to placa je nesposobnost za "slobodnu
komunikaciju u nesvjesnim dijelovima uma - za slobodne asocijacije.
Zakljucno, narcisticko sebstvo sadrzi tri sloja osjecaja: izvanjsko poricanje ovisnosti i
posljedicno divljenje sebi; ispod toga skriva se jak oralni bijes i zavist, a u temelju svega je
frustrirana ceznja za ljubavlju i paznjom.


Pristup privrzenosti

"Teorija privrzenosti" uvodi empirijski pristup u psihoanalizu. Ona istice vaznost zaštite i sigurnosti koju nudi onaj koji pruza njegu djetetu (obicno majka), a ta osoba postaje "osnova
sigurnosti" u opasnosti. Moze li teorija privrzenosti, koja se oslanja na empiriju i promatranje,
pribliziti Kernbergovo i Kohutovo gledište? Teorija privrzenosti pravi jasnu razliku između
zdravog i suboptimalnog razvoja; prema toj teoriji, ta razlika nastaje u ranoj fazi psihološkog
rasta, pa se vec nakon prve godine zivota djeca mogu podijeliti na onu sa sigurnom i onu s
nesigurnom privrzenošcu. Nesigurna privrzenost smatra se obrambenom reakcijom na
suboptimalnu roditeljsku njegu - svojevrsnim odrzavanjem kontakta s pretpostavljeno
"sigurnom" osnovom koju dijete zapravo odbacuje, jer je ona nedosljedna, psihološki smetena
i nedostupna. Tako nastaju karakteristicni modeli nesigurnosti: izbjegavajuca, ambivalentna
(prianjajuca) i neorganizirana.
U modelu sigurne privrzenosti majka je pristupacna i bliska. Kako kaze Winnicott, njezino
lice je zrcalo u kojemu dijete pocinje pronalaziti i spoznavati sebe. Zdrav narcizam pocinje s
njeznom, zrcalecom majkom: ona precizno odrazava djetetove osjecaje koji cine jezgru
sebstva. Prisutnošcu drugoga pocinjemo spoznavati i prihvacati sebe. Kada je privrzenost
nesigurna, taj proces zrcaljenja je poremecen. Zrcalo moze biti prazno i neosjetljivo (što vodi
do modela izbjegavanja), prozeto osjecajima roditelja a ne osjecajima djeteta (model
ambivalentnosti), ili kaoticno i konfuzno (model dezorganizacije).
Moze se smatrati da Narcis tipizira strategiju izbjegavanja, s Eho strategiju ambivalentnosti.
Buduci da je sina rodila nakon silovanja, Liriopa je mozda od pocetka imala negativne
osjecaje prema Narcisu. Taj "duh u kolijevci" znacio je da njezin bespomocan gnjev prema
njegovu ocu mozda stvara agresivan model njege djeteta, u kojemu Narcis, trazeci neki oblik
sigurnosti, potiskuje svoje osjecaje ljubavi i pokušava biti emocionalno samodostatan. Mozda
porice stvarnost roditeljskog seksa koji je bio uzrok njegova postojanja i njeguje fantazmu da
je sam sebe stvorio. Njegova ljepota jamci da mu je taj odnos prema sebi uvijek ponuđen, ali
njegov potisnuti gnjev zbog toga što ga je majka odbacivala znaci da ne moze vjerovati
drugome i tako uspostaviti sigurnu osnovu te umjesto toga iskorištava ljude na okrutan i
neobranjiv nacin. Kad bi bio u školi s vršnjacima, Narcis bi bio nasilnik koji se obara na zrtve
kao što je Eho.
Suprotno njemu, Eho je primjer ambivalentne privrzenosti: njezino sebstvo postoji samo kao
reakcija na druge, a nikada kao aktivan agens. Njezin narcizam je u tom metamorfnom smislu
antinarcistican. Da bi postigla minimum sigurnosti, jedina joj je nada da prianja uz objekt.
U daljem razvoju se modeli vanjske sigurnosti s roditeljima internaliziraju kao predodzbe
sebstva, drugoga i njihovih raznolikih odnosa (na primjer, tjeskobno sebstvo i reakcije
"sigurne osnove" na njega, koje mogu biti sigurne i nesigurne). Te predodzbe zauzvrat
oblikuju odnose s bliskim osobama. Cijeli taj proces dijelom ovisi o sposobnosti roditelja da
vidi dijete kao posebno bice. Unatoc svim svojim problemima, Narcis i Eho barem imaju
koherentno sebstvo, pa makar se ono temeljilo na ustrajnoj samodostatnosti u slucaju Narcisa,
a na prisilnom prianjanju u slucaju Eho. U izbjegavajuceg Narcisa to ce se razviti u
grandiozno ja, a u slucaju ambivalentne Eho, u isprano ja. Kako Narcis porice vaznost sigurne
osnove i uzima sama sebe kao svoj objekt, on iskazuje upravo klinicka obiljezja narcizma.
Eho je pak podlozna ovisnosti i negativnom narcizmu; jedina njezina sigurnost, u smislu
unutarnjeg objekta uz koji ona moze prionuti, jest ocrnjujuce nad-Ja, koje je izvedeno iz
Junonina gnjeva.
Izbjegavajuca i ambivalentna strategija ukljucuju ili apsorpciju nekih funkcija nuznoga
Drugoga u sebstvo ili "projekciju" znacajki sebstva na objekt uz koji se prianja, pripisujuci
vlastite osobine drugome. Za razliku od te dvije strategije, "dezorganizirana" osoba, koja
nema konzistentna sredstva za postizanje makar djelomicne sigurnosti, pribjegava bizarnim
metodama kako bi se barem priblizila sigurnoj osnovi. Dezorganizirani ljudi nemaju
koherentnu predodzbu Drugoga i moraju se oslanjati na razlicite oblike raskola u sebi samima
kako bi stvorili privid sigurne osnove. U "narcistickim" pojavama, poput zarezivanja tijela
britvicom (na primjer, u tzv. granicnom poremecaju licnosti) i samoizgladnjivanja (u anorexia
nervosa), tijelo postaje "Drugi" prema kojemu patnik uspostavlja odnos, premda na patološki
nacin.
Psihološki, a do neke mjere i fizicki opstanak ovisi o sposobnosti da se uspostavi blizak odnos
privrzenosti i tako utemelji vanjska sigurna osnova u stvarnosti i "unutarnja sigurna osnova"
unutar sebstva. Odnos prema toj sigurnoj osnovi je zdravo narcistican, u smislu da subjekt
dozivljava kako je drugi tu radi njegove dobrobiti i sigurnosti. Uspostava te osnove je nuzna
kako bi subjekt vidio drugoga kao posebno bice i istrazivao svijet zajedno s njime - ukratko,
kao bi uspostavio objektni odnos.
Klinicki fenomen narcizma moze se smatrati pokušajima da se sebstvo koristi kao surogat
sigurne osnove. Za hiperosjetljivu, "ehoicnu" osobu, to znaci smatrati svoje tijelo ili sebstvo
sigurnom osnovom, sve više prianjati uz njega, jer što se jace prianja uz njega, tim više ono
postaje upitno kao izvor sigurnosti, a zbog toga prianjanje postaje još jace. Neosjetljivi narcis
postize djelomicnu sigurnost na drugi nacin. Ocajavajuci zbog uzajamnosti, on se oslanja na
uvjeravanje i moc kako bi odrzao nekakav odnos s drugima. Njegova vlastita temeljna
bespomocnost stvara nepodnošljivu zavist, cime se zauzvrat potice zavist i u drugima, te se
tako pribavlja njihova pozornost, premda izdaleka.
Integrativno gledište: nastanak i preobrazbe narcizma
Model mentalnog razvoja koji je predlozio Erik Erikson sadrzi niz stupnjeva, pri cemu svaki
od njih ima pozitivan i negativan pol: temeljno povjerenje nasuprot nepovjerenju, autonomija
nasuprot stidu i sumnji, djelovanje nasuprot podloznosti, generativnost nasuprot stagnaciji i
integritet nasuprot ocaju. Na kraju ovog odjeljka predlozit cu slican model, koji integrira
razlicite aspekte narcizma, i zdrave i patološke. Opisani stupnjevi nuzno su artificijelni i
dodaju se jedan na drugi kako razvoj napreduje. Svaki od njih moze se aktivirati u bilo koje
doba.
Prvi stupanj, prva godina zivota - siguran osjecaj stvaralackog sebstva u odnosu prema
pristupacnom drugom.
Ovdje je najvaznija roditeljska prijemljivost: empatija, zrcaljenje i pristupacnost. Dijete koje
se njeguje uobicajenom roditeljskom predanošcu osjeca se "posebnim", jedinstvenim,
središtem vlastitog univerzuma. Ono je osjetljivo bice, odvojeno od drugih osjetljivih bica.
Znajuci da je njegova rijec zapovijed za roditelja, ono pocinje tolerirati razdoblja razocaranja i
odvojenosti. Pomaze mu se da posegne u svijet vjerujuci da ce ga on docekati s prihvacanjem
i radošcu. Tu su zaceci samopoštovanja, ili zdravog narcizma. Obratno, u nedostatku
roditeljske prijemljivosti dijete moze dozivjeti osjecaje unutarnje praznine, straha,
beznacajnosti, nemoci i razdoblja neutješnoga gnjeva. Pritom su u najvecoj opasnosti djeca
teška karaktera i ona koja imaju tjelesne mane.
Drugi stupanj, druga godina zivota - narcisticko ulaganje u tijelo i njegovu rastucu moc.
Na tom stupnju nastaje zdrav ekshibicionizam. Roditelji se vesele kada njihovo dijete
ostvaruje razvojne ciljeve, kada pocinje hodati, govoriti, stjecati kontrolu nad funkcijama
izlucivanja - i istrazivati svijet. Sigurna osnova nije samo izvor sigurnosti nego i ohrabrivanja
i odobravanja. Dijete prozima svoje tijelo sjajem zdravoga narcizma i uziva u sjaju
roditeljskog oka kada ulazi u društvo vršnjaka i prijatelja. Roditelj koji je pod stresom ili u
depresiji, koji je agresivan ili odbacuje dijete, koji je prezauzet ili pun gorcine, omalovazavat
ce ili nece ni primijetiti djetetovu nespretnu potrebu da izaziva taj sjaj, što vodi prema
zacecima stida i razocaranosti u sebe - obiljezjima narcisticke ranjenosti.
Treci stupanj, treca godina zivota - poceci optimalne frustracije
Zdrav narcizam zna svoja ogranicenja. Dijete koje je narcisticki vezano za majku ne moze
staviti svoje nade i ambicije na kušnju stvarnosti. Americki ideal (i iluzija) "iz kolibe u Bijelu
kucu" mora se ublaziti sposobnošcu razlikovanja kula u zraku od stvarnosti. U Lacanovoj
shemi, "nom du pere", ali i "non du pere" ("ime oca" ali i "ne oca") postavljaju granice
narcizmu, ali i pomazu djetetu da osjeti da pripada roditeljskom klanu, ali i covjecanstvu.
Društveni narcizam pocinje obuhvacati pojedinacni narcizam. Bez tog procesa, postoji
prijetnja da ce grandioznost i poricanje stvarnosti opstati.
Cetvrti stupanj, adolescencija - ideali i ambicije
Zdravi adolescenti imaju junake, nade, ambicije, strastvena uvjerenja i tajne snove.
Narcisticki ranjen adolescent zivi u ocaju i depresiji, smatra da je svijetu došao kraj, opsjednut
je smrcu i prkosi joj riskantnim ponašanjem ili pak bjezi od nje u regresivno povlacenje.
Tijelo postaje izvorom uzitka i ponosa, ili pak omrznutim teretom koji ne uspijeva zadovoljiti
nemoguci ideal. Prštanje kreativne energije obiljezje je zdrave vjere u sebe i na tom stupnju
ne treba ga ocjenjivati ni mjeriti. Gnjev i destruktivnost izrazavaju narcisticke osjecaje
neuspjeha da se pronađe zrcaleci ideal.
Peti stupanj, odraslo doba - prijenos narcizma na sljedeci naraštaj
Osjecaj svemoci slabi i zamjenjuje ga stvarna moc. Zdrava odrasla osoba pocinje spoznavati
svoju snagu i slabosti. Osjeca zadovoljstvo sobom, svojim vezama, obitelji i društvom. Svoje
narcisticke nade ulaze u svoju djecu. Planira i ostvaruje projekte. Neostvarene ideale
zamjenjuje ljubavlju prema istini. Neuspjehe jednostavno prihvaca. U međuvremenu,
nezdravi narcis uspostavio je svijet usmjeren na sebe, cime potice zavist ili pak zbog vlastite
zavisti potkopava mogucnost da bude blizak s drugima. Dovoljan je sam sebi i postaje sve
više zaokupljen sobom - ili je preosjetljiv na svako zanemarivanje ili pak brutalno krci put
prema "vrhu", gdje nalazi vlastito samovelicanje i ponizavanje drugih.
Šesti stupanj, pozno doba - stjecanje mudrosti
Prema Kohutu, uspostavljanje zdravog narcizma i optimalne frustracije usmjeravaju osobu na
put koji vodi prema sposobnosti da se svijet vidi onakvim kakav jest, da se prihvati stvarnost
vlastite smrti, da se vjeruje svojoj intuiciji i empatiji, da se pronađe izvore kreativnosti i
humora, te na kraju, da se stekne određena mjera mudrosti. Ako se te preobrazbe ne odviju,
dolazak poznog doba potice osjecaje uzasa zbog neizbjeznosti vlastita nestanka. Depresija i
beznađe postaju uvijek prisutne mogucnosti. Narcizam se moze iskazati u sve jacoj
hipohondriji, beskrajnom razmišljanju o prošlim postignucima i neuspjesima, ili pak u tiraniji
u kojoj u odnosima vlada moc, a ne uzajamnost.
U tome modelu zdravlja i patologije zadaca terapije, bez obzira na stupanj razvoja na kojemu
nastupa, jest pronaci sjeme zdravih narcistickih teznji i smanjiti utjecaj patološkog narcizma.
Psihoterapijsko lijecenje narcistickih problema
Kriticari psihoterapije - mozda motivirani puritanizmom koji je Oscar Wilde tako silovito
šibao - optuzuju je da ugađa klijentima, da je to luksuzna razbibriga za one koji nemaju ništa
pametnije raditi u zivotu: drugim rijecima, da njeguje narcizam umjesto da pomogne u
njegovu nadilazenju. Dakako, u najgorem slucaju, psihoterapija moze ohrabrivati one aspekte
psihološkog zivota koji su tipicni za sam narcizam: zaokupljenost sobom i beskrajnu regresiju,
pretjerani osjecaj da nešto zasluzujete, nerealisticke nade da se sve nepravde iz prošlosti mogu
ispraviti uz dovoljnu dozu terapijske ljubavi i suosjecanja. Ta tendencija psihoterapije da
postane "sama bolest za koju tvrdi da je lijek" još je jedna od preobrazbi narcizma, zrcalna
slika Wildeove samosvjesne uporabe narcizma kao umjetnickog izrazajnog sredstva u svrhu
nadilazenja narcizma. Pozitivnije gledište, koje je volio zastupati Carl Jung kada je
uspoređivao zapadni s istocnim putom prema prosvjetljenju, glasi da je nuzno pronaci vlastito
sebstvo prije no što se moze razmišljati o mogucnosti njegova nadilazenja - ili, kako se to
popularno kaze, morate voljeti sebe da biste mogli poceti voljeti druge.
Rad s narcisticnim pacijentima tezak je na više nacina. Sljedece tri vinjete ilustracije su nekih
svakodnevnih dilema koje oni postavljaju psihoterapeutima.
Prva vinjeta:
Cetrdesetogodišnji odvjetnik Bill došao je u bolnicu nakon gotovo fatalnog pokušaja
samoubojstva. Imao je vrlo uspješnu karijeru, ali zadovoljstva u uspjehu nikada nisu bila
trajna, a zelja za smrcu proizišla je iz dubokog osjecaja nezadovoljstva u braku i osjecanja
otuđenosti od supruge. Bila je to tipicna sredovjecna narcisticka kriza. Taj veliki sportaš,
bonvivan, zavodnik i bogataš vodio je prazan i besmislen zivot. Upucen je na psihoanalizu, ali
bili su praznici i nekoliko tjedana nitko ga nije mogao preuzeti. Pobjesnio je - bio je pun
narcistickoga gnjeva. Kako analiticari smiju biti na odmoru, a njemu treba pomoc odmah, a ne
za nekoliko tjedana? Ako se misle tako ponašati prema njemu, onda ce oni biti krivi za
njegovu smrt. Psihijatar s njegova odjela ponovno je nazvao sve dostupne kolege, ali bez
uspjeha. Bill je i dalje ustrajao na tome da bude primljen. Zašto ga sâm odjelni psihijatar ne
moze preuzeti? Što je taj psihijatar tada trebao uciniti? Da je pristao lijeciti Billa, ne bi li tako
samo povlađivao njegovu narcizmu i plesao kako on svira, poput svih ostalih zrtava Billova
zavođenja? No da je odbio udovoljiti njegovu zahtjevu, ne bi li potkrijepio Billov jak osjecaj
da ga nitko ne sluša i još dublje ga gurnuo u otuđenu samodostatnost?
Druga vinjeta:
Caroline je bila i hiperosjetljiva i neosjetljiva. Bila je usvojena kci u obitelji s dvije starije
sestre koje su roditelji ocito više voljeli. Majka je postala nepokretna kada je Caroline imala
trinaest godina i otada se od nje ocekivalo da se brine za majku i da zadovoljava oceve
seksualne potrebe. U svojim tridesetim i cetrdesetim godinama imala je depresivne slomove
zivaca i napokon je pocela odlaziti na tjednu psihoterapiju koja je unosila malo stabilnosti u
njezin zivot i više je nisu morali primati u bolnicu. No kraj lijecenja nije se nazirao, a ona je
idealizirala terapeuta i samu terapiju, pa je postignut kompromis da se seanse odrzavaju
jednom mjesecno. Jedna od njezinih karakteristicnih osobina bila je da "pukne" kada se osjeca
tjeskobnom ili odbacenom; jednom prigodom uzela je veliku dozu pilula i zakljucala se u
prtljaznik svojega automobila: policija ju je uspjela pronaci tek kada se u potragu ukljucio
helikopter. Takve epizode, uglavnom mnogo blaze, zadavale su mnogo brige njezinu suprugu
i djeci; kad god bi nestala, odmah bi je poceli traziti i ne bi prestajali dok je ne bi našli ili dok
se ne bi sama pojavila. Na jednoj seansi opisivala je jednu od novijih takvih epizoda, isticuci
da suprug nije imao razumijevanja kad ju je napokon pronašao. Nakon mnogo godina
pruzanja potpore, terapeut je iznenada osjetio jaku dosadu i razdrazenost. Ne razmislivši,
rekao je kako je njezin izmuceni suprug mozda bio gnjevan na nju; upitao ju je kako se suprug
mora osjecati kada ona nestane. Caroline je problijedjela, usne su joj zadrhtale, izgledala je
uplašeno i ljutito, kao da ce istog trenutka izjuriti iz prostorije. Zavladala je petominutna tišina.
No ipak je ostala do kraja seanse, bez daljnjih incidenata. Morala je platiti racun i zamolila je
terapeuta da joj posudi nalivpero. Napomenula je kako je nalivpero lijepo - i na vlastito
iznenađenje, terapeut joj je ponudio nalivpero kao nevoljni dar.
Tu vidimo kako se gnjev narcisa "tanke koze" cesto projicira na ljude oko njega, kako
konfrontacija moze biti teška i opasna, kako je vazno odrzavati terapijski potencijal, kako
cesto se "nacelo oca" odbacuje u korist regresivnog "majcinskog suucesništva" i kakvu
krivnju moze osjecati psihoterapeut kada se suocava s takvim pacijentima.
Treca vinjeta:
Peter, koji je velik dio djetinjstva proveo u djecjim domovima, bio je klasican i ekstreman
slucaj neosjetljivog narcizma; zivio je zivotom okrutne sebicnosti sve do pedesete godine.
Lijecnik opce prakse nije ga uputio psihijatru zbog depresije, nasilnosti, alkoholizma,
problema s policijom, usamljenosti ni zbog toga što je bio sve manje fizicki privlacan zenama,
nego zbog hipohondrije, koju dakako nikakvim lijekom nije mogao izlijeciti nijedan
specijalist. Ulazeci u ordinaciju, Peter bi uvijek zapocinjao seansu istim pitanjem, koje je
postavljao istodobno izazovnim, agresivnim, pristojnim i obrambenim tonom: "A kako ste vi,
doktore?" Tu se javio ozbiljan tehnicki problem: kako protumaciti tu potrebu da upravlja
terapijskom situacijom kao još jedan aspekt njegova narcizma, kao obranu od uspostavljanja
odnosa koji se implicira u terapiji a on ga je smatrao prijetnjom, a da se pacijent pritom ne
otuđi i ne povrijedi.
Ti primjeri su ilustracija nekih cestih tema u terapijskom radu s takvim ljudima: zavodljivo
pobuđivanje terapeutova narcizma; gnjev i zahtjevnost koji lako mogu potaknuti odbacivanje i
tako pojacati pacijentov dojam da su ga razocarali svi osim njega samoga; na kraju, dosada ili
zasicenost, što također moze dovesti do zanemarivanja pacijentove patnje.
Kohut i Kernberg predlazu vrlo razlicite pristupe tim pitanjima. Kohut opisuje tri
karakteristicna modela prijenosa u terapiji narcistickih pacijenata: zrcaleci prijenos,
idealizirajuci prijenos i "blizanacki" prijenos. Njegov savjet terapeutima jest - prihvacanje
umjesto preranog tumacenja. Ili, kako je to rekao William Butler Yeats:
Polozio sam svoje snove tebi pod noge;
koracaj njezno, jer hodaš po mojim snovima.
Pacijent mora osjecati da moze uloziti svoje nade i snove u terapiju i terapeuta. "Terapeuti
progonitelji" koji prerano i pregrubo tumace te fantazme kao obrambeni mehanizam samo ce
produbiti narcisticku ranu koja je uopce dovela pacijenta na terapiju. No Kernberg smatra da
opasnost lezi u povlađivanju i istice da je ocrnjivanje samo sjena koja prati idealizaciju.
Naglašava kako je vazno obraditi negativni prijenos i pomoci pacijentu da stekne
odgovarajucu brigu za objekte koje tako sebicno iskorištava. Pacijentu se mora pomoci i da se
nosi sa svojim gnjevom i razocaranjem; ne smije ga se navesti da misli kako se terapijom
mogu ispraviti pogreške iz prošlosti. Terapijski rad budi temeljne konflikte i nedostatke koji
su vec doveli do narcisticke nadgradnje licnosti. To izaziva u najboljem slucaju određenu
mjeru otpora, a u najgorem - pomisao na samoubojstvo. Rosenfeld je to izrazio ovako:
Kada se suoci sa stvarnošcu ovisnosti o analiticaru, koji predstavlja njegove roditelje,
posebice majku, pacijent bi najradije umro, prestao postojati, poricao cinjenicu rođenja, a i
uništio svoj analiticki napredak, jer on predstavlja dijete u njemu, za koje smatra da ga je
stvorio analiticar, koji pak predstavlja roditelje.
No Kernberg priznaje da je to previše za neke pacijente i da je u tim slucajevima potreban
suosjecajniji pristup kako bi se odrzao terapijski savez.
Na kraju cu navesti neke od glavnih nacela koja po mojem mišljenju pomazu u radu s
narcizmom i njegovim razlicitim manifestacijama.
Terapeut mora prihvatiti idealizaciju svojeg odnosa s pacijentom, ali se istodobno mora
suociti s pacijentovim prikrivenim ponizavanjem tuđih osjecaja i njegovom potrebom za
svemoci i kontrolom.
Suocavajuci se s narcizmom, terapeut mora paziti da se ne pocne sluziti vlastitim polozajem
moci i narcistickom nadmoci kako bi ponizavao pacijenta i dodatno smanjivao njegovo
samopoštovanje.
Mora se izbjegavati i urotnicki odnos uzajamnog divljenja.
Podupiranje pacijentova narcizma moze biti legitimna terapijska strategija, posebno u
suprotstavljanju kompulzivnom negativnom narcizmu i samoponizavanju. Terapeut mora
pronaci pozitivan "zamah" koji djeluje kao protusila pacijentovim pokušajima da ponizi sam
sebe.
Razocaranje terapeutom i terapijom je zdravo, ali ono treba biti postupno, a ne traumatsko. U
terapiji s vremenskim ogranicenjem od pocetka treba razgovarati o njezinu kraju i tumaciti ga.
Terapeut mora biti kadar ograniciti i zahtjevnost narcisa "tanke koze" i gnjev "debelokoznog"
narcisa.
Kreativnost, humor, zaigranost i snovi su pozitivne manifestacije transformiranog narcizma i
oni su presudni elementi terapije.
Radoznalost o terapeutovoj osobi moze biti dio pacijentove potrebe za svemoci i kontrolom ili
izraz zelje da ga ponizi iz zavisti, ali to je i potencijalno zdrav bijeg od zaokupljenosti sobom
u zainteresiranost za vanjski svijet.
Pred kraj terapije narcizma pojavljuje se zahvalnost.
Jaz između stvarnoga i idealnoga sebstva u narcizmu je izvan uobicajenih granica. U
ambivalentnom, "ehoisticnom", negativnom, preosjetljivom tipu, jaz je prevelik. U
"narcisticnom", debelokoznom, neosjetljivom tipu, ja i idealno ja su stopljeni. Zadaca je
terapeuta u prvom slucaju suziti jaz i tako pomoci patniku da pronađe i prihvati svoje
pozitivne osobine, a u drugom slucaju, pomoci pacijentu da se otvori i nauci se nositi s
gubitkom i neuspjehom.
Ta dva tipa nisu uzajamno iskljuciva. Ispod debele koze narcisa krije se ranjivost i ceznja za
bliskošcu; ispod krhkosti i jada preosjetljivog tipa cesto vreba okrutna usmjerenost prema sebi.
Narcis trazi svoj objekt u zrcalu, ali osuđen je na razocaranost jer je zrcalo hladno i bezivotno
te ga ne moze spasiti od usamljenosti. Terapija moze transformirati narcizam "zrcaljenjem" -
zaigranim, toplim, pristupacnim zrcaljenjem prijemljivog Drugog.



Zaključak:

U zakljucku cemo podsjetiti da je Freud, vjerojatno narcisticki, smatrao psihoanalizu posljednjim od tri velika udarca koje je civilizacija zadala ljudskom narcizmu: kopernikanska revolucija uklonila je Zemlju iz središta svemira, darvinovska revolucija detronizirala je covjeka s polozaja nadmoci nad prirodom, a psihoanaliza je degradirala svjesni um na polozaj sluge nesvjesnih sila koje vladaju našim zivotom. Teorija privrzenosti mogla bi zadati i cetvrti udarac: razumijevanje kako naša dragocjena individualnost nastaje u odnosima s drugima. U svakom slucaju, cudo transformiranog narcizma vodi prema dubljem razumijevanju:
pocinjemo vidjeti ljepotu i jednostavnost univerzuma, shvacamo u kojoj mjeri smo povezani s prirodom, a ne odvojeni od nje, uviđamo kako smo svi slicni i neizbjezno povezani, a ne odvojeni i izolirani.

_________________
The whole problem with the world is that fools and fanatics are always so certain of themselves, but wiser people so full of doubts. - Bertrand Russell


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: pon jul 30, 2007 3:48 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: pet jul 08, 2005 4:52 pm
Postovi: 744
Evo, podijelio sam na dva posta jer jedan ne bi išlo i istaknuo poglavlja. Pošto sam tekst naravno c/p-ao a ne ručno utipkivao, na nekim mjestima bezveze ide u sljedeći red. Onol'ko kol'ko mi se dalo sam poravnao, a to nije baš previše... Ali mislim da uopće nije problem... Nadam se da će bar netko pročitati, to je esejčić koji se komotno pročita u jednom dahu, a smatram da je dobar i informativan i nudi objašnjenja nekih temeljnih pojmova psihoanalize... Pozdrav.

_________________
The whole problem with the world is that fools and fanatics are always so certain of themselves, but wiser people so full of doubts. - Bertrand Russell


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: sub aug 11, 2007 1:12 am 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: pet jul 08, 2005 4:52 pm
Postovi: 744
Predgovor knjizi "Narcistička KULTURA" :


Cristopher Lasch u Narcisticka kultura i Richard Sennett u Nestanak javnog covjeka apostrofiraju narcizam kao bitnu odrednicu suvremenog društva. Štoviše, odreduju ga kao psihološku dimenziju današnjice i u svojim osvrtima na društvene i povijesne procese dovode u kljucnu uzrocno-posljedicnu relaciju sa energijama koje pokrecu gotovo sve društvene sfere.

Narcis je prevladavajuci psihicki ustroj pojedinca u kasnom kapitalistickom gradanskom društvu i posljedica je onih promjena odredenih razvojem kapitalizma iz individualnog posjednickog u korporacijski, a koje su se odvijale u liberalnom politickom ozracju. Apsolutizirano društvo današnjice uvodi pojedinca u svijet bez realne perspektive i jasne vizije buducnosti, prostor uokviren cvrstim i naizgled nepromjenjivim korporacijskim pravilima, u kojem je suocen sa nemogucnošcu ostvarivanja kroz rad i ljubav prema potomcima. Okrenut je sebi, i u toj samoobuzetosti nesposoban ostvariti istinski odnos s drugima. Svoju kreativnost ulaže u izgradivanje imagea i slike koja ce izazvati divljenje i zavist drugih. Njegova sfera psihe tako postaje forma bez sadržaja, a Narcis kreator kulturnih i javnih sadržaja koji pocivaju na narcistickoj energiji, jer industrijalizirano i psihologozirano društvo koje sve pretvara u proizvod i reklamu, te je spremno od svega uciniti spektakl, ukida samo sebi legitimne izlaze za iracionalnu, agresivnu narcisticku energiju. U takvim društvenim okvirima narcizam nastavlja oblikovati kulturu, te javnu i privatnu dimenziju, kod Lasch-a iskljucivo americkog, suvremenog društva. Krajnja konsekvenca je promoviranje Narcisa u društveno poželjnog i uspješnog pojedinca, kojega njegovi nedostatci u ljudskom smislu, cine idealnim sudionikom u sveopcoj tržišnoj konkurenciji i hijerarhiji birokratizirane korporacije. Na taj nacin Narcis postaje psihicka konstrukcija koja svojom unutrašnjom geografijom govori mnogo o zbilji i nedostatcima društva koje zrcali, što je tema razmatranja Sennetta i Lasch-a pogotovo.

Lasch napominje da je narcizam ne samo americka, vec opcenito, gradanska bolest današnjice , koja pociva na nedostatku konstruktivnih ideja i sveprisutnom osjecaju pesimizma i krize samopouzdanja. Liberalizam , po njemu, propada kako politicki, tako i intelektualno, i nije u stanju objasniti dogadaje u državi blagostanja i multinacionalnih korporacija. Današnjica je obojana pesimizmom i situacija je naizgled bezizlazna. Americka kultura izumire, bez vjere i zanimanja za buducnost ona stvara svjetonazor klonulih .

Sennett se nadovezuje isticuci nemogucnost modernog covjeka da se igra sa zbiljom distancirajuci se od vlastitog sebe, a što je rezultat povijesnog procesa u kojem se izbrisala granica izmedu javnog i privatnog . On je nesposoban skrenuti pažnju sa motiva i pobuda, koji odreduju psihologiziranu stvarnost, na bitne sadržaje, te ne može sudjelovati u javnom, politickom životu konstituirajuci pravila zajednice. Zbilju prihvaca preozbiljno, nesposoban se igrati s njom. Upravo je narcizam energija koja ubija igru, a narcis je glumac bez umijeca .

Cetrdesetih i pedesetih godina dvadesetog stoljeca americki su psihoanaliticari sve cešce bili suoceni s pacijentima cije tegobe nisu mogli uvrstiti u klasifikatorski okvir koji operira osnovnom razlikom izmedu neuroza i psihoza . S jedne strane, bilo je sasvim jasno da nije rijec o psihoticarima , jer se radilo o osobama koje su normalno sudjelovale u društvenom životu, ponekad cak i vrlo uspješno, a s druge, nije bila rijec ni o neuroticima (histericima ili opsesivcima) . To je bio svojevrstan šok u klasifikatorskom redu klasicne psihoanalitike, jer su u jednoj osobi objedinjene karakteristike suviše prilagodenog histerika koji se previše identificira sa društvenim zakonom, pa mu se zato potisnuta nagonska supstanca vraca kao zbir simptoma, i neprilagodenog psihotika koji se iskljucio iz socio-simbolicke realnosti. Rezultat je bila, tada teško zamisliva, prikaza psihotika, subjekta s nizom psihotickih simptoma, koji je društveno sasvim prilagoden, koji sjajno funkcionira . Takvi primjeri su u pocetku bili sklonjeni kao iznimke, otklon od pravila, ali se vrlo brzo pokazalo, s obzirom na ucestalost u terapeutskoj praksi, da su pravilo, koje je potom i klinicki definirano kao borderline-stanje , tj. stanje na granicnoj liniji , i njen korelat patološki narcis .

Standardan rad, u kojem se taj pojam potanko definira u psihoanalitickoj teoriji je knjiga Otta Kernberga Patološki narcizam i borderline-stanja , i na nju se, u klinickoj dimenziji narcizma, oslanjaju i Christopher Lasch u Narcisticka kultura, te Richard Sennett u Nestanak javnog covjeka , u kojima nas pobliže upoznavaju sa psihološkim covjekom današnjice – Narcisom.



Iznijeti cu ovdje, u osnovnim crtama, neke bitne klinicke odrednice, koje opširnije opisuje Slavoj Žižek u pogovoru hrvatskog prijevoda Lasch-ove knjige.

Sljedece su znacajke borderline-stanja :

1.”prosta” nevezana tjeskoba ;

2. poli-simptomalna neuroza , tj. niz simptoma koji su kod “klasicnih” neuroza nepomirljivi (histericne konverzije, “klasicni” opsesionalni simptomi, poli-fobija, “disocijacijske reakcije”, “impulzivna neuroza”, patološka hipohondrija, paranoidne ideje);

3. “ polimorfno-perverzna” sklonost u spolnosti (cesto mijenjanje partnera, isprobavanje uvijek “novih oblika”, strah od veze koja bi nas emocionalno previše obilježila i “ogranicila” našu slobodu).



Sterilno klinicki receno, borderline subjekt je neujedinjeni subjekt , “raspršeni” subjekt kod kojeg tjeskoban “osjecaj praznine” znaci upravo to da se subjekt nije uspio ujediniti, “totalizirati” u homogeno egzistencijalno bice. Njegov “prag tolerancije” tjeskobe je vrlo nizak, te ga i neke neznacajne životne teškoce, kao što su podrugljive primjedbe ili neuspjela šala, mogu dovesti u stanje strašne tjeskobe ili depresije. Zbog svog “krhkog” “Ja”, on nema dovoljnu kontrolu nad vlastitim nagonskim reakcijama, popušta svakom impulsu i “ne zna se vladati”. U njegovom razmišljanju prevladavaju asocijacije i površinske slicnosti, koje su iznad “racionalnog” zakljucivanja. “Ja” nije dovoljno jak da bi obavljao potiskivanje nagona i integrativnu funkciju tako da nastupaju primitivniji obrambeni mehanizmi koji ruše jedinstvo “Ja” : rascjep, projekcija, utaja realnosti.



Patološki narcis , korelat borderline-a, uz sve navedene simptome, podrazumijeva još i postojanje takozvanog patološkog, velikog Ja ; patološku narcisoidnu tvorevinu koja umjesto normalnog Ja obavlja integrativnu funkciju unutar psihe pojedinca.

Upravo je to kljucna dimenzija što se skriva u pozadini patološkog narcisa. Naime, on nije uspio pounutriti ocinski zakon u pomirujuci, savjesni, ideal-ja , te nerazriješeni Edipov kompleks u njemu stvara kruto, sadisticko Nad-ja - libidonoznu tvorevinu arhaicnih, prededipovskih, narcisoidno - infatilnih nagona, sublimaciju bujice agresije i bijesa potiskivanih u najranijoj životnoj dobi zbog prirodne roditeljske nemogucnosti da djetetu udovolje u svemu.

To je razlog zašto je Narcis u stvarnosti nemocan i preplašen . On je žrtva krutog, nesavladivog Nad-ja, žrtva samog sebe, suocen s nedostižnim zahtjevima okoline i sa svojom vlastitom agresivnošcu.

No, izvanka, Narcis daje drugaciju sliku o sebi. On je i više nego prilagoden okolini, uspješno funkcionira i ponekad cak i bljesne i dominira u svojoj sredini. Medutim, uskoro se dolazi do glavnog proturjecja: patološki narcis prezire ljude, iskorištava ih samo za vlastitu afirmaciju, a istovremeno je o njima potpuno ovisan. Ovisan je o priznanju drugih, o njihovom divljenju i zavisti, te opstaje samo putem ugleda što ga ima kod ljudi koji ga okružuju. U društvu briljira, igra ulogu snažnog, cinicnog, efikasnog i duhovitog covjeka, dok istovremeno i najmanji neuspjeh može kod njega izazvati zapadanje u traumaticnu depresiju.

Društvena uloga je za njega samo igranje po pravilima kojih se istovremeno gnuša i iznad kojih se nadmocno distancira. Njegova obuzetost samim sobom je daleko od samoljublja. Neprekidna zaokupljenost pitanjima “tko sam?”, “što zaista osjecam?”, ”jesam li dovoljno dobar/dobra?”, ”jesam li dovoljno primjeren(a)?” , sprecava ga da spozna što on jest, a što nije, jer samoobuzetost ne proizvodi zadovoljenje, vec povredivanje sebe. Brisanje linije izmedu sebe i drugoga znaci da ništa novo, ništa “drugo” nikad ne ulazi u sebstvo koje se stopilo sa predmetnim svijetom.

Osobno, unutarnje pitanje o relevantnosti drugih ljudi i izvanjskih postupaka toliko se ponavlja da zamagljuje jasnu percepciju tih osoba i dogadaja po sebi. Krajnost je pomisao da u drugome može vidjeti sebe, a tada sebstvo postaje besmisleno. Požudna obuzetost vlastitim potrebama postaje zapreka njihovom ispunjenju. Inverzija perceptivnog instrumentarija, te prosudivanje pojava u predmetnom svijetu na osnovu unutarnjih pobuda, diskreditira samu perceptivnost i od narcisa stvara puku formu bez sadržaja. Odgovor na pitanje o razlozima te inverzije nalazimo kod Sennettove analize javnosti gradanskog društva s kraja 19. st. Naime, upliv psihologije u društvenu svakodnevnicu potencirao je smisao unutarnjih pobuda , motiva djelovanja, koji izlaze na vidjelo putem hotimicnih gesti ili kretnji, a koje osoba ne može prikriti. One tako otkrivaju ono što se u javnosti ne želi otkriti, a takva atmosfera tjera pojedinca na neprekidno samopreispitivanje o vrijednosti i iskrenosti vlastitih pobuda.



Sennett piše: “Zbog toga klinicki profil narcizma nije stanje djelovanja, vec stanje bitka. Izbrisana su razgranicenja, mede i forme vremena, kao i postojanje odnosa. Narcis nije gladan iskustva, on je gladan Iskustva. Uvijek u potrazi za svojim izrazom ili odrazom u Iskustvu, on obezvrjeduje svaki posebni meduodnos ili scenu, jer to nikad ne može dostatno obuhvatiti ono tko on jest. Mit o Narcisu to jezgrovito pogada: covjek se utapa u sebi- to je stanje entropije.”( Sennett R., Nestanak javnog covjeka, Naprijed, Zagreb, 426 str.)



Sve osobe iz svoje sredine narcis dijeli u tri skupine:

• idealni drugi , oni od kojih ocekuje narcisticku potvrdu i to su u pravilu jake, nadredene, slavne licnosti;

• neprijatelji , urotnici koji ugrožavaju njegovu narcisticku afirmaciju;

• svi ostali, masa , lutke , naivci (suckers ), koji su tu samo zato da ih iskoristi i odbaci. Medutim, vrlo lako idealni drugi može postati samo dio mase ukoliko ne ostvari ocekivanja narcisa; ako ga razocara, ne mari za njega ili ga ponizi.

Narcis uopce nema odnos prema drugima kao prema subjektima, pa je raspoloživost s drugim ljudima sama po sebi razumljiva. Najprirodnija je stvar postupati s ljudima bez obzira i koristiti ih zbog vlastitog zadovoljstva. Narcis zavodi, ocarava, blješti govorljivošcu, zanesenošcu i spolnom zavodljivošcu.

No, ispod te vanjštine krije se indeferentna i hladna proracunljivost koja veliku ocaranost u trenu pretvara u ravnodušnost . On je zato nesposoban iskreno se vezati uz neku osobu, biti ovisan o njoj u smislu veze i obaveze, angažmana, povjerenja i predanosti. On je ovisan o drugom samo u granicama samopriznanja i samodivljenja. Prema ljudima cuva temeljno nepovjerenje, strah ga je od otkrivanja, jer se boji vlastite ispraznosti, te na podrucju spolnosti prednost daje kratkotrajnim, “hladnim” vezama, koje ne opterecuju emocionalno. Krajnja je konsekvenca da Narcis u biti i ne može uživati. Njegovo uživanje se podudara s time da mu drugi priznaju njegovo uživanje.



Bezrezervno kritizirajuci americko kasno kapitalisticko društvo, i njegovu umirucu kulturu u gotovo svim sferama, od obitelji, škole, politike, industrije, umjetnosti, sporta, te muško-ženskih odnosa, Lasch zorno opisuje društvene procese i uvjete koji su stvorili Narcisa - psihološkog covjeka današnjice , te paradokse društva cija kultura oslobada narcisticku energiju.



Na samom pocetku knjige, Lasch nas uvodi u americku stvarnost. U društvo lišeno vjere u buducnost, klonule pojedince bez vizije i volje da stvaraju za svoje potomstvo. Svakodnevnica prepuna ratova, kriminala, te konstantna prijetnja planetarnog uništenja koja afirmira predanja o apokalipsi na razmedu tisucljeca, ulijeva malo optimizma. Prevladava strast življenja za trenutak, za samog sebe. Amerikanci su se povukli u zaokupljenost sobom, bez nade u mjenjanje društvenih okvira i pravila igre.

Oni po tim pravilima igraju samo naizgled, usvajajuci kao najvecu vrijednost sposobnost prilagodavanja radnim uvjetima, fleksibilnost u društvenoj mobilnosti, doživljavajuci sebe kao radni potencijal i tržišnu robu.

“Uklanjanje strucnosti ne samo iz manualnog rada, vec i iz administrativnih poslova,”, piše Lasch, “stvorilo je uvjete u kojima se sposobnost za rad mjeri osobnošcu, a ne snagom i inteligencijom. I muškarci i žene moraju projicirati privlacan image te igrati ulogu istovremeno ocjenjujuci uspješnost njene izvedbe.” (Lasch C., Narcisticka kultura, Naprijed, Zagreb, 104 str . )



Birokratizirana tvornica, te funkcionalisticki i hijerarhijski utemeljeni meduljudski odnosi u industriji, uništavaju zadovoljstvo poslom. Sam rad postaje nebitan i prestaje biti ocevidan, opipljiv, tako da gubi znacajku preobražavanja materije covjekovom oštroumnošcu i postaje potpuno apstraktan i interpersonalan. Pojedinac postaje tek vojnik u armiji industrije i broj u procesu odlucivanja.



“Amerikanci danas”, piše Lasch,” nisu preplavljeni osjecajem beskonacnih mogucnosti vec banalnošcu društvenog poretka kojeg su istkali protiv njih. Pounutrujuci društvena ogranicenja pomocu kojih su nekad željeli zadržati mogucnosti u okviru civiliziranih granica, osjecaju se svladani razarajucom dosadom, kao životinje ciji su se nagoni ugasili u sužanjstvu. … Ljudi se danas žale da su nesposobni osjecati. …Naizgled uctivi, smjerni i druželjubivi oni kipte od unutrašnjeg gnjeva za koji neprobojno, prenapuceno birokratsko društvo može iznaci malo legitimnih izlaza.” (Lasch C., Narcisticka kultura, Naprijed, Zagreb, 12 str.)



Legitimni izlazi , sport i umjetnost, bivaju degradirani, uvuceni u medijsku i marketinšku sferu spektakla, udaljivši se tako od svoje biti i istinske uloge u životu pojedinca. Lasch kaže: ”Sport na mnogo nacina predstavlja najcišci vid bijega putem kojeg covjek traži odterecenje od svakodnevnog života. … On istovremeno zadovoljava potrebu za slobodnim maštanjem i težnju za dragovoljno zadatim poteškocama; on udružuje djetinju uzavrelost s namjerno stvorenim preprekama.” (Lasch C., Narcisticka kultura, Naprijed, Zagreb, 113 str.)

Pružajuci svim igracima jednake uvjete sport idealizira uobicajenu zbrku svakodnevnog života. On ponovo stvara slobodu i upamceno savršenstvo djetinjstva.

No, industrijalizacijom sporta, njime je poceo prevladavati naglasak na pobjedivanje što je degradiralo izvornu energiju same igre, tako da sport gubi sposobnost oživljavanja duhova igraca i gledalaca. Opreznost, budnost i proracunatost – toliko prisutni u svakodnevnici, no toliko protivni duhu igre – poceli su oblikovati sport kao što oblikuju i sve drugo.

Sportaši su preplaceni profesionalci koji se žele prikazati kao zabavljaci, promotori poticu navijace da budu mahniti sljedbenici, televizija stvara novu publiku u domovima naoružanu pivom i chipsom, a od gledalaca u živo stvara sudionike spektakla koji se krevelje pred kamerama i pokušavaju svratiti njenu pažnju mašuci zastavama i ne osvrcuci se na igru na terenu.

Sport je osvjetovljen, pretjerano stjeran u službu patriotizma i izgradnje karaktera, te cesto presudan kriterij za visoko školovanje vrhunskih sportaša.

S druge strane, shvacanje sporta iskljucivo kao vid bijega, umanjuje njegovu sposobnost da taj bijeg omoguci. On prestaje biti dramaticno tumacenje svakodnevnice, produbljeno ponovno uspostavljanje tradicija zajednice.

Kako, po Sennettu, narcisticka zbilja slabi energiju igre (istinskog pokretaca sporta), zbog smanjivanja moci izražavanja u odraslih ljudi uzrokovanog nemogucnošcu distanciranja od vlastitog sebstva, oni se ne mogu igrati igre radi, jer im ona nešto znaci samo kad obecava odražavanje prisnih potreba. Ta narcisticka atmosfera zbilje, i vec spomenuta degradacija sporta, stvaraju uvjete u kojima sport prestaje biti legitiman izlaz.



Umjetnost, kao drugi legitiman izlaz iz dosadne svakodnevnice, bilo da kritizira ili preslikava svakodnevnicu, cesto biva uvucena u mrežu psihologizirane stvarnosti, te se u pokušajima parodiziranja izjednacava sa predloškom u realnosti.

Umjetnik se koprca u narcistickoj zbilji, te njegovo djelo prestaje, u velikom broju slucajeva, biti sadržajno fiktivno distanciranje od sebe i oblikovanje iskustava u formu zaokruženu naporima ovladavanja stvarnošcu. On se povlaci u površinsku samoanalizu koja briše i vanjski svijet i dublju subjektivnost.

Ironicni odmak , toliko prisutan u današnjem društvu, kao prirodan bijeg od svakodnevne rutine i osjecaja neautenticnosti, predstavlja glavnu tehniku spisateljskog distanciranja. No, uskoro sam postaje rutina, te u krajnosti dovodi pisca do toga da piše o nemogucnosti pisanja.

Ucestalo ukidanje konvencija, postmodernisticke težnje da se umjetnost izjednaci sa stvarnošcu, te uklanjanje granice izmedu publike i izvodaca, oduzima umjetnosti car iluzije i terapeutskog bijega u više duhovne stvarnosti. Kronican je sadržajni nedostatak dubokog doživljaja stvarnosti.

Dramski autori usredotoceni su na probleme modernog covjeka; ispraznost, otudenost, izdvojenost, usamljenost i ocaj, dakle na osjecaje granicne licnosti.

No, u industrijaliziranoj stvarnosti takav umjetnicki krik ne mijenja puno u poretku stvari. Naprotiv, i samo umjetnicko djelo se oblikuje sukladno prihvacenoj intuitivnoj spoznaji istine, pociva na nedefiniranim pojmovima prostora i vremena, te vjerovanju da se svijet sastoji od iluzija. Bijeg od rigidnih i covjeku otudenih društvenih okvira vodi ka porinjavanju u vlastitost, i cesto se gubi u praznini amorfnog samobitka. Pojedinac je nemocan, klonuo, bez vizije i vjere u buducnost.



Covjek je, kako piše Sennett, izgubio sposobnost igranja sa zbiljom. On istice kako svjetovno, kapitalisticko društvo radi protiv energije igre. U modernom društvu ljudi su postali glumci bez umjetnosti , lišeni umijeca glume koje nastupa kad se uvjeti javnog izražavanja toliko rastoce da se teatar i društvo više ne mogu smatrati isprepletenim. Uvjeti kulture odraslih brišu djecje snage glumljenja. Ljudsko bice ulazeci u svijet tjeskobe i vjerovanja gubi tu snagu djetinjstva. Umjesto u traženi svijet spontanosti covjek ulazi u pragmatizam i ideologije .

Igra u sebi podrazumijeva ulaganje strasti u impersonalnu situaciju u kojoj vladaju pravila, koja se prepravljaju i usavršavaju radi veceg zadovoljstva i poticanja druženja s ostalima. To djecje nacelo se sukobljava s nacelom koje je zavladalo stanjem kulture odraslih, i koje odrasle navodi da mnogo strasti ulažu u narcisticko raskrivanje vlastitih i tudih motiva djelovanja. Ljudi u tom pasivnom stanju ne pomišljaju na to da izazovu pravila korporacije, ili da se njima igraju. Korporacija je apsolutna i fiksna stvarnost u kojoj se moraju probijati, koristeci svoje sposobnosti. Nije pitanje svida li im se korporativna struktura, vec u tome da li je prihvacaju kao datu. U onoj mjeri u kojoj je prihvacaju, ne mogu problematizirati njena pravila. Upravo tu igra posustaje. Psihicko nacelo koje vlada tim procesom je narcizam.



Osim toga, izmedu potcinjenih i pretpostavljenih vladaju blagi, terapeutski i participirajuci odnosi, a vrednovanje timskog rada u kojem nestaje kriticnog odnosa i preispitivanja vlasti skriva istinsku sliku poretka. Liberalno ozracje je amputiralo autoritet iz društva. Lasch piše: “Kako ideje krivice i nevinosti gube svoje moralno, pa cak i pravno znacenje, oni koji su na vlasti više ne namecu svoja pravila autoritativnim odredbama sudaca, ucitelja i propovjednika. Društvo više ne ocekuje da vlasti artikuliraju ocigledno razložan, savršeno opravdan zakonski i moralni kod, niti ocekuje da mladi pounutre moralne standarde zajednice. Ono jedino zahtijeva prihvacanje konvencija svakodnevnog saobracanja koje su psihijatrijske definicije sankcionirale kao normalno ponašanje.” (Lasch C., Narcisticka kultura, Naprijed, Zagreb, 210 str.)

Pojedinac se ne pita o smislu poretka. On je, ili razocaran u legitimne politicke pokušaje kojima mu demokracija obecava sudjelovanje u kreiranju životnih okvira, ili uglavnom doživljava politiku kao spektakl kakvim se prikazuje. Politicari zaraduju politicke poene zahvaljujuci dobroj televizijskoj predstavi , nastupajuci sa savršenim imageom i ispravnim pobudama. Njihova pojavljivanja u javnosti cesto nemaju nikakve veze s politickom realnosti i njihovom ulogom u njoj, te za prosjecnog Amerikanca politicka dimenzija postaje nebitna. Narcisu je bitna pobuda, osjecaj, trenutacna akcija, a ne rijeci kojima se pokušava ozbiljiti vizija buducnosti. On jednostavno ne može dubinski doživjeti drugu osobu, i svoju strast ulaže u razotkrivanje motiva, koji su u modernoj politici iskonstruirana forma bez sadržaja. Rijeci su za njega samo instrument kreiranja poželjnog dojma, slike kojoj ce se drugi diviti i kojoj ce zaviditi, pa shodno tome, politicar osvaja zahvaljujuci odlikama koje bi prije pripisali jednom glumcu.



Psihologizirano društvo je reklamom uvjerilo pojedinca da je znacajno njegovo psihicko samousavršavanje : dohvatiti svoje osjecaje, jesti zdravu hranu, proucavati mudrost Istoka, trcati, uciti kako “uspostaviti odnos”, itd.

Suvremena klima je terapeutska, a ne religiozna. U liberalnom društvu religijske dogme ne pružaju obecanje iskustva duhovnosti, i ne predstavljaju moralni autoritet. Ljudi više ne žude za licnim spasom, vec žude za osjecajem, trenutnom iluzijom dobrobiti, zdravlja i psihicke sigurnosti, a sve to im svesrdno pruža industrija. Propagandom robe, osim što pruža svojevrsnu alternativu protestu i pobuni, ona potencira suvremene bolesti otudenja istovremeno nudeci uvijek novo i bolje rješenje. Rješenje i lijek je, u biti, sama potrošnja.



Terapija proglašava Amerikanca nesposobnim da upravlja vlastitim životom i izrucuje ga u ruke specijalista - eliti profesionalnih strucnjaka ; lijecnika, psihijatara, znanstvenika društvenih oblasti, tehnicara, radnika preko kojih država provodi svoju politiku blagostanja i državnih službenika koji imaju vodecu ulogu u upravljanju državom i industrijom znanja . Predavši vecinu svojih strucnih vještina korporaciji, on se više ne može brinuti za svoje materijalne potrebe. Pojedinac je tako doveden u ovisnost o državi, korporaciji i drugim birokracijama.



Narcizam predstavlja psihološku dimenziju te ovisnosti. U patološkom obliku se rada kao obrana protiv osjecaja bespomocne ovisnosti u ranom djetinjstvu kojem se pokušava suprotstaviti slijepim optimizmom i grandioznim iluzijama samodovoljnosti. Suvremeno društvo potice blaže oblike narcizma time što iskustvo ovisnosti produžava do u zrelo doba. Ono otežava nalaženje zadovoljstva u ljubavi i radu, podržavanjem narcistickih poriva, propovijedanjem samoispunjenja, te poticanjem grandioznih snova o svemoci. Istovremeno okružuje pojedinca šarenim proizvodima potpunog zadovoljstva i cini sve manje dostupnima zamjenska zadovoljstva, narocito umjetnost i sport koji pomažu ublažavanju osjecaja nemoci i straha od ovisnosti; tako neublaženi oni se ispoljavaju u narcistickim crtama.



Da je narcizam prije logican ishod procesa u suvremenom društvenom aparatu, nego bolest, pokazuje i prikaz obiteljskog odgoja koji u sprezi s nestajanjem autoriteta u liberalnom društvu neminovno vodi ka struktuiranju narcisticke osobnosti.

Prelazak kapitalizma iz individualnog poduzetništva u korporacijski monopolizam izmjenio je meduljudske odnose i redefinirao ulogu pojedinca. Zbog sve vece uloge strucnjaka i profesionalaca u životu, psihologiziranja i terapeutiziranja svakodnevnice, došlo je do uvlacenja cjelovite licnosti pod nadzor birokratizirane institucije, te je gradanin pretvoren u pacijenta, a proizvodac u potrošaca. Normiranjem psihosocijalnog razvoja, te seciranjem životnih procesa u faze, u ljude se uvukla zbunjenost i strah od odudaranja od norme. Pomoc strucnjaka je tako postala “medvjeda usluga”. Roditelji u odgoju sve manje vjeruju vlastitom instiktu, nadzor strucnjaka ih odgovara od tradicionalnih metoda samopomoci, a kako je društveni liberalizam izgradio atmosferu permisivnosti , u društvu lišenom religije i bilo kakvog strogog vanjskog, moralnog autoriteta, obitelji podižu Narcise.

Naime, roditelje se savjetuje da u odgoju misle i na sebe, a ne samo na dijete. Zaokupljeni sobom, doživljavaju dijete kao vlastiti produžetak, kao objekt ulaganja znanstvene brige i pažnje koja tako postaje formalna i lišena emocionalnog sadržaja. Emocionalna ravnodušnost udružena s permisivnošcu i pokušajem da se uvjeri dijete u njegov povlašten položaj u obitelji, sjajan je recept za stvaranje narcisticke strukture licnosti.

Psihijatrijski imperijalizam odgaja roditelje, piše Lasch, te držeci ih u stanju tjeskobe stvara emocionalnu osnovu za upad industrije, masovnih medija i posrednih izvršioca socijaliziranog roditeljstva u obitelj, gdje su neprimjetno izmijenili kvalitet veze izmedu roditelja i djeteta. Stvoren je ideal savršenog roditelja, a istovremeno narušeno roditeljsko samopouzdanje.



Zanimljivo je i to da pod odredenim uvjetima, kultura narcizma može kroz proces primarne socijalizacije radikalizirati osobnost do shizofrenije .

Lasch navodi klinicka iskustva Heinz Kohuta iz njegove knjige The Analysis of the Self u vezi cesto razornog utjecaja “plitkoce i nepredvidljivosti ponašanja majke” na dijete. Kohut, kao i mnogi drugi, smatra da veza izmedu majke i djeteta idealno pociva na optimalnim frustracijama .

Naime, normalno odrastanje podrazumijeva proces uocavanja nesavršenosti i ogranicenja majke, te razocarenja djeteta uslijed toga što mu se ne poklanja sva ljubav i pažnja. Ono tada nesvjesno izgraduje u sebi idealiziranu predodžbu majke i objedinjuje njene funkcije u vlastitu brigu za sebe i svoju ugodu. Za razliku od te idealne veze izmedu majke i djeteta, nezrela, narcisticka majka je u tolikoj mjeri lišena spontanog izražavanja majcinskih osjecaja, te revnosno proucava sve nove nacine podizanja djece i rasprave o fizickoj i psihickoj higijeni. Njena je osjecajnost terapeutizirana.

Ona doživljava dijete svojim produžetkom, obasipa ga neprimjerenom i neumjerenom pažnjom, te odnoseci se prema njemu kao prema posjedu, potice pretjerani osjecaj njegovog vlastitog znacenja, istovremeno mu otežavajuci da prizna svoje razocarenje njenim postupcima. Kad suprotnost izmedu plitke, površne majcine brige koju dijete uocava i majcine ocito nepodijeljene privrženosti postane tako bolno, da je dijete odbija priznati, javlja se shizofrenija , za koju, današnja psihoanaliza po mnogima drži da je narcisticki poremecaj .



Sve veca ucestalost razvoda brakova utjece na lišavanje djeteta emocionalne sigurnosti, te cest nedostatak autoriteta oca, što doprinosi formiranju narcisticke psihe. Razvodima doprinose prosvijecena stajališta da ponekad roditelji mogu više oštetiti dijete ostajuci u braku nego razvodeci se. To može i biti istina, no glavni uzrok razvoda je svakako novi oblik intimnosti izmedu muškarca i žene definiran društvenim uvjetima u kojima prevladava odlucnost života za trenutak i za samog sebe. Obitelj kao temeljna društvena institucija biva narušena narcistickom nesposobnošcu zanimanja za bilo što poslije vlastite smrti, te opcevladajucom atmosferom lažne prisnosti i intimnosti koja je samo ishod ocajnicke potrage za istinskom, idealnom intimnosti, u suštini, za samim sobom.

Seksualna revolucija oslobodila je seks od njegovih brojnih ogranicenja, i uvela ga u svakodnevnicu spektakla i industrijskog marketinga, stvarajuci tako uvjete za razvoj narcisticke atmosfere konzumiranja kratkotrajnih i neobaveznih odnosa u kojima je seks sam po sebi cilj i izvor zadovoljstva. Cest egzibicionizam , u slucajevima neostvarenih maštarija, rezultira eskalacijom agresije i bijesa, dakle, onih iracionalnih sila koje leže u dubini Narcisa.

Takoder i pojava oslobodene žene, kao povijesno prirodan odgovor na stoljeca patrijarhalnog autoriteta, radikalizirana je u feministicki pokret koji u svojoj krajnosti cesto nastupa agresivno prema suprotnom spolu, te potice oslobadanje iracionalnog odgovora kod muškaraca. Naime, On se boji da nece uspjeti zadovoljiti njene osviještene seksualne potrebe, a s druge strane, boji se njene bezrazložne agresivnosti, koja je uglavnom rezultat osobnih frustracija.

Sve to zajedno afirmira narcisticku nemogucnost ostvarivanja dubokih i trajnih intersubjektivnih veza, te muško – ženske odnose svodi na ravnodušnu i proracunatu tjelesnu potrošnju.



Opsjednutost tjelesnim, te posredstvom medija i svijeta spektakla nametnut image mladosti i ljepote, okvir je sve izraženijeg straha od starosti . Sveprisutnim psihologiziranjem i normiranjem americko moderno društvo izaziva iracionalnu paniku preranog straha od starenja. Amerikanci doživljavaju cetrdesetu godinu kao pocetak kraja, tako da strah od nadolazeceg zasjenjuje doba uspona.

U društvu koje ne zanima buducnost, koje se ne ostvaruje kroz rad i ljubav u brizi za potomke, nego postavlja pitanja o smislu reprodukcije uopce, iracionalan strah od starenja je usko povezan sa pojavom narcisticke licnosti kao prevladavajuce strukture. Starost se sve više promatra kao društvena , a ne kao biološka cinjenica . No, kako se mudrost , kao najvece bogatstvo i utjeha starosti, ne uzima kao društvena vrijednost, jer je opce uvjerenje da znanje zastarijeva uslijed tehnoloških promjena, te je neprenosivo, starost postaje teret beskorisnosti. Više nema utjehe i divljenja, toliko potrebnih Narcisu, jer je generacijska veza oslabila. Pomisao o starosti i smrti, pracena idejom istiskivanja i zamjene, postaje nepodnošljiva i rada pokušajima ukidanja starosti i produžavanja života u beskonacnost. Društveno idealan mladalacki image stvara kult mladosti , koji ipak nije presudan u pojavi straha od starenja. Njegovo dublje znacenje leži u narcistickoj samoobuzetosti i potvrdivanju apsolutne, sadisticke moci u grandioznoj viziji tehnološke utopije bez starosti.



U poglavlju Školovanje i nova nepismenost Lasch kritizira moderno americko školstvo, te ga odreduje kao ustanovu kulturne transmisije koja je oblikovana prema imageu narcistickog trenda kulture. Školstvo se, kao i crkva i porodica, nije tome suprostavilo, a svoju kapitulaciju opravdava stavom da najbolje služi društvu kad ga zrcali.

U modernom obrazovanju sve više nedostaje akademskog sadržaja , a sve je veca pažnja usmjerena na prakticnu nastavu , te na poticanje samoostvarivanja ucenika. Uvode se novi predmeti, jer ucenici žele biti zabavljeni. Tako u nekim americkim školama postoje predmeti kao što su Misticno i natprirodno, Velike americke ljubavne price, Znanstvena fantastika, a ucenici mogu dobiti bodove iz engleskog jezika radeci kao DJ-evi na radio postaji. Ishod te prakse je da ucenici gotovo ne znaju citati i pisati, te sve manje poznaju kulturne tradicije koje bi trebali nasljediti. U školama se više ne izucavaju Biblija, Anticka književnost, mitologija, te gotovo cjelokupna književna tradicija Zapada. Poducavanje u duhu realizma naglašava prekid medu pokoljenjima, te prisiljavaju dijete da ne vjeruje vlastitom iskustvu. Nekad su religija, mit i bajka, sa dovoljno djetinjastih elemenata u sebi, mogli djetetu ponuditi uvjerljivu sliku svijeta. Znanost ih ne može zamijeniti, pa otuda kod mladih pojava sve veceg vracanja na magicno mišljenje : opcinjenost vracanjem i okultnim, vjerovanje u vanculno opažanje i dr.

Potenciranje skepticizma u doba prezasicenosti informacijama, i nevidene eksplozije znanja, dodatno otežava položaj pojedinca u svijetu, te ga nanovo prisiljava da preispituje ispravnost stavova. Sve to odreduje školstvo kao društvenu instituciju uvodenja pojedinaca u mašineriju industrije, jer svodenjem znanja na cisto iskustvo pocinje služiti kao njegova zamjena.

Umjesto uvodenja i pripremanja studenata za život, ono ih emocionalno onesposobljuje, onemogucava da se zaista suoce sa iskustvom bez pomoci udžbenika i prethodno izgradenih ispravnih stajališta.

Školovani pojedinac tako postaje kotacic u iskalkuliranom stroju sustava, gdje ništa nije prepušteno slucaju, potrošacki ovisan o industrijskim protezama bitnim za egzistenciju. Upravo to potenciranje ovisnosti, uz nemogucnost suocavanja sa logikom sustava i igranja s njime, stvara okvir za razvoj narcisticke licnosti i oslobadanje energije narcizma. Školstvo vodeno stavom optimalne društvene funkcionalnosti, zrcali društvo poljuljanih vrijednosti, koje je na svim razinama odredeno tržišnim i birokratskim, a natkriljeno objektivima i kamerama, budnim ocima medija i spektakla.



Uocava se da narcizam, mada klinicki definiran kao psihicki poremecaj, predstavlja prevladavajucu libidnu strukturu osobnosti u suvremenom americkom društvu. Povijesni razvoj kapitalizma i tehnologije, kao društvene baze, stvorili su kulturološke okvire i obrasce koji su prirodnim slijedom poticale formiranje narcisa, te cak potencirale takav psihološki profil pri usponu u društvenoj hijerarhiji. Narcizam tako postaje konstituirajuca društvena energija, psihološka dimenzija društvenih promjena, te konacno, mentalitet onih koji preživljavaju . Ne može se naravno zanemariti ogromna degradacija kvalitete života Amerikanaca, koja se možda najlakše dade uociti u sve vecoj karikaturalizaciji tjelesnog, “poglupljenoj” industriji zabave, te u konacnoj i apsolutnoj hollywoodizaciji politike. Mediji i industrijski marketing proizvode od poznatih sportaša, glumaca i politicara polubogove, montirajuci ih na mitološki Olimp. Macdonaldizacija društva uzdiže maksimu brže, bolje, više u karikaturalnu oprecnost, a natkrilivši se nad predmetnim svijetom pretvara ga u šarenim bespotrepštinama prenatrpani mall (robnu kucu).

Treba napomenuti da je Lasch-ova Narcisticka kultura objavljena, usudio bih se reci pradavne, 1979. godine, a i sam autor, koji rezimira uglavnom promjene od kraja II svj. rata pa nadalje, cesto istice vrtoglave tehnološke i znanstvene promjene kojima smo i mi svakodnevno svjedoci. Nekako izgleda da danas, ipak, jenjava strast samoobuzetosti i života za trenutak, koja je tada bila uvelike posljedica neuspjelih, televizirano-revolucionarnih pokušaja mijenjanja društvenih pravila. Sudar sa cvrstom državnom ideologijom okrenuo je smjernice kreativnosti ka unutarnjim prostorima pojedinca, stvarajuci kult samospoznaje . Ali pogubne su takve iskljucivosti u toliko materijalnoj civilizaciji. Nakon antiteze samoobuzetosti ocekujemo sintezu, pa je za nadati se da ce optimizam birokratiziranog duha americkog društva danas biti potaknut sve prisutnijim ekološkim autoritetom , te idejom planetarne zajednice, ali ponajviše sviješcu o stvarnom uzroku problema, poretku koji ne obecava njegovo rješenje. Cinjenica je da je u industriji sve cešca pojava samoupravljanja i lokalnog udruživanja, dakle odvija se proces eksternaliziranja kreativnosti. Što se tice umjetnosti, pogotovo filmske, zanimljiv je u mainstream-u sve cešci trend odstupanja od spektakularne forme prepune kompjuterskih animacija i efekata, te dubinsko preispitivanje zbilje i orijentiranje na real life sadržaje. Spomenuti cu American beauty (Vrtlog života), koji baratajuci s problem otudenosti u “nuklearnoj” obitelji srednje klase americkog predgrada, dramatiku izgraduje do nasilnog konflikta koji donosi simbolicno rasterecenje od društveno nametnutih uloga. Zatim, Fight Club (Klub Boraca) , snimljen po istoimenoj knjizi, koji u bazi kritickog osvrta na americko društvo iskarikiranog do terorizma postavlja problem shizofrenije . Zajednicko im je izraženo kriticko preispitivanje upravo onih društvenih mehanizama kojima je do krajnosti dovedena nemogucnost ljubavi, tj. nemogucnost pojedinca zarobljenog u masovnom poretku da ostvari iskrenu i dubinsku vezu s drugima. Veza se konacno ostvaruje, ali putem eskalacije nasilja, koje provalom iz nesvjesnog donosi balans u poretku cjeline. Crtani filmovi, i opcenito humoristicni sadržaji sve više obiluju nasiljem, koje katkad i u ozbiljnim žanrovima predstavlja izlet u komicno. No, nerijetko se u tome pretjera, pa nasilje postaje svrha po sebi, a ne zdrav odmak i kanaliziranje podsvijesnog.

Možda su to samo oaze u pustinji, ali suoceni sa vlastitim problemima, Amerikanci njihove razloge internaliziraju intelektualno u sve vecoj mjeri. Prazna forma traži smisleni, intersubjektivni sadržaj. Ogromne kolicine agresije, koja je libidni konstituent narcistickog Nad-ja, traže izlaz. Nepravilno kanalizirane, u najgorim slucajevima, okoncavaju krvoprolicem u školi, velikim dijelom i zbog ogromne kolicine oružja u americkom društvu.

Uz to, kriminal i droga, sve više predstavljaju tek formu nelegitimnog izlaza, svrhu samu po sebi, motiviranu ne materijalnim ili duhovnim, vec ocajnickim pokušajem kanaliziranog smirivanja podsvijesnih nagona, tj. nemogucnošcu sputanom narcistickom cežnjom za neostvarenom ljubavi.

Zaista, o americkoj kulturi znamo iz izvora koji je svojom elektronskom eksponacijom i ekspanzijom cine opceprihvacenom u kapitalistickom svijetu. Ako je zakljucivati iz tih cinjenica iz “druge ruke”, onda je teško donositi optimisticne prognoze, ali vjera u ljudski duh, i naravno duh sam, mora u svojoj povijesnosti pronaci put kojim ce se opravdati, te na tom teškom ispitu demantirati zbiljom opravdan pesimizam, koji nosi neželjene vizije propasti jedne civilizacije.

Zanimljivo je da je Freud povezao energiju Erosa , koja je uz Smrt temeljna instiktivna kategorija, sa narcistickim težnjama. Naime, Freud definira cilj Erosa kao traganje za jedinstvom sa vanjskim svijetom. To je takoder temeljna odlika narcistickog sebstva, koje ukidajuci granicu izmedu sebe i objektnog svijeta teži povratku u apsolutnu prededipovsku zbilju cistog zadovoljstva u kojoj se cisti ego širi i apsorbira univerzum u jedinstven identitet sa svojim svijetom, tj. sa majkom, koja je jedina stvarnost i izvor zadovoljstva. To stanje je Freud nazvao bezgranicni narcizam.

Eros je osnovna potencija ega koja teži afirmaciji svijeta ljubavi i zadovoljstva, no ujedno i akt samoljublja. Eros posjeduje metafizicki sadržaj koji ga diferencira od narcisticke projekcije ekspanzije vlastitog tijela u svijet, potenciju da transformira tjelesno u kreativnost stvarajuci osjecaj smirenja i ljepote. Mada tjelesan, Eros nije iskljucivo tjelesni koncept kao narcisoidnost, vec težnja ujedinjenja vlastitog tijela sa drugim tijelima u svijetu u aktivnoj interakciji. To je impuls ljubavi, težnja za identifikacijom sa vanjskim objektima, a ne, kao narcizam, posesivnost tjelesnog zadovoljstva, lišena kreativnog, lišena sposobnosti igranja .

Cini se da jedino energija Erosa može išcupati narcisa iz okova materijalnog, te njegov konstituirajuci agresivni libido, koji je antipod Erosu, transformirati kroz igru u smirenje i ljepotu. Nažalost, suvremeno americko društvo sputava Eros. Ubija ga svojom materijalnom iskljucivošcu i tržišnim zakonima kojima podreduje i one društvene sfere koje su u svojoj suštini duhovne, te predstavljaju vec spomenute legitimne izlaze . Industrijalizirani i

komercijalizirani sport i umjetnost svoje napuštene prostore u zajednici prepuštaju na milost i nemilost odljudenom tržištu, koje rado sponzorira sva polja interesa bez obzira na legitimitet.

Štoviše, kao da suvremeno americko društvo afirmira libidnu energiju Smrti , onu rušilacku dimenziju iracionalnog. Ono, naime, potencira prelijevanje narcistickog, agresivnog i sadistickog libida u društvenu zbilju, što se ponajviše ocitava u velikoj stopi kriminala, sveukupnom porastu nasilja i konzumiranja teških droga.

Apolonska savršenost tehnologije i industrije, u liku propisno modeliranih tijela pripadnika spasilacke službe i glumaca iz teenagerskih serijala, ili pak tzv. pjevaca i pjevacica, tržišnih proizvoda timskog rada, površna je, markentinški retuširana slika, cija je umjetna ljepota sve cešce narušena provalom dionizijskog i rušilackog. Nadajmo se da ce ta narcisticka dijalektika iznjedriti kao sintezu pozitivnu energiju sadržajno smislene kreacije i igre, te rehabilitirati istinski zadovoljnog covjeka.


Literatura:


Christopher Lasch “Narcisticka kultura”, Naprijed, Zagreb 1986.

Richard Sennett “Nestanak javnog covjeka”, Naprijed, Zagreb 1989.

_________________
The whole problem with the world is that fools and fanatics are always so certain of themselves, but wiser people so full of doubts. - Bertrand Russell


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: ned jan 27, 2008 11:24 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet nov 01, 2007 6:55 pm
Postovi: 190
Lokacija: Rijeka-istok
26.01.08. subota. Oko 23,50.

" Čovjek bez morala je slobodan čovjek "

Sjedim na fotelji, listam neki časopis i s vremena na na vrijeme bacim oko na tv. Na Novi film " Pogrešno skretanje ". Gledao sam ga. Pa ipak uz listanje časopisa bacim povremeno oko na film. Još jedna cigareta pa na spavanje. I upravo kad sam pripaljivao ugledah na ekranu gore navedenu rečenicu.

Pogodilo me poput groma.

Kakva jednostavnost razmišljanja. Više morala = manje slobode. I obratno.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: ned jan 27, 2008 11:35 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: sub okt 27, 2007 11:23 pm
Postovi: 138
A nisi se zapitao što je moral?


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: pon jan 28, 2008 1:45 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet mar 02, 2007 4:58 pm
Postovi: 352
Lokacija: Croatia,Zagreb
zlatko je napisao/la:
26.01.08. subota. Oko 23,50.

" Čovjek bez morala je slobodan čovjek "

Sjedim na fotelji, listam neki časopis i s vremena na na vrijeme bacim oko na tv. Na Novi film " Pogrešno skretanje ". Gledao sam ga. Pa ipak uz listanje časopisa bacim povremeno oko na film. Još jedna cigareta pa na spavanje. I upravo kad sam pripaljivao ugledah na ekranu gore navedenu rečenicu.
Pogodilo me poput groma.

Kakva jednostavnost razmišljanja. Više morala = manje slobode. I obratno.



Centralne vrijednosti morala su: dobro, ispravno i pravedno. "Dobro" je najveća moralna vrijednost. To je ljudska osobina koja odgovara biti čovjeka. Čovječnost je dužnost svakog pojedinca, uslov dobrog života. To podrazumijeva saradnju sa drugim ljudima, dijalog, ljubav i dostojanstvo osobe.

Moralom i njegovim vrijednostima bavi se etika- filozofija morala- praktična filozofska disciplina.


ako je ovo tebi manjak slobode,onda si ti, oprostit ces na izrazu kreten.


ovo sam ti rekao totalno nemoralno! :lol:

_________________
NWO hejter


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: pon jan 28, 2008 3:11 am 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: ned jun 18, 2006 3:19 am
Postovi: 120
Citat:
Moralom i njegovim vrijednostima bavi se etika- filozofija morala- praktična filozofska disciplina.


ako je ovo tebi manjak slobode,onda si ti, oprostit ces na izrazu kreten.


ovo sam ti rekao totalno nemoralno!


Postoji već tema koja se bavi citiranom problematikom pod nazivom Kontajnirana svijest kao uzrok nesporazuma i sukoba. Nalazi se u oblasti Metafizika pri dnu stranice (popisa tema). Upućuje na analizu ko je ko i koliko kreten.

Pozdrav.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: pon jan 28, 2008 3:18 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet nov 01, 2007 6:55 pm
Postovi: 190
Lokacija: Rijeka-istok
Theodores napisa:
Citat:
A nisi se zapitao što je moral?


Prosvijetli me, molim te. Samo mi nemoj pričati o etici.


_Dario_ napisa:
Citat:
Centralne vrijednosti morala su: dobro, ispravno i pravedno. "Dobro" je najveća moralna vrijednost. To je ljudska osobina koja odgovara biti čovjeka. Čovječnost je dužnost svakog pojedinca, uslov dobrog života. To podrazumijeva saradnju sa drugim ljudima, dijalog, ljubav i dostojanstvo osobe.
Moralom i njegovim vrijednostima bavi se etika- filozofija morala- praktična filozofska disciplina.

=D>

Citat:
ako je ovo tebi manjak slobode,onda si ti, oprostit ces na izrazu kreten.


Šteta. Tako si lijepo gore citirao vrijednosti morala da sam povjerovao da isti živiš. Nažalost sa ovim dole si pokvario dojam. Nisi kod mene stvorio osjećaj ugode u ovoj rečenici. A dvojben je moral kod onih koji drugom čine neugodu.

Citat:
ovo sam ti rekao totalno nemoralno!

:lol:

Galaksija; Pantagruel; Arja i ostali ubiše se od pisanja, prevođenja materijala o psihopatiji, a sve u cilju prosvjećivanja forumaša.

Moj skromni prilog trebao je pokazati da sam shvatio nešto. Moj epuur si muove. Jer mene kao čovjeka moral koči u mnogim situacijama i tjera me da preispitujem svoje postupke. Ali ma koliko to sužava pravac mog djelovanja, na kraju uvijek imam dobar osjećaj i zadovoljstvo. I to zovem još i odgovornost. I karakter.

Zato me iznenadila lakoća razmišljanja psihopate. U rečenici " čovjek bez morala je slobodan čovjek ", vidi se zapravo njegovo poimanje slobode. Iz takvog poimanja slobode proizlazi sustav njegove ličnosti i način ponašanja. Pa onda imamo svijet takav kakav je.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: pon jan 28, 2008 10:20 pm 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: pet dec 03, 2004 6:40 pm
Postovi: 6376
Lokacija: 3rd density Earth, Zagreb
Citat:
Centralne vrijednosti morala su: dobro, ispravno i pravedno.


... što je ipak sinonim za - SUBJEKTIVNO ( ovisi o tome tko to i kako percipira ).

Za "lopova" je ISPRAVNO opljačkati banku isto kako je i za tebe uložiti svoj novac u nju.
Za psihopatu je DOBRO da tlači ljude "ispod" sebe, jer je onda on u relativno boljem položaju, ima više utjecaja, moći... lakša je manipulacija u njegovu korist.
Za psihopatu je PRAVEDNO kad on uzme nekom drugom energiju, novac ili nešto drugo, jer mu ta radnja čini to da on postaje moćniji, jači... itd. Čisto je u redu drugima uzimati iz njegove perspektive. Pravedno je da on ima, a drugi nemaju. Pa on je "ego-faca", pa mu i treba više nego drugima, "manje vrijednima"...

Dakle, što je ispravno, dobro i pravedno?

Odgovor na to pitanje zbilja možeš naći u temi o Kontejniranoj svijesti - uzroku sukoba i nesporazuma... dobro ti je Om predložio... odličan tekst za razumijevanje ljudskih ograničenja - umnih kontejnera...

A psihopate... ostaju psihopate...

:mrgreen: :wink:

_________________
http://www.val-znanje.com/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: sri feb 20, 2008 8:40 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: uto dec 25, 2007 1:15 am
Postovi: 448
Lokacija: Zagreb
Ne znam gdje bih postavio ovo svoje pitanje pa ću ga postaviti ovdje.

Internetom među ostalim, kruže tvrdnje da se članovi Iluminata i trinaest najmoćnijih obitelji mogu po želji inkarnirati gdje god hoće na Zemlji.

Pa, ako imaju tu moć, zašto onda ne porade na usavršavanju te svoje vještine, i ne reinkarnirajuse na nekim naprednijim planetama ilil čak astralu, a ne da tu nas gnjave. Jer osim što su moćni i osim što gnjave nas zar im ne bi bilo poželjnije recimo, inkarnirati se na planetu u civilizaciji koja raspolaže antigravitacijskom tehnologijom i gdje je recimo, sasvim uobičajeno da neka obitelj ima NLO, baš kao što je kod nas uobičajeno da mi imamo automobile. Jasno, tada bi otišli u civilizaciju gdje su im drugi ravnopravni i ne bi mogli tako lako manipulirati nad drugima, ali ja bi sve dao samo da se mogu reinkarnirati u jednoj takvoj civilizaciji. Čak ako bi to rezultiralo i da sam tamo najniži i najmanji u njihovom poretku. Da, bio bi zadnja greda, ali bi imao nešto što nemaju najvrhunskiji zemaljski znanstvenici. Imao bi antigravitacijski bord. I učinio bi sve da se ne vraćam na Zemlju i ne bi mi palo na pamet da se vraćam na nju.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: čet feb 21, 2008 12:01 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: pet dec 03, 2004 6:40 pm
Postovi: 6376
Lokacija: 3rd density Earth, Zagreb
Citat:
zašto onda ne porade na usavršavanju te svoje vještine, i ne reinkarnirajuse na nekim naprednijim planetama


Pa možda zato što su psihopate i vole manipulirati ( ljudima ). Želja za kontrolom.

Da se reinkraniraju "negdje tamo" gdje nemaju koga manipulirati - pa što će tamo?!

Npr. pitaju se krave, svinje i pilići: "Pa zašto ti moćni ljudi ne odu negdje drugdje, ionako mogu sve?! Zašto ne odu u one svoje gradove gdje ih ionako ima puno - tamo im je sve super, pa zašto nas ne puste na miru?!"

Eto - zato !!! :twisted: :twisted: :twisted: :twisted: :twisted: :twisted:

:mrgreen: :wink:

_________________
http://www.val-znanje.com/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: čet feb 21, 2008 5:31 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: uto dec 25, 2007 1:15 am
Postovi: 448
Lokacija: Zagreb
Jack987 je napisao/la:
Citat:
zašto onda ne porade na usavršavanju te svoje vještine, i ne reinkarnirajuse na nekim naprednijim planetama


Npr. pitaju se krave, svinje i pilići: "Pa zašto ti moćni ljudi ne odu negdje drugdje, ionako mogu sve?! Zašto ne odu u one svoje gradove gdje ih ionako ima puno - tamo im je sve super, pa zašto nas ne puste na miru?!"



Krave, svinje i pilići se ništa ne pitaju jer nemaju takvu svjesnost. A mi je imamo. To što su je mnogi prodali za budzašto, to je njihova stvar. Ne štima ti baš usporedba.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: čet feb 21, 2008 7:22 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet dec 29, 2005 1:26 am
Postovi: 455
piskavac je napisao/la:
Jack987 je napisao/la:
Citat:
zašto onda ne porade na usavršavanju te svoje vještine, i ne reinkarnirajuse na nekim naprednijim planetama


Npr. pitaju se krave, svinje i piliæi: "Pa zašto ti moæni ljudi ne odu negdje drugdje, ionako mogu sve?! Zašto ne odu u one svoje gradove gdje ih ionako ima puno - tamo im je sve super, pa zašto nas ne puste na miru?!"



Krave, svinje i piliæi se ništa ne pitaju jer nemaju takvu svjesnost. A mi je imamo. To što su je mnogi prodali za budzašto, to je njihova stvar. Ne štima ti baš usporedba.


Dobar ti je taj zakljucak, covjeku je data volja da se pita, da odluci kakve ce svjetove da gaji u sebi a sto je to propustio pa se sad usporedjuje sa nemocnim kravama , svinjama i pilicima je druga prica.
I sto su ljudi vezali svjesnost samo dokle im dopiru materijalne oci i to je vlastita odluka a ne nametnuta kad je vec bilo vise izbora.

A i ove price koje kruze Inernetom :

"Internetom meðu ostalim, kruže tvrdnje da se èlanovi Iluminata i trinaest najmoænijih obitelji mogu po želji inkarnirati gdje god hoæe na Zemlji. "

bas me zanima na kojim teorijama se baziraju, tko je jos uspostavio sigurnu teoriju reinkarnacije a da mu se nije ljulala po svim stubovima.
Prije bih rekla da oni to fantaziraju sada da ce opet da se vrate i rade isto, ili neki onako iz hobija plase ljude sa nekim fatamorganama ili je netko mozda bio tamo, vratio se i sad nam to sve ispricao.
E sad je pitanje kako je prosao na tom putu zemlju snova i fantazija pa nam se vratio sa cistom pricom. :D
Kad je rijec o psihopatiji ti su ljudi samo za zaljenje, jer su izvrsili vec takvu dezintegraciju svoje duse da ih u nekom trenutku ne mozes ni smatrati odgovornim za nesto kad im je aparat za razumno ponasanje odavno unisten.
A sto su sebi uradili na jednom Univerzalnom planu to je vec za malo sire zaljenje.
A kako su ti ljudi u vladajucim krugovima ? ....tu bi se opet vratili na pricu zasto covjek sebe vidi kao nemocno stvorenje u rangu zivotinje koja ne moze da promjeni nista.
Svi ti na vrhu su odraz onih na sredini i dnu.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: čet feb 21, 2008 11:02 pm 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: pet dec 03, 2004 6:40 pm
Postovi: 6376
Lokacija: 3rd density Earth, Zagreb
Citat:
Krave, svinje i pilići se ništa ne pitaju jer nemaju takvu svjesnost.


Pretpostavke uvijek odvode na dulji ( krivi ) put.

Ti samo misliš da se to oni ne pitaju, prijatelju... jesi li ikad probao komunicirati sa biljkama ili životinjama?

Iz prosječne perspektive "običnog" čovjeka je ovo vrlo smješno pitanje, ali ako si se rješio ograničenja i kontejnera u dijelu svoje svjesnosti koji sprečavaju daljnje razumijevanje životinja ( i biljaka ) ovo je pitanje čisto u redu.

:mrgreen: :wink:

_________________
http://www.val-znanje.com/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: čet feb 21, 2008 11:29 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet dec 29, 2005 1:26 am
Postovi: 455
Eto ako se i krave, pilici i biljke nesto pitaju , kako je onda covjek jedini sto se nista ne pita?...nego pusta da neke psihopate vladaju ovdje stoljecima.
Moguce da kad bi krave imale pravo glasa na izborima izabrale bolje , kod njih je barem jak taj instikt samoodrzavanja pa bi intuitivno izabrale vlasnika koji je vegeterijanac i nece ih pojesti nego ih pustiti da umru prirodnom smrcu.
I zasto onda i proucavati psihopate, zasto ne prouciti fenomen rase koja je odabrala takvog cobanina.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: pet feb 22, 2008 12:18 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: uto nov 01, 2005 1:17 am
Postovi: 1377
Lokacija: Justinijana Prima
Citat:
Internetom među ostalim, kruže tvrdnje da se članovi Iluminata i trinaest najmoćnijih obitelji mogu po želji inkarnirati gdje god hoće na Zemlji.

Pa, ako imaju tu moć, zašto onda ne porade na usavršavanju te svoje vještine, i ne reinkarnirajuse na nekim naprednijim planetama ilil čak astralu, a ne da tu nas gnjave. Jer osim što su moćni i osim što gnjave nas zar im ne bi bilo poželjnije recimo, inkarnirati se na planetu u civilizaciji koja raspolaže antigravitacijskom tehnologijom i gdje je recimo, sasvim uobičajeno da neka obitelj ima NLO, baš kao što je kod nas uobičajeno da mi imamo automobile. Jasno, tada bi otišli u civilizaciju gdje su im drugi ravnopravni i ne bi mogli tako lako manipulirati nad drugima, ali ja bi sve dao samo da se mogu reinkarnirati u jednoj takvoj civilizaciji. Čak ako bi to rezultiralo i da sam tamo najniži i najmanji u njihovom poretku. Da, bio bi zadnja greda, ali bi imao nešto što nemaju najvrhunskiji zemaljski znanstvenici. Imao bi antigravitacijski bord. I učinio bi sve da se ne vraćam na Zemlju i ne bi mi palo na pamet da se vraćam na nju.

vrlo povrshna,chini mi se preuska interpretacija,tvrdnje koja kruzi internetom
rekao bih chak bilou startrek lev'l
:mrgreen:

Sophia je napisao/la:
I zasto onda i proucavati psihopate, zasto ne prouciti fenomen rase koja je odabrala takvog cobanina.

podseti me na onaj citat mog omiljenog konduktera ekspresa Atina-Minhen:
"nisu lisice toliko lukave,koliko su kokoshke glupave!" :wink:
:love3:

_________________
Теоретичар завере у мировини, технолошки вишак @ КасиЈопеја ДП инк. & стечајни управник @ ХипиШизикМетафизик анлимитид.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: pet feb 22, 2008 3:01 pm 
Offline
Moderator
Avatar

Pridružen/a: sri maj 24, 2006 8:12 pm
Postovi: 1517
Citat:
Krave, svinje i pilići se ništa ne pitaju jer nemaju takvu svjesnost. A mi je imamo. To što su je mnogi prodali za budzašto, to je njihova stvar. Ne štima ti baš usporedba.


Pa, na zalost ne mozemo se porediti sa onim stvorenjima koja zive u svom prirodnom okruzenju i slobodi. :wink:

Covek je na zalost bice koje zrtvuje/prodaje mogucnost za svoju evoluciju, za svoje budjenje i za svesnost/svest za malo materijalnog luksuza ili – cesta pojava kod „duhovnih tragalaca“ - luksuza svojih iluzija.
A ako su dobro zabrazdili, okrenu i dvogled naopacke i to nazovu istinom :roll: .

Slozila bih se sa Jackom da je kod ljudi od vlasti zelja za kontrolom, kompulzivna teznja da se sopstvena volja nametne drugima, istinski motiv – ona jednostavno obezbedjuje velike kolicine energije/svesti, istinske valute u Univerzumu. Crpljenje energije od dole ka gore je dobro predstavljeno oblikom piramide – nasi Iluminati su visoko, ali energiju koju sakupe takodje moraju da delegiraju gore. Medjutim, mislim da tu postoji jos jedna vazan aspekt: oblik piramide takodje sugerise i neprekidno suzavanje prostora za delovanje, sto smo vise u piramidi manevarski prostor je uzi. Tesko nam je ponekad da to shvatimo, ali verujem da jeste tako.

Po mom misljenju da naredni tekst nudi veoma dobar uvid u ovu tematiku:

http://www.galaksija.com/metafizika/eko ... ergije.htm


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: pet feb 22, 2008 4:41 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet dec 29, 2005 1:26 am
Postovi: 455
Vjerovatno je ljudska potreba da uzima energiju posljedica osjecaja nemoci da unutar sebe proizvodi dovoljno ili neznanja o svojoj Duhovnoj prirodi i snazi da probudi svoj vlastiti potencijal pa se iz tog neznanja javljaju sve druge vrste strahova, egzistencijalnih i svih ostalih materijalnih sto kao posljedicu ima psihopatsko ponasanje na svim stupnjevima.
Evo jednog jednostavnog primjera: pita me koleginica kako mi ide projekat koji je na testiranju, imam li dosta gresaka .
Ja kazem OK sam, nemam mnogo , ona se namrsti i pogleda me razocaravajuce. Ja je potpuno razumijem, toliko su jaki ti talasi tame unutar covjeka da ako nije svjestan tih manifestacija to ga obuzima sasvim prirodno i identifikuje se sa tim i pati a patnja opet prozivodi jednu ukusnu energiju za one koji se sa tim hrane. Krug bez kraja.
I nekad kad se i ja pomalo zaboravim i uhvate me u masinu
sa nekim takvim manifestacijama na poslu , uhvatim i sebe sa nekim glupim mislima i kazem "Pa koji si i ti Sophia psihopata" ...i to je to, sve oblici psihopatije su zastupljeni u svakom covjeku i sto ih prije prepozna to bolje i za njega i za okolinu, za cio Univerzum.
E sad posto je to masovna pojava i na nizem i na srednjem stupnju onda se dobro energije nagomila da se na vrhu ispolje one najvece degradacije u psiholoskom smislu.
To je problem svih nas na ovoj planeti tako da nije cudo sto imamo vrlo uocljive psihopate na vrhu piramide , svi smo tome pomalo doprinijeli.
Ja vjerujem da imamo izbora, svatko dobije poziv jednom, dva puta , treci put i ako mu se nije odazvao ne moze se sada zaliti ni na martiks , ni na okove ovog svijeta za svoju gluvocu.
Istina ovaj materijalni svijet ima mnogo ogranicenja i spoljna sloboda nikad nece biti potpuna , ali unutar sebe se svatko ima sansu osloboditi psihopatije ,taj prostor je nas , mada jeste trenutno kao ratiste sa puno neprijatelja koji nam izgledaju nepremostivi, ali to je jedino mjesto gdje covjek moze ostvariti potpunu slobodu i ako i to propustimo onda cemo samo nastaviti da ispoljavamo u spoljnom svijetu razne oblike psihopatije kao i svatko drugi.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: pet feb 22, 2008 9:30 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: uto dec 25, 2007 1:15 am
Postovi: 448
Lokacija: Zagreb
Veoma mi je drago što ste mi u ovako kratkom roku dali tolike iscrpne odgovore.

Netko je rekao da nije toliko u pitanju kako psihopati vladaju, nego da je najveći fenomen zašto smo mi općenito kao vrsta izabrali baš takvog "čobanina".

Mislim da to dosta stoji.

Eto npr. Običan čovjek, na ovaj ili onaj način može imati stvarno jak ego i ne dopustiti da ga drugi mjenjaju. I potrebno je dosta diplomacije i dosta dobro poznavanje i pridržavanje osnova psihologije da bi smo mogli nekoga barem donekle uvjeriti u ono što tvrdimo. Mnogi obični ljudi često će žrtvovati i život samo da se ostvari neka ideja i samo da ne pretrpi poraz.

Pa kako se onda Ego, koji je često toliko krut i jak, savija pred silom psihopata??? To je stvarno veliki fenomen.


Off topic - prije jedno pola sata - sat, pročitao sam na Net.hr-u da su u Beogradu uništene zgrade hrvatske i američke ambasade, kao i još neke druge. Na dnevniku koji je bio danas u dvanaest na HRT-u čuo sam da je samo američka ambasada izgorjela i to ne u cjelosti, nego samo u prizemlju. Može li mi tko reči što je zapravo istina?


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: pet feb 22, 2008 9:55 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: uto dec 25, 2007 1:15 am
Postovi: 448
Lokacija: Zagreb
Sophia je napisao/la:
bas me zanima na kojim teorijama se baziraju, tko je jos uspostavio sigurnu teoriju reinkarnacije a da mu se nije ljulala po svim stubovima.


Ma na NET.HR-ovom podforumu "Nlo i teorije zavjere" postoji jedan likson po imenu Mateo_Bauer koji za se tvrdi da je potomak nekih moćnih obitelji i da ima neka saznanja o Iluminatima/povijesti civilizacije/babilonu/masonima, štoliveć, i isfurava se na babilonske mitove i magiju.

Ja ne vjerujem da čovjek tek tako može odabrati gdje će se reinkarnirati, jer da može, tada u tako svjesnom stanju dok još nije ušao niti u jedno tijelo, dok je u astralu gdje su pomiješani prošlost, sadašnjost i budućnost i gdje on stoga ima barem donekle uvid u tijek događaja koji će se odviti na Zemlji, pa ja bi se onda prije inkarnirao u Americi kao zdrav dva i pol metra visok čovjek i barem dva metra širok. A najvažnije - bogat i zdrav. A ne da se ovdje u RH patim i da patim zbog svog slabog vida.

Ja si tu reinkarnaciju više zamišljam kao da mi lutamo Svemirom ili Zemlajskim prostranstvima i u momentu kada neki par koji nam trebaju postati novi otac i nova majka imaju seks, nas se na neki način onesvjesti i neka nas sila odvuče do tog mjesta i mi se inkarniramo u sjeme koje muškarac upravo ubrizga u maternicu iiiiiii voila. U Hare Krišna centru u Zagrebu čiji sam ja simpatizer, naučavaju da Bog koji se nalazi u srcu svakog živog bića, u sedmom mjesecu trudnoće nagovještava Svoje prisustvo živom biću koje se razvija u maternici majke. Tada se biće sjeća svih grijeha koje je počinilo u zadnjih stotinu života i usrdno obećava Bogu da će mu se moliti kad izađe na svijet. Ali kad izađe, pod opsjenom maye iznova i iznova zaboravlja na sve i nastavlja odrađivati svoju karmu. Zbog porođajne traume dijete zaboravlja na sve i zapisi u njegovoj akaši, iliti u njegovom umu ostaju tamo, ali se jako duboko spremaju i teško je doći do njih.

U svakom slučaju, čak i da imamo donekle vlast inkarnirati se baš na određenom mjestu i da možemo slobodnom voljom dolepršati do tamo, mislim da nas neka sila onesvjesti u času kad moramo uči u sjeme muškarca prilikom snošaja.

Jer ako se duše već nalaze u sjemenu, a muškarci u jednom snošaju izbace 300 milijuna spermija, to po meni nema nekog smisla. Jer ako se duša odmah useli u spermij čim ga muškarac proizvede... ne znam. To mi nema baš nekog smisla.


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 412 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1 ... 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9 ... 21  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 11 gostiju.


Powered by phpBB © 2010 phpBB Group
BH (BIH) by Šehić Nijaz