Anomalije - fakti ili tripovi? 2
činjenica ostaje da pri viđenju pravih turbo–vividnih HSova–vizija (svi osim onih iz područja eventualnog "nižeg astrala" - mada čak niti oni nemaju "ljepljivost" koju imaju neki strašniji ZS, iako imaju svojevrsnu "mesnatost", ZS ju nemaju već su "prozračni"), kao i pri najprekrasnijim astralnim ili neko drugo–dimenzionalnim dojmovima koje ostavlja taj pejzaž/scenografija - jednostavno se osjećamo svježiji, orniji, puni vitalnosti, fizički ok, imunitet ok, iscjeljenje ako nešto zašteka - ok, zdrav razum funkcionira posve zdravo, ideje i rješenja problema nam dolaze kao sami od sebe, jezgreni zaključci očigledni... sve ide kako treba, rekli bi - nema blokada, nema represivnih tlačenja, niti uvrnutih navlačenja, niti se išta percipira kao nesavladiva prepreka koja nam "krade" energiju i vrti nas u krugu. kao da smo cijelo vrijeme na onoj einsteinovoj "stepenici iznad" problema(tika). nije pri tome bitno šta scena HS ili astralni pejzaž predstavlja, niti šta prikazuje (za razliku od ovih ZS koje doslovce tematski oblikuju unutarnja promišljanja i komentare) - kao da je kod njih bitnije nešto drugo, neka "šira" slika. neka cjelovita harmoničnost, sklad, naša sveopća dobrobit, i ona u zdravoj interakciji svakog "organa" (s ili bez navodnika).
u tom jednom periodu, prije više od decenije, dok sam radila te vježbe -- poslužile su mi da (intenzivnije) svakodnevno obraćam pažnju na (te) neke stvari i ZSovi su se intenzivirali (ili tek izbili u prvi plan) i njih sam imala priliku bolje proučiti. da li su "umetnuti", nekakva "strana instalacija"? ne znam, kao što rekoh - ne mogu (i neću) ovdje sa posvemašnjom uvjerenošću ustvrditi bilo što o njihovom porijeklu i izvoru. ono što se praktički odmah ispostavilo kao nedvosmisleno jasno je da uzrokuju na direktan način unutarnji dijalog svojom vlastitom "tematikom" scene. pa, ako se pokaže da to NIJE tako, ja neću imati ništa protiv slegnuti ramenima i sve ovo odbaciti kao "trip". ne mogu čak reći ni: prosudite sami, jer ne može čovjek prosuditi osim ako i sam nije izravno posvjedočio svojoj vlastitoj nutarnjosti u rečenom (ili nekom sličnom, analognom) smislu. jednako tako, šta je "vlastito" u tome... ne bih ni u to. i ne samo jer "vlastito" ni na koji način ne podrazumijeva niti predmnijeva išta "intencionalno".
primjer, da bude jasnije: pojavila se banalna 2d ZS (a i ta dvodimenzionalnost je tu čudnovata): kao stari drveni plug i neki seljak u bijeloj odjeći kako ga gura i ore (kao, jer slika je statična i nije isječak kretanja), nalik nekoj Generalićevoj slici; hm... zgodna sličica, uočim ju i pustim, ona nestaje, ja nastavljam s vježbom; odjednom: slijedeća dinamika koju, neki broj časaka poslije, uočavam je: (posve spontani i ničim izazvani) komentar se odvrće u mojoj glavi počevši sa sjećanjem: neki dan je ministar poljoprivrede nešto izjavio i ajme, u mojoj glavi se počne odvrtati cijela sabornica oko teme poljoprivrede i njegove izjave, stvar se zahuktava; pa onda odjednom: eu kako promovira to eko-gospodarstvo, ta mala imanja i opg-ovi, i onda: a gle ti te "gradske" ljude koji bi živjeli tako u divljini u nekoj seoskoj kućici (kao da je to prava izmišljena idila i pravi način ljudskog života)... "popapao me UD – unutarnji dijalog posve"; u jednom momentu, lagano isplivavam iz tog komentiranja i kontam: ajme koji je vrag mene spopao pa da izgovaram verbalne eseje (u svojoj glavi) na temu poljoprivrede i tih stvari, teme koje me, u biti uopće ne zanimaju. a onda sam samo uzdahnula: pa maločas viđena ZS je bila na tu temu! tako je počelo. onda sam malo probala pratiti šta se zbiva ... i nije omanulo (još uvijek). svaka ZS ima svoja vlastita umišljanja kojima možemo bez imalo muke i truda: podleći. i nisu ta "umišljanja" uvijek verbalizirana poput (gornjeg) eseja, mogu se i osjetiti, emocijom..., njihov "dolazak" se gotovo može "oćutiti, namirisati" – dojmiti, da je "zastor" tu i da bi se nešto svakog čas moglo pokrenuti, nešto poput žešćeg UDa.
ali onda se postavilo pitanje: hm, pa ne vidim uvijek te slike, da li je moguće da se one jednostavno pojave (iako ih mi svojim unutarnjim vidom ne percipiramo, šta ja znam, nismo na toj frekvenciji ili se ne tjuniramo na nju, već tek činimo svoje svakodnevne ili manje svakodnevne stvari; a i ne možemo baš funkcionirati ako neprekidno vidimo te unutarnje slike (bile one vake ili nake)..) i mi automatski počnemo "unutarnje-dijalogizirati" i raspravljati u svojim glavama sa cijelim nevidljivim svijetom nevidljivih likova iz našeg sjećanja (bilo vlastitog ili "šire")? luđaci na dopustu? mislim da to nije daleko od istine: cijeli taj mehanizam je, izgleda, čini se: AUTOMATSKI (i teče po principu asocijacija na temu (ZS) - bile asocijacije "niz" ili "uz dlaku", irelevantno: za i protiv, irelevantno). ako ga ne zaustavite, ili ga nešto ne prekine - potpuno je "automatiziran", kao - sam od sebe kreće i sam od sebe se odvrće i asocijativno–disocijativno skenira po našim arhivama sjećanja, našim sjećanjima viđenog, čujenog, naslućenog, ranije odvrćenog u komentiranju, "zaključenog"... stavovima, itd itd – ili tek neka nevidljiva "radio postaja" čiji signali dotaknu "naše antene". svi mi u glavama imamo hitlere, ajnštajne, gandije, smetlare, konobare, računovođe, predsjednike država, učitelje i suce... stručnjake za sva područja i gospodare niti jednog. džekove svih zanimanja i majstore niti jednog.
(dodatak 2014.: takve slike, ZS-ovi - na neki način se nalaze svugdje oko nas, neprekidno smo bombardirani njima jer ih ljudi neprekidno prikazuju i verbaliziraju, svugdje oko nas, neprekidno, neprekidno; poanta: ne mora čovjek ni vidjeti svoju vlastitu (unutarnju), bombardirani smo njima odizvana, neprekidno. većina ljudi niti ne zna šta je pravi zdravi razum: racio nam je ... raritet, ako će se "raciom" prozvati oni rijetki čudesni momenti potpune bistrine i jasnoće. ...)
|