Htio sam reci da ima nekoliko godina da imam nocne more, ali nisu vezane za aliene (barem tematski).
Naime to je vrlo cudno, ne znam ni sam kako bih to protumacio...
Nocne more su vezane za gubitak voljene osobe, konkretno mog oca, koji mi je stvarno najvaznija osoba u zivotu, kojeg volim vise od sebe. Najveci horor kao djetetu mi je bio upravo to - da cu jednog dana izgubit oca. Trudio sam se ne razmisljat o tome no nekako bih svaku malo ipak promislio o tome, kao da sam znao da ce obolit i da bih ga mogao izgubit uskoro.
Evo sada ima 2.5 godine da mi otac ima rak prostate (sada vec i mjehura i mokracovoda, te je zbog toga spojen cjevčicama na kesice za mokraću jer mu ne moze izić normalnim putem) i stalno se borimo protiv toga.
Stvar je u tome sto sam ja puno prije (cca. 5-6 godina prije, a o tome sam razmisljao jos i ranije, dok sam bio dijete od nekih 9-10 godina) nego je on dobio rak dobio osjecaj da ga gubim... Zbog toga bih se znao rasplakat u krevetu prije spavanja, iako je otac tada jos bio u redu. Jednostavno, kao da sam znao da ce se nesto desit uskoro i to mi nije davalo mira.
Zadnjih par godina, prije nego sam doznao, a pogotovo kad sam doznao da ima rak, su me pocele pratit nocne more. Ne mogu vam opisat taj osjecaj tjeskobe, dusevne boli, grcenja srca, PLAKANJA u snu dok sanjam... i cak kad bih se probudio srce bi mi i dalje lupalo jako i suze bi mi navrle na oci. Kao da sam shvatio "evo, ovo je to cega si se cijelo vrijeme bojao".
Uglavnom, svi snovi su bili vrlo teski i traumaticni, te su se u njima pojavljivali elementi gubitka identiteta (ja u masi ljudi, nikog ne znam, izgubljen,...), konflikta (novi "prijatelji", fizicki konflikti, ubojstva - jednom sam sanjao kako je mene ubilo. Bilo je vrlo realno, osjecao sam metak kako prolazi kroz mene, padam na pod, mater i sestra dolaze do mene plačući, budim se...), osjecaj napustenosti (kao - jel vam se kad desilo da ste isli kao dijete sa roditeljima u supermarket, drzite ih za ruku, onda vidite nesto sta vas zanima i na tren ih pustite, oni nestanu, vi se okrenete, trazite ih, ne mozete ih naci, hvata vas panika...?), itd.
No nije mi jasno, zasto sam ja to puno prije poceo osjecat? Inace smo u zivotu otac i ja dosta vezani, on me takorekuc naucio svemu u zivotu, uvijek sam bio samo s njim dok sam bio dijete... mozda to ima veze, mozda smo povezani nekako pa osjecam za njega? Da li je moguce da je to zbog toga sta me Netko ili Nesto jednostavno samo pripremalo na neminovno, da mi ne padne tesko kad odjednom doznam? Mozda neka vrsta "osobnog andjela cuvara iz x-denziteta" koji pazi upravo na te neke stvari, da ublazi stetu kod neceg neminovnog (ili planiranog, sudjenog, sta vec)?
Te, da li je moguce da su alieni umjesani u sve ovo, i ako da, kako?
Tako da znam kome cu se naj.... majke kad ga vidim sto mi je priredio sva ova sranja u zivotu: prvo sta sam kao dijete izgubio djeda radi glupih doktora koji ga nisu pazili nakon operacije pa je umro u 60-ima, onda dijabetes nakon kojeg mi je zivot otisa nizbrdo, onda sam nedavno izgubio i baku koja je jos od djedove smrti (dakle nekih 15ak godina) totalno bila skrhana psihicki, bezvoljna ("najradje bih umrla sinko, ne zivi mi se vise otkad ti je djeda umra"), onda sad mogu izgubit jedinu osobu u zivotu do koje mi je istinski stalo, i ko jos zna sta ce se naslagat na to kao posljedica toga ako se to nedajboze desi, onda sam jos i nesretan u ljubavi, s prijateljima sam u konfliktu jer oni ne razume moja razmisljanja tako da bih i njih moga izgubit uskoro...
sta da vam kazem? "pusim, pijem, drogiram se... cini mi se, popravljam se..."
I kako da ostanem normalan nakon ovog, a kamoli jos da okolo širim ljubav, pozitivno ozračje, optimizam...??
Eto sorry na duzem postu, ali malo su me emocije zanijele, kasno je (tj.r ano), a i od 1am sam za kompjuterom i proucavam forum u potrazi za rjesenjima kako da izlijecim oca sad za tjedan dana kada dodje iz bolnice, jer mu nisu uspili operirat rak...
mislim da cu probat od svega po malo, makrobioticku dijetu, koloidno srebro, dobro duhovno ozracje oko njega, bioenergiju (cura ima poznanika koji se bavi time), svjez zrak, suncanje...
majko mila trta me
Hvala sta ste me citali...
laku noc
Prijava
FAQ
Pretraživač
. Bila je neka zelena, ne znam baš da li reptilka, ali ružna zelena pripadnica ženskog spola, neke čudne vrste, mješavina reptilske i insektoidne, tako bi ju najbolje opisao. No imala je u sebi nešto očaravajuće. I onda je odjednom iz normalnog razgovora samo prešla u nešto hostilno, nešto s lošim namjerama, gotovo sam mogao osjetiti njezine loše namjere i u navali adrenalina odlepršao doslovce. I osjetio sam osmijeh na licu kako po svom vlastitom kvartu skačem, lepršam i plivam po zraku u smjeru osnovne škole koje sam nekad pohađao. Fora san, zar ne? 
... Ovo zvuči stvarno čudno, ja to ne bih recimo samo tako vjerovao da čujem ili čitam od bilo koga, ali pošto se radi o stvarno iznimnom čovjeku kojeg i poznajem osobno, onda mi nije čudno.
) koji svaki dan u određeno vrijeme prolaze kroz tu prostoriju, kroz neke tunele, a ljudi se onda skupljaju i idu gledati i slično... Moć uma i podsvijesti je jaka, toliko jaka da je ne valja podcijeniti a kamoli svoditi na neka jednostavna objašnjenja... Iako ništa ne isključujem. Može bit i ta projekcija pa da se okolina stvori iz nekih elemenata iz uma itd. itd., tko zna...
?" Ona nes napise na papiric, dize se, dolazi do mene i pita me da procitam kaj pise na papiricu. Skuzim nes na njemackom i odgovaram da (kolko god ga ucio) ne znam njemacki. Tu smo jos vodili neki cudni razgovor, ja sam jos malo pogledo knjige i na odlasku velim “tu ste mi u zgradi, dodem opet..”