CORPUS HERMETICUM

Knjiga V – Iako neočitovan, Bog je najočitovaniji

1. Izložit ću ti ovu propovijed (Logos), o Tate, kako bi upoznao misterij Boga koji je prevelik da bi se imenovao. Shvati da će ono što se mnogima pojavljuje kao neočitovano tebi postati najočitovanije.
Da je očitovano, ne bi postojalo. Jer sve što je učinjeno očitovanim, podvrgnuto je nastanku, jer je dovedeno u očitovanje. Ali, neočitovano postoji uvijek, jer nije poželjelo postati očitovano. Uvijek jest i čini očitovanima sve druge stvari.
Ono što stvara očitovano nije samo očitovano, jer nije stvoreno. Ali imaginacijom sve likove donosi u um. Stvari koje su rođene pripadaju samo imaginaciji, jer imaginacija nije ništa drugo nego rađanje.

2. Jasno je da Jedan nije rođen, da nije zamišljen i da je neočitovan te da se pojavljuje kao sve vsrte likova, kroz sve i u svemu i poglavito onima kojima se želi pojaviti.
Sine moj, Tate, prvo se moli našem Gospodinu i Ocu, Jednom i Jedinom iz kojega Jedan dolazi da bi ti pokazao svoju milost kako bi bio sposoban pojmiti Boga, toliko velikog da čak samo i jedna Njegova zraka može sjajiti u tvom umu. Za jasnu spoznaju pojmi neočitovano, s obzirom da je ono samo također neočitovano.
Ako si dovoljno jak, On će se pojaviti oku tvoga uma, o Tate. Jer Gospodin se nikome ne daje, već se očituje kroz čitav svijet.
Ti imaš moć zadobiti misao, vidjeti je i uhvatiti je svojim vlastitim „rukama“ te licem u lice gledati Božji lik. Ali ako ne možeš vidjeti ono što je očitovano unutar tebe samoga, kako se može Bog, koji je Sam unutar tebe, pojaviti tebi kroz tvoje [izvanjske] oči?

3. Ako Ga želiš vidjeti, promisli o suncu, tijeku mjeseca, promisli o poretku zvijezda. Tko je On koji nadzire taj red? Jer sav poredak ima svoje granice ograničene mjestom i brojem.
Sunce je najveći Bog od svih bogova na nebu, pred kime svi nebeski bogovi ustupaju kao pred kraljem i učiteljem. I On, toliko velik, veći od zemlje i mora, dopustio je imati iznad sebe zvijezde koje se okreću, a manje su od njega. Stoji li u strahopoštovanju pred bilo kime? Boji li se ikoga, o sine? Ne slijede li sve one zvijezde koje su u nebu sličan, ako ne već istovjetan tijek? Tko je svakom odredio pravac i veličinu njihova tijela?

4. Taj Veliki medvjed okreće se oko sebe i nosi čitav univerzum zajedno sa sobom. Tko je vlasnik tog instrumenta? Tko je postavio granice oko mora? Tko je zemlju postavio na njezino mjesto?
Postoji netko, o Tate, tko je Stvoritelj i Gospodar svih tih stvari. Nemoguće je da mjesto, broj i mjera budu održani, a da ih nitko nije stvorio. Jer sav je red stvoren, a ono što nema mjesto i mjeru – nije stvoreno; ne, čak niti to nije bez gospodara, sine moj. Jer ako neredu nešto nedostaje, a to je da ne gospodari uobičajenim radom reda, on je također pod gospodarom – onim koji još nije uspostavio njegov red.

5. O, da ti mogu narasti krila, da se možeš vinuti u zrak i stati između neba i zemlje, mogao bi vidjeti čvrstoću zemlje, tekuće stanje mora, kretanje rijeka i slobodan tijek zraka, predivnu vatru, okretanje zvijezda, brzinu nebeskog kretanja koje okružuje sve te stvari.
Kakav blagoslovljen pogled, sine moj, vidjeti sve to u jednom trenutku; nepokretno kako se kreće, neočitovano kako postaje očitovano. Po čemu je načinjen taj poredak svemira i svemir koji vidimo da je uređen.

6. Ako također želiš vidjeti Boga kroz ono što je podložno smrti, jednako na zemlji kao i na moru, pomisli da je čovjek oblikovan u utrobi, sine moje, i ispitaj pažljivo umijeće Boga koji ga je oblikovao, i nauči tko je oblikovao ovaj lijepi i bogoliki lik čovjeka.
Tko je oblikovao oči? Tko je probio nosnice i uši? Tko je otvorio usta? Tko je rastegnuo i učvrstio živce? Tko je sproveo vene njihovim kanalima? Tko je ojačao kosti i prekrio meso kožom? Tko je razdvojio prste? Tko je pojačao petu na stopalima? Tko je izdubio tjelesne prijelaze, tko je rastegnuo slezenu? Tko je srce oblikovao poput piramide i združio mišiće? Tko je postavio jetru? Tko je načinio šupljine u plućima i želudac načinio tako velikim? Tko je oblikovao najčestitije dijelove tako da se oni mogu vidjeti i prekriti one nelijepe dijelove?

7. Vidi koliko je mnogo vještine nastalo iz jene stvari i koliko je mnoštvo formi načinjeo jednim utiskom; i sve predivne stvari, i sve izmjerene stvari, i sve različite stvari. Tko je načinio sve to? Koja majka, koji otac, ako ne neočitovani Bog, koji je sve stvari stvorio Svojom Vlastitom voljom?

8. Nitko neće reći da su kip ili slika nastali bez kipara ili slikara; kako bi onda sav taj rad mogao nastati bez svoga stvaraoca? Kakva slijepoća! Kakvo svetogrđe! Kakva bezumna drskost! Moj sine Tate, svojeg Stvoritelja nikada ne lišavaj djela stvaranja. On je veći od bilo čega što ime Božje uključuje, toliko je velik Otac svega. Jer On je Jedan Jedini i Njegov je zadatak biti Ocem.

9. Siliš me da govorim odvažnije. Njegova je priroda zamisliti sve stvari i stvoriti ih. Kako bez Stvoritelja ništa ne dolazi u postojanje, niti On ne bi postojao vječno da nije uvijek stvarao sve stvari na nebu, u zraku, na zemlji, u moru, posvuda po univerzumu, svugdje u svemiru, u onome što jest i onome što nije. Ne postoji ništa u svemu tome što nije On sam. I sve stvari koje jesu i svari koje nisu su On sam. Jer stvari koje jesu On je učinio očitovanima, a stvari koje nisu On sadrži unutar sebe.

10. On je bog, veći od imena. On je neočitovan, a ipak je najočitovaniji. On je taj kojeg um može kontemplirati. On može biti viđen očima. On je bestjelesan, a ipak ima mnogo tijela ili, bolje rečeno, svako tijelo.
Ne postoji ništa što On nije. Jer On je sve što postoji i On zato ima sva imena, jer sva imena dolaze od jednog Oca. Zbog tkoga On sam nema ime, jer je On Otac svega.
Tko može pjevati hvale tebi ili slaviti tebe?
Kamo da pogledam da bih te slavio: iznad, ispod, unutra ili izvana? Za tebe nema puta, nema mjesta, niti bilo kojeg drugog postojanja.
Sve je u tebi, sve dolazi od tebe. Ti daješ sve i ne uzimaš ništa. Jer ti imaš sve i ne postoji ništa što ti nemaš.

11. Kada ću pjevati tebi hvale? Jer nitko ne može pojmiti tvoj sat ili tvoje vrijeme. Zbog čega ću pjevati himne? Za ono što si objavio ili za ono što si sakrio? I zašto ću te veličati? Zbog toga što si drugo od mene? Zato jer imaš nešto što nije moje? Jer si nešto drugo?
Ali Ti si sve što sam ja; Ti si sve što ja činim; Ti si sve što ja govorim. Ti si sve i ne postoji ništa što Ti nisi. Ti si sve što postoji i sve što ne postoji – Um (Nous) kada misliš i Otac kada činiš, Bog kada ispunjavaš životom, Dobro i Stvoritelj svih stvari.
Jer najfiniji dio materije je zrak, zraka duša, duše um, a uma Bog.

KRAJ PETE KNJIGE

CORPUS HERMETICUM

Knjiga VI – Samo je u Bogu dobro i nigdje drugdje

1. Dobro, o Asklepije, ne nalazi se ni u čemu već samo u Bogu; ne Dobro je uvijek Bog sam. Ako je doista tako [Dobro] mora biti suština, jer svaka vrsta kretnje i oslobođenje od nje (iako ništa nije slobodno od nje), ima postojanu energiju oko sebe, nikad premalu, nikad preveliku i uvijek u dovoljnoj količini. Jer Jedan je izvor svega, a ono što opskrbljuje sve je Dobro. Čak štoviše, kada kažem da opskrbljuje sve, zauvijek je Dobro. A ono ne pripada nikome drugom nego Bogu Samom.
Ništa mu ne nedostaje, jer kada bi nešto želio bi o bi zao; ništa za Njega nije izgubljeno i ništa ga ne može rastužiti, jer duboka žalost jest naslijeđe zla.
Niti jedno biće nije moćnije od Boga, niti jedno biće ne može ga podrediti sebi. On ne trpi bilo kakvu nelagodu od bilo koga te zbog toga On voli svakoga. Niti jedno biće ne pokazuje mu neposlušnost te time ne uzrokuje njegovu ljutnju; niti jedno biće nije mudrije od Njega pa time ne uzrokuje Njegovu ljubomoru.

2. Budući da Njegovom postojanju ne pripada ništa od svega toga, što ostaje ako ne Dobro? Jer kao što se niti jedno od zala ne pronalazi u takvom izvanrednom Biću, tako se niti Dobro ne pronalazi u jednoj od tih nedaća.
Ali svi drugi jadi postoje u svakom biću: u malom i velikom, u individualnim bićima i u tom samom živom biću (svemir), koje je veće i moćnije od svih bića i svih stvari.
Ono što jepovrgnuto rođenju puno je patnje, jer samo rođenje je patnja. A tamo gdje je patnja nema Dobra. Tamo gdje se nalazi Dobro nema patnje. Gdje je dan, nema noći. Tamo gdje je noć, nema dana.
Stoga Dobro ne može biti u postojanju, već samo u onome što nije rođeno. S obzirom da u fizičkom svijetu postoji zaliha svega, i Dobro prožima obilno. Na ovaj način svemir je dobar, budući da stvara sve stvari; dobar je vezano uz svoj kreativni aspekt, ali u svemu ostalom nije dobar. Jer podvrgnut je patnji i kretanju te stvara sve stvari predodređene za patnju.

3. Dobro je unutar čovjeka ograničeno mjerom zla. Jer u čovjeku se malo dobra broji kao dobro. Dobro je za njega najmanja količina zla. Stoga za njega dobor ne može biti oslobođeno zla. U čovjeku je dobro naopako korišteno, a kada se loše koristi, dobro više ne ostaje, a kada ga nema, rađa se zlo.
Zato je Dobro jedino u Bogu ili je prije Bog sam to Dobro. Zato, o Asklepije, izraz Dobro postoji samo za čovjeka, a nikada u stvarnosti, jer je to nemoguće.
Materijalno tijelo ne daje mu mjesta, jer je svugdje brzo vezano zlom, boli, željama, strastima, obmanama, glupim razmišljanjima.
I, Asklepije, najgore o svega je da se svaka od tih netom spomenutih stvari što se nalaze u čovjeku smatra najvećim dobrom, dok je zapravo svaka nenadmašivo zlo. Pohlepa, korijen svakog zla, čovjekova je greška; to je odsutnost Dobra.

4. Zahvalan sam Bogu što je u moj um stavio čak i okus znanja o Dobru, jer to Dobro ne može postojati u svijetu. Jer svijet je cjelokupni zbroj zala, ali Bog je Dobro i Dobro je Bog.
Jer vrline predivnih stvari nalaze se oko Njegove prave prirode i na neki se način pojavljuju još čišće i jednostavnije, jer su od Boga. Treba imati hrabrosti reći, o Asklepije, da je suština Boga predivna, ako On uopće ima suštinu; ali ni ljepota ni Dobro ne mogu se pronaći u stvarima svemira. Sve stvari koje ulaze u naš pogled likovi su i slike. Ali ono što ne dolazi u vidokrug oka, poglavito je odličnost ljepote i dobrote. Kao što oko ne može vidjeti Boga, ne može vidjeti ljepotu i dobrotu. Jer to su osobine Boga, savršene i potpune, koje pripadaju Njemu samom. One su Njegove vlastite, neodvojive i najviše voljene; Bog ih voli jednako kao što one vole Boga.

5. Ako uzmogneš pojmiti Boga, pojmit ćeš ljepotu i Dobro, natkriljujuće Svjetlo, koje je načinjeno svjetlijim od Svjetla Boga. Ta je ljepota neusporediva i to se Dobro ne može oponašati, budući da je u Bogu Samom.
Zato, kada spoznaš Boga, moraš također spoznati ljepotu i Dobro. To ne dijele druga živa bića, s obzirom da su nedjeljiva od Boga. Ako tražiš Boga, tada tražiš i ljepotu. Postoji jedan put koji vodi toj ljepoti: predanost udružena sa znanjem.

6. Zato su ono koji ne znaju i koje ne slijede Put Predanosti usuđuju govoriti o čovjeku kao lijepom i dobrom, iako oni nikada nisu vidjeli komadić Dobra; okruženi su svakom vrstom zla i misle za loše da je dobro, pa ga koriste neumjereno, čak se bojeći da bi ga mogli izgubiti. Iz petnih žila se bore ne samo da bi ga sačuvali, nego i da bi ga povećali.
Takve su stvari, koje ljudi nazivaju dobrim i predivnim, Asklepije, stvari od kojih ne možemo pobjeći ili ih mrziti. A najteže je od svega da ih trebamo i da ne možemo živjeti bez njih.

KRAJ ŠESTE KNJIGE

CORPUS HERMETICUM

Knjiga VII – Najveća bolest među ljudima je neznanje o Bogu

1. Kamo posrćete vi pijandure, opijeni vinom neznanja, koje više ne možete podnijeti već ga povraćate?
Stanite, budite razboriti! Pogledajte gore očima srca! A ako ne možete svi vi, tada barem oni koji mogu. Zlo neznanja preplavljuje čitavu zemlju i potpuno uništava dušu ograničenu tijelom, ne dopuštajući joj da dosegne luku Spasa.

2. Neka vas zato ne odnese velika bujica; iskoristite struju. Neka oni koji od vas uzmognu pronaći luku Spasa uvedu svoj brod u nju i potraže onog koji će vas primiti za ruku i provesti kroz vrata znanja.
Tamo sija jasno svjetlo koje bistri tamu, gdje nijedna duša nije opijena, nego su sve razborite i traže srcem Njega koji želi biti viđen.
Niti jedno uho ne može Ga čuti, niti jedno oko ne može Ga vidjeti, niti jedan jezik ne može o Njemu govoriti, već samo um i srce.
Ali prvo morate skinuti odjeću koju nosite – mrežu neznanja, manufakturu zla, lanac zla, pojas tame, živuću smrt, osjećajno truplo, noseću grobnicu, kradljivca u svojoj kući, onoga koji mrzi kroz ono što voli i donosi zlo kroz ono što mrzi.

3. Takva je mrska odjeća koju nosiš, koja te veže dolje onda kada pogledaš gore i vidiš ljepotu istine i Uzvišeno Dobro što leži u tebi. Mrzit ćeš zlo te odjeće i spoznati njegovu prijetvornost. To te zavelo, stvorilo privid osjećaja koji nisu potvrđeni, koji su nezamjetljivi; jer to im je zapriječilo put prema gore s mnogo grubljom materijom i ispunilo ih mrskom žudnjom tako da ne čuju ono što bi trebalo čuti i ne vide ono što bi trebali vidjeti.

KRAJ SEDME KNJIGE

Evo kopiram svoj upload sa drugih foruma. Corpus Hermeticum na engleskom iz 1650:

Hermes Trismegistus - The Divine Pymander (printed in 1650)



Within these pages lies a gold mine of wisdom. The author, Hermes Trismegistus, may not have been a single personage, but the information here is both illuminating and highly relevant. These teachings have been often referred to by the greatest philosophers of Greece and the Church Fathers of Christianity. Tertullian and Justin Martyr once stated that if anyone wanted to learn about God, they should listen to Hermes. He likely lived in Alexandria, and was influenced by early Christian and Gnostic ideas. The most influential work of hermetic/occult literature.

Table of Contents:

Title Page
Preface
Hermes Trismegistus, His First Book
The Second Book, Called, Poemander
The Third Book, the Holy Sermon
The Fourth Book, Called the Key
The Fifth Book, That God is not Manifest, and Yet Most Manifest
The Sixth Book, That in God Alone is Good
The Seventh Book, His Secret Sermon in the Mount of Regeneration, Profession of Silence
The Eighth Book, the Greatest Evil in Man is the not Knowing God
The Ninth Book, a Universal Sermon to Asclepius
The Tenth Book, the Mind to Hermes
The Eleventh Book of the Common Mind, to Tat
The Twelfth Book, His Crater or Monas
The Thirteenth Book, of Sense and Understanding
The Fourteenth Book, of Operation and Sense
The Fifteenth Book, of Truth to His Son Tat
The Sixteenth Book, that None of the Things that Are Can Perish
The Seventeenth Book, to Asclepius, to be Truly Wise

118 pages, 8.3 MB, PDF. Scan.

http://rapidshare.com/files/156099525/H ... mander.pdf

za tehuti-a

Zahvaljujem kolos, postavit ću još linkova za hermetičnu literaturu. Imam neke jako rijetke renesansne knjige (skenirane).

CORPUS HERMETICUM

Knjiga VIII – Nijedna od postojećih stvari ne nestaje, već ljudi pogrešno govore o njihovim promjenama kao o uništenju i smrti

1. [Hermes:] Sada, sine moj, moramo govoriti o duši i tijelu: na koji je način duša besmrtna i odakle aktivnost što izgrađuje tijelo i razgrađuje ga.
Jer ne postoji smrt za bilo koju stvar; razumijevanje te riječi je besmisleno ili se izgubio prvi slog budući da se izgovara „smrtan“ odnosno „besmrtan“.
Smrtnost je destrukcija, a ništa u svemiru nije uništivo. Ako je Svemir drugi Bog, život koji ne može umrijeti, nemoguće je da bilo koji dio tog besmrtnog bića umre. Sve u svemiru dio je svemira, a poglavito čovjek, razumna životinja.

2. Prvi Bog svega je vječna činjenica, nerođen i Stvoritelj svega. Drugi je Njegova slika, Svemir, kojega je On doveo u postojanje, kojega On održava i hrani, čini besmrtnim tako da pomoću vlastitog Oca on navijeke živi kao besmrtan.
Ono što nastavlja živjeti različito je od Vječnog; jer On nije nastao iz nečeg drugoga, pa čak i da jest, nije nastao od Samoga Sebe, već On postoji oduvijek.
On je vječan. Zbog njega je sve vječno. Otac je vječan zbog Njega, ali Svemir je vječan i besmrtan jer je rođen od Oca.
3. Iz tvari smještene ispod (svemira) Otac je načinio univerzalno tijelo i, skupivši ga načinio ga je sferičnim, prenoseći ovu kvalitetu na ono na čemu je On radio: na besmrtnu i vječnu tvarnost. Ali On, Otac, ispunjen Svojim idejama, posijao je živote u sferu i zatvorio ih kao unutar pećine, unoseći život u svaku vrstu življenja.
On je s besmrtnošću zaodjenuo univerzalno tijelo kako se taj materijal ne bi poželio odvojiti od sastava tijela i razgraditi se u vlastiti izvorni nered.
Jer materija, sine, kada još nije bila utjelovljena, bijaše u neredu. A ovdje dolje još uvijek zadržava prirodu nereda, obuhvaćajući preostale male živote – ono što se povećava i smanjuje, a što ljudi nazivaju smrću.

4. Taj nered postoji oko zemaljskih bića. Nebeska tijela imaju poredak koji im je Otac pridružio kao njihov, a obnavljanjem svakog od njih taj se poredak održava kao neuništiv.
„Obnavljanje“ tijela na zemlji osobina je njihova sastava, jer rastvaranje ih obnavlja u ona tijela koja nikada ne mogu biti rastvorena, to jest, koja ne poznaju smrt. Stoga, radi se o lišavanju osjeta, ali ne i o uništavanju tijela.

5. Treće živuće biće, čovjek, rođen je po slici Svemira i ima um po Očevoj želji, iznad svih zemaljskih bića. Ne samo da ima osjećaj s drugim Bogom, nego također ima predodžbu o prvom. On poima drugog Boga kao tijelo, a prvoga on poima bez tijela i kao Nous, što je Uzvišeno Dobro.
Tat – Dakle, to biće, čovjek, ne umire?
Hermes – Šuti, sine! Shvati što je Bog, što je Svemir, što je život koji ne može umrijeti i koji je život podložan rastvaranju. Shvati da je Svemir načinjen od Boga i u Bogu, a čovjek pomoću Svemira i u Svemiru.
Izvor, i granica, i ustrojstvo svih stvari je Bog.

KRAJ OSME KNJIGE

CORPUS HERMETICUM

Knjiga IX – O mislima i osjetima

1. Jučer sam dao Savršenu Propovijed, Asklepije; danas smatram da je nužno slijediti rečeno i govoriti detaljno o osjetilnoj percepciji.
Osjetilna percepcija i razumijevanje doimaju se različitima jer je prvo povezano s materijom, a drugo s tvarnošću. Meni se čini a su oboje jedno i da se u čovjeku ne razlikuju. Jer u drugim živim bićima osjet je jedno s prirodo, dok u čovjeku postoji razumijevanje.
Um (Nous) se razlikuje od misli kao i Bog od božanstvenosti. Božanstvenost dolazi od Boga kao što razumijevanje, bivajući srodnim s Riječju (Logos), dolazi do Uma (Nousa). Zapravo su razumijevanje i Riječ (Logos) instrumenti jedno drugoga, jer niti je Riječ izgovorena bez razumijevanja, niti se razumijevanje pojavljuje bez Riječi.

2. Stoga, osjet i razumijevanje zajedno teku čovjekom, budući da obavijaju jedno drugo. Nemoguće je razmišljati bez osjeta niti osjećati bez razmišljanja.
Ali moguće je, kažu, zamisliti stvar bez osjeta, a to čine oni koji zamišljaju vidljive predmete u snovima.
Meni se čini da se obje aktivnosti događaju u snoviđenju, budući da obje izrastaju u osjetu koji djelomice pripada tijelu, a djelomice duši; kad god su oba dijela osjeta u suglasju, nastaje razumijevanje rođeno iz Nousa.

3. Um (Nous) poima sve misli, dobre kad prima sjeme od Boga, a suprotne kada ih prima od demona, budući da ne postoji ni jedan dio svemira slobodan od demona. S obzirom da je demon iluminiran Božjim svjetlom (ljudska duša), krade ga i sije dalje sjeme vlastite energije.
Um (Nous) poima tako posijano sjeme: blud, ubojstvo, nasilje prema ocu, svetogrđe, davljenje, samoubojstvo skokom sa stijene i sva druga djela kao djelo zlih demona.

4. Nekoliko je sjemena Božjih, ali ona su moćna, predivna i dobra: vrlina, samokontrola i predanost Bogu. Predanost Bogu je znanje o Bogu. Onaj tko je to znanje otkrio ispunjen je svime što je dobro; obdaren je božanskim razumijevanjem koje nije kao razumijevanje mnoštva.
Zato oni koji znaju nikada ne ugađaju mnoštvu niti mnoštvo ugađa njima. Oni se doimaju ludima i postaju predmetom poruge; mrzi ih se, prezire, pa čak ih se i osuđuje na smrt.
Zato kažemo da zlo mora živjeti ovdje dolje na zemlji, gdje je njegovo vlastito mjesto. To mjesto je Zemlja, a ne Svemir, kako neki nepobožni jezici ustvrđuju. Međutim, onaj koji je predan Bogu, podnosit će sve kada je spoznao Znanje (Gnoza). Takvom su čovjeku sve stvari dobre, čak i one koje su zle za druge te ih namjerno upućuje Znanju; on sam zle stvari čini dobrima.

5. Ponovno se vraćam raspravi (Logos) o osjetima. Jer korištenje osjeta s razumijevanjem osobina je čovjeka. Ali, kako sam već rekao, nije svaki čovjek sposoban za razumijevanje, jer jedna vrsta ljudi bavi se materijalnim stvarima, dok se druga bavi postojanjem.
Jer materijalan čovjek, kao što rekoh, udružuje se sa zlom i prima sjeme svojih misli od demona, dok se stvarni ljudi udružuju s dobrom, i spašava ih Bog.
Bog je Stvoritelj svih stvari i u svom stvaranju sve ih je stvorio nalik Sebi; ali oni su, dok postaju dobri očitujući svoju aktivnost, neproduktivni.
Kozmički tijek stvara različite vrste narašataja, čineći neke okaljane zlom, pročišćujući druge dobrotom.
Svemir, o Asklepije, ima svoj razum i razumijevanje, ne kao čovjek, ne toliko mnogostruk, već bolji i jednostavniji.

6. Osjećaj percepcije i razumijevanje svemira su jedno. Oni su Instrument Božje volje kojim se stvaraju sve stvari i kojim se vraćaju tom jednom. Organiziran je tako da unutar sebe čuva sjeme koje je primio od Boga, da bi se sve očitovalo, da bi se tada rastvorilo te ponovno iznova stvorilo. Poput Dobrog Vrtlara Života, rastvorene stvari uzima sebi i obnavlja ih kroz proces transformacije.
Ne postoji ništa čemu ne daje život. Uzimajući sve u sebe, čini ih živima, i u isto vrijeme Mjesto Života i njegov Stvoritelj.

7. Različita su tijela izgrađena od materije. Neka su od zemlje, neka od vode, neka od zraka, neka od vatre. Ali sva su ona sastavljena. Neka su složenija, neka jednostavnija. Ona složenija su teža, ona jednostavnija lakša.
Brzo kretanje tijeka Svemira stvara različite kvalitete bića. Pritisak zraka od toga je kontinuirana i davajuća kvaliteta tijelima jednako kao i obilje života.

8. Bog je otac Svemira, Svemir je otac onoga što je unutar njega. Svemir je sin Boga, a ono unutar Svemira stvoreno je od Svemira.
I ispravno je nazvan Svemirom (poretkom) jer on svim stvarima daje poredak kroz raznolikost njihova podrijetla i kontinuitet života, kroz neumornu aktivnost i brzinu neophodnosti, kroz sastav njegovih elemenata i poredak onoga što dolazi u postojanje.
Da se to naziva „poretkom“, nužno je i pogodno. Tada osjetilna percepcija i razumijevanje svega što živi dolazi u njih izvana. Oni udišu ono što drži ih kao dar Boga.

9. Ali Bog nije, kao što neki misle, bez osjetilne percepcije i bez razumijevanja. U svom praznovjerju ljudi tako nepobožno govore.
Jer, Asklepije, sve stvari koje postoje nalaze se u Bogu. Njih je stvorio Bog i one ovise o Njemu – jednako stvari koje djeluju kroz tijelo, stvari koje kroz tvarnost duše čine da se druge kreću, stvari koje pomoću duhova čine druge stvari živima i one koje uzimaju u sebe istrošene.
Prije ću reći da Bog ne sadrži ta bića; reći ću istinu – On je sve to. To je osjetilna percepcija i razumijevanje Boga: uvijek pokreće sva bića i nikada neće nastupiti vrijeme kada će bilo što od Njega biti napušteno. Kada god govorim o bićima, govorim o Bogu, jer Bog održava bića i ništa izvan Njega kao što ni On nije izvan ničeg.

10. O Asklepije, sve će ti se stvari doimati istinito ako ih razumiješ, ali ostaneš li neuk, nećeš u njih vjerovati.
Shvatiti znači vjerovati, ne vjerovati znači ne shvaćati.
Moja riječ (Logos) vodi k istini. Moćan je um velik i, kada je vođen umom prema nekoj točki, ima moć doći do istine.
Kada je um shvatio sve stvari i spoznao da su u skladu s onim što je već prevedeno razumom, tada vjeruje i pronalazi počinak u Predivnoj Vjeri.
Oni koji uz Božju pomoć shvate sve što je sada izgovoreno, oni vjeruju; ali oni koji ne razumiju, ne vjeruju u to. Neka toliko bude rečeno glede razumijevanja i osjetilne percepcije.

KRAJ DEVETE KNJIGE

CORPUS HERMETICUM

Knjiga X – Ključ

1. Hermes – Svoju jučerašnju raspravu (Logos) posvetio sam tebi, Asklepije, pa je danas pravično posvetiti je Tatu, posebice što je to sažetak Glavne Propovijedi (Logoi) koja je upućena njemu.
Stoga, „Bog, Otac i Dobro“, o Tate, imaju istu prirodu, ili točnije, energiju. Jer ime prirode znači rast, budući da se odnosi na bića koja se mijenjaju i koja su jednako pokretna i nepokretna; odnosi se na nebesko i ljudsko, a oboje Bog želi u postojanju. Raspravili smo o energiji koja je drugdje te o drugim božanskim i ljudskim stvarima koje se moraju imati na umu kada se spominje ova tema.

2. Božja energija stoga je Njegova volja, a Božja suština je htijenje da sve stvari postoje. Jer što je „Bog, Otac, Dobro“ ako ne postojanje svih stvari, čak i onih koje još nisu, što drugo ako ne sama suština svega što jest? To je Bog, to je Otac i to je Dobro; Njemu nije nadodano ništa od svega ostalog, iako je Svemir, to jest Sunce, njima otac koji pokazuje njihove osobine, on nije na isti način uzrok Dobra u živim bićima, niti njihova života.
Ako je on otac, u potpunosti su pod nadzorom volje Uzvišenog Dobra, bez kojeg ništa ne može biti ili postati.
3. Roditelj je uzrok života svoje djece, jednako s očeve kao i s majčine strane, primajući želju od Uzvišenog Dobra kroz Sunce, jer je Dobro kreativno načelo.
A takvu moć ne može posjedovati nitko drugi nego samo on koji ništa ne uzima već želi da sve stvari postoje; neću Tate, reći „koji stvara“.
Jer tijekom drugog vremenskog razdoblja Stvoritelj je nepotpun po tome što ponekad stvara, a ponekad ne, jednako u kvaliteti kao i u kvantiteti [onoga što se stvara]. Ponekad stvara mnoge stvari posebne vrste, a ponekad one suprotne od njih. Ali „Bog, Otac i Dobro“ uzork su postojanja svega.

4. Zbog toga su sve ove stvari za one koji mogu vidjeti. Bog želi tako i tako jest; doista je to za čovjekovo dobro. Priroda je Uzvišenog Dobra da bude spoznato, o Tate.

Tat – Oče, ispunio si nas dobrim i najljepšim viđenjem tako da je oko moga uma gotovo postalo predmetom štovanja.
Hermes – Jer viđenje Dobra nije poput sunčanih zraka koje silovito zaslijepljuju oči i uzrokuju njihovo zatvaranje. Upravo suprotno, sjaji i povećava viđenje oka sve dok je čovjek sposoban zadržati prodor tog sjaja koji smo um može vidjeti. Ne samo da dolazi dolje do nas najbrže, već nam niti ne škodi, i instinkt je ispunjen besmrtnim životom.

5. Doista, oni koji su sposobni upiti više od tog Viđenja od drugih, često gube svjesnost o tijelu u tom najljepšem viđenju, kao što se dogodilo našim precima Uranu i Kronu.
Tat – Može li se to dogoditi nama, o oče?
Hermes – Doista može, o sine moj! Ali mi smo još preslabog vida i nismo dovoljno jaki da bi smo zadržali ljepotu tog Uzvišenog Dobra. Kada o tome ništa nećeš imati za reći, tada ćeš to vidjeti; jer iskustvo o tome je tišina Boga i povlačenje svih osjetila.

6. Onaj tko je pojmio ovo, ne može pojmiti drugo; onaj koji je duboko promišljao, ne može promišljati o bilo čemu drugome, ne može čak ni pokrenuti tijelo. Oslobođen svih tjelesnih kretnji i osjeta, on ostaje miran.
Kada je to rasvijetlilo čitav um i čitavu dušu, ponovno se rasplamsava i povlači čitavog čovjeka iz tijela, transformirajući ga u suštinsko biće.
Nemoguće je, sine moj, da duša koja je vidjela ljepotu Uzvišenog Dobra postane Bog dok je u tijelu.

7. Tat – Što misliš time „postati Bog“, oče?
Hermes – Svaka odvojena duša prolazi kroz transformaciju, sine moj.
Tat – Što misliš kada kažeš „odvojena“?
Hermes – Nisi li čuo u Glavnoj Propovijedi da su sve duše koje lutaju čitavim univerzumom odvojene od jedne Duše, Duše svega? Doista postoji mnogo transformacija tih duša, od kojih su neke sretne više, a druge manje.
One koje bijahu bića koja su puzala promijenjene su u vodena bića, duše vode promijenjene su u bića zemlje, one koje žive na zemlji u bića s krilima, a duše koje žive u zraku mijenjaju se u ljude, dok ljudska bića postižu prvi korak besmrtnosti promjenom u daimone.
I tako ona kruže u koru Nepogrešivih Bogova. Postoje dva kora Bogova: jedan je Nepogrešivi, a drugi je Lutajući. A to je najsavršenija slava duše.

8. Ali ako duša koja je ušla u ljudsko tijelo ostaje zla, ona ne kuša besmrtnost niti sudjeluje u Dobru. Ona se vraća natrag na put koji vodi bićima koja pužu. To je osuda duše. Zato je neznanje zlo duše. Jer duša koja nema znanja o stvarima koje jesu, ili znanja o njihovoj prirodi, ili o Dobru, oslijepljena je tjelesnim požudama i bacana tamo-amo.
Ta izopačena duša, ne znajući ono što jest, postaje robom tijela čudnog oblika u jadnom stanju; ne kao onaj tko vlada, već kao onaj kojime se vlada. Nosi svoje tijelo kao teret i ne zapovijeda, već sluša zapovijedi. To neznanje je zlo duše.

9. S druge strane, vrlina duše je Znanje. Jer onaj tko zna, dobar je i pobožan još za vrijeme zemaljskog života.
Tat – Kakva je to vrsta čovjeka, o oče?
Hermes – Onaj tko provodi vrijeme raspravljajući i slušajući raspravljanje, sine moj, bori se sa sjenom. Jer „Bog, Otac i Dobro“ ne mogu se izgovoriti ni čuti.
I iako je tako, sva bića imaju osjete, jer bez njih ne bi mogli živjeti. Ali Znanje je sasvim drugačije od osjeta, jer osjeti izrastaju uz pomoć onoga što ima vlast nad nama, dok je Znanje kraj znanosti, a znanost je Božji dar.

10. Sva je znanost bestjelesna; koristi um kao instrument baš kao što um koristi tijelo.
Oboje, stoga, dolaze u tijelo, razum i materija. Sve stvari moraju biti sastavljene od kontrasta i suprotnosti; ne može biti drugačije.
Tat – Tko je, onda, taj materijalni Bog o kojem govoriš?
Hermes – Svemir, predivan, ali ne dobar; jer one je materijalan i lako osjetljiv; i iako je prvi od osjetljivih stvari, on je druga razina postojanja i nepotpun je.
Iako nikada nije rođen u vremenu, ali oduvijek jest, on postoji u stvaranju i stvara kvalitetu i kvantitetu. On je pokretan, a stvaranje je pokret sveukupne materije.

11. Nepokretni Nous pokreće materiju na sljedeći način, budući da je svemir sfera, to jest glava. Iznad glave ne nalazi se ništa materijalno, baš kao što nema ničega materijalnog ispod stopala, gdje je sva materija.
Stoga je Nous glava, a sam je pokretan kao sfera, to jest, na način koji odgovara glavi.
Tako je sve ono što je sjedinjeno u „tkivu“ te „glave“ duša, i besmrtno je po svojoj prirodi. Jednako kao što je tijelo načinjeno u duši, tako i sve sjedinjeno s glavom ima dušu znatno više nego što je ima tijelo.
One stvari koje su udaljenije od ovoga „tkiva“ – tamo gdje su stvari koje imaju veći udio tijela nego duše – po svojoj su prirodi podvrgnute smrti.
Cjelina je, međutim, život. Tako se svemir sastoji od oboje – od materije i Nousa.

12. Svemir je prvo od živih bića, dok je čovjek drugo, odmah nakon njega, iako je prvo živo biće podvrgnuto smrti.
Čovjek ima istu snagu duše u sebi kao i druga živa bića; ipak, on nije samo ne-dobar nego je čak i zato je zobg toga smrtan.
Iako Svemir nije dobar po tome jer je podvrgnut kretanju, nije zao, to zbog toga nije podvrgnut smrti. Ali čovjek je zao, jer je podvrgnut kretanju i smrti.

13. Načela čovjeka su ova: um (Nous) u razumu (Logos), razum u duši, duša u duhu i duh u tijelu.
Duh prožima [tijelo] kroz vene, arterije i krv, podražavajući kretnje živih bića. Zato neki ljudi misle da je duša krv, ali griješe. Oni ne razumiju da se onda, kada se duh mora povući u dušu, krv zgrušnjava, vene i arterije postaju prazne, a živo biće tada se premješta; i to je smrt tijela.

14. Sve stvari ovise o jednom Izvoru, a on ovisi o Jednom i Jedinom. Izvor je, međutim pokrenut kako bi ponovno postao Izvorom, dok Jedan ostaje uvijek i nepokretan je.
Stoga postoji ovo troje: „Bog, Otac i Dobro“, svemir i čovjek.
Bog sadrži svemir, a svemir čovjeka. Svemir je sin Boga, čovjek je sin svemira i kao takav unuk je Boga.

15. Bog ne zanemaruje čovjeka. Ne, poznaje ga cjelovito i Bog sam želi biti spoznat.
To je jedino spasenje za čovjeka – Božje znanje. To je uspon do najvišeg staništa bogova. Samo uz pomoć Njega duša postaje dobra; ali nije dobra zauvijek, jer postaje kvarna, a to se događa iz nužnosti.
Tat – Kako to misliš, o Trismegistose?
Hermes – Gledaj dušu djeteta, sine moj, koja još nije odvojena. Njegovo tijelo još nije naraslo, nije se u potpunosti razvilo.
Tat – Kako?
Hermes – Predivno je vidjeti takvu dušu, još neiskvarenu tjelesnim strastima, koja je još vezana za Kozmičku Dušu! Ali kada tijelo naraste i povuče dušu u svoju masu, tada se duša odvaja, zaboravlja i ne sudjeluje u Ljepoti i u Dobru. I zaborav postaje njezina pokvarenost.

16. Isto se, također, događa onima koji napuštaju tijelo. Kada se duša povlači u sebe, duh se povlači u krv, a duša u duh. Tada um, oslobođen svog pokrova i bogolik po svojoj prirodi, uzima tijelo vatre i, krećući se posvuda, prepušta dušu suđenju i pravdi koju je zaslužila.
Tat – Kako to misliš, o oče? Da je um odvojen od duše, a duša od duha? Zar nisi rekao da je duša ogrtač uma, a duh ogrtač duše?

17. Hermes – Slušatelj, o sine, treba biti jednoga uma i duha s govornikom; ne, njegovo slušanje treba biti finije od govornikova glasa.
Oblikovanje tih pokrova, sine moj, događa se u zemaljskom tijelu. Jer nemoguće je da se um (Nous) smjesti u zemaljskom tijelu onako razgolićen, bez pokrivala. S jedne strane zemaljsko tijelo ne može nositi takvu veliku besmrtnost dok s druge strane takva odličnost ne može podnijeti dodir s tijelom koje je podvrgnuto patnji. Zato je um uzeo dušu kao ogrtač. Duša, s obzirom da je i sama božanska, koristi duh kao svoj ogrtač, a duh prožima sva živa bića.

18. Kada je um (Nous) oslobođen svog zemaljskog tijela, on odmah navlači odogovarajuću odjeću od vatre s kojom ne može živjeti u zemaljskom tijelu.
Jer zemlja ne može izdržati vatru. Odmah je zapali čak i najmanja iskra. Zbog toga je oko zemlje rasprostrta voda kao obrana ili zid koja zadržava plamenu vatru.
Ali um (Nous), najbrži od svih nebeskih misli i brži od svih elemenata, ima kao tijelo vatru.
Um koristi vatru kao alat za izgrađivanje svih stvari – Um (Nous) čovjeka samo za zemaljske stvari.
Lišen vatre, um (Nous) na zemlji ne može stvarati božanske stvari, jer je ljudski zbog svog mjesta prebivanja.

19. Ljudska duša, ali ne svaka duša već samo ona koja je pobožna, daimonična je i božanska. Kada se takva duša oslobodi tijela i prođe test pobožnosti koji se sastoji u spoznavanju Boga i nepovređivanju bilo kojeg čovjeka, ona ostaje čisti Nous. Nepobožna duša ostaje u svojoj vlastitoj supstanciji, ograničena sobom, tražeći zemaljsko tijelo, to jest ljudsko tijelo u koje može ući.
Niti jedno drugo tijelo ne može udomiti ljudsku dušu. Nije zakonodavno ni da ljudska duša uđe u tijelo iracionalnog bića. Božji zakon štiti ljudsku dušu od takvog nasilja.

20. Tat – Na koji je način ljudska duša kažnjena, o oče?
Hermes – Koja je kazna ljudskoj duši veća od gubitka pobožnosti? Koja vatra stvara veći plamen od bezbožnosti? Koja divlja zvijer osakaćuje tijelo kao što bezbožnost osakaćuje dušu?
Zar ne vidiš koliko zla trpi bezbožna duša? Kako traži pomoć i vrišti: „Ja sam u vatri, u plamenu. Ne znam što reći, što učiniti. Jadna sam, proždire me zlo što me obuzelo. Ne mogu vidjeti, ne mogu čuti.“ Nisu li to glasovi kažnjene duše? Ili vjeruješ, kao većina, da duša u trenutku napuštanja tijela ulazi u životinju? To je jako velika greška!

21. Jer duša je kažnjena na sljedeći način: kada um (Nous) postane daimon, zakon nalaže da uzme vatreno tijelo kako bi sprovodila Božju službu. I ulazeći u bezbožnu dušu, muči je bičevima izgrađenim od njezinih vlastitih grijehova. Zaražena time, bezbožna duša okreće se ubojstvu, bijesu, blasfemiji i svakoj vrsti nasilja kojim se ljudi suprotstavljaju pravdi.
Ali kada um (Nous) ulazi u pobožnu dušu, vodi je u Svjetlo Znanja. Takva se duša nikada ne umori od pjevanja pjesama hvale i blagoslivljanja svih ljudi, i čineći svima dobro riječju i djelom, ona je slika svoga Oca.

22. Zbog toga, sine moj, kada zahvaljuješ Bogu, trebaš moliti za plemeniti um. Tada duša može prijeći u bolje stanje, ne u lošije.
Nadalje, postoji saobraćanje duša; one od bogova imaju odnos s dušama ljudi, a ljudske duše s dušama bića koja nemaju razum.
Više su odgovorne za niže; bogovi paze na ljude, ljudi na nerazumne životinje, dok Bog pazi na sve; jer On je viši od svih, a svi su manji od Njega.
Tako je Svemir podvrgnut Bogu, čovjek Svemiru, a nerazumna bića čovjeku. Bog je oko svih njih i Bog ih sve sadrži.
Božje zrake, upotrijebimo li sliku, su Njegove energije; zrake svemira su priroda, a one čovjeka – umjetnost i znanost.

23. Takva je podjela univerzuma koja ovisi o prirodi Jednog, koji sve prožima kroz um (Nous) Jednog, od koje nema božanskije ni veće energije niti bilo čega što je sposobnije sjediniti ljude s bogovima i bogove s ljudima.
On, [Um (Nous)] je Dobar daimon. Blagoslovljena je duša koja je potpuno stopljena s Njime, a jadna je duša koja je lišena Uma.
Tat – Kako to misliš, o oče?
Hermes – Misliš li, sine moj, da svaka duša ima Dobro [Um]? Jer o Njemu sada govorimo; ne govorimo o sluzi, o kojoj smo pričali ranije, koja je poslana dolje da kazni [dušu].

24. Jer duša bez uma ne može govoriti niti djelovati. Često um napušta dušu, a u to vrijeme duša ne vidi i ne razumije, te je nalik stvari koja nema razum. Takva je moć uma (Nousa).
On napušta takvu dušu koja je vezana za tijelo i time je ovdje dolje guši. Takva duša, sine moj, nema um (Nous), pa se takav ne može nazvati čovjekom. Jer čovjek je božansko biće i ne može se mjeriti s drugim bićima na zemlji, već s onima na nebu koji se zovu bogovima.
Doista, ako trebamo hrabro izreći istinu, istinski čovjek je iznad bogova ili je po snazi barem jednak njima.

25. Nitko od nebeskih bogova neće napustiti granice neba i sići na zemlju, ali čovjek se uspinje na nebo i mjeri ga; on zna koje su stvari visoko, koje nisko i točno razumije sve druge stvari. A najbolje od svega je to što se uspinje dok se još nalazi na zemlji. Toliko daleko se prostire njegov zanos.
Zbog tog razloga može se čovjek usuditi reći da je čovjek na zemlji bog podvrgnut smrti, dok je bog na nebu čovjek lišen smrti.
Zato je sve pod nadzorom njih dvoje: čovjeka i svemira. Ali sve proizlazi iz Jednog.

KRAJ DESETE KNJIGE

Evo što Wikipedija kaže o hermetizmu:

"Za hermetizam, kao izvor iz kojeg proizlazi šira tradicija hermetizma, može se reći da je posljedica sraza egipatske i helenističke kulture u stoljećima početka kršćanskog razdoblja. Aleksandija, grčko-egipatsko trgovačko, privredno i kulturno središte, postaje kulturni centar Sredozemlja pod pax romana. Religijski, filozofski i kulturološki utjecaji slijevaju se u Aleksandriju. Egipatska tradicija u tome je snažno izražena. Zajedno s grčkim elementima, misterijima i filozofskim školama platonizma, neoplatonizma, stoicizma, neopitagoreizma, aleksandrijskog judaizma (posebice anđeologija i štovanje svete Knjige), s kršćanskim elementima (gnosticizam i ostali elementi), s perzijskim zoroastrizmom (odnos prema dobru i zlu) stvara se jedna sinteza religije, filozofije i prakse nazvana hermetizam. Treba spomenuti i ostale doktrine koje su djelovale na hermetizam, kao što je i hermetizam djelovao na njih. Uglavnom se tu misli na alkemiju i Jamblihovu teurgiju.

U Islamu, Hermetistički kult je prihvaćen kao Sabeanski, spomenut u Qur'an-u 830. godine.

Knjige i spisi

Hermetizam se kao duhovno znanje prenosio i knjigama. One knjige koje se pripisuju Hermesu Trismegistosu nazivaju se hermetika, ali uobičajen je i latinski oblik, hermetica. One obrađuju poprilično široki raspon tema: kozmička načela, prirodu, redove bića, spoznavanje božanskog, misticizam, magiju, alkemiju i medicinu. Znanstvenici danas tekstove hermetike dijele na dva dijela: filozofsku i religijsku hermetiku, i tehničku (magijsku i teurgijsku) hermetiku. Smatra se da tehnička hermetika datira između 1. i 4. stoljeća prije Krista, ali vjerojatno su neki tekstovi pisani prema već postojećim i ranijim modelima. Najpoznatiji spis su Smaragdne tablice s vrlo poznatom devizom "Kako gore, tako i dolje", no Corpus Hermeticum glasi kao najsveobuhvatnija. Osim teksta Corpus Hermeticum, postoje i drugi tekstovi koji se pripisuju Hermesu Trismegistosu, a po definiciji jesu hermetika. Među njima je poznati Asklepije (izvorno Savršena rasprava), koji je i filozofski i magijski, te tekstovi kao što su Opomena duši, te neki novo pronađeni spisi u Nag Hammadiju. Postoji također i određeni broj grčko-egipatskih magijskih papirusa za koje se tvrdi da su radovi Hermesa Trismegistosa. Jedan od njih je i dijalog između Izide i Horusa, nazvan Kore Kozmosu ili "Kći svemira".

Učenja

Klement Aleksandrijski govori nam o 42 Hermesove knjige. Smatra ih vrlo važnima za rituale egipatskih svećenika. Četiri od njih naziva "Hermesovim astrološkim knjigama", a tekst je vrlo sličan onom koji se nalazi na zidinama egipatskog hrama u Edfuu. Hermetizam u svojim misterijima proučava odnose mikrokozmosa (čovjeka) i makrokozmosa (univerzuma). Sveta knjiga Hermesa Asklepiju govori o astrološkoj botanici i mineralogiji, a Petnaest zvijezda, kamena, biljaka i likova govori o ljekovitim svojstvima. Egipatski i grčki misteriji su se putem hermetizma i neoplatonizma snažno uobličili u alkemiji. Rani alkemijski radovi Bolosa Demokrita iz Mendsa, oko 200. god. pr. Kr., nam govore o supstancijama kao što su zlato, srebro i geme. Također znamo da se neki alkemijski tekstovi počinju pojavljivati prije početka kršćanskog razdoblja pod imenom Hermesa, Agathodaimona, Izide i drugih. Neki hermetički fragmenti sadrže tumačenje hermetičke kozmogeneze i razvitak ljudske duše, a egiptaski utjecaj jako je izražen. Međutim mnogi papirusi tumače i razne postupke, kao što su zatvaranje duše daimona ili anđela u kip uz pomoć biljaka, gema i mirisa, kako bi kipovi mogli govoriti i proricati. Hermetički tekstovi su navođeni kao primjer kasnog helenskog sinkretizma zato što očituju obilježja magije, astrologije, alkemije, platonizma, stoicizma, misterija, ali i judaizma i gnostičke misli. Ovakvi utjecaji dominantni su u kasnom helenskom razdoblju.

Hermes Trismegistos

Egiptaski Thoth je grčki Hermes, Hermes Trismegistos, "Triput Veliki Hermes", zaštitnik znanosti. Nazivan je i imenima: Tajanstevni, Nepoznati. Plotinov učenik Proklo kazuje o tom tajanstvenom bogu: "on stoji nad svakom vrstom uzroka; od smrtnog staništa vodi nas do pojmljive suštine i upravlja raznim skupinama duša." U početku je Grčki Hermes jednak Thothu. On je kozmičko božanstvo, ali i ono koje se nalazi u srcima ljudi. Tradicionalni grčki Hermes nije nepoznat u magijskim papirusima, ali ime Thota češće se spominje. Hermes je isprva egiptiziran i ima atribute Thotha. To se može vidjeti kod njegovih titula, ali i iz svetkovine nazvane Hermetaea koja se podudara s jednom od glavnih Thothovih svetkovina. Velika popularnost kulta u Hermopolisu utjecala je na nadilaženje raznih kulturoloških prepreka i razvitak kasnijeg kozmopolitskog Hermesa Trismegistosa. Smatra se da je transformacija Thotha u Hermesa Trismegistosa započela u kasnom razdoblju egipatske povijesti. Neki autori navode da se to događa oko 560. god. pr. Kr. pod grčkim utjecajem. Thoth-Hermes za vrijeme ptolomejskog i rimskog razdoblja inspirira veliku devociju. U kasnijem rimskom razdoblju pojavljuju se koine, grčko-egipatsko religijske rasprave u kojima je Hermes Trsimegistos središnji lik. Smatra se da u kasnijoj antici podrijetlo i identitet ovoga boga nisu potpuno jasni. Prema egipatskoj tradiciji on je bog, ali aleksandrijski Grci smatraju ga čovjekom. Tekstovi hermetizma uglavnom opisuju Hermesa Trismegistosa kao sveca iz jednog davnog razdoblja, onoga koji je primio objavljenje nebeskog svijeta i koji razgovara s bogovima.

Utjecaj Hermetizma na umjetnost

O utjecaju hermetizma na umjetnost spomenut ćemo samo neke pojedinosti. Botticellijeva Primavera, nastala 1377-78, sadrži neoplatonističko hermetičko obilježje, kao i Dürerova Melancolia iz 1514. godine. Zanimljivo je ovdje spomenuti mozaik katedrale iz Siene, koji sadrži citat iz Asklepija, Giovanni da Stefano koji je svoje umjetničko djelo stvorio 1488. godine, ne unosi poganske elemente u katoličko zdanje, jer je samatrano da se Bog objavio kroz radove Hermesa Trismegistosa. Nadalje, na oslikanim svodovima crkve u Zupthenu iz 1495, također je prikazan Hermes Trsimegistos. Još jedan njegov prikaz je slika Luca Horfeia na stupu Vatikanske biblioteke.

***********************************************************
Evo neki kvalitetni linkovi:

http://www.levity.com/alchemy/home.html

http://www.hermeticfellowship.org/

http://www.hermetizam.com/

CORPUS HERMETICUM

Knjiga XI – Um Hermesu

1. Um (Nous) – Usvoji ovu propovijed, Hermese Trismegistose, i zapamti izgovorene riječi, jer neću oklijevati izreći ono što mi dođe.
Hermes – S obzirom da je mnogo ljudi izreklo puno toga, a to je bilo različito, o Svemu i Bogu, nisam naučio istinu. Razjasni mi sve to, Gospodaru moj. Jer jedino mogu vjerovati tumačenju koje dolazi od Tebe.

2. Um – Slušaj, sine moj, o Bogu i Svemu: Bog, Vječnost, Svemir, Vrijeme i nastanak, Bog stvara Vječnost; Vječnost stvara Svemir; Svemir Vrijeme, a Vrijeme Nastanak.
(Uzvišeno) Dobro – Ljepota, Mudrost i Blagoslovljenost – je, kao što jest, suština Boga. Suština Vječnosti je nepromjenjiva istovjetnost; suština Svemira je poredak; suština Vremena je promjena; a suština Postanka je život i smrt.

Energije Boga su Um i Duša; Vječnosti – trajanje i besmrtnost; Svemira – obnavljanje i suprotno od toga; Vremena – rast i smanjenje; a Stvaranja – kvaliteta.
Vječnost je, stoga, u Bogu; Svemir u Vječnosti; u Svemiru – Vrijeme; u Vremenu – Postanak.
Vječnost stoji čvrsto oko Boga; Svemir se kreće u Vječnosti; Vrijeme ima svoja ograničenja u Svemiru; Postanak nastaje u Vremenu.

3. Izvor svega je Bog; njihova suština je Vječnost, njihova materija je Svemir. Božja moć je Vječnost; rad Vječnosti je Svemir koji nikada nije nastao, ali uvijek u postojanje dolazi kroz vječnost. Zato nikada neće biti uništen, jer Vječnost je neuništiva. U svemiru niti jedna stvar ne nestaje, jer Svemir je sa svih strana okružen Vječnošću.
Hermes – Ali, što je mudrost Boga?
Um – Dobro i Ljepota, Blagoslov, svaka Vrlina i Vječnost. Vječnost stvara poredak [Svemira] i udjeljuje besmrtnost i trajnost u materiju.

4. Jer rađanje materije ovisi o Vječnosti jednako kao što Vječnost ovisi o Bogu. Postanak i Vrijeme, na nebu i na zemlji, imaju dva oblika: na nebu su nepromijenjivi i neuništivi, a na zemlji su podvrgnuti promjeni i uništenju.
Nadalje, duša Vječnosti je Bog, duša svemira je Vječnost, duša zemlje je nebo. Bog je u Umu (Nousu), Um je u Duši, Duša je u materiji, a sve to postoji u Vječnosti. Čitavo ovo Tijelo, u kojem su sva tijela, ispunjeno je Dušom; Duša je ispunjena Umom, a Um Bogom.
To, [Duša] ispunjava [Tijelo Svemira] iznutra, a izvana ga okružuje, čineći Sve živim.
Izvana ovaj ogroman i savršen Život okružuje Svemir; nepromijenjivo; ispod, na zemlji, nastaju promjene.

5. Vječnost održava ovaj [Svemir] ili Nužnošću, ili Providnošću, ili Prirodom, ili bilo čime drugim što čovjek pretpostavlja ili će pretpostavljati. A sve to jest – Bog u djelovanju.
Energija Boga je Moć koju nitko ne može nadmašiti, Moć s kojom se ne treba uspoređivati bilo što ljudsko ili nebesko.
Zato, Hermese, nikada ne pomišljaj da je bilo što iznad ili ispod slično Bogu, jer tada ćeš zastraniti od istine. Jer ništa nije slično onome što nema sličnost, koje je Samo i Jedno. I nikada ne pomišljaj da bi bilo tko drugi mogao imati Njegovu moć. Tko je tamo osim Njega, čija priroda je život, smrt i besmrtnost? Što drugo on radi ako ne stvara?
Bog nije neaktivan, jer bi tada svim stvarima nedostajalo aktivnosti; one su sve ispunjene Bogom.
Ali, nigdje u Svemiru, kao ni bilo gdje drugdje, ne postoji neaktivnost. „Neaktivnost“ je ime koje se ne može primjeniti jednako na ono što stvara kao i ono što je stvoreno.

6. Sve stvari moraju biti stvorene na svom ispravnom mjestu. Jer On koji stvara je u njima svima. On ne postoji samo u jednoj stvari, niti On samo stvara u jednom. On ih stvara sve.
S obzirom da je Moć, On energizira stvari koje stvara a koje nisu neovisne od Njega – iako je sve stvoreno njemu podvrgnuto. Pogledaj sada kroz mene Svemir što se otvara tvojem pogledu i pažljivo motri njegovu Ljepotu – Tijelo u čistom savršenstvu, pa iako ne postoji ništa drevnije, Ono je uvijek novo i uvijek na svom početku; doista nadilazi svoj početak.

7. Vidi, ponovno, kako ispod leži sedam Svjetova, poredanih u poretku Vječnosti, i kako šire Vječnost svojim različitim smjerovima. Vidi kako su sve stvari pune svjetla, a nigdje nema vatre, jer ljubav i stapanje suprotnosti i nesličnosti daje rođenje svjetla koje sjaji dalje snagom Boga, izvorom svakoga dobrog postojanja, načelom cjelokupnog poretka, vladara sedam svjetova.
Vidi Mjesec, prethodnika svih njih, instrument prirode, kako transformira nižu materiju.
Vidi Zemlju, postavljenu u središtu Svega, čvrstog temelja Predivnog Svemira, hraniteljicu i njegovateljicu zemaljskih bića.
Pogledaj mnoštvo besmrtnih života kako je veliko, i ona bića podvrgnuta smrti; a na sredini između obojih, besmrtnih i smrtnih života, vidi Mjesec koji kruži.

8. I sva su bića ispunjena dušom koja ih pokreće, svaka na svoj odgovarajući način; neke oko Neba, neke oko Zemlje; vidi kako se ona zdesna ne kreću nalijevo, niti se ona slijeva kreću nadesno; niti se ona odozgo kreću prema dolje, niti se ona odozgo kreću prema gore.
A to da su sve ove stvari dovedene u postojanje, najvoljeniji Hermese, ne trebaš više učiti od mene. Jer one su tijela, imaju dušu i kreću se.
Nemoguće je da se združe u jedno a da ih netko nije sve združio. Zato mora postojati uzrok koji je Jedan.

9. Budući da su kretnje mnogobrojne i različite, a kako njihova tijela nisu slična, ipak je jedna brzina određena za njih sve, pa zato ne može biti dva ili više stvoritelja. Zbog toga jedan jedini poredak ne postoji među njih „mnogo“; jer nastalo bi suparništvo slabijeg i jačeg te njihova borba.
Da je stvoritelj života podložan promjeni i smrti, postojao bi drugi (od stvoritelja besmrtnika) koji bi želio stvoriti besmrtnike; jednako kao što bi stvoritelj besmrtnika želio stvoriti smrtnike.
Razmisli! Da postoje dva – s obzirom da postoji samo jedna materija i jedna duša – koji od njih bi preuzeo brigu o stvaranju? Ako bi to učinili oboje, na koga bi pao veći dio?

10. Shvati da se svako život tijelo sastoji od materije i duše, bez obzira je li tijelo od besmrtnog ili smrtnog bića. Jer sva živa bića imaju dušu, a ona koja nisu živa jednostavno su materija. Na isti je način Duša, sama po sebi, po svom vlastitom stvoritelju, uzrok života; ali uzrok sveg života je On koji stvara stvari koje ne mogu umrijeti.
Hermes – Kako su, kao prvo, bića podvrgnuta smrti drugačija od besmrtnih? I drugo, kako Život koje ne poznaje smrt i čini besmrtnost, ne stvara besmrtna bića?

11. Um: Jasno je da postoji netko tko čini te stvari. Drugo, On je također Jedan, vrlo očitovan. Jer, također, Duša je jedna i Život je jedan, i Materija je jedna.
Hermes – Tko je on?
Um – Tko drugi ako ne Jedan Bog? Tko drugi može živim bićima dati dušu ako ne Bog sam? Zato je Bog Jedan. Sasvim je besmisleno da prihvatiš da je Svemir jedan, da je Sunce jedno, da je Mjesec jedan, da je Božanska Priroda jedna, a da misliš da je Bog jedan u nizu mnogobrojnih.

12. Sve stvari, stoga, On stvara na mnogo načina. Zar treba biti iznenađujuće da Bog stvara život i dušu, besmrtnost i transformaciju, kada ti sam činiš toliko mnogo stvari?
Jer ti vidiš i govoriš, čuješ i njušiš, dodiruješ, hodaš, misliš i dišeš. Ne postoji jedan koji vidi i drugi koji čuje, jedan koji hoda, jedan koji misli i drugi koji diše; postoji jedan koji čini sve to.
Ali ništa od svega toga nije bez Boga. Kada sve to prestaneš činiti, nisi više živo biće; stoga, također, ako Bog prestane sa svime tim – premda je to bezbožno reći – On više nije Bog.

13. Ako se može pokazati da ne može postojati niti jedna neaktivna stvar, koliko je to samo istinito glede Boga? Ako postoji nešto što on ne stvara, tada, iako je to sramno reći, On nije savršen. Ali On nije neaktivan već savršen, i On stvara sve stvari.
Na trenutak mi posveti svoju nepodijeljenu pozornost, o Hermese, i lako ćeš shvatiti kako je rad Boga jedan, kako dovodi sve stvari u postojanje – one koje jesu, one koje su nekoć bile i one koje će biti.
To je život, voljeni moj, to je ljepota, to je Uzvišeno Dobro, to je Bog.

14. Želiš li shvatiti to u praksi, promatraj što se događa kada poželiš začeti. Ali s Njim nije tako, jer one ne doživljava ugodu.
Jer on nema nikoga s kime bi podijelio to što radi, jer radi Sam. On je uvijek u Svom radu, jer On je ono što stvara. Da je On odvojen od toga, sve bi propalo i sve bi nužno nestalo, jer više ne bi bilo života.
Budući da je sve živo, a Život je jedan, Bog je također jedan. Ako je, nadalje, sve živo, i na Nebu i na Zemlji, a kako postoji jedan život u svima njima koji u postojanje dolazi kroz Boga, Bog je također taj život. Stoga, sve nastaje od Boga.
Život je sjedinjenje Uma (Nousa) i duše, a Smrt nije uništenje onoga što je sjedinjeno, već je to rastvaranje njihova jedinstva.

15. Vječnost je, čak štoviše, slika Boga; Svemir slika Vječnosti; Sunce slika Svemira; Čovjek slika Sunca.
Ljudi promjenu nazivaju smrću, jer tijelo je razgrađeno, a život koji je razgrađen, povlači se u neočitovano. Ali u ovoj propovijedi (Logos), moj voljeni Hermese, budući da slušaš s takvim poštovanjem, kazujem ti, i Svemir trpi promjenu – svakoga se dana dio Svemira povlači u neočitovano, ali Svemir nikada nije rastvoren. To se događa Svemiru, to su njegovi ciklusi i misteriji. Ciklusi su kontinuirano okretanje, a misterij je obnavljanje.

16. Svemir uzima sve forme; ne zadržava izvanjske forme, već ih mijenja unutar sebe prema sebi. Budući da svemir ima mnogo oblika, kakav bi trebao biti njegov stvoritelj? S jedne strane, on ne bi trebao biti lišen svih oblika; s druge strane, ako je od mnogo oblika, bio bi kao Svemir. Ako ima jedan oblik, bit će manji od Svemira.
Što reći o Njemu, a da naša rasprava ne zapadne u poteškoću? Glede Boga ne možemo pojmiti poteškoću.
On ima jednu ideju koja je Njegova vlastita, koja je nevidljiva i bestjelesna, i koja pomoću tijela očituje sve forme.

17. I nemoj biti začuđen da postoji bestjelesna forma, jer ona je poput oblika riječi. Na slikama se planinski vrhunac doima kao oštar, ali u stvarnosti je on gladak i ravan. Ako si razmotrio ono o čemu sam govorio, sročit ćemo to odvažnije i točnije: kao što čovjek ne može živjeti bez života, tako ni Bog ne može živjeti a da ne emanira Uzvišeno Dobro. To je život i pokret Boga – pokretati sve stvari i činiti ih živima.

18. Nekima od izrečenih stvari treba pridati posebnu pozornost. Zato shvati što ću ti reći.
Sve je u Bogu, ali ne kao da leži na nekom mjestu. Jer mjesto nije samo tijelo, već nepokretno tijelo, a stvari što leže na mjestu kreću se.
Unutar Boga sve se nalazi u bestjelesnoj imaginaciji. Misli o Njemu kao o Onom koji sadrži sve to. Ne postoji nešto što ograničava bestjelesno, ne postoji ništa brže ili moćnije. To je aspolutno bez granice, najbrže i najmoćnije od svega.

19. Razmotri to sam. Zapovijedi svojoj duši da ide bilo gdje i bit će tamo brže od tvoje zapovijedi. Naloži joj da ode na ocean i evo je odmah tamo, ne kao da je išla od mjesta do mjesta, nego je već tamo. Naredi joj da se vine u nebo i neće joj trebati krila. Ništa je neće zadržavati – ni vatra, ni sunce, ni eter, ni vihor, ni druga nebeska tijela; proći će kroz sve njih. A želiš li prodrijeti kroz sve to i kontemplirati o onome što je iza (ako uopće postoji nešto iza Svemira), dopušteno ti je.

20. Vidi koju imaš moć i koju brzinu. Ti možeš učiniti sve te stvari. Zar Bog ne može?
Razmišljaj o Bogu; kao da sve u sebi sadrži ideje: Svemir, Sebe, Sveukupnost. Ne učiniš li se nalik Bogu, nećeš ga spoznati. Jer slično se razumije uz pomoć sličnoga.
Narasti do jednake veličine kao Velikost koja nadilazi sve mjerljivo; oslobodi se svakoga tijela, transcendiraj svo vrijeme. Postani Vječnost i tako ćeš spoznati Boga. Pretpostavi da ti ništa nije moguće. Pojmi sebe bez besmrtnog i sposobnog shvatiti sve: svu umjetnost, znanost i prirodu živog bića.
Postani viši od svih visina i dublji od svih dubina. Osjeti čitavo stvaranje kao jedno u sebi: vatru, vodu, suhoću i vlagu. Pojmi sebe da si na svim tim mjestima u isto vrijeme: u zemlji, u vodi, na nebu; da još nisi rođen, da si u maternici, da si odjednom mlad, star, mrtav; da si s one strane smrti. Pojmi sve stvari odjednom: vremena, mjesta, djelovanja, kvalitete i kvantitete; tada možeš spoznati Boga.

21. Zaključaš li svoju dušu u tijelo, poniziš li je i kažeš li: „Ništa ne razumijem; ništa ne mogu; bojim se mora; ne mogu doseći nebo; ne znam tko sam bio i tko ću biti“ – što je tada između tvog Boga i tebe?
Jer ne možeš pojmiti bilo što predivno ili dobro dok si vezan za tijelo i dok si zao. Jer najveće zlo je nepoznavanje Božje Dobrote; ali biti sposoban spoznati Boga i željeti i nadati se, Najizravniji je Put i Božji jedini [Put] koji vodi Uzvišenom Dobru.
Kada stupiš na taj put, to Dobro će te posvuda susretati i svugdje ćeš ga doživljavati, čak i kada ga ne očekuješ – kada spavaš, kada si budan, u brodu, na cesti, noću, danju, kada govoriš i kada šutiš. Jer ne postoji ništa što nije lik Dobra.

22. Hermes – Je li Bog nevidljiv?
Um – Šuti! Tko je očitovaniji od Njega? Sve je stvari načinio zbog jednog razloga: da bi kroz sve njih mogao vidjeti Njega. To je dobrota Boga, to je Njegova odličnost – da se On kroz sve očituje. Jer ništa nije nevidljivo, čak ni stvari bez tijela. Um (Nous) vidi sebe u činu razmišljanja, Bog u stvaranju.
Od sada će ti ove stvari biti očitovane, Trismegistose. Odrazi ih na sve druge stvari u sebi na isti način i nećeš zastraniti.

KRAJ JEDANAESTE KNJIGE

CORPUS HERMETICUM

Knjiga XII – O zajedničkom Umu

1. Hermes – Um (Nous), o Tate, dolazi iz božje suštine (ukoliko postoji takva stvar kao što je suština Boga). Kakve je vrste ta suština, u cijelosti zna samo On.
Um nije odovojen od Božje suštine, nego je s njom sjedinjen, kao svjetlo sa suncem.
U čovjeku je um Bog i zbog toga su neki ljudi bogovi pa je zato njihova ljudskost gotovo božanstvena.
Jer Dobri Daimon je rekao: „Bogovi su besmrtni ljudi, a ljudi su besmrtni bogovi .“

2. Ali u nerazumnim bićima Um je njihova priroda. Jer tamo gdje je Duša, nalazi se također i Um; slično tomu, gdje god je život, tamo je također i Duša.
Međutim, u nerazumnom biću Duša je život lišen uma. Um (Nous) je dobročinitelj ljudskih duša, jer on ih pokreće za njihovo vlastito dobro.
U nerazumnim bićima radi s prirodom svakog, dok u dušama ljudi On djeluje protivno toj prirodi.
Svaka duša, kada postane utjelovljena, odmah je iskvarena ugodom i boli. S obzirom da se tijelo sastoji od različitih dijelova, i ugoda i bol kipe u njemu kao sokovi u kuhanoj hrani, a kada duša uđe u to, utapa se.

3. U dušama u kojima vlada Um (Nous), objavljuje se svjetlo, djelujući suprotno svemu što se prije steklo. Baš kao što dobar liječnik uzrokuje bol pržeći i režući tijelo koje je zahvatila bolest, na isti način Um uzrokuje bol duši odmičući je od ugode iz koje se rađa svaka bolest duše.
Velika bolest duše je bezbožnost; potom dolazi sklonost svim zlim stvarima i ničemu dobrome. Ali tada Um, djelujući suprotno bolesti, osigurava dobro duši, jednako kao što liječnik osigurava zdravlje tijelu.

4. Ljudske duše kojima ne upravlja Um pate isto kao i duše nerazumnih bića, jer Um postaje njihov suradnik i daje im prema njihovim željama. Duše prema željama nosi sila sklonosti, koja vodi gubitku razuma. Jednako kao što je s nerazumnom prirodom zvijeri, takve duše ne prestaju biti nerazumno ljutite i nerazumno prepune žudnje, niti mogu imati dovoljno tih zala. Jer ljutnja i želje su zlo bez razuma, bez ograničenja; i za te je duše Bog postavio zakon kao kaznu i kao test.

5. Tat – U tom slučaju, oče moj, učenja (Logos) o sudbini koja si mi prije protumačio izložena su proturječnosti. Jer ako sudbina određuje da netko čini preljub ili svetogrđe ili neko drugo zlo, zašto je kažnjen, kada je učinio djela iz sudbinske neophodnosti?
Hermes – Sve je djelo Sudbine, sine moj, i bez Sudbine ništa od fizičkog kraljevstva ne postoji; niti dobro niti zlo ne nastaje. Predodređeno je da pati onaj koji čini zlo. I zbog tog razloga on pati kako bi iskusio posljedice svog djelovanja.

6. No sada razmatramo zlo i Sudbinu, a o onima smo govorili u drugim propovijedima. Sada je naše učenje (Logos) povezano s Umom: što Um može učiniti i kako je različit: u ljudima je jedno, a u nerazumnim bićima je toliko drugačiji. I ponovno, u drugim bićima nije od koristi, dok u čovjeku obuzdava strast i požudne elemente.
Ljude, naravno, moramo podijeliti na one koje vodi razum i na one koji su nerazumni.

7. Svi su ljudi podvrgnuti Sudbini, nastanku i promjeni jer to je početak i kraj Sudbine.
Iako svi ljudi podnose ono što je određeno, oni koje vodi razum, kao što sam rekao, koji su vođeni Nousom, ne pate poput drugih; kako nisu zli, oni pate kao ljudi lišeni zla.
Tat – Kako to misliš, oče? Zar preljubnik nije zao? Ubojica i svi drugi nisu zli?
Hermes – Jesu, ali čovjek kojega vodi razum, iako nije preljubnik, iako nije ubojica, patit će kao da je ubojica.
Kvalitetu promjene nemoguće je izbjeći, jednako kao što je nemoguće izbjeći stanje rođenja.
Ali onome tko ima Um (Nous) moguće je osloboditi se zla.

8. Reći ću ti što sam čuo da Dobri Daimon govori. Da je to zapisao, jako bi pomogao rasi ljudi, jer On sam, sine moj, kao Prvorođeni Bog, gledajući dolje na sve stvari, istinski govori božanske riječi. Čuo sam ga jednom kako govori: „Sve stvari su jedno, a najviše od svega tijela koja je um prožeo. Naš život dugujemo [Božjoj] Energiji i Moći i Vječnosti. Njegov je Um dobar, a jednako je i s njegovom dušom. Budući da je Um, Vladar sviju stvari, i Duša Boga. S obzirom da Um vlada svim stvarima i da je Duša Bog, može raditi što god želi.“

9. Shvati ovo i primjeni ove riječi (Logos) na pitanje koje si ranije postavio; mislim pritom na sudbinu Uma.
Jer ako pažljivo odložiš na stranu varljive argumente, sine moj, otkrit ćeš da Um, Duša Boga, istinski vlada nad svime: nad sudbinom, zakonom i svim drugim stvarima; i ništa mu nije nemoguće, niti uzdići ljudsku dušu nad sudbinom, niti, ako je duša nemarna, kao što to biva, podvrći je sudbini. Neka ovo najfinije učenje koje je izrekao Dobar Daimon bude dovoljno za sada.
Tat – Oče, govorio si božanstveno, istinski i za dobro sviju. Ali pojasni mi nadalje ovo.

10. Rekao si da Um u nerazumnim bićima djeluje kao njihova priroda, suradnik s njihovim impulsima (instinktima). Impulsi živih bića, po mom mišljenju, su strasti.
Sada, ako Um surađuje s tim impulsima i ako su impulsi nerazumnih bića strasti, tada je Um također strast.
Hermes – Dobro rečeno, sine moj. Tvoje je zaključivanje odlično i ispravno je da ti odgovorim.

11. Sve netjelesni elementi u tijelu, sine moj, podvrgnuti su strastima i u određenom smislu oni su sami strasti.
Jer svaka stvar koja pokreće je netjelesna, dok je pokrenuta stvar tijelo. Netjelesno pokreće Um (Nous), a pokret je strast. Oboje su, stoga, podvrgnuti strasti – onaj koji pokreće i ono što je pokrenuto; prvi vlada, a drugim se vlada.
Ali kada se čovjek oslobodio tijela, oslobodio se također i strasti. Točnije rečeno, sine moj, nije ništa neosjetljivo, nego je sve sposobno osjećati.
Strast se razlikuje od osjećaja, jer prvo je aktivno, drugo pasivno.
Netjelesno, čak štoviše, djeluje na njih, bez obzira kreću li se ili ne; ali to je strast.
Tijela su nepobitno izložena djelovanju, pa su stoga osjetljiva. Neka te ovi izrazi ne zbune; jer i djelovanje i strast su jednaki. I neće štetiti ako primijenimo odogovarajući izraz.

12. Tat – Najjasnije si iznio učenja (Logos), oče.
Hermes – Razmotri i ovo, sine moj. Bog je čovjeka obdario iznad svih smrtnih bića – s umom i govorom (Logos) koji su vrijedni kao besmrtnost. Čovjek ima um za poznavanje Boga i izgovorenu riječ (Logos) da bi Ga veličao.
Koristi li ih za ono što je ispravno, neće se razlikovati od besmrtnika. U trenutku napuštanja tijela oboje će ga voditi u Kraljevstvo Bogova i Blagoslovljenih.

13. Tat – Ne koriste li i druga bića govor, oče moj?
Hermes – Ne, oni koriste glas, a govor se jako razlikuje od glasa. Govor je zajednički svim ljudima, dok svaka vrsta bića ima vlastiti zvuk.
Tat – Ali i kod ljudi se, također, govor razlikuje sukladno svakoj rasi.
Hermes – Da, sine moj, ali čovjek je jedno, zato je govor jedan i pronalazi se kao isti u Egiptu, Perziji i Grčkoj.
Doimaš mi se, sine moj, neuk što se tiče iznimnosti i veličine govora. Jer Dobar Daimon, taj Blagoslovljeni Bog, objavio je: „Duša je u tijelu, Um (Nous) u Duši. Ali Razum (Logos) je u Umu, a Um u Bogu; a Bog je Otac sveg postojećeg.“

14. Razum je slika Uma, a Um (Nous) je slika Boga; kao što je tijelo odraz forme, forma je odraz Duše. Tako je najfiniji dio materije zrak, najfiniji dio zraka je Duša, Duše Um (Nous), a Uma Bog.
A Bog obuhvaća sve i prožima sve; dok Um obuhvaća Dušu, Duša Zrak, a Zrak Materiju. Nužnost, Providnost i Priroda instrumenti su pomoću kojih se upravlja svemirom i pomoću kojih je materija uređena, dok je svako od duhovnih bića suština, a ta je suština nepromjenjivi identitet.
Sva tijela u univerzumu su raznovrsna i sastavljena tijela i, zadržavajući taj identitet mijenjaju se jedno u drugo. No, taj neuništivi identitet ipak uvijek zadržavaju.

15. Nadalje, u ostalim sastavljenim tijelima postoji određeni broj svakog. Jer bez broja ne može biti struktura, ili sastavljanje i rastavljanje.
Jedinstvo je to koje rađa brojeve i povećava ih, a nakon ponovnog rastvaranja ono se vraća sebi.
Materija je jedna. Čitav ovaj Svemir – moćni bog ili lik Jednog moćnijeg s kojim je sjedinjen, i održavatelj Volje i Poretka Oca – ispunjen je Životom.
U ovom Svemiru, kroz vječne vremenske cikluse koji potječu od Oca, ne postoji ništa, niti iz jedne cjeline niti iz pojedinačnog djela što ne živi.
U Svemiru ni jedna mrtva stvar nije postala, ne postoji, niti će postati. Jer Otac je želio da sve dok on postoji Svemir bude živo biće. Zbog toga Svemir neophodno mora također biti i Bog.

16. Kako stoga, sine moj, može biti u tom Bogu, liku Svega, izobilju života, bilo što mrtvo?
Jer umrijeti znači nestati, a nestati znači biti uništen. Kako bilo koji dio Boga može biti uništen?
Tat – Ali, oče, zar bića u Njemu, koja su dio Njega, ne umiru?
Hermes – Šuti, sine moj! Zaveden si izrazima koji se koriste za ono što dolazi u postojanje. Ona ne umiru, već su rastvorena kao sastavljena tijela. Rastvaranje nije smrt, već je rastvaranje miješanje; rastvorena su ne da bi bila uništena, već da bi se mogla obnoviti.
Što je, povrh svega, životna aktivnost? Je li to pokret? Što je tada u svemiru nepokretno? Ništa, sine moj!

17. Tat – Ne doima li se Zemlja nepokretnom, oče?
Hermes – Ne, sine moj. To je jedna stvar puna pokreta, a istodobno, također, nepomična. Ne bi li bilo apsurdno da hraniteljica svega nepokretna stvara i rađa sve stvari? Nemoguće je da onaj tko može iznjedriti takve stvari čini to bez kretnje? Najapsurdnije je pitati da li je četvrti dio Zemlje inertan, jer nepokretna tijela ne označavaju ništa drugo nego inerciju.

18. Znaj stoga, sine moj, da se sve u Svemiru kreće kako bi se povećalo ili smanjilo.
Ono što se kreće je živo. Ali svako živo biće nije nužno uvijek isto, jer dok je Svemir kao cjelina nepromijenjiv, sine moj, svi njegovi dijelovi su promijenjivi, te ništa ne može nestati ili biti uništeno.
Ovi izrazi zbunjuju ljude, jer nije rođenje ono što čini život nego njegovo opažanje, nije promjena ono što čini smrt već zaborav.
Zato je sve besmrtno: Materija, Život, Duh, Duša i Um (Nous), iz kojih je sastavljeno svako živo biće.

19. Sve što živi duguje svoju besmrtnost Umu; a čovjek iznad svega, jer on može primiti Boga i dijeliti Njegovu suštinu. Bog se obraća bićima samim tim životom: noću, kroz snove, i danju, znamenjima. Svim tim On proriče budućnost čovjeka: kroz ptice, kroz utrobu, inspiraciju i sveti hrast. Na taj način čovjek objavljuje da poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost.

20. Pogledaj i ovo, sine moj; svako biće nastanjuje jedan dio Svemira: vodena bića vodu, zemaljska bića zemlju, krilata bića zrak. Ali čovjek koristi sve to – zemlju, vodu, zrak, vatru; vidi Nebo i dodiruje ga svojim umom.
Bog je oko svega i prožima sve, jer on je energija i moć; pa doživjeti Božju nazočnost nije teško, sine moj.

21. Želiš li, promišljaj Njega, iza uređenosti Svemira, i vidi pravilno ponašanje poretka. Vidi kako se očituje Potrebitost stvari i vidi Proviđenje kojim nastaju stvari.
Promatraj materiju, prepunu života, toga Boga takve veličajnosti koja pokreće sve dobro i predivno – bogove, daimone i ljude.
Tat – Ali to su čiste energije, oče moj!
Hermes – Ako to jesu čiste energje, sine moj, tko ih je pokrenuo ako ne Bog? I ne znaš li da su, kao što su nebo, voda, zemlja i zrak dijelovi Svemira, na isti način život, besmrtnost, krv, neophodnost, proviđenje, priroda, duša i Um Njegovi dijelovi i da je trajnost svega toga naziva Dobro?
Stoga ne postoji ništa što dolazi u postojanje, ili mora doći u postojanje, što nije Bog.

22. Tat – Je li On u materiji, oče?
Hermes – Materija je sine moj, odvojena od Boga kako bi joj se mogla pridružiti kvaliteta prostora. Misliš li da bi mogla biti nešto drugačije od bestjelesne hrpe da nije energizirana? Kako je energizirana, tko ju je načinio takvom? Jer energije su, kažemo, dio Boga.
Tko, stoga, sva živa bića dovodi u život? Tko besmrtne stvari čini besmrtnima? Tko promjenjive mijenja u promijenjive?
Bez obzira da li govoriš o Materiji, Tijelu ili Suštini, znaj da su to energije Boga, da je materijalnost energija Materije, da tjelesnost sadrži tjelesne energije i da suštinsko čini energije Suštine; a to je Bog – Sveukupnost.
23. U Svemu ne postoji ništa što nije Bog. I zato ne postoji veličina, mjesto, kakvoća, oblik, ni vrijeme izvan Boga, jer On je sve; i sve prožima i sažima sve postojeće.
Pokloni se pred ovim Učenjem (Logos), sine moj, i štuj ga. Postoji samo jedan način štovanja Boga: ne budi zao.

KRAJ DVANAESTE KNJIGE

CORPUS HERMETICUM

Knjiga XIII – Tajna propovijed na planini

1. Tat – U Općoj Propovijedi, o oče, govorio si u zagonetkama i nejasno o Božanskoj Prirodi. Kada si rekao da nitko ne može biti spašen prije ponovnog rođenja, sakrio si pravo značenje. Nadalje, kada sam postao tvoj Molitelj, penjući se na Planinu, kada sam žudio čuti Propovijed (Logos) o ponovnom rođenju (poglavito zato što o tome ništa nisam znao), rekao si da ćeš mi objaviti to znanje „kada budem spreman postati stranac svijetu.“
Sada sam spreman, a moj je um čvrsto odmaknut od obmana svijeta.
Ispuni svoje obećanje kada si rekao da ćeš mi predočiti, otvoreno ili u tajnosti, način na koji se ponovno rođenje udjeljuje. Jer ja ne znam, Trismegistose, iz koje je vrste utrobe ili iz koje vrste sjemena rođen čovjek.

2. Hermes – Iz mudrosti koja počiva u tišini [takva je materija i utroba iz koje je čovjek rođen], i sjemena koje je Istinsko Dobro.
Tat – Tko je sjeme posijao, o oče? U velikoj sam nedoumici.
Hermes – Volja Boga, sine.
Tat – A koja se vrsta čovjeka rađa, oče? Jer on nema ništa zajedničkog sa mnom, jednako u prirodi kao i u umu. Je li onaj tko je rođen drugačiji od onog od Boga, Božjeg Sina?
Hermes – U svemu je on Sve, sastavljen od svih moći.
Tat – Govoriš u zagonetakama, o oče, a ne kao otac sinu.
Hermes – Ova se Rasa ne poučava, o sine, već se kroz Boga ona pamti, kad god On poželi.

3. Tat – O oče, daješ mi odgovore koji su nemogući. Želio bih da mi iskreno odgovoriš na ovo. Jesam li sin stranac očevoj rasi? Ne odbijaj me oče. Ja sam pravorođeni sin. Protumači mi način ponovnog rođenja.
Hermes – Što mogu reći, sine moj? Mogu reći samo ovo.Vidim unutar sebe Jednostavnu Viziju rođenu milošću Boga. Proizašao sam iz moje prijašnje biti u besmrtno tijelo. Sada nisam ono što bijah prije; ali rođen sam u Umu (Nousu).
Takvo nešto se ne poučava, niti se može vidjeti od strane fizičkog tijela. Zato moja bivša fizička forma više nije važna, jer ja sam bez boje i ne mogu biti dodirnut ili izmjeren; stranac sam tome.
Sada me vidiš svojim očima kao nešto što razumiješ kroz tijelo i vid, ali ja nisam sada opažen tim očima i tim tijelom, o sine.

4. Tat – O oče, zadao si mi duboku bol i uništio moje sposobnosti; jer sada ja ne vidim sebe.
Hermes – Želim da sada istupiš iz sebe, sine moj, kao oni koji sanjaju u snu, a ipak su budni.
Tat – Reci mi, također, i ovo: tko je autor ponovnog rođenja?
Hermes – Sin Boga, Jedan Čovjek, pomoću Božje Volje.

5. Tat – Zanijemio sam i lišen sam vlastitog razuma, o oče, jer vidim da su Tvoja veličina i Tvoj izgled istovjetni sa Tvojim drugačijim oblikom.
Hermes – Čak i u tome si zaveden. Smrtno obličje mijenja se iz dana u dan, a s kretanjem vremena raste i nestaje, i tu je stvarnost varka.

6. Tat – Što je tada istina, Trismegistose?
Hermes – Ono što nikada nije pomućeno, sine, što ne može biti određeno; ono što nema boju, niti bilo koji oblik, što nije pokrenuto, što nema odjeću, što daje svjetlo; ono što je samospoznatljivo, što nije podložno promjeni, što niti jedno tijelo ne može sadržavati.
Tat – Doista sam izgubio razum, oče. Baš kada sam očekivao da ću uz tebe postati mudar, otkrivam da su moći mojeg uma zapriječene.
Hermes – Tako je, sine. Ono što je gore rođeno kao vatra, dolje je rođeno kao zemlja, ono što je vlažno poput vode, ipak struji kroz zrak, pa kako ćeš pojmiti osjetilima ono što nije ni kruto ni tekuće, što ne može biti vezano ili izgubljeno, o čijoj energiji i moći čovjek može imati samo predodžbu – a čak i tada to traži čovjeka koji može pojmiti Put Rođenja u Bogu.

7. Tat – Nisam sposoban za to, o oče, zar ne?
Hermes – Možda nije tako, o sine; povuci se u sebe, i to će doći. Želi, i doći će. Isključi tjelesna osjetila i Božansko će se roditi. Očisti se od životinjskih muka – materijalnih stvari.
Tat – Imam li u sebi mučitelja, o oče?
Hermes – Joj, ne, nekoliko, sine moj. Postoji ih zapravo više i zastrašujući su.
Tat – Ne poznajem ih, oče.
Hermes – Prvi mučitelj je neznanje, o sine. Drugi je tuga. Treći je neumjerenost. Četvrti požuda. Peti nepravda. Šesti pohlepa. Sedmi obmana. Osmi zavist. Deveti izdaja. Deseti ljutnja. Jednaesti nepromišljenost. Dvanaesti zloćudnost. Dvanaest ih je brojem, ali pored njih ima još mnogo drugih, sine moj. Oni podvrgavaju unutarnjeg čovjeka koji boravi u zatvoru svoga tijela pateći od čovjeka koji prima Božju milost. To određuje način i učenje o ponovnom rođenju.

8. A sada, sine moj, budi postojan i održavaj uzvišenu tišinu! Tako milost koja dolazi od Boga neće izostati. Znanje o radosti dolazi k nama, o sine, a tuga će otići onima koji joj ustupaju mjesto. Prizivam moć koja dolazi nakon radosti, samokontrolu. To je najslađa snaga. Najradosnije zamolimo za njezin dolazak. Njezinim dolaskom odlazi neumjerenost.

9. Sada pozivam četvrtu moć, nepokolebljivost, snagu suprotnu požudi. Taj korak, o sine, sjedište je pravednosti. Vidi kako je bez suđenja otjerala nepravednost. S odlaskom nepravde mi postajemo pravedni.
Pozivam šestu snagu, velikodušnost, koja je suprotna pohlepi. Sada kada je pohlepa otišla, pozivam sljedeću moć – istinu. Obmana odlazi i istina je s nama. Vidi kako se dolaskom istine podiže Dobro. Zavist je pobjegla daleko od nas. Uzvišeno Dobro, zajedno sa životom i svjetlom, pridodano je istini, a muke tame više ne padaju na nas; one su poražene i odlijeću od nas šumeći svojim krilima.

10. Ti znaš, sine moj, način ponovnog rođenja. A kada tih Deset dođe, duhovno rođenje je dovršeno. Ono protjeruje onih dvanaest, a pomoću tog rođenja postali smo slični bogovima. Tko god Božjom milošću postiže ovo rođenje u Bogu, napušta tjelesne osjete, spoznaje sebe [kao Život i Svjetlo], spoznaje da je sazdan od tih snaga ispunjen blagoslovom.

11. Tat – O oče, postadoh postojan kroz Boga. Sada vidim ne svojim očima nego energijama Uma koje su mi dane kroz moći.
Ja sam na nebu, na zemlji, u vodi, u zraku; ja sam u životinjama i u bilju; ja sam u maternici, prije maternice, poslije maternice. Svugdje sam prisutan.
No reci mi ponovno kako se tih dvanaest mučitelja mraka istjeruje od strane deset snaga; kako se to događa, o Trismegistose?

12. Hermes – To tjelesno boravište kroz koje prolazimo, o sine, sastavljeno je od kruga od dvanaest tipova života, a on se sastoji od elemenata kojih je dvanaest po broju, ali su jedne prirode, koja se pojavljuje u različitoj formi. Zbog čovjekove obmane postoji nesloga među njima, sine, dok su u djelovanju oni jedno. Mi ne možemo dijeliti nemir od ljutnje; ne možemo ga čak ni razlikovati.
Prema ispravnom razmišljanju (Logos) tih Dvanaest se povlači jednom i zauvijek, jer ih protjeruje Deset snaga.
Jer njih Deset, o sine, rađaju dušu. Život i Svjetlo tu su sjedinjeni, a to jedinstvo je rođeno iz duha. U razumu Jedan sadrži Deset, Deset jedan.

13. Tat – O oče, vidim Sve i vidim sebe u Umu (Nousu).
Hermes – To je ponovno rođenje, o sine, a ne više oslikavanje nekog u odnosu na trodimenzionalno tijelo. To je dar učenja o ponovnom rođenju koje sam razložio tako da krivo ne tumačimo sve prema mnoštvu, već da ga damo onima koje Bog Sam želi.

14. Tat – Reci mi, o oče, hoće li ovo tijelo koje je načinjeno od snaga biti ikada podvrgnuto rastvaranju?
Hermes – Šuti i ne govori o nemogućem. Zgriješit ćeš, i oko Uma (Nousa) u tebi bit će pokvareno.
Prirodno tijelo koje naša osjetila zamjećuju znatno se razlikuje od ovog suštinskog rođenja.
Prvo mora biti rastvoreno, drugo nikada ne može, jedno smrtno, a drugo besmrtno. Zar ne znaš da si rođeni Bog, Sin Jednog, kao i ja sam.

15. Tat – O oče, čuj himne hvale za koje si rekao da si ih čuo kada si došao u Osmu [Ogdoadu] Moći.
Hermes – Baš kao što mi je Pastir (Poimandres) objavio kada sam došao u Osmu. Učinit ćeš dobro ako se požuriš osloboditi boravišta tijela, jer ti si pročišćen. Pastir (Poimandres), Um (Nous Uzvišenog), nije mi dao ništa više od onoga što je napisano; bio je svjestan da ću biti sposoban spoznati sve stvari sam i čuti ono što želim čuti, i vidjeti sve.
Zadužio me da stvaram divna djela. Zbog toga moći u meni pjevaju u svim stvarima.
Tat – O, oče, želim čuti i znati te stvari.

16. Hermes – Budi postojan, o sine, slušaj harmoničnu glazbu hvale, himnu ponovnog rođenja koju nisam mislio dodijeliti tako spremno, ukoliko ne dosegneš sam kraj.
Ona se ne poučava, već se drži sakrivena u tišini.
I tako, sine, stani pod čisto nebo, okreni se južnom vjetru, pri zalasku sunca duboko se pokloni. Učini to na sličan način u vrijeme izlaska, licem okrenutim prema istočnom vjetru.
Sada, sine, budi postojan!


Tajna himna

17. Neka svako biće ovoga Svijeta posluša ovu himnu.
Otvori se, zemljo! Neka se svaka munja iz ponora prikaže za mene.
Drveće, ne gibaj se!
Ja slavim Gospodina stvaranja, Sve i Jedno.
Otvorite se nebesa, a vi vjetrovi, budite mirni.
Neka Božja besmrtna sfera primi moju riječ (Logos)!

Jer ja pjevam hvalu Njemu koji je sve utemeljio,
Koji je postavio zemlju, objesio nebesa i koji je naredio da Ocean pruži slatku vodu [Zemlji],
Jednako onim dijelovima koji su nastanjeni kao i onima koji nisu,
Da bi je koristio svaki čovjek;
I koji je naredio da se pojavi vatra na korist bogovima
I ljudima.
Slavimo, iznad nebesa, Njega, Gospodara sveukupne prirode!
On je Oko Uma (Nousa), neka On primi
hvalu svake snage u meni.

18. O, moći u meni, pjevajte Jednom i Svemu;
Pjevajte mojom Voljom sve moći što nalazite se u meni.
Božansko Znanje koje si ti rasvijetlio,
Ja pjevam kroz tebe iz božanskog svjetla
I radujem se u oduševljenju Uma (Nousa).
Pjevajte hvalu sa mnom, vi moći.
Ti, Samokontrolo, pjevaj sa mnom.
Pjevaj kroz mene moja Pravednosti, hvale Pravičnosti.
Pjevaj moja Velikodušnosti, kroz mene hvali Sve.
Kroz mene Istino, pjevaj istinu.
Ti Dobro, slavi dobro.
Život i svjetlo, od nas vama teku naše hvale.
Zahvaljujem tebi, Oče, snazi svih mojih moći.
Zahvaljujem tebi, Bože, nići svih mojih energija.
Tvoja Riječ kroz mene pjeva Tebi.
Primi sve natrag kroz mene putem Riječi,
Izgovorenom žrtvom.

19. Tako vape Moći u meni.
One slave sve, one izvršavaju Tvoju Volju koja dolazi
Od Tebe i Tebi se vraća, i ona jest Sve.
Primi darovanje govora od svih bića.
O, živote, sačuvaj Sve u nama.
O, svjetlo, osvijetli Sve.
Jer Um (Nous) vodi tvoju Riječ, o nositelju daha života,
O, stvaratelju svjetla. Ti si Bog.

20. Sve to tvoj čovjek proglašava kroz vatrru,
Zrak, zemlju, vodu; kroz duh, kroz tvoja bića.
Iz Tebe i Tvoje Vječnosti otkrio sam pjesmu hvale,
U Tvojoj Volji pronađoh odmor koji tražih.

21. Tat – O, oče, postavio sam ovu himnu u svemir unutar mene samog.
Hermes – Reci u Svemir koji tvoj um samo može vidjeti, o sine.
Tat – Da oče, u Svemir koji um sam može vidjeti. Tvojom slavom i snagom Um (Nous) u meni potpuno je rasvijetljen. I ja, također, čvrsto želim hvaliti Boga iz vlastitog srca.
Hermes – Čini to brižno, sine moj.
Tat – Oče, ono što opazim u Umu, govorim. Tebi, Bogu, roditelju mog dolaska u Rođenje, ja, Tat, prilažem ova davanja govora.
Bože, ti si Otac, ti si Gospodar, ti si Um; primi ove moje riječi Svojom Voljom, jer pomoću Tvoje Volje sve su stvari načinjene.
Hermes – Pridaj svoju žrtvu prihvatljivu Bogu, o sine, Gospodaru Svega. Ali, također, o sine, prirodaj „kroz Riječ“.

22. Tat – Zahvaljujem ti, oče, što si mi pokazao pjevanje tih himni.
Hermes – Sretan sam, sine moj, da si iznio plodove Istine koji ne mogu umrijeti.
I sada, kada si naučio tu lekciju od mene, obećaj da ćeš šutjeti o toj vrlini i ni jednoj duši ne obznaniti da poznaješ način ponovnog rođenja, da se ne pomisli kako smo klevetnici. Oboje smo bili dovoljno pažljivi – ja u govoru, a ti u slušanju.
U Umu si spoznao sebe i našeg [zajedničkog] Gospodara.

KRAJ TRINAESTE KNJIGE

CORPUS HERMETICUM

Knjiga XIV – Hermes Asklepiju

1. Tijekom moje odsutnosti, moj sin Tat želio je učiti o prirodi svih stvari i nije mi dopustio odugovlačenje. S obzirom da je on moj sin i prilično je mlad te s obzirom da je tek nedavno shvatio te stvari, bilo je nužno da cjelovito govorim o svakoj pojedinosti kako bi on lako mogao pratiti svako od tumačenja. Odabravši najvažnije točke koje smo razradili, želim ti priopćiti njihov sažetak, ali razložit ću ti skrovitije značenje, jer ti si stariji i već razumiješ prirodu stvari.

2. Sve su očitovane stvari stvorene i još se uvijek stvaraju. No, nisu stvorene same od sebe, već pomoću drugog. Mnoge su stvari stvorene, doista sve očitovane stvari, ali međusobno su različite.
Ako ih je stvorio drugi, tada postoji stvoritelj koji mora biti nerođen, jer u protivnom ne bi mogao prethoditi svemu što je rođeno. Zato je sve načinjeno načinio netko drugi; samo onaj koji je nerođen može prethoditi svemu što je stvoreno.

3. Takav je Svemoćni, jedinstven i istinski mudar u svim vidovima, jer mu nitko ne prethodi; jer je prvi po broju i po veličini; nadmoćan u nadilaženju čitavog stvaranja i u stvaranju bez prestanka. Čak štoviše, sve što je učinjeno – vidljivo je, ali On sam je nevidljiv. Na taj način On stvara, a ne može ga se vidjeti. On uvijek stvara i uvijek je nevidljiv.

4. Ovo se mora shvatiti, a kada se shvati treba se diviti, a diveći se, treba se uvrstiti među blagoslovljene koji su spoznali Oca. Jer što može biti slađe od pravog Oca?
Tko je On? Kako ćemo ga upoznati? Je li ispravno nadjenuti mu ime Bog? Ili nosi ime Stvoritelja ili Oca, ili sva tri imena? On je Bog zbog svoje moći, Stvoritelj zbog svoje aktivnosti i Otac zbog Uzvišena Dobra. Budući da je on ta moć, on nadmašuje sva stvorena bića, a kako je ta moć u aktivnosti, on postaje svaka od tih stvari.
Napustimo dugu i beskorisnu raspravu. Moramo upoznati dvije stvari: stvoreno i Stvoritelja. Jer među njima ne postoji treći.

5. Budi obazriv prema svemu što misliš ili čuješ; shvati da su to dvoje sve; ne budi smeten ni zbog čega; ono što je iznad ili ispod, što je božansko ili što je podvrgnuto promjeni, ili što se nalazi duboko unutra, sve to je to dvoje – stvoreno i Stvoritelj. Nemoguće je odvojiti jedno od drugoga, jer ne može postojati Stvoritelj bez onoga što je stvoreno; oboje su zapravo ista stvar. Zato jedno može biti razdvojeno od drugoga te ne može biti razdvojeno od samoga sebe.

6. Jer, ako Stvoritelj nije ništa drugo nego kreativno počelo, jedno, nepomiješano, nesloženo, to počelo mora biti stvoreno od samoga sebe. Kako je dolazak u postojanje rad Stvoritelja, a sve što je došlo u postojanje nije moglo doći samo od sebe, proizlazi da je uzrok tome netko drugi i da bez Stvoritelja stvoreno nije moglo biti rođeno niti može postojati.
Da je jedno od toga bez drugoga, izgubilo bi vlastitu prirodu zato što bi bilo lišeno drugog. Prihvati li se da su to dvoje, stvoreno i Stvoritelj, jedno u svome jedinstvu, jedno mora biti prvo, a drugo slijedi.
Prvi je Bog Stvoritelj, a stvoreno slijedi, ma što to bilo.

7. I ne budi zabrinut zbog puke različitosti stvaranja, zbog straha da ćeš poniziti Boga i umanjiti njegovu slavu. On ima samo jednu slavu, kojom stvara sve; to je tijelo Boga, stvaranje. Ništa zlo ili sramotno ne može se pripisati Stvoritelju. To su nedaće koje slijede dolazak u postojanje, poput zelenila na bakru ili prljavštine na tijelu. Kovač bakra ne stvara zelenilo, niti roditelj stvara prljavštinu na tijelu, a Bog ne stvara zlo. No, stalna nazočnost stvaranja uzrokuje zlo kao neka vrsta čira; zato Bog uvodi transformaciju, da bi pročistio nečistoću rođenja.

8. Ako slikar može stvoriti nebo i bogove, zemlju i mora, ljude, inteligentna bića i nežive stvari, zar ne može i Bog također stvoriti te stvari?
Pobijanje toga ukazuje na veliku ludost i nepoznavanje Boga. Ljudi koji misle tako, u najčudnijem su stanju. Pretvarajući se da su sveti i da štuju Boga, a odbijajući pripisati Mu stvaranje svega, ne samo da Ga ne poznaju, već nanose uvredu Njegovoj veličini, pripisujući mu nedaće i jade, prezir i nemoć; jer ako nije stvorio sve stvari, nije ih stvorio jednako zbog prezira kao i zbog nemoći. Misliti tako, svetogrđe je i bogohuljenje.

9. Bog ima samo jednu osobinu – dobrovitost. Onaj tko je dobar nije prezriv niti nemoćan. Jer Bog je Uzvišeno Dobro: svemoć da stvori sve. Sve što je dovedeno u postojanje, pomoću Boga je rođeno, to jest, pomoću Uzvišena Dobra i pomoću moći koju on može načiniti. Želiš li shvatiti kako On stvara i kako su sve stvari dovedene u postojanje, gledaj, i predočit ću ti najljepšu sliku nalik životu.

10. Gledaj, seljak baca sjeme na zemlju – ovdje pšenicu, tamo ječam, a drugdje neko drugo sjemenje. Isti čovjek sadi lozu, jabuku i drugo drveće. Tako Bog sije besmrtnost na nebu, transformaciju na zemlji, život i kretanje u svemu. Nekoliko je stvari koje sije, i lako ih je izbjeći; četiri sveukupno, a tada postoji Bog sam i također stvaranje; u tome su sve postojeće stvari.

KRAJ ČETRNAESTE KNJIGE

Da li je ovo tvoj prevod ili 'Hermes Trismegistos, Corpus hermeticum', prevod Jurica Medved, CID-nova, Zagreb 2004 ?

http://www.superknjizara.hr/index.php?c ... jiga=12803

Ovo je preisano iz te knjige. Da, to je taj prijevod.

Pa skeniraj i okači kao pdf, što prepisuješ.

Ma rekoh koji post prije da mi je skener u kari, totalno je retardiran. Osim toga nikad prije nisam skenirao knjigu.

Pa kako ti je onda uspelo da okačiš onolike knjige, a baš ovu ne možeš

Ono sam sve pronašao na netu, ništa nisam sam skenirao. Duga je bila potraga. To jesu moju uploadaovi. Moram se odreći rapidshare-a.