CORPUS HERMETICUM
Knjiga II - Hermes Asklepiju
1. Hermes – Nije li sve što se kreće, o Asklepije, pokrenuto u nečem i od nečeg?
Asklepije – Zasigurno.
Hermes – Ne mora li ono u kojem se nešto kreće biti veče od onoga što se kreće?
Asklepije – Mora.
Hermes – Ne mora li imati veću moć?
Asklepije – Mora, naravno.
2. Hermes – Nije li ovaj svemir ogroman, toliko ogroman da ne može postojati tijelo veće od njega?
Asklepije – Slažem se.
Hermes – I masivan, također, jer ispunjen je mnogim drugim velikim tijelima, ili, prije, svim tijelima koja postoje.
Asklepije – Tako je.
Hermes – A ipak je svemir tijelo?
Asklepije – Jest.
Hermes – I ono koje se kreće?
3. Asklepije – Zaista da.
Hermes – Koliko velik, stoga, mora biti prostor u kojem se svemir kreće i kakva je priroda tog prostora? Ne mora li biti mnogo veći od svemira da bi mogao pronaći prostor za svoj kontinuirani tijek, tako da ono što se kreće ne bue sputano nedostatkom prostora i gubitkom kretnje?
Asklepije – Mora biti nešto ogromno, o Trismegistose.
4. Hermes – I kakav je? Ne mora li biti suprotne prirode, o Asklepije? A priroda suprotna tijelu je bestjelesnost.
Asklepije – Slažem se.
Hermes – Prostor je, tada bestjelesan. Ali bestjelesnost mora biti jednako božanska stvar ili Bog. Po „nekom bogoliko stvari“ ne mislim na nešto rođeno, već na nešto što nije rođeno.
5. Ako je, tada, svemir bogolika stvar, on je tvaran; ali ako je to Bog, nadilazi tvarnost. Za razliku od Boga, treba biti pojmljen drugačije i na ovaj način različit.
Nama je Bog prva pomisao ili pojmljivost, ali ne i Njemu samom, jer ona stvar o kojoj se razmišlja, opažena je osjetilima onoga koji razmišlja. Zato Bog ne može pomisliti samog sebe, jer Njegove misli o Njemu samom nisu ništa drugo nego ono što on misli. Ali za nas je On „nešto drugo“, jednako kao i njegove misli.
6. Nama je On nešto odvojeno i zbog toga Ga mi poimamo. Ali ako se poima prostor u kome se svemir kreće, to nije Bog, već samo prostor. Ako je prostor Bog, tada to više nije prostor, već ono što sadrži svaku aktivnost. Sve što se kreće nije pokrenuto u onome što se kreće, nego u onome što je nepokrenuto. Pokretač je miran. Nemoguće ga je pokrenuti.
Asklepije – Kako su tada, o Trismegistose, sve stvari ovdje dolje pokrenute pomoću onih koje su već pokrenute? Jer, rekao si da su putujuća nebeska tijela pokrenuta od strane neputujućih nebeskih tijela.
Hermes – To nije isti pokret, o Askelpije, već pokret u suprotnom pravcu, jer oni se ne kreću jedan s drugim, već jedan nasuprot drugom. Taj suprotni pokret stavlja otpornost njihove kretnje u mirovanje. Jer ta otpornost je počinak kretnje.
7. Na taj način, također, putujuća nebeska tijela, koja se kreću suprotno od nepokretnih (zvijezde), pokreću jedno drugo međusobnom suprotnošću. Ne može biti drugačije.
Misliš li da se dva Medvjeda tamo gore (Veliki i Mali Medvjed), koji nikada ne zalaze niti ne izlaze, odmaraju ili kreću?
Asklepije - Kreću se, o Trismegistose.
Hermes – Kojom vrstom pokreta, Asklepije?
Asklepije – Kretnjom koja se okreće oko točke.
Hermes – Kružna kretnja je kretnja oko te točke. Njome upravlja ono što je mirno, jer okretanje oko te točke sprječava bilo kakvo udaljavanje od nje; digresija je spriječena ukoliko se ustvrdi okret. Na taj je način kretanje u suprotnom pravcu stabilizirajuće i fiksirano je načelom obrnutog kretanja.
8. Vezano uz to, predočit ću ti zemaljski primjer koji vidiš svojim očima. Pogledaj životinje ovdje dolje, primjerice, čovjeka koji pliva. Voda se kreće, ali otpornost njegovih ruku i nogu daje mu stabilnost. Zbog toga ga tok vode ne odnosi niti on tone.
Asklepije – Dao si mi, Trismegistose, vrlo jasan primjer.
Hermes – Svaka je kretnja stvorena u nepokretnosti i iz nepokretnosti.
Zato kretanje svemira i svih živih bića neće biti uzrokovano stvarima izvan svemira, već stvarima koje se nalaze unutra i koje se kreću prema van – takvim stvarima kao što su duša ili duh, ili neka druga neutjelovljena stvar. Jer nije tijelo ono koje pokreće živu stvar u njemu, čak niti bilo koje drugo tijelo ako u njemu nema duše.
9. Asklepije – Što time želiš reći, Trismegistose? Ne mogu li komadi drveta, kamenja i drugih stvari, onih koje nemaju dušu, pokretati tijela?
Hermes – Ni na koji način, Asklepije. Nešto u tijelu, ono što pokreće nežive stvari, zasigurno nije tijelo; jer ono pokreće oboje, i tijelo onoga koji nosi i ono što je nošeno. Na taj način beživotna stvar neće pokrenuti stvar koja je bez života. Ono što se kreće [druga stvar] je živo i u tome se nalazi ono što pokreće.
Vidiš, stoga, kako je teško opterećena duša, jer ona sama nosi dva tijela. Jasno je, čak štoviše, da se pokrenute stvari kreću u nečem i da su od nečega pokrenute.
10. Asklepije . Da, Trismegistose. Pokrenute stvari moraju se kretati u nečem praznom.
Hermes – Dobro zboriš, o [moj] Asklepije. Ono što je ništa jest praznina; samo je nepostojanje praznina, stranac postojanju. Jer ono što postoji nikada se ne može promijeniti u prazninu.
Asklepije – Ali zar ne postoje neke stvari koje su prazne, o Trismegistose, kao što je prazan vrč, prazna posuda, čitavo riječno korito i druge slične stvari?
Hermes – Kakva velika greška, Asklepije! Misliš li da su pune i najispunjenije stvari prazne?
11. Asklepije – Kako to misliš, o Trismegistose?
Hermes – Je li zrak tvar (eter), Asklepije?
Asklepije – Jest.
Hermes – Ne prožima li ta tvar sve što postoji i, prožimajući, ne ispunjava li ih? A „tvar“ – ne sastoji li se od smjese četiriju (elemenata)? Stoga je puno zraka sve ono što ti nazivaš praznim; a ako je puno zraka, tada je puno i „četiriju“.
Nadalje, iz toga proizlazi protivnost da je sve ono što ti nazivaš punim prazno – od zraka; jer ono ima svoj prostor ispunjen drugim tijelima i nije u tome sposobno primiti zrak. Zato one stvari za koje si ti rekao da su prazne treba nazvati šupljinom, a ne prazninom. Činjenica jest da su one ispunjene zrakom i duhom.
12. Asklepije – Tvoje je dokazivanje (logos) nepobitno, o Trismegistose; zrak je tvar. Nadalje, to je ono tijelo koje prožima sve stvari, i čineći to, ispunja ih. No, kako ćemo nazvati prostor u kojem se sve kreće?
Hermes – Bestjelesnim, Asklepije.
Asklepije – Što je bestjelesnost?
Hermes – Um i Razum (Nous) koji izranja iz onoga što je cjelovito, sveobuhvatno, oslobođeno svakoga tijela, svaka greške, nezamjetljivo tijelu i nedodirljivo, onaj koji stoji u samome sebi, koji sadrži i čuva one koji jesu, čije zrake su Dobro, Istina, Svjetlo iza svjetla, Arhetip duše.
Asklepije – A što je onda Bog?
13. Hermes – On nije ništa od svega toga. On je uzrok njihova postojanja, uzrok postojanja svega i svake individualnosti. Nije ostavio nikakav prostor za bilo što nestvarno. Sve stvari dolaze iz onoga što postoji, a ne iz onoga što ne postoji. Jer osobina nestvarnog, nepostojećeg, jest da ono nema moć postati nešto, jer prirodno nema mogućnost postojanja. I obrnuto stvari koje jesu, koje postoje, nemaju prirodu nestvarnog, nepostojećeg.
14. Asklepije – Što govoriš ponovno da Bog jest?
Hermes – Bog, dakle, nije Um (Nous), već uzrok Njegovog postojanja. Bog nije Duh, već uzrok što Duh jest. Bog nije Svjetlo, već uzrok postojanja Svjetla. Stoga se Bog može štovati pomoću ta dva imena (Dobro i Otac) – imena koja pripadaju Njemu samom i nikome drugom.
Jer niti jedan od drugih takozvanih bogova, ljudi ili daimona (sila, duhova) ne može nikada biti prema bilo kakvoj mjeri Dobar. To može biti samo Bog, i ništa drugo. Ostale stvari su odvojene od prirode Dobra; jer sve ostalo je tijelo i duša, a one nemaju mjesta da bi sadržale Dobro (Uzvišeno).
15. Najveće od tog Dobra je takvo da čini realnost svih bića tjelesnih i bestjelesnih, osjetilnih i shvatljivih. To je Uzvišeno Dobro, to je Bog. Zato ne nazivaj niša drugo dobrim, jer huliš, i nikada ne nazivaj Boga drugačije nego samo dobrim, jer u protivnom, tada puno huliš.
16. Svatko koristi izraz Dobro, ali što to jest – ne razumije svatko. Zato boga ne poima svatko, pa u neznanju oni zazivaju bogove i određene ljude koji nikada ne mogu biti dobri i koji nikada neće postati dobri. Dobro nije strano Bogu; ono je neodvojivo od Njega budući da je ono Bog sam. Svi drugi besmrtni bogovi počašćeni su imenom Bog. Međutim, Bog je dobar, ne zbog toga što mu se iskazuje počast, već svojom prirodom. Jer priroda Boga je jedno, uzvišena Dobrota; Bog i Dobrota su jedna stvaralačka snaga iz koje olaze sva stvaranja. Onaj tko daje sve, a ništa ne prima – dobar je. Bog daje sve i ne uzima ništa. Stoga je Bog Dobro (Uzvišeno) i (Uzvišeno) Dobro je Bog.
17. Drugo ime Boga je Otac, ponovno zato jer On je taj koji stvara sve. Zadaća oca je stvaranje.
Zbog toga je podizanje djece velika i najpobožnija stvar u životu za one koji misle pravilno, a napuštanje života na zemlji bez djeteta je velika nesreća i nepobožnost; onaj tko je bez djece, kažnjen je nakon smrti od daimona.
To je kazna: da je duša čovjeka bez djece osuđena na tijelo koje nema ni mušku ni žensku prirodu, stvar prokletu pod suncem.
Stoga, Asklepije, ne imaj naklonosti prema čovjeku bez djece, nego se radije sažali nad njegovom nesrećom, znajući da ga čeka kazna.
Neka sve ovo rečeno tebi, Asklepije, bude uvod u znanje o prirodi stvari.
KRAJ DRUGE KNJIGE
**********************
Ovdje je opisan princip kretnje, kozmičke dinamike i bazične prirode Boga i Svemira.
Prijava
FAQ
Pretraživač
