Slazem se sa zrcalom. Mi mozemo uloziti mnogo truda ne bi li se osecali bolje a na kraju ispadne da se osecamo jos gore. I pritom previse energije potrosimo na prilagodjavanje okolini, umesto da tu energiju potrosimo na suocavanje sa svojim bolom.
U gnostici se spominje i da je pesimizam neophodan sa aspekta "kolapsa licnosti":
Citat:
Kada čovjek krene u potragu za Putem, to obično znači da se u njemu samom nešto srušilo ili prelomilo. Zajedno sa tim ide i jedna duboka analiza svih svojih dosadašnjih ubjeđenja i moralnih vrijednosti, koje u očima tragaoca gube onu vrijednost koje im je on prije davao. To preispitivanje obično je isprovocirano nizom manje više nasilnih šokova ili trauma koje su dovele i do stvaranja negativnih emocija.
Tradicija ostavlja mogućnost da ne moraju svi da prođu kroz ovu tzv. fazu “bankrota” Ličnosti. Ovoga su poštedeni samo oni ljudi koji se mogu nazvati bezgrešnicima, tj. koje život do tog momenta nije nimalo isprljao i koji se usljed pozitivnih životnih iskustava i emocija odlučuju na ezoterički rad , međutim, takvih osoba je danas veoma malo.
Za večinu drugih ljudi, uspjeh i radost, umjesto da ih probude, čine im upravo suprotno, bacaju ih u jedan duboki mentalni san. Sa ezoteričke tačke gledišta, nesretne okolnosti i traume, predstavljaju bolji temelj za ezoterički rad, nego sretne okolnosti. U svemu ovome, Tradicija od čovjeka traži da bude nadasve skroman, jer ta skromnost upravo predstavlja zaklon koji će ga štititi od svih štetnih uticaja koji bi mogli usljediti kao rezultat njegovih uspjeha na unutrašnjem ili vanjskom planu. Međutim, u svom pokušavanju da bude ponizan ili skroman, čovjek mora da izbjegava sve ekstremnosti. Sve ima svoju mjeru. [Čak i ljepota izvan svake mjere, može da izgleda izdeformisano. (Filokalija; Isak Sirijski, I p.)]
Taj kolaps, kojeg čovjek doživi ima i svoju pozitivnu stranu. On tada počinje da gleda na stvari u drugačijem svjetlu. To može imati dvije dijametrično oprečne posljedice. Ukoliko je čovjek dovoljno jak i nepristrastan, onda on neće pognuti svoj pogled pred neumoljivom realnošću. On će imati dovoljno hrabrosti da se suoči sa stvarima onakvim kakve one jesu i prihvatiti sve konstatacije koje mu se odatle nameću, bez obzira koliko teško one bile prihvatljive. To bi takođe značilo da je on u tom momentu stupio na stazu, koja vodi prema Prilaznom putu.
U suprotnom slučaju, ukoliko je čovjek slab, onda će ga jedno takvo iskustvo učiniti jos slabijim.
Ukoliko čovjek ne prihvati situaciju u kojoj se nalazi, pogotovo svoje unutrašnje stanje, upravo onako kako mu se ono čini, zahvaljujući kratkotrajnoj iluminaciji od strane svijesti istinskog ‘Ja’, - ukoliko on uprkos svim dokazima, ostane tvrdoglav, pokušavajući da opravda svoju Ličnost štiteći je izvan svake logike i bez ikakvog istinskog opravdanja, onda se on okreće leđima Prilaznom putu, i tako baca samog sebe u još dublju divljinu.
Ponavljamo: niko, osim onih koji su bezgrešni, ne može prići Prilaznom putu, koji vodi do pravog Puta, ukoliko prethodno ne prođe kroz jedan unutrašnji bankrot, ili moralni kolaps.
Prijava
FAQ
Pretraživač
Mislim da ovde nije rec o ocajanju, a to je velika razlika.
Da, jako je vazno ne poistovetiti se sa stanjem u kome se nalazimo tokom afekta, a bas i to i jeste razlog zbog koga sam napisala da se ovde ne govori o ocajanju, vec o bolu samo kao prepoznatom materijalu za sopstvenu izradnju.
,ne mislim nista lose ....