Ljudi, da li je neko primetio da mu se dešava nešto čudno sa spavanjem u poslednje vreme?

Osim toga sto se snova sve teze sjecam, a nekad sam ih pamtio preko 4 po noci i cinjenice da se svako jutro budim sve isprogramiraniji i energetsko fizicki sjebaniji, bas i ne

20tak dana?

Mnogo slabije pamtim snove....u stvari skoro pa uopste se i ne sjecam.. Kad se probudim javi se nesto kao na blic i posle pola sata razmisljam o tom i uopste ne mogu da se sjetim...

Nista novo, nekad ne mogu da spavam iako sam ustala rano, jednostavno nece san na oci...a nekad nenormalno spavam, kako-kad....uvijek pamtim snove...

Budjenje 5-6 puta tokom noci. Neko vreme vec to traje i ne prodje mi noc bez toga. Osecaj da se (u trenutku budjenja) ceo krevet trese podamnom (ili da mi svaki misic u telu "poigrava"). Uvek isti cudni zuk koji cujem u trenutku budjenja, nalik zvuku lovackog roga negde u daljini. Pokusaj da "uhvatim" neki san ujutru. Imam osecaj da mi je jako bitno da se setim sna ali ne mogu. Ranije mi se to nije desavalo, mogla sam sam se setiti i najsitnijih detalja iz sna. Redovno se budim neispavana i umorna, kao da sam te noci trcala maraton a ne spavala. Najcudnije od svega mi je to sto se budim a mozak mi radi 300 na sat. Ranije mi je trebalo par solja kafe i par sati da se uopste mogu setiti kako se zovem. Sada mi, i pre nego sto otvorim oci, milion misli vec "siba" glavom.

Poslednjih par nedelja, tako nekako.



Zvuči mi poznato ovo o čemu pričaš, pre par godina mi je bilo tako, to sa mislima - nemam pojma kako sam ga se otresao, postepeno mi se dešavalo sve ređe i sada je preraslo u ovo. Sa jednom razlikom, budim se totalno odmoran - i možda buđenja nisu bila stvarno buđenja, samo momenti lucidnosti tokom faze spavanja bez snova.

Ovo što mi se u poslednje vreme dešava je slično, samo što nisu misli u pitanju - to jest jesu, ali na neki drugačiji način, neka druga vrsta logike. Kao da posmatram unutrašnji dijalog iznutra, iz nekog dela sebe koji primenjuje drugačiji način mišljenja na stvari koje bi mi obično mogle pasti na pamet. Teško za objasniti.

Sećam se po 3-4 sna, jedan je obično glavni drugi su sporedni, pored toga se sećam i polusna, nekako kao da imam kontinuitet svesti tokom spavanja, "ustoličen" unutar te treće ose koja nema previše veze sa tim mentalnim ludorijama. Nekako kao da mozak - kompjuter - umesto sa binarnim kodom, 1/0, sad radi sa nečim složenijim, 0/1/2/3 + ja koji to kroz sebe propuštam.

Ovo što opisuješ mi se dešavalo pogotovo kada se usmerim na razumevanje nečega pa mozak podsvesno vari informacije tokom sna i traži/formira odgovarajuće šablone za rad sa tim informacijama u budnom stanju, ali ovo kao da ima u sebi dodatnu dimenziju, drugačije je od uobičajenog načina mišljenja.

Evo pijem kafu i jos uvijek mislim o snu kojeg sam sinoc sanjala....

San...

Grupa naucnika odlucila je da napravi nuklearnu bombu ali onu koja se sama pravi tzv. samonaprvnu nukleranu bombu. Napravili su jednu staklenu kapsulu koja se sastoji od nekoliko manjih staklenih kapsula sa staklenom kupulom na vrhu a svaka od njih u sebi ima staklene cijevi. One se mogu odvojiti...mogu se uzeti iz te glavne velike kapsule.Namjerno je sve od stakla napravljeno kako bi se taj proces samonaprave pratio putem satelita. Kapsula je poslana u svemir a takodjer i specijalni sateliti za nju koji ce sve to pratiti. Kad se te cijevi koje sam malo prije opisivala napune zelenom tecnoscu sve ce eksplodirati. To je kao eksperiment koji se nije smio pravit na zemlji vec daleko od Zemlje i kad ta samonapravna nuklearna bomba eksplodira nama nece bit nista, mi na Zemlji cemo to pratiti putem TV-a. I odjednom ide scena kako na TVu prikazuju te kapsule....pune su nekakve zelene tecnosti, ali cijevi se jos nisu totalno napunile i svi ljudi na svijetu raspravljaju o tom naucnom cudu....i sad ide scena kod mene na mom poslu kolegica govori "Jaaaa se sjecam prije par godina je bilo na TV kad su te kapsule bile totalno prazne....a vidi sad...."

Mala digresija: ja blage veze nemam kako izgleda nuklearna bomba i od cega je sastavljena...znam teoretski sta se desi kad eksplodira i neko mi je nekad rekao da lici na malu raketu, ....

Slijedeca scena je ta da sam ja u svemirskom brodu. Pripradam grupi naucnika koji idu u svemir da posjete tu kapsulu. Od svih osoba u svemirskom brodu ja jedino poznajem svog ujaka (koji veze nema sa fizikom... frizer je....). Sad slijedi scena kad mi dolazimo gore u svemiru do te kapsule. Sretni smo jer je eksperiment uspio. Moj ujak je tu isto nesto ko glavni. On uzima rukom ovu jednu manju staklenu kapsulu da je odnese na Zemlju kako bi ispitali kako je sve to moglo samo od sebe da nastane. Kad smo uzeli to krenuli smo prema zemlji medjutim moj ujak je nestrpljiv i otvara staklenu kapsulu i dira zelenu tecost. Mi ostali mu govorimo da to ne radi dok ne dodjemo na Zemlju jer je opasno, medjutim on nas ne slusa vec tvrdoglavo tjera po svome. Uopste nas ne cuje. Rasklapa onu kapsulu, cudi se po 100 puta itd...Tada ja zatvaram vrata te prostorije gdje on to radi i tresem se od straha i govorim drugima kroz smijeh "Ih ko da ce nam pomoc ovo ako zatvorim vrata....."....neko govori "Ublazice bar " i to je duhovito pa se smijemo.....

Eto...

@Komatiasmeni, smatram da, opterećenje svrhom važnosti sanjanja i onog iz snova utiče na biće u celini.
To buđenje pod zvukom roga izgleda da znači da 'uvek' očekuješ poziv za usmerenje pažnje u ono što je izričito važno. Trebalo bi razmisliti o svom ponašnju u budnom stanju da bi se uočila izvršnost prema prioritetu važnosti.

Dnevno ophođenje utiče na san, a utiču i programi/učenja.

Suprotnost važnosti nije nevažnost, već spokojstvo prema informisanosti/znanju/programu/učenju.

Zvuk koji komatiasmeni opisuje bi mogao biti zvuk duboke vibracione sile koja na neki nacin, poput ljepila drzi granice realiteta na okupu. Mnogi ju cuju kad upadaju u san, samo sto vecina ne obrati paznju i zamjeti. Koliko shvacam, to je ista sila koja covjeka odvaja od tijela za astralnu projekciju. Takoder, dovoljno fluidna osoba moze iskoristiti tu silu za shiftanje u mnoge oblike. Dovoljno vicna i protocna individua se moze posluziti njom da se izbaci daleko od svih poznatih svjetova i principa.

Neki tvrde da se sad granice realiteta stanjuju. Ono sto sam zamjetio je da u zadnje vrijeme, u polusnu puno jasnije i glasnije percipiram potrese sto od iste dolaze. Mozda nije ni cudo da ju sve vise ljudi primjecuje.

San...našao sam se na obali reke, sa druge strane obale ugledao sam konjsku zapregu a koja se je vrlo brzo našla na moje strane posmatranja. Začudio sam se da postoji tunel ispod reke i krenuo ući u njega. Tunel je bio sazidan od crvenih blokova za kuće i bio je osvetljen sijaličnim svetlostima. Imao je hodnike i bočno. Video sam nekog čoveka kako se kreće po tunelu. U desnoj ruci sam uključio kameru mobilnog da krišom snima. Izašao sam iz tunela na drugoj strani obale. Ugledao sam dvoje ljudi kako sede na zemlji. U rukama mi se je našla velika sekira sa novom drvenom drškom. Glas u umu mi je rekao da parkiram sekiru. Pored drveta na obali bilo je parkiralište za bicikle sa jednom biciklom i tri slobodna mesta. Parkirao sam sjekiru oštricom ka sebi a drškom uz drvo.
Potom sam razgovarao sa nekim sa one strane obale u vezi muzičke želje koju bi želeo. Ponudio sam mu dva naziva a treći čim sam spomenuo počeo sam da pevam sarkastično: 'zašto su ti kose pobelele druže,...'
Probudio sam se.

Kako protumačiti???

Pretprošlu noć, desilo mi se nešto interesantno. Sanjao sam čemu služe snovi

Same radnje sna se i ne sjećam, znam da sam u snovima putovao u daleku budućnost i daleko u prošlost. No to nije bila budućnost i prošlost u smislu linearnog vremena, kako bi je ljudi smatrali, niti je to bila prošlost i budućnost u smislu 3d svijeta, prošlost/budućnost zemlje i fizičkog svijeta. To je vrijeme, izvan vremena, vrijeme vanjskih apstrakcija, koje ne poznaju jučer, danas i sutra, jedino što poznaju je način na koji su složene i konfigurirane. Tako da je u tom pogledu prošlost konfiguracije koje više nisu, dok je budućnost konfiguracije koje će biti (što ne znači da među njima postoji linearni red i slijed. Ako postoji neki red, život jednog čovjeka je daleko preograničen da bi čovjek taj red mogao spoznati). Također, netko će se zapitao kako prošlost i budućnost mogu postojati tamo gdje nema vremena. Svaka razina postojanja, je preslika one razine iznad nje, tako da je svako vrijeme samo umanjena verzija onog sveobuhvatnijeg. Tako da, najvjerojatnije postoji i viši pogled od onog koji sam ja imao, viši "setovi" konfiguracija, pravila i vremena, no zamarati se time bilo bi suicidalno. Isto tako, postoji neka vrsta kraja vremena i konfiguracija, iznad kojih je praznina i ništavilo.

Sve u svemu, u jednom trenu mi se desilo da se svijet koji sam sanjao zaustavio. Umjesto da se probudim, kako se to inače dešava kad san stane, zapeo sam negdje na pola, ni budan ni u snu. Takoreći otvorio sam oči, vidio svoju sobu, ali sam paralelno i vidio san, koji se zaustavio pred mojim očima i pretvorio u hrpu svjetlosnih vlakana. Vlakna su zauzimale cijelu moju sobu i širile se izvan granica kuće, negdje daleko u beskonačnost. Takoreći, budan sam sanjao. Tad su mi počeli sjedati inutivno odgovori objašnjavajući što mi se dešava. Shvatio sam da snovi služe za putovanje kroz vrijeme, pošto snovi, kao i apstrakcije, ne poznaju linearno prošlost, sadašnjost i budućnost. Jedino što je u snu bitno je namjera, da usmjeriš pažnju na objekt svojeg zanimanja. Također, snovi dođu kao štit od ogromnosti. Čovjek koji bi išao putovati na budno bi se lako mogao izgubiti, zalutati i ne naći nikad više svoje vrijeme. Također, svemir je ogromno mjesto i postoje razine tolike ogromnosti i intenziteta, koje bi čovjeka, koji bi naletio na njih, samim svojim intenzitetom iscrpile do smrti. U snu pak, uvijek postoji ono početno sidrište iz kojeg si došao, fizikala u kojoj ti leži tijelo, tako da koliko god daleko odeš, imaš prostor i vrijeme u koje ćeš se vratiti. Sam san je također štit, štit napravljen od intepretacija. Čovjek koji bi zaustavio svijet na budno nebi imao nikakav štit, jer zaustavljanje svijeta na budno je istovjetno odbacivanju interpretacije i uma. Izgubio bi svako uporište razuma i bio prepušten vječnosti. To je istovjetno umiranju, i tako nešto može samo osoba koja je kompletno pomirena sa svojim životom i sa svjetom, a takvih doista nema puno. Nama ostalima, preostaju sanjačke avanture

zaista i meni je prosla pomisao kroz glavu kako se vise ne mogu sjetiti snova kao prije, pa ispadne kao da ne sanjam nikako. bila sam jako zauzeta, pa nisam ni ulazila u forum, ali bas mislim da sam o "nestasici snova" razmisljala prije od prilike mjesec dana. pomisljala sam i na to da nas izgleda bombarduju nekim frekvencijama, tako da se ne mozes ni snova sjetiti. ponekad se i meni desi da se probudim iz cista mira i ne mogu vise zaspati....ma covjek je prokleto bice, znam da nije dobro pustiti mozak na "razmisljanje", ali me svaki put prevari i sam mozak mi namece o cemu cu razmisljati, umjesto da on meni sluzi...ja njemu sluzim u tim sitnim satima kada se sama od sebe razbudim.osim toga, jos bih primjetila kako nisam poletna kao nekada i ne bih to pravdala godistem, jer imam mamu koja prepjesaci po 10 km svaki dan, bez obzira sto joj je 70 godina. ja se osjecam ispijeno, kao da mi je neko snagu iscrpio...i nista mi vise nije vazno kao nekad. boze me sacuvaj, kao da sam "zombi"....kao da sam u nekom polusnu i nikako ne mogu glavu razbistriti. ta "nestasica snova" trajala mi je sve do jucer. sanjala sam da sam usla u neku sobu sa svojim muzem, a soba puna lenijara i odjednom sam imala osjecaj da nesto nije u redu i da mi se soba cini poznata, od "nekud od prije". tada sam ugledala muza da je prednjim dijelom tijela "zaronio" kroz zid, i ostale mu noge sa moje strane. e to me je probudilo i pomislila sam, pa ovo je san, ovakve se stvari desavaju samo u snu i povukla sam ga jako da mu to kazem kako smo nas dvoje u snu. izvucem ga, a on izgleda kao mrtav i odlucim se da moram vristati da bih i sebe i njega probudila i prekinula taj san. naravno, nisam uspjela vristati, jer sam vise mumlala njegovo ime, ali ga jesam probudila i onda ujedno i sebe. moja nelagoda koju sam imala u snu je prestala.
ne znam kako se moze prepoznati da li je nesto stvarno moj san, ili je to rezultat tudjeg rada na meni?

Po ovome što si napisala - velika je mogućnost da nije bila riječ o snu!

Alf

Inspirisan sam fantazijom sanjanja u budnom stanju.
Uđem u BUS gradskog saobraćaja i dok normalno putujem, primoram se da sanjam izlaz iz tela i kretanje po BUS-u u drugoj stvarnosti tog istog Busa i ljude u njemu. Nije lako ali je zanimljivo.
Ovaj efekat sanjanja zove se bočno pomeranje skupne tačke (ako se ne varam).
Pored kretanja desilo mi se da neku osobu iz Busa prenesem sa sobom u neku zatvorenu prostoriju.
Izađem i van Busa i hodam po staklu ili iznad busa ili sačekam BUS na sledećoj stanici pa uđem.
Teško je sanjajućim sebe gledati u oči jer se vrlo vrlo brzo stope.

U principu ovo sanjanje nije dobro jer spada u fantaziranje ali sa druge strane jača se prodor u ono što je nemoguće. Npr. nekada nisam mogao da se okrenem oko svoje ose, sada sa lakoćom.

Šta mislite o ovakvom sanjanju (slobodno, pa neću se naljutim)?

Tnx...

Dobro je znati da ako neko proba sanjati na nogama da zna i izdati komandu zabrane izlaska iz sebe.
Iz prostog razloga da nebi stvar otišla van kontrole.
Sebe je najbolje dobro poznavati spram željama.
Jer u pojedinim stanjima može se desiti kao da nešto pretiče naše mogućnosti, potom opšti već učinjenom radnjom u ime nas, a mi postanemo zakasnela scena doživljaja.
Tu je opasan problem koji vodi u pitanje zašto se takvo nešto dešava.

Neću reći na koga sumnjam za takvu otimačinu kontrole iz prostog razloga što mi je to nešto zapravo ukazalo da ima veliku snagu spram moje snage (tog vremena dešavanja).


Dali ste probali da dok ležite u krevetu da najednom poletite nogama ka plafonu. Ovakva želja veoma inspiriše.

...za sve je potrebna energija, ali nije samo to, potreban je i model za proširenje vežbe u skladu sa voljom (cilj).
Recimo treba imati želju da bi se neki čovek dotakao i preneo sa odojenim sebe.
Iako je sve ovo prazno, jača se taj drugi ja po prvi put.

Nisam probao niti sam imao zelju ali mi se desilo prije kojih mjesec-dva.. Uredno i cvrsto sam zaspao da bi potom dosao do stanja polusvijesti-polusna gdje su mi noge poletile prema stropu.. Uz borbu i trganje iz polusna jedva se priberem, razbudim, i ako sam imao kog posaljem ga u milu strininu i odem nazad spavat

I kad vec pisem...
Imao sam neki cudan san gdje sam konstantno imao osjecaj da u cijeloj radnji tog sna netko bdije nad svakom mojom rijeci koju bi izgovarao..

Pre par dana sam sanjao neku mašineriju, kao neki veliki pauk. Kracima bi hvatala memorijske module iz različitih pregrada, i priključivala ih u neku vrstu kompjutera, koji ih učita, a zatim u holografskoj mreži, spajanjem podataka sa njih nastane odgovarajuća scenografija, sećanje, miris, ukus, ideja, planina, lik itd. - kad se sve sklopi, ispadne ono što sanjač interpretira kao san. Svaka ta kartica je sadržala drugačiji deo scenografije sna, jedna kategorija je zadužena za prelaze, druga za pejzaž, treća varijable, četvrta kratkoročno pamćenje, peta dugoročno, šesta popis stvari koje radimo tokom dana i tako dalje.

Verovatno da to i jeste proces na koji nastaju snovi, sama suština mi deluje tako nekako, kao da su izgrađeni od "kristalisanih" podataka koje imamo koji bivaju sklopljeni na određeni, u glavnom različit način ... pa bi onda kvalitet i realističnost sna bili određeni brojem naših "memorijskih slotova" ili sposobnošću da proradimo informacije, harmoničnost u odnosu na međusobnu kompatibilnost sadržaja "memorijskih kartica"... A sa kojom svrhom se svake noći probudimo u baš određenu, drugačiju scenografiju mi ostaje misterija.

Naravno, sama mašina je tu verovatno samo simbolika za proces nastanka sna, onako kako sam ga doživeo. Izgledala je malo kao stvar iz 1950 sci-fi filma, kad su tek počeli da naziru kompjutere i holograme

Ovo me je podsjetilo na jedno moje iskustvo koje sam doživio također u busu, no ne znam kako bi taj događaj klasificirao. Bila je večer, u busu malo ljudi, i većim dijelom smo išli van gradova i naselja, tako da je vani bio mrkli mrak. U takvoj atmosferi mi se spavalo pa sam na trenutak sklopio oči. Odmah nakon što sam to napravio, vidio sam, ne znam ni sam kako, kako se vozim u tom istom busu, i kako neka dvojica ispred mene sjede i pričaju. Kad sam otvorio oči, ispred mene nije bilo nikoga, kao i prije svega toga. Nakon nekoliko minuta sam opet sklopio oči, i odmah nakon toga sam vidio situaciju kako se vozim u tom busu, a kroz prozor gledam neki grad, sjećam se izloga, bila je večer. Odmah nakon toga sam opet otovrio oči, i naravno, vani je bio mrkli mrak, jer smo prolazili kroz pusti dio.