|
Dio iz knjige ''Od sumnje do vjerovanja''
Autor: Mustafa Mahmud
Nikada neću zaboraviti noć koju sam doživio, prije nekoliko godina, na putu u prašume ekvatorijalne Afrike. Na brodu sam plovio širokim Nilom. Bili smo prošli EI-Melkal i ušli u oblast sa mnogo komaraca u kojoj se Nil razlijeva i pretvara u nepregledne močvare. Brod se ljuljao na vodi, zrak je bio ljepljiv, zasićen vlagom; svi na brodu, pa i sam kapetan, oboljevali su od malarije. Redovno sam gutao tablete kamokina u strahu da ne dobijem groznicu. Te noći palo mi je na um da se popnem na palubu da vidim kako u noći izgleda ekvatorijalna Afrika. Ruke i lice namazao sam mašću protiv komaraca i popeo se na palubu. Ono što sam ugledao učinilo mi se kao san: hiljade stabala palilo se i gasilo kao da su to bile božićne jelke kojima se djeca zabavljaju. Bila su pokrivena hiljadama malih električnih svjetiljki koje su se naizmjenično gasile i palile.
Začuđen, protrljao sam rukama oči i ponovo gledao. Što sam ugledao bila je java, a ne san. Zaista su se stabla palila kao da su prekrivena hiljadama električnih lampica, a zatim gasila. Kapetan broda objasnio mi je da je to što sam te noći vidio stvarnost, da je to drveće prekriveno hiIjadama svitaca i da oni, istovremeno zasvijetle da bi svojim svjetlom privukli komarce i pojeli ih, zatim se ugase da bi opet zasvijetlili. Rekao je da je to jedna od prirodnih zakonitosti: kadgod bi se namnožila jedna vrsta insekata, Allah bi stvorio drugog insekta, neprijatelja, koji bi ga uništio kako bi među Svojim stvorenjima sačuvao ravnotežu, te da jedna vrsta ne iskorijeni drugu, osim samo u određenim omjerima. Dugo sam se prisjećao te noći i razgovora. Svakodnevno sam sve više skupljao dokaza da je cijela vasiona pozornica veličanstvene ravnoteže svega i da je sve precizno predviđeno i zakonitostima potčinjeno.
Naime, da je kojim slučajem zemaljska kugla manjeg opsega nego što jeste, njena sila teže, gravitacija, bila bi slabija, zračni bi se pojas odvojio, nestao u vasioni, isparila bi se voda i izlapila i Zemlja bi ostala pusta kao Mjesec na kome nema ni vode ni zraka, ni atmosfere i život bi bio nemoguć. A da je, pod pretpostavkom, Zemlja bila većeg opsega od postojećeg, njena gravitaciona sila bila bi veća, kretanje na njoj bilo bi teže, naše bi tjelesne težine bile nekoliko puta veće i tijela toliko teška da ih ne bismo mogli podnijeti. lli, npr., da se Zemlja okreće oko svoje ose sporije, kao što je slučaj sa Mjesecom, dan bi trajao sadašnjih 14 dana, a noć 14 noći, a klima bi se od ubitačne vrućine u toku dvije sedmice pretvorila u nepodnošljivu hladnoću u toku dvije naredne nedjelje. I život bi bio nemoguć. Nešto slično bi bilo da se Zemlja od svoje putanje približi Suncu; ili da se udalji kao što je slučaj s Jupiterom i Saturnom, uništila bi nas hladnoća.
lli, još drastičnije od ovoga: znamo da se Zemlja kreće s nagibom od 33 stepena, zbog toga imamo vremenske periode koji većinu područja Zemlje čine plodnim i naseljenim. Da je zemaljska kora deblja upila bi kisik i ljudi ne bi mogli podmiriti svoje potrebe za ovim dragocjenim plinom za disanje. Da su mora dublja nego što jesu, višak vode bi upio ugljendioksid i biljke ga ne bi imale dovoljno da žive i dišu. Da je zračni omot oko Zemlje rjeđi, meteori koji padaju umjesto da se rastope i nestanu na svom prodoru kroz gusti zračni omot, kao što se sada zbiva, pobili bi nas. Da se, kojim slučajem, poveća procenat kisika u zraku u odnosu na sadašnji, njegova bi zapaljivost bila veća i najmanje bi se vatre pretvorile u užasne eksplozije. Da se, opet, taj procenat kisika smanji, naša bi aktivnost postala inertnost. Da led nije lakši od vode ne bi plivao po vodi i morske dubine ne bi mogle sačuvati toplotu te ne bi bile pogodne za život riba i drugih morskih bića. Da nema ozonskog kišobrana, razapetog u atmosferi iznad Zemlje, koji sprečava ultraljubičastim zracima da u neograničenim jačinama stignu na Zemlju, ove bi nas ubitačne zrake uništile.
Ako hoćemo da seciramo samog čovjeka, i tu ćemo naći ova čuda i tajanstvenosti koje ukazuju na ovu preciznu matematičku ravnotežu: svako biće u svojoj krvi ima odgovarajući procenat i količinu natrijuma, kalijum-karbonata, kalcijuma, šećera, holesterola. Svako pomjeranje ovih srazmjera, makar se radilo o malim količinama, znači bolest. Ako ta neravnomjernost potraje, to znači starost smrt. Ljudski organizam snabdjeven je elementima koji, u očuvanju ove ravnoteže u toku čitavog života, automatski i sami od sebe djeluju. Krvna alkaloidnost ima svoje regulatore koji je čuvaju. Mokraćna kiselina, takoder, ima svoje regulatore koji na nju paze. Ljudska permanentna toplota tijela od 37 stepeni održava se pomoću raznih fizioloških i hemijskih procesa koji temperaturu čvrsto i ravnomjerno drže na ovom nivou. Takav je slučaj s krvnim pritiskom, zategnutosti mišića i otkucajima srca. Isto je i s uređajem za upijanje i lučenje (metabolizam), s uređajem hemijskog sagorijevanja u jetrenoj peći, sistemom nervne ravnoteže kojom se regulišu podsticaji za uzrujavanje i smirenje. lli proces kojim hormoni i enzimi regulišu brže i sporije hemijsko-biološke procese. Ljudsko tijelo predstavlja tehničko čudo u području zakona ravnoteže, sređenosti i harmoničnosti koju poznaje svaki liječnik i svako ko je proučavao fiziologiju, anatomiju i organsku hemiju.
Sve je stvorio i svakoj stvari dao njenu zakonitost
(Kur'an, Furqan, 2)
Svesci i svesci knjiga ne bi bili dovoljni da nabrojimo primjere iz botanike, zoologije, medicine i astronomije. Svaka bi nam sitnica svjedočila i potvrđivala ovu preciznu ravnotežu i veličanstvenu organizaciju u stvaralačkom svijetu i svijetu stvorenja. Naivna je priča da je ova harmonija i poredak rezultat slučaja, kao npr. kad bismo rekli da je neka eksplozija u štampariji složila slova nekog opširnog rječnika. Obmanut je i hemičar koji kaže: ''Dajte mi zraka, vode i blata i uslove prirodnog života i ja ću vam napraviti čovjeka.'' Ovaj hemičar, samom izjavom da su mu potrebni materijal i uslovi, priznaje nemoć da oponaša Stvoritelja koji je sve stvorio, pa i čovjekove uslove. A kad bismo mu i pribavili sve ove uslove i materijale i ako bi, na primjer, stvorio čovjeka, neće reći: ''Stvorio ga je slučaj''; nego će reći: ''STVORIO SAM GA JA.''
Sa slučajnim stvaranjem uporedili bismo priču o majmunu koji sjedi za pisaćom mašinom i beskonačno piše sve moguće kombinacije. Možemo li pretpostaviti da će on, jednog dana, slučajno otkucati neku Šekspirovu strofu ili rečenicu koja ima svoj smisao. Svaka ovakva pretpostavka nemoguća je.
Dozvolimo hipotezu da se ovo slučajno desilo u prirodi; da se nakon milijardu jedinjenja među elementima u vodama močvara slučajno formirala količina atomske kiseline (DNA), koja može sama sebe da obnovi. Ali se pitamo kako se ova količina organske kiseline razvila u život koji vidimo? Možemo li da kažemo da se (opet) slučajno formirala protoplazma, ili da se, drugim slučajem, formirala ćelija. lli, da se, u trećem slučaju, ćelija razdvojila u dvije vrste: biljnu i životinjsku, pa su te ćelije postepeno oživljavale. Takvo objašnjenje ravno je čarobnom štapiću.
Kadgod nešto nismo mogli da shvatimo rekli smo da je to slučajno nastalo. A da li je to razumno?
Slučajno se ptice i ribe selice, na udaljenosti od hiljada kilometara, preko mora i pustinja, orijentišu ka svojim odredištima? Slučajno pile razbija ljusku jajeta na njegovom najosjetljivijem mjestu da iz njega izađe? Slučajno zarašćuju rane i same od sebe, bez hirurga, zašiju svoje krajeve? Slučajno suncokret shvaća da je sunce izvor njegovog života pa mu se okreće? Slučajno na pustinjskom drveću izrasta krilato sjemenje da bi moglo odletjeti u područja gdje su uslovi za biljke bolji, gdje imaju natapanje i kišu? Slučajno su biljke otkrile svoju zelenu boju (hlorofil) i upotrijebile su je za stvaranje svoje životne snage? Slučajno je komarac svojim jajima, bez Arhimedove pomoći, načinio plovne kese? Slučajno je pčela organizovala društvo i poredak, primijenila arhitekturu i kompliciranu hemijsku tehnologiju kojom se sok i pelud pretvaraju u med i vosak? lli mrav, termit, koji je otkrio osnovnu zakonitost ventilacije (er kondišn) i sagradio termostatske kuće i u svom društvu strogo sproveo načelo jednoklasne zajednice? lli obojeni insekti koji su otkrili tehniku maskiranja i kamuflaže?
Da li je to sve slučajno? Ako i prihvatimo, na početku, jednu slučajnost, kako razum može da prihvati lanac i permanentnost slučajnosti i koincidencije?
Prihvatati ovakve pojave kao slučajnost znači neozbiljnost koja se može vidjeti samo u komičnim, jeftinim filmovima.
Neki su pokušali da riječ ''slučaj'' zamijene drugom. Rekli su da je ovaj zadivljujući život, sa svim bojama i vrstama, nastao iz potrebe, iz nužde, kao što su potreba i nužda to što te podstiče na jelo kada si gladan. Zatim su se, sa složenošću prilika, sredina i potreba, te nužnosti komplikovale i tako su nastale sve ove vrste.
To je samo igra riječi. Naime, umjesto riječi ''slučajno'' stavili su riječi ''komplikovala se potrebna nužnost'', a ''složenost'' je, po njihovom, automatska, sama od sebe. Ona raste sama od sebe i jedan ton se pretvara u simfoniju. Kako to? Kako jedan događaj može da izraste u roman pun zapleta, a da ne bude razumom upravljan i dirigovan?
S druge strane, ko je prvi uspostavio potrebu i nužnost? Kako nužnost može nastati od nenužnosti (mogućnosti)?
To je jalova diskusija i tvrdoglavost koja ima za cilj da uguši zov prirode koji nam se nameće i govori da postoji Stvoritelj, Organizator, da je to Ruka koja upućuje, štap Dirigenta koji rukovodi ovom lijepom i divnom simfonijom.
Ova veličanstvena ravnoteža, zadivljujuća harmonija, jedinstvenost i poredak koji je satkan od milijuna detalja viče na sav glas da tu postoji Stvoritelj, Začetnik ovih stvorenja, da je On svemoćni Bog, da On objedinjuje sva savršenstva, da je blizu svojim stvorenjima kao što je blizu krv njihovim tijelima, da o njima vodi brigu, kao nježan otac, udovoljava njihovim potrebama, čuje njihove uzdisaje, vidi njihove situacije. To je Allah kojeg su nam vjere opisale uzvišenim imenima (esmaul-husna) i nema drugog boga.
Allah nije gluha zakonitost koju zagovara nijemi materijalizam, a niti izolovan Aristotelov bog. Nije On ni Platonov bog u idealističkom svijetu, a niti je On materijalna egzistencija kako Ga je zamišljao Spinoza i drugi zagovornici jedinstva svijeta (panteizma). On je Jedan i ništa Mu nije slično. On je iznad svega što znamo, iznad svih situacija, formi i oblika, vremena i mjesta. On je uočljiv po svojoj djelatnosti, nevidljiv po svojoj bitnosti. Ne vide Ga oči, a On sve vidi. lli, još bolje rečeno, sve oči Njime vide. Njegovim svjetlom i pomoću moći koju je On očima dao.
Naučni razum ne priznaje ove riječi mistike i želi da vidi Boga da bi ga priznao. I kada mu kažemo da je Allah bezgraničan, da je beskonačan, da je transcendentalan, nauka kaže da Ga zbog toga ne priznaje, da nauka ne vjeruje u transcendentalne pojmove, te da je naučno područje empirijsko — da počinje od senzualizma i završava iskustvom i eksperimentom. Reći ćemo nauci da je ta tvrdnja neozbiljna, jer pola je sadašnje nauke transcendentalni pojam. Naime, nauka zaključuje da je penjanje uz brdo teže nego silaženje niz brdo, da je podizanje kamena na leđa teže nego podizanje nekog štapa, da ptica kada umre pada na zemlju, da jabuka s voćke takođe pada na zemlju, da se Mjesec u vasioni obrće.
Ova zapažanja, na prvi pogled, nemaju međusobno nikakve povezanosti. Ali, kada je Njutn otkrio zakon gravitacione sile koji povezuje sve ove manifestacije, onda su i pad jabuke sa drveta, teškoća pri podizanju kamena i okretanje Mjeseca u vasioni, postali dokazi teorije koja nam je objasnila činjenično stanje.
I pored toga ova je gravitacija nepoznanica, transcendentalni pojam, jer niko ne zna šta je njena bit. Niko nije vidio stubove na kojima počiva nebo i na njemu zvijezde i planete. I sam Njutn, autor teorije, u pismu upućenom svom prijatelju Bentliju, kaže: ''Zaista je neshvatljivo da imamo materiju koja je beživotna i neosjećajna a djeluje na druge materije i privlači ih iako među njima nema nikakve veze i odnosa.''
Eto, to je naučna teorija kojom se služimo, vjerujemo u nju i smatramo je naučnom, a ona je nepoznanica, transcendentalna, umom neshvatljiva. Takav je isti slučaj s elektronom, radio-talasima, atomom, neutronom. Sve to nismo vidjeli ali, ipak, u to vjerujemo zadovoljavajući se njihovim tragovima, emanacijama. I mi, za ove pojave, osnivamo posebne nauke, izgrađujemo im zavode i laboratorije, a te nauke su, u odnosu na naša čula, neosjetljive, gajb (transcendentalno).
Određenije rečeno nauka nije shvatila bit ničega. Mi samo znamo imena tih stvari, ali ne i njihovu esencijalnost. Mi se međusobno služimo nazivima, terminima a da ne znamo njihovu bit. Allah je podučio Adema samo imenima, ali ne i pojmovima, kao što stoji u Kur'anu:
Allah je Adema podučio svim imenima ...
(Kur'an, Baqara, 31)
Eto, to su granice nauke. Najviše što nauka želi da sazna to je odnos i razmjer, ali ona ne može da vidi bit ni suštinu ničega. Nauka vječito upoznaje i saznaje stvari po njihovoj pojavnosti i ispituje ih s vanjske strane. I, uprkos toga, čvrsto se drži svojih teorija, kao da je spoznala suštinu stvari; pretpostavlja i zagovara izvjesne stvari koje su, u odnosu na sredstva kojima se služi, čista transcendencija, mišljenje i pretpostavke.
Nalazimo se u doba transcendentne nauke koja predstavlja vrstu labirinta pretpostavki. Mislim da nauka ne može kritikovati transcendentnost, a ona je sama do ušiju u transcendentnosti. Zato bi nam bolje bilo da vjerujemo u transcendentni, umom neshvatljivi svijet, u našeg Plemenitog Dobročinitelja čije tragove i emanacije vidimo svakog očnog miga, svakog srčanog otkucaja, svakog meditacionog trenutka. Ovo bi bilo bolje nego da se gušimo u pretpostavkama.
|
Prijava
FAQ
Pretraživač
Do prije par stoljeca mislili smo da smo centar svemira, a pogledajte danas.
