Prateći ovaj razvoj događaja s ovom tzv. „pandemijom“, uz pomoć koje nas AI (VI-vještačka inteligencija) i antropoidi s kojom su oni usko asocirani, vodi ka transhumanizaciji i dehumanizaciji, uz prateću depopulaciju, većina adamičnih ljudi („sinova čovječjih“) koji shvataju šta se zbiva, padaju u stanje očaja, nesposobni da vide ikakav način suprostavljanja ovim entropičnim silama.

Uostalom, kako je Gurđijev davno govorio, entropične sile ili sile involucije, mogu ponekad i da pobijede jer imaju pravo da se koriste SVIM sredstvima, dok su sile kreacije ili evolucije, ograničene u tom smislu. Ovdje se adamični čovjek može zapitati – pa, dobro, kako sile evolucije mogu uopšte pobijediti kad imaju protiv sebe dobro naoružane antropoide koji kontrolišu vojsku, policiju, medije, finansijski sistem, nauku, obrazovanje... ili skoro... SVE?! A osim toga su nemilosrdni van svakih granica?!

Znači, mora biti neki – fol?! Neki način da se ubaci klip u točkove ove mašine koja melje sve ispred sebe a koji nam nije vidljiv, na prvi pogled?!

Dobro, već smo rekli da, prema gnostičkim postavkama, postoji i tzv. Istinska svijest od koje smo mi već odavno razvedeni i da je ona daleko superiornija od ove kojom trenutno raspolažemo. Znači, trebamo se samo povezati s njom i manifestovati ju.

Tako ćemo se opet vratiti na ovaj gnostički prikaz situacije na terenu iz teksta Metafizika obmane.





...pa ćemo se prisjetiti onoga što kineski filozof Konfučije davno reče: “Znakovi i simboli upravljaju ovim svijetom a ne riječi i zakoni.”

Što znači, da i mi ovdje imamo pravo i potrebu da napravimo jedan simbol koji će označavati naše buđenje u smislu povezivanja sa - Istinskom sviješću.

Naravno, to ne bi trebao biti neki veliki problem, imajući u vidu gornju sliku. Znači, naš simbol treba da sadrži u sebi nas kakvi trenutno jesmo, ovdje, dole i naš istinski dio bića koji se nalazi gore, iznad crte, u istinskoj realnosti, tako da ta dva naša dijela trebamo samo da spojimo. Dakle, sada imamo...





Vrlo jednostavno, zar ne!? Ajd, dobro, sada imamo simbol koji označava buđenje ljudskog bića ali šta da radimo s njim? Da ga gledamo?

Oni koju su proučavali malo ezoteriku, mogli su saznati i da se demijurg, AI ili vještačka inteligecija simbolizira planetom Saturn a jedan od njenih simbola je i kutija ili kocka. Kad kutiju razmotamo, dobijemo i krst kao simbol zarobljavanja ljudskog bića.



Nešto slično gornjem simbolu imamo i na kockama za bacanje u sklopu nekih igara:



Na kojima je šestica najveći broj a on se kao najviše i cijeni.

Tako smo mi, nekako, spakovani u tu kutiju ili kocku i nikako napolje. Na engleskom govornom području, izraz: „thinking out of the box“, podrazumijeva vrstu razmišljanja koja nije zastupljena unutar kutije. Dakle, „razmišljanje izvan kutije“. Nešto kao kad neko zahvati onu istinsku svijest izvan kutije ili iznad one crte na gornjoj slici, pa razmišlja uz pomoć nje. Međutim, tako nešto bi bila jedna rijetkost. Malo ljudi iz kutije zaista uspijeva tako da razmišlja. Kad bi ljudi mogli tako razmišljati, onda ne bi ni bili u kutiji ili bi se ona raspala. Ne možemo razmišljati objektivno a živjeti u iluziji.

Prema istočno-gnostičkim izvorima, bilo je ovdje među nama, u kutiji, i onih ljudi koji su uspjeli da „ostvare šesticu“, pa izađu napolje odavdje ili kako se to stručno kaže - „vaskrsnu“ ili „uskrsnu“. Ili, jednostavno rečeno, ispare se iz našeg vidokruga. Dakle, oni su uspjeli da ostvare ovo...





Znači, povezali su se sa - Istinskim dijelom svog bića - i izašli iz kutije. Uostalom, kako se to može vidjeti na gornjoj slici situacije na terenu, jedan od naziva za istinsku svijest je i - „hrist“ a jedan od poznatijih stanovnika kutije bio je i Mujo kojem je pošlo za rukom da se spoji sa - Istinskim dijelom njegovog bića - kao što je to predstavljeno ovim simbolom. Prije nege što je vaskrsnuo ili uskrsnuo, tj. napustio kutiju, on je okupio oko sebe neke naprednije „kutijaše“ i objasnio im situaciju na terenu kako bi im pomogao da i oni učine isto. Ovi su ga nazvali Mujo-hrist, mada mu je pravo prezime bilo Živković. Naravno, Mujo je svojim napuštanjem kutije izazvao incident jer tako nešto nije uobičajeno kad su u pitanju zbivanja u kutiji. Tako je menadžment kutije morao hitno da interveniše kako bi spriječio da se stvar proširi. Napuštanje kutije je inače strogo zabranjeno. Kakva bi to kutija bila kad bi svako izlazio iz nje kad hoće? I tako, menadžment kutije je intervenisao iskrivljavanjem informacija o Muji, uvođenjem religija, ohrabrivanjem kutijaša da vjeruju u sve i svašta i da slijede bilo koga, samo ne same sebe. Jedno neprekidno ubacivanje laži u kutiju, osiguralo je to da se mahnitanje u njoj nastavilo sve do današnjih dana. Čak i dan danas, postoji mnogo kutijaša koji čekaju da se Mujo vrati natrag po njih i da ih spasi odavdje. Naravno, Muji ne pada na pamet da se vraća natrag u iluziju, znajući da i drugi mogu izaći iz nje, isto kao što je i on.

Međutim, u poslednje vrijeme, mahnitanje u kutiji kao da doživljava kulminaciju, odnosno, prevršava svaku mjeru, tako da se nešto mora poduzeti, inače ćemo svi skupa otići u neku stvar?! Za sada se nazire nekoliko rješenja:

1. napuštanje kutije (isto kao i Mujo)

2. preuređivanje situacije u kutiji

3. rasturanje kutije i oslobađanje od nje, svega iz nje...

...a za bilo šta od toga, prvo je potrebno to da se, napokon, - probudimo. S obzirom na to da buđenje prema klasičnim gnostičkim principima dugo traje, moraćemo ubrzati stvar jer se nema vremena.

Znači, moraćemo uposliti ovaj...





Sada, da se opet vratimo na Konfučija i onu gornju sliku situacije na terenu, na kojoj jasno vidimo da lažna svijest kojom mi raspolažemo, ima - tri nivoa. Menadžment kutije nas je stalno, do sada, zasipao kojekakvim znakovima i simbolima koji su nas uspješno držali u stanju u kakvom jesmo, sve do - sada. Mi smo njih percipirali uz pomoć budne svijesti, pa smo ih prebacivali na onaj drugi nivo, podsvijesti, odakle su nam diktirali naše svjetonazore, percepciju, razmišljanje i ponašanje a odatle i na treći, kolektivno nesvjesno, odakle su nam ti simboli diktirali realnost, uključujući i sve ovo mahnitanje, koje počinje da prevazilazi svaku mjeru.

Znači, služeći se istim principom, sada ćemo ubaciti u cirkulaciju ovaj...





...kojeg percipiramo uz pomoć budne svijesti... pa, ga prebacujemo na nivo... podsvijesti... a odatle i na onaj nivo... kolektivnog nesvjesnog, kojeg svi dijelimo i koji nam diktira ovu realnost, ovakvu kakva ona jeste.

Na nivou naše budne svijesti, bez obzira na to što je ona lažna, ipak je moguće razumjeti neke bitne stvari. Uostalom, u gnostici je rečeno da – „uz pomoć - lažnog, moramo doći do - istinskog“.

Istovremeno, ne trebamo raditi ništa što nismo u stanju da razumijemo.

I tako, na kraju, mi smo sada ovaj simbol, samom njegovom percepcijom, već sproveli na one druge nivoe svijesti. On, sada, tamo kaže: – „Istinska svijest postoji u odnosu na ovu vještačku i ona sada upravo stiže u ovu realnost“! Naravno, to može dovesti čak i do raspada kutije tj. iluzije i krajnjeg razlaza imeđu antropoida/“sinova božjih“ i adamičnih ljudi/“sinova čovječjih“!?

...

Ova gornja poruka je sada dostupna kao tekst u pdf formatu, pod naslovom Simbol buđenja ljudskog bića i uvrštena je u „gnostički karavan“:


Simbol buđenja ljudskog bića > Izlaz iz karantina > Psihologija obmane > Lijepa vijest! > Moderna gnostika >Hologram obmane > Metafizika obmane > Jeb’la Mara bumbara > Prvi izvor > Hiper-dimenzionalni napadi i buđenje ljudskih bića > Važno obavještenje > Slika > Intervju: James Mahu > Talas III > Zatvorski čuvari > Zatvor i sudnji dan > Iz praktične gnostike > Kontejneri i oslobađanje ljudskog bića >



..

Pokusavam konteplirat u vezi svega sto se desava i jednostavno ne ide.
Ono sto trenutno vidim je to da u biti nitko nis nezna niti ne kuzi ukljucujuci i mene samog.
Sve puno videa, informacija ali nista sa nicim.

Jedni ljudi koji su sada u tzv "teorijama zavjere" i onih koji slusaju "struku" i evo Vam fino svima kajla, zavladalo opet "ZAVADI PA VLADAJ". Ljudi se prepiru ko majmuni cak ispada da su i majmuni pametniji.

Jedino sto vidim kao rjesenje je "biti" u sada kako rece @galaksija.

Ali opet sve se desava kako kaze G. stoga nemoze nikako drugacije ni biti. Kako veli G. nama se sve desava je neznamo "CINITI", a da bi cinili treba "BITI".

Znaci sve je onako kako treba biti. Tako da svi oni sto su radili inace svoje radnje u zivotu neka rade i dalje jer kako se kaze"Poslje jebanja nema kajanja". E pa sad jebimo svi.

Gledam nesto seriju westworld i navela me dosta na razmisljanje cak bi rekao da je tvorac toga citao Gurdijefa ili slicni literaturu ima nesto istine u njoj, naravno treba znat odgledat i vidjet gdje je.

A sad odoh u sumu probat kontemplirat dalje, mozda se nes izrodi ili sretnem na nekog marsijanca.

Stvar je vrlo jednostavna. Ovo su sve simptomi pripreme za prelazak na 4D. Ne valja usitnjavati događaje. Treba se odmaknuti. Bez toga, niš.


Sent from my iPhone using Tapatalk Pro

Eto bio u sumi... Iiiiiiii jok nista. Niti vidio marsijance niti kontempliro. Jedino sto sam mogao i pokusavo meditirati ali ni to nisam uspio. Jedino sto sam uspio ponovo probati meditirati sto nisam dugo i uvjerio se u ono sto G. kaze sto su uslovi tezi to je rad bolji (kvalitetniji).

Ali idemo dalje, nema predaje.

Jedino sto u dubini sebe (mislim da ce ovo biti mozda nekima smijesno ili radikalno) je to da sam spreman umrijeti samo neznam na koji nacin dali se to odnosi na mentalno ili fizicko. Jer sve vise uvidam da stvarno to tako nemoze dalje.





Brate @Solaris nisam vise siguran ni u taj 4D, 5D i ostalo. Cak ni neznam na koji bi nacin to izgledalo ni kud bi se islo i kako?! Ako mozes objasniti bilo bi dobro, jer kao sto sam znas ludi zaboravljaju i ne pamte sebe, stoga me podsjeti i opisi. Da se ponovo prisjetim dok opet ne zaspim

Vrlo jednostavno. Cijela 3D stvarnost je kao jedna oktava na klaviru. Znači, frekvencijski pojas na 3D je naše vibracijsko područje. Da bi prešli na 4D, moramo, putem svijesti(preko spoznaje) ubrzati osobnu vibraciju. Kad smo dovoljno shvatili o OPD, spremni smo za prelazak. Vibracija se podiže, ne na silu, vježbanjem, nego spoznajom i razumijevanjem u velikoj mjeri toga što je to bezuvjetna ljubav. Iskustvo, doživljaj(bez nasilja nad sobom) je uvijek ono najvažnije. Vježbanje, tehnike, pomažu u početku. Kasnije nas samo opstruiraju.
Sva ta utrka za učiteljima, samo je korisna do jedne razine. Kasnije moraš sam.


Sent from my iPad using Tapatalk Pro

Prijatelji stari, gdje ste....
To sam ja, charleston.

Mnogo toga novog "uviđam" otkako se ovo počelo događati, jedino što mi (prvi put u životu?) svaki uvid završava u zraku .... nema kraja ni zaključka.

Slažem se da su misli simulacija. Nisu moje. Ali me zabavljaju. Predajem im se jer me zabavlja ući u to, a onda se desi uživljavanje i zaboravim da nisam moja misao. Moje poistovjećivanje s mislima rađa emociju a ona me onda prebacuje u umjetni mod, ili što bi rekli: postajem hrana entitetima koji vole vibru straha..
Strah je moguć samo kroz ličnost.
Zato ličnost mora biti simulacija tj iluzija. Ja se toga uvijek iznova moram podsjećati, ali s obzirom da se toga prisjeća i moja ličnost, lažni dio mene, stvori se konfuzija u sistemu: Ja sam lažna?! Tko sam ja? Tko to kaže?
Primjećujem i da moj laptop odražava konfuziju; zbrka se stvara i u njegovom software-u, pa tako posljednjih dana imam "page fault in non page area" error ....
Ne shvaćam ga ozbiljno - to je simbol.
I ličnost je simbol.
Shvatila sam da ljudsko biće mora spasiti ličnost ukoliko i dalje želi biti. Samo kroz nju može biti. Kako bi i moglo drukčije?
Ali je ne može spasiti. Jer ona hoće uvijek isto: izvjesnost, sigurnost. A to joj na ovoj planeti može ponuditi samo sistem.
Ljudsko biće ne želi biti dio sistema.
A opet, možda zavaravam sebe: Možda je ličnost ta koja to ne želi. Nijednom dijelu mene nijednog trenutka nije bilo lijepo u sistemu; čak ni ličnosti.
Ne mogu prizvati nijedan dio sebe koji bi za bilo čime ovdje žalio.

Tko to hoće izaći odavde?
Ličnost? Ali kako će ličnost izaći ako je ona tek niz programa i najobičnija simulacija?
Što bi jedna simulacija uopće radila van simuliranog svijeta, kad ona tom svijetu po defaultu pripada?
Ljudsko biće? Gdje bi ono otišlo, da mi je znati... ? U kakav svijet?

Kako ljudsko biće uopće može postojati bez imena i prezimena, naslijeđenih osobina, programa utisnutih u tjelesne stanice, itd...

... MEDITACIJA.
Osjetiti zgrčenost stanica, opaziti trnce, energiju, težinu udova, strujanje u pojedinim dijelovima tijela, možda čak bol.. osjetiti kako se pod pogledom svijesti sve to opušta.... sjetiti se Gurđijevljevog upozorenja da moramo biti OPUŠTENI što možemo češće, provjeravati jesmo li napeti, provjeravati tijelo ...
I nekako znam da je to ono pravo stanje i da jedino tako mogu biti prisutna u trenutku: onda kada želim biti prisutna u tijelu a ne u glavi (misao = bijeg u prošlost / budućnost, programiranje tjelesnih stanica da se zgrče i pripreme za emitiranje straha, zabrinutosti, itd)

Možda je rješenje da boravim u tijelu sa zadovoljstvom.... ?

... ali gle, tek što to rekoh, evo sarkastičog smijeha na vlastiti račun:




To je za po.izdit.

nemam komentara, jedino da te pozdravim....

Heej

Steiner!

... sjećam se još... iako me već i klimakterij uzeo pod svoje

samo da nije depresija...

U skladu s ovim prethodno iznesenim gnostičkim konceptom da živimo u iluziji/maji/hal-u/stereomi/virtuelnoj realnosti/kompjuterskoj simulaciji/matriksu... kao iluzorni ili virtuelni likovi, javlja se i dosta nekih pitanja...

Kakvog smisla ima bitka za istinu u jednoj iluziji koja se sastoji od laži koje se neprestano štancaju?

Ko može da sudjeluje u toj bitci?

Samo lažni entiteti koji nastanjuju lažnu realnost/iluziju a to smi mi kao ličnosti s našim imenima i prezimenima, u lijepim ili ružnim, starim ili mladim, „fizičkim“ tijelima.

Može li se ovdje išta poduzeti - istinski svjesno?

Kako, ukoliko ne možemo imati istinsku svijest u nečemu lažnom kao što je iluzija? Da bi neko poduzeo nešto istinski svjesno, morao bi biti – istinski svjestan. S druge strane, ukoliko bi neko bio istinski svjestan, ne bi bio ovdje.

Naše dejstvovanje prosuđujemo na osnovu rezultata koji se manifestuju bolom ili zadovoljstvom, patnjom ili uživanjem kao i svim onim psihičkim stanjima i osjećajima između tih ekstrema.

Šta bi bilo stvarno objektivno u jednoj iluziji?

Ništa.

Kao lažni entiteti koji nastanjuju lažnu realnost, mi ulazimo u međusobnu interakciju i interakciju s elementima ove lažne realnosti ili iluzije. Pri tome, doživljavamo bol, ljubav, patnju, zadovoljstvo... osjećanja koja bi takođe bila objektivno nestvarna ali stvarna u odnosu na nas, kao nestvarne entitete.

Dobro-zlo bi takođe bilo nestvarno kao i „sile dobra“ i „sile zla“.

Sile istinske svijesti ili istinski svjesne sile, ovdje ne postoje. Jedan istinski svjestan čovjek ne može da egzistira u iluziji. (Na stranu to što mi imamo utisak da smo svjesni i nezavisni.) Lažna realnost/iluzija, mora da ide ruku pod ruku s lažnim dualizmom.

Na primjer, u ovim vremenima u iluziji/laži hara (lažna) pandemija koju većina nas percipira onako kako im to mediji sugerišu, pa u skladu s tim, doživljava razne osjećaje iz prethodno pomenutog asortimana osjećaja gdje uglavnom dominiraju strah, briga, nespokoj, patnja, frustracija... ovisno od slučaja do slučaja tj. na individualnoj bazi dok ovu iluziju zajednički dijelimo.

Možemo li mi, kao lažni stanovnici lažne realnosti, popraviti na bolje stanje u njoj? Kao ono, da pobijedimo sile zla, pa onda, da svi skupa lijepo uživamo?

Možemo li mi kao lažne individue, popraviti kvalitet naše lažne egzistencije u lažnoj realnosti tj. iluziji?

Možemo li mi, uopšte, objektivno odgovoriti na ova pitanja, kad po samoj svojoj prirodi, nismo objektivni?

Dobro, neki tvrde da je jedini način prevazilaženja ovog problem taj, da – postanemo objektivni tj. objektivno postojeći tj. da svoju egzistenciju pretvorimo iz lažne u objektivnu, tako što bi dosegnuli Istinsku svijest.

Istinsku svijest/hrista/Svijest apsoluta/Svijest Prvog izvora.

Kako?

Uz pomoć zamišljanja ne ide jer zamišljamo uz pomoć lažne svijesti.

Uz pomoć lijepih želja, ne ide jer želimo na nivou lažne svijesti i uz pomoć lažnih misli.

Uz pomoć molitvi ne ide jer se molimo onima ili onome koji se nalaze na gornjim nivoima iluzije, pa su tako i oni sami iluzorni. Ukoliko bi se molili Prvom izvoru, pitanje je da li bi nas on čuo jer bi mi, u odnosu na nešto objektivno postojeće, bili – nepostojeći. Kako Prvi izvor može čuti nešto ili nekoga ko ne postoji? Nikako.

Uz pomoć kojekakvih duhovnjačkih učenja ili tehnika, takođe ne ide jer u iluziji ne možemo imati nešto što bi pomagalo izlasku iz nje, narušavalo je kao takvu ili oslobađalo nekog iz nje. Doduše, tu bi bilo nekih stvari koje bi pomagale nekome u napredovanju u njoj, prema njenim višim spratovima. Ako si u iluziji, gdje egzistiraš na kontrolisan način, da li je bitno to na kom si njenom nivou?

Dobro, imamo li išta čvrsto za šta bi se mogli uhvatiti u ovoj iluziji? Bilo ovdje nešto čvrsto, mekano ili neopipljivo, to ne može biti i stvarno. Ukratko rečeno, kao lažni entiteti u lažnoj realnosti, šta god mi tu zagrabili, prigrlili ili prihvatili, to može, jedino, da bude - laž. Ovakva ili onakva. Šarena, jednobojna ili bezbojna, mala ili velika, nije bitno.

Navodno, u ovoj iluziji se može i napredovati prema njenim gornjim nivoima?! Tako, postoje i specijalno dizajnirane laži koje lažnim entitetima pomažu da ostvare tako nešto. Međutim, nema ništa čvrsto što može pomoći čovjeku da izađe iz iluzije tj. da postane istinsko ljudsko biće i pređe u objektivnu realnost.

Neprestanim štancanjem laži u koje mi, kao iluzorni entiteti, uglavnom vjerujemo i emocionalno se angažujemo u vezi s njima, iluzija održava i učvršćava samu sebe. Uostalom, kad to ne bi bilo tako, iluzija bi postala suvoparna. Ovako, stalno se nešto dešava, makar i lažno, pa, bar nikome nije dosadno. Ako već ne možemo svjesno živjeti, možemo doživljavati razne događaje, pa čak i učestvovati u njima, imajući utisak da mi to svjesno radimo. Tako, istovremeno verifikujemo i svoju lažnu egzistenciju i elemente iluzije u kojoj egzistiramo. Znači, mi se nalazimo u onoj petlji povratne sprege s iluzijom. Mi i ova iluzija smo međusobno ovisni jer jedno ne može bez drugog. Dakle, onaj koji bi uspjeo da dosegne istinsku svijest i postane istinsko ljudsko biće, ne bi više mogao da ostane ovdje s nama, u ovoj iluziji.

U objektivnoj realnosti ne možeš sjedit negdje u zapećku s maskom na licu, u strahu da te ne zaskoči opasan virus, uz praćenje poslednjih pandemijskih vijesti na TV-u i uživati u svemu tome. Tamo toga nema. Lako je ovdje. Ponašaš se onako kako ti nalažu autoriteti odozdo ili odozgo a osjećaš se onako kako trebaš u skladu s onim što misliš da doživljavaš. Lažni oni a lažni i mi. A pored svega, često nas hvata i neki strah koji nam se čini jako istinit a ne može biti. Pa, ovdje u iluziji, ni jedan naš osjećaj ne može biti stvarno istinit, čak ni ljubav kao jedan od onih najcjenjenijih.

Mi ne znamo kako stvari stoje u objektivnoj realnosti. Navodno, tamo vidiš objektivno, pa onda dejstvuješ u skladu s tim što vidiš i uz pomoć istinske svijesti a ne ove kojom mi ovdje baratamo. Tamo si takođe svjestan da si sam odgovoran za posljedice svoje interakcije s realnošću a ne kao ovdje, da su drugi za sve krivi, pogotovo kad ti ne ide onako kako si zamislio ili zamislila. U objektivnoj realnosti si sam svoj spasitelj a ne neko ko svog spasitelja vidi u nekome drugom i čeka na njega. U objektivnoj realnosti si svjestan svoje vlastite moći i ne kažeš, - „Šta ću ja, jadan, koji sam niko i ništa, da promijenim ili poduzmem za svoje dobro ili dobro drugih“!? U objektivnoj realnosti ćeš znati šta treba da radiš u svakom momentu i zašto a nećeš čekati da ti neko drugi to kaže.

Nije lako u objektivnoj realnosti. Nigdje ne teku med i mlijeko. Svugdje valja mućnut vlastitom glavom i mrdnut vlastitim dupetom.

Kad bi mi bili u objektivnoj realnosti, znali bi odgovore na mnoga bitna pitanja. Ovdje možemo da baratamo samo teorijama, mišljenjima ili vjerovanjima, stečenim u iluziji, na osnovu kontrolisanih ili iluzornih informacija. Naravno, da nismo programirani da svoja vjerovanja podrazumijevamo kao neko znanje, primjetili bi da je tu nešto sumnjivo. Valjda zato, ovdje, malo ko može pošteno odgovoriti na pitanje: „Šta ja stvarno znam, kad su bitne stvari u pitanju“?

A kad sam ja u pitanju, pošteno rečeno, - ne znam ništa... mada... kao i svi drugi... imam mišljenje o svemu. Jebo mišljenja i vjerovanja, bez - Znanja.

Na primjer, kad je ova pandemija u pitanju, većina nas misli ili vjeruje da se unaokolo vrzma jedan opasan virus koji može svakoga da zaskoči u bilo kojem trenutku, dok postoje i oni koji ne vjeruju u to. Tako će ovi prvi poduzimati određene mjere zaštite, dok oni drugi neće ili će folirati da poduzimaju nešto, kako ih oni prvi ne bi optužili da ugrožavaju javno zdravlje i dobrostanje.

„Ko nije s nama (virusom), taj je protiv nas (virusa)“!

Znači, oni prvi su već zaraženi virusom što se očituje po njihovom izgledu (pelena-maska-brnjica na licu) i načinu razmišljanja i ponašanja uz često poduzimanje mijera dekontaminacije, bez obzira na to što ne pokazuju simptome, pa čak i budu „negativno testirani“ a ovi drugi gledaju kako da pretrpe što manju štetu usred cjelokupnog mahnitanja. U ovoj drugoj grupi ima i onih koji pokušavaju preko alternativnih izvora informacija da probude one iz prve grupe, međutim, slabo im nešto ide. Čak uveliko bivaju i cenzurisani!? Iluzorni likovi i na jednoj i na drugoj strani, međusobno se trvu oko određenih problema u iluziji jer im je iluzorna egzistencija ugrožena ili ozbiljno narušena. Sve to ide uz svakodnevno uvođenje i pojačavanje mijera totalitarne kontrole što obećava skorašnje uvođenje totalitarizma u iluziji što je valjda i razlog indukcije ovog mahnitanja. Izgleda da ta totalna kontrola u iluziji ne može bez tzv. 5G mreže koja je, kako se čini, glavni koronizator ili kovidizator. Kad te spiče talasima frekvencije 60 GHz, ne možeš više normalno iluzirati u iluziji. Dobiješ gripu ali ne onu običnu, nego jednu posebnu. Uostalom, one obične gripe skoro da više ni nema, mada je, nekada, od nje umiralo više ljudi. Misteriozno je netragom nastala u cjelokupnoj iluziji?!

Ma, da se u ovoj iluziji bar ne mora stradati, patiti i umirati, mnogo bi nam bilo lakše iluzirati a ovako, nije lako ni biti iluzoran. A vala, previše je i gluposti u opticaju. Ajd, laži inekako, navikli smo ali brate, ovoliko gluposti je i za jednu iluziju previše. Ponekad mi se čini da se od gluposti ni disat ne može. Uh, da one maske mogu čovjeka bar malo zaštititi od ove silne gluposti, odmah bih jednu stavio na lice?! Ne bi ju ni skidao.

Ovdje u iluziji imamo u opticaju nešto neljudsko što i nije neko čudo. Naravno, gazda ne može biti čovjek u smislu jednog svjesnog, savijesnog i humanog bića. Valjda s tim možemo biti načisto ako ne možemo ni sa čim drugim. Mi možemo tog entiteta nazivati i bogom a one koji su u rezonanciji s njim, odnosno, one koji služe kao njegova vozila u ovoj realnost - „sinovima božjim“, koji su u gnostici nazvani antropoidima a koje je Gurđijev odmilja nazivao „živim mrtvacima. Nešto neljudsko ili vještačka inteligencija bi, s ljudskog aspekta, bilo nešto mrtvo, pa tako i oni koji raspolažu samo s tom inteligencijom, tako da se odatle Gurđijev može razumjeti („Kad bi vi samo znali koliko živih mrtvaca upravlja vašim životima, razbježali bi se s užasom na sve strane“.)

Odatle se može razumjeti i ovo korona-mahnitanje koje nam diktiraju živi mrtvaci s pozicija vlasti i moći, dok mi to nismo u stanju percipirati jer da jesmo, već bi se razbježali s užasom na sve strane, tako da ni na ovom forumu ne bi niko ostao.

Dakle, ispada da u iluziji imamo žive entitete i mrtve entitete koji upravljaju i živima i mrtvima u skladu s planom i programom vrhovnog mrtvaca?!? Kako ovo razumjeti uz pomoć lažne svijesti u lažnoj realnosti? Znači, mrtvac na vrhu piramide upravlja mrtvacima ispod sebe?! Odatle, u piramidi imamo dvije vrste mrtvaca, žive mrtvace i one koji nisu mrtvi a razmišljaju i ponašaju se kao da jesu?! Uhh, majko draga, boli glava od ove gnostike. Ko će ovo skontat?!

Prema istočnoj gnostici, svaka ličnost je mrtvac, sama po sebi tj. po svojoj prirodi. Kastaneda ju je nazvao „strana instalacija“. Ona percipira, razmišlja i ponaša se „dirigovano“ ili pod daljinskom kontrolom. Ona nema nezavisnosti, pa tako i ova moja s njenim imenom, prezimenom, nadimkom i korisničkim imenom a stalno konta da nešto sama vidi i odlučuje. Softver, daljinski kontrolisan?! Programirani auto-pilot. Implantirani vještački entitet.

Ajd, dobro.

Srećom da je ovo samo jedan teoretski koncept jer kad bi ja to stvarno vidjeo tako, pobjegao bih od samog sebe, s užasom, ako ne na sve strane, onda bar na jednu. Znači, kod entiteta koji nisu potpuno mrtvi kao živi mrtvaci, postoji još nešto, pored njihovih ličnosti, koje kao pametno razmišljaju i pametno se ponašaju?! A toga nečega s čim su na naki način asocirani, asocirani mrtvaci/ličnosti nisu ni svjesni, manje više.

Tu i tamo im se pojavi i onaj osjećaj ljudskosti... što proizilazi iz humanosti. Istinska ljudska bića su humana i zasnivaju svoje ponašanje na humanosti, dok to kod nas, većinom nije slučaj. Moral i etika nemaju mnogo veze s tim, osim da približe stvar atropoidima, koji nemaju osjećaj humanosti, tako da mogu uspješno oponašati humano ponašanje i predstavljati se kao ljudi.

Pitanje: Odakle ljudskost ili humanost u ovoj iluziji?

Taj osjećaj postoji, međutim, ukoliko bi ljudi dejstvovali na osnovu njega, onda istorija ove realnosti ne bi ličila na istoriju jedne najobičnije klaonice. Dakle, ono ili oni koji se nalaze na vrhu vlasti i moći u ovoj realnosti, nemaju taj osjećaj, mada tu i tamo mogu folirati humanost. Kao, eto, pomažu drugima. Humanitarna pomoć ne mora da ima veze s humanošću. Nehuman entitet može pomagati drugima čisto da bi demonstrirao svoju dobrotu, moć, bogatsvo a uglavnom s ciljem kontrole onih kojima taj pomaže ili zadobijanjem ili očuvanjem vlasti nad njima.

Da li bi osjećaj humanosti u ovoj realnosti bilo nešto što bi bilo istinsko? Njegov izvor bi morao biti istinit u odnosu na izvor ove svijesti kojom mi kao ličnosti baratamo. Znači, ipak bi u iluziji imali nešto što je istinito u odnosu na lažno koje dominira na svakom njenom nivou?!

U većini slučajeva, kad se adamični čovjek nađe u situaciji gdje dobije taj osjećaj koji ga navodi da poduzme nešto u skladu s njim jer ta situacija to zahtijeva, automatski se uključuje i njegov um, čiji je izvor lažan. (I Štajner davno reče da naš um nije ukorijenjen u realnosti.) Um počinje da racionalizuje stvar pa tako, čovjek u dosta slučajeva ne postupi ljudski u datoj situaciji, mada ga je onaj osjećaj navodio na to. Znači, um često prevlada. Mentalna analitika ne dozvoli čovjeku da posluša osjećaj humanosti i dejstvuje u skladu s njim. Uostalom, nije slučajno to što u ovoj iluziji um caruje.

S tim u vezi, adamični čovjek takođe nije istinsko ljudsko biće, isto kao ni antropoid tj. živi mrtvac. Inteligentan i dobro obrazovan antropoid će u ovom društvu uvjek zauzimati više pozicije od normalnih adamičnih ljudi. Normalan adamični čovjek operiše uz pomoć uma koji je programiran i koji nije ukorijenjen u realnosti (kako reče Štajner). Čak i kad čita gnostičke materijale, um je taj koji interpretira pročitanje sadržaje a on to obično čini na način koji je daleko od objektivnog. Čak i oni koji ih pišu, moraju upotrebljavati um. Tako, istinsku poruku je teško razumjeti i prenositi u ovoj iluziji.

Ona popularna fraza da istina uvijek, na kraju pobjeđuje, ovdje ne pije vode. Kad bi to bilo tako, ova iluzija bi se brzo raspala.

Istinu, ovdje, ne bi imao ko da kaže i kome. Kako može jedan lažni entitet da zna istinu i prenese ju drugim lažnim entitetima?

Nikako.

Ali, opet, imamo na raspolaganju onaj osjećaj humanosti. Ne čini se mnogo, samo zato što ono kome se to čini, ionako nije objektivno postojeće, pa mu se zato to tako čini.

Pitam se kako bi, na primjer, odgovorio policajac koji tuče nekoga zato što ovaj odbija da nosi masku, kad bi ga neko upitao:

„Izvinite, gospodine, da li ste vi - ljudsko biće“?

Taj bi, vjerovatno, imao tendenciju da odgovori da jeste!?

Ukoliko imamo na (lažnom) umu to da je jedno istinsko ljudsko biće humano, svjesno, nezavisno i savjesno, onda bi naše sljedeće pitanje moglo biti:

„Pa, dobro, zašto onda to i ne demonstrirate kroz svoje ponašanje“?

„Kako možete tvrditi da ste ljudsko biće a ponašate se kao da niste“?

(Ljudska bića se i ponašaju kao ljudska bića).

Dakle, ja kao ljudsko biće, mogu da kažem da ne želim da sarađujem s onima koji svojim ponašanjem demonstriraju da oni to nisu. Bilo da se radi o policajcima, vojnicima, predsjednicima, članovima vlade ili bilo kome drugom i bili oni neki autoriteti ili ne.

Znači, odbijam svaku saradnju s onima koji nisu ljudska bića.

Adamični čovjek može prepoznati antropoida/nečovjeka/živog mrtvaca na osnovu osjećaja humanosti jer ga oni nemaju, što se oslikva i u njihovom ponašanju (ne u onome šta pričaju!) i jednostavno, odbiti svaku saradnju s njima, pogotovo u slučajevima gdje ovi pokušavaju da ga kontrolišu i manipulišu.

Čini se da su došla vremena u kojima se ljudsko biće mora pokazati i dokazati kao takvo, kroz svoje ponašanje a isto tako će se pokazati i oni koji to nisu?! Adamični ljudi su dosta ratovali jedni protiv drugih, pod vođstvom antropoida. Vrijeme je za buđenje ili propast.

..

A ja se cijelo vrijeme čuvam da ne napravim sebi u glavi novu podjelu, novu "dihotomiju"...
Ovdje kod nas na Balkanu, u ex Yu, Kroejša, nekadašnje ustaše i partizane sada su zamijenili tzv maskaši#antimaskaši, vakseri#antivakseri. Nova Podjela još nije sasvim jasna, ali nakon Festivala slobode se ocrtava.... većina naših duhovitih i inteligentnih novinara ljevičara i tzv pristojnog svijeta (kao da) staje na stranu Sistema, dočim su se nacionalisti svrstali na stranu Slobodnih i Probuđenih - koji bi željeli povratak na staro (?!?!)
Nije lako ovdje biti pametan; zato se ne svrstavam ali moram reći da trenutno najviše cijenim ljude koji razmišljaju i koji se oslanjaju na svoju pamet više nego na svoje emocije, jer na koju se emociju sada možeš osloniti, koju jedino imati? pa, samo strah.... i neizvjesnost.... i još straha .... i neizvjesnosti .....

Sve je to, dabome, najnovija zabavna i zanimljiva igra za moj majmunski um (moj je majmunskiji od većine - to je onaj najmajmunskiji, što najviše skakuće tamo amo, lijevo desno, i ko sumanut udara "u zidove lubanje" ko da je razbit hoće i uteći iz nje .... ko da je moja lubanja neki kavez .... ali nije to njemu od jučer, taki je od rođenja )

Nego, ovo sam htjela pitati ....
Sjećate se one teorije da je ljudsko biće u stvari mix zemaljskog i vanzemaljskog? S jedne strane geni domorodaca ... koji su, kao, poluživotinje.... a s druge Annunakija /Iluminata.
Je li ovo raslojavanje unutar svakog od nas sada u stvari borba između ovo dvoje?
Meni je neprekidno to na pameti (ispod radara) ...
U početku sam osjećala da je Zemlja napala Uljeze/Vanzemaljce ... koji su zli i okrutni predstavnici Sistema.
Napadnuti su neoliberalizam i pokondirenost. Jer, u neoliberalizmu svatko je vjerovao kako može postati kapitalist, "mali šef", sitni mučitelj - i da je ta mogućnost srž slobode. Svijet se vrtio luđačkim tempom, a onda je preko noći naglo usporio. Podigao se veliki strah, niotkud; osjećao se čak i tamo gdje ga nitko ničim nije raspirivao. Nešto je stalo; nešto kao da se drugačije zarotiralo. Energije su promijenile smjer kretanja. New age je došao na svoje sa najavama Age of Aquarius.... I David Icke je došao na svoje. Mnogi su tu nadošli na svoje. Što se mene tiče, duša mi je odahnula, ali mi se zemaljska situacija zacrnila. To je taj raskol.... Zemlja ili Nebo?....
Cijelo se vrijeme pitam čega je u meni više.
Kontempliram o tome kako pripadam Zemlji, evociram zemaljsko u sebi, snatrim povratak na zemlju koja je moja majka (iako nikad nisam živjela na zemlji... ) itd - istovremeno, ne odvajam se od laptopa
Možda sam onda, ako su Annunaki lažni ljudi, ipak lažna.... ? Žena Sistema?
Znam da sam previše sve ovo pojednostavnila, i podosta toga i pobrkala, ali odnekud su mi se pojavile te misli da sada moram odabrati želim li živjeti na Zemlji, i biti ljudsko biće koje se rađa u mukama, pati, ljubi, umire i sve to - ili ću slijediti "civilizaciju" koja me davno već odmakla od tog tipičnog stanja ljudskog bića, jer ljudi nisu željeli ostati u tom stanju te se nastaviti razvijati u pravcu u koji me Sistem usmjerava, da sam manje ljudsko biće u tom organskom pogledu (kao introvertu mi to ne bi teško palo ... ? ) tj da se "trans-humaniziram", štogod to značilo....
A ja ne mogu odlučiti i osjećam se kao dijete kojemu su rekli da mora odabrati s kojim će roditeljem dalje živjeti jer se razvode, a ono (ne) voli oboje podjednako

Prema istočno-gnostičkom konceptu, ovdje bi postojala samo jedna istinska dihotomija, odnosno, dualizam koji bi bio izvan percepcije većine nas, tako, svaka dihotomija koju bi mi zamišljali, bila bi razvedena od objektivne realnosti jer bi bila vještačke prirode.

Dakle, bez obzira na paradoks u smislu postojanja nečega istinskog u iluziji/maji/stereomi/hal-u/matriksu/vještačkoj realnosti…., prema istočnoj gnostici, to istinsko bi ipak postojalo?!

Naravno, Istinsko bi postojalo ali ne u fizičkom smislu i ne na intelektualnom nivou.

Na primjer, postoje ljudi koji imaju osjećaj ljudskosti ili humanosti i ponekad ga demonstriraju kroz svoje ponašanje a postoje i oni koji ga nemaju. To bi bila jedna podjela koja postoji ali na koju se ne obraća pažnja, međutim, ona možda ima važnu pozadinu?! Jedni su u stanju da osjete i manifestuju ono ljudsko a drugi nisu.

Prema istočnoj gnostici, jedino istinsko ovdje bi bili uticaji koji bi dolazili iz istinske realnosti. Dakle, uticaji bi bili nešto što je neopipljivo a takođe, ništa intelektualno. Možeš imati IQ iznad 200 a nemati osjećaj ljudskosti.

Osjećaj ljudskosti ili čovječnosti.

Nema veze s moralom ili etikom kao intelektualnim pojmovima koji mogu da utiču na nečije ponašanje. Takođe, intuicija. Ona nije instikt. Instikt ima svako a intuiciju nema.

Sada, ako se opet vratimo na ovu sliku situacije na terenu:





Tu se vidi da na nivou donjih centara ličnosti/botova/implanata/interfejsa/stranih instalacija…, koje uz pomoć vanjskih uticaja (AI), upravljaju i adamičnm ljudima i antropoidima, ne bi bilo nekog izraženog dualizma jer ličnosti/botovi/implanti/interfejsi/pinokiji/strane instalacije/lažna ja/trojanski konji/softveri/auto-piloti… dominiraju i kod jednih i kod drugih, s tim što bi adamični ljudi jedino imali potencijal da prime i prepoznaju tzv. “b-uticaje” koji bi dolazili od onog Istinskog i da ih manifestuju u matriksu/iluziji/lažnoj realnosti.

Kad Gurđijev kaže – “Ljudi ne žele da znaju istinu”, to bi značilo da ličnost/bot/implant… ne želi da zna Istinu jer bi u susretu s njom saznao da su on/ona i njegova/njena egzistencija - vještačke prirode. Niko od nas botova/vještačkih entiteta ne želi to da zna, niti diskutuje, uključujući i one od nas koji su se dali u potragu za istinom a čak se bave i gnostikom.

Tako ćemo se dijeliti po raznim (vještačkim) osnovama, imati ovakve ili onakve “dihotomije”, pa čak ulaziti i u međusobne sukobe jer nam to daje utisak istinske egzistencije uz mogućnost biranja i odlučivanja, iako bi mi sve to radili unutar programskog sklopa.

Znači, možemo o svemu, osim o Istini. Obraćanje pažnje na istinski dualizam, takođe ne spada u naš programski sklop.

U slučajevima kad kod adamičnog čovjeka procuri nešto kroz onu liniju koja dijeli objektivnu realnost od ove lažne, tj. kad on dobije neki uticaj od strane onog istinskog dijela bića, njegova ličnost ga podvrgava mentalnoj analizi tj. prebacuje stvar na područje lažnog i često će se desiti da ona neće reagovati na taj uticaj, racionalizujući to ‘vako il’ ‘nako. Ukoliko bi pinokijo poslušao taj osjećaj i reagovao u skladu s njim, onda bi se moglo reći da je on postupio ljudski u određenoj situaciji. U suprotnom, pinokijo može i da se osjeća kao govno, kad ne postupi ljudski a imao je priliku. Navodno, postoje i slučajevi gdje pinokijo uđe u neku rezonanciju s onim Istinskim, pa ga počne stalno da manifestuje u ovoj realnosti i tako se pretvori u istinsko ljudsko biće!? (Naravno, mi, trenutno, ne možemo znati kako to izgleda, biti - istinsko ljudsko biće, bez obzira na to što su mnogi od nas programirani tako, da sebe smatraju ljudskim bićima?!)

Bilo kako bilo, Istina i Laž ne mogu dijeliti istu vremensko-prostornu tačku. Istina poništava laž prilikom svakog bliskog susreta. Istina mora biti vječna, po samoj svojoj prirodi. Ona prebiva uvijek u sadašnjosti. U sadašnjem trenutku. Uostalom, sadašnji trenutak bi bilo i jedino što postoji. Istovremeno, to je i razlog zašto smo mi, ličnosti/botovi/pinokiji/implanti/interfejsi… stalno razapeti između prošlosti i imaginarne budućnosti i nikad ne prebivamo u sadašnjem trenutku. Ne možemo jer bi tako došli u opasnost da se nađemo u društvu s Istinom koja bi nas, ovakve kave jesmo, ogolila ili poništila.

Slična stvar bi bila i s “našim” mislima. Naravno, one bi dolazile iz jednog vještačkog izvora a mi bi se s njima stalno identifikovali. To bi bio i razlog zašto ne možemo da prekinemo “svoje” misaone tokove, odnosno, prestanemo misliti, ni na bar nekoliko minuta a kamoli duže. Čak i kad te “naše” misli nisu nešto posebno pametne, one će, bar, praviti buku, te tako smanjivati šanse da “čujemo” tj. osjetimo ono Istinsko.

Čak ni uz pomoć ove gornje slike, mi ne možemo pojmiti to, da “naše” misli nemaju nikakve veze s onom objektivnom realnošću, iznad crte. Dobro, na slici to jeste vidljivo ali kako to primjetiti i razumjeti uz pomoć lažne svijesti?! Teško, bogami. Znači, ovdje, u većini slučajeva, ni crtanje ne može da pije vode.

Zamislimo slučaj da adamični pinokijo skonta da se Istina, u obliku Istinskog ljudskog bića, nalazi samo u sadašnjem trenutku i da sve to nema veze s “njegovim” mislima i svjetonazorima, pa, bez obzira na sve, on odluči da se sretne s - Istinskim?! Hm, da li bi on, stvarno, bio taj koji je donjeo tu odluku? Ajde, dobro, nema veze ko je donjeo odluku, bilo kako bilo, adamični pinokijo bi trebao da posveti svu svoju pažnju sadašnjem trenutku, onome što se dešava u njemu i u njegovoj okolini, u tom trenutku, možda i na svoje disanje jer ga ono tu drži a uz sve to, da isključi i sve one misli koje mu se javljaju u glavi. Naravno, u početku će adamični pinokijo bježati iz sadašnjeg trenutka pod raznim izgovorima, obično, zbog vrlo važnih misli koje mu iznenada padnu napamet, traže trenutnu pažnju i akciju. Ali, recimo, da - uspije da se poveže s Istinom, onim istinskim dijelom sebe iz objektivne realnosti, - da li bi on sada, uopšte, bio on tj. onaj stari pinokijo kakvog su poznavali drugi pinokiji i kao kakvog je on, prije, vidjeo samog sebe? Vjerovatno, ne bi?! On bi sad bio istinsko ljudsko biće koje nema nikakve veze s nečim – vještačkim iz prošlosti koja ionako ne postoji.

Naravno, mi ne znamo kako bi sve to izgledalo a teško da možemo i zamisliti kad nemamo nikakvih referenci u tom smislu. Znači, odjednom, dobili bi nekog istinitog – ovdje?!

Pitam se šta bi se desilo kad bi se taj našao oči u oči s nekim antropoidnim pinokijom? Kad dvoje gledaju jedno drugo, oči u oči, oni, onda, dijele - isti prostor i vrijeme. A u istom trenutku, Istina i Laž ne mogu stajati jedno pored drugog. Ukratko rečeno, antropodni pinokiji ili živi mrtvaci, koji u ovim vremenima pokušavaju da zavedu potpunu kontrolu nad svim i svačim što se kontrolisati može, u susretu s Istinskim ljudskim bićem, ne bi imali nikakvih šansi jer istinsko i lažno, ne mogu dijeliti isti prostor i vrijeme.

Da li bi se onaj dan, u kojem bi se tako nešto desilo, mogao nazvati – sudnjim?! Naravno, istinska svijest bi ovdje bila – sudija?! Znači, pravedno da pravednije ne može bit! Do sada smo stalno imali slučajeve gdje je jedan bot sudio drugim botovima ili jedna grupa botova drugoj grupi botova tj. gdje je vještačko sudilo - vještačkom. Naravno, kao takvi nismo mogli ni razumjeti ono “biblijsko” – “Ne sudi jer će ti biti suđeno,” u smislu da, kad vještačko sudi drugom vještačkom, istovremeno sudi samo sebi.

A ovako, kad se Istinsko suoči s Lažnim, nema potrebe ni za nekim sukobom, niti za suđenjem jer ovo drugo biva prirodno poništeno. “Sudnji trenutak”!?

I na kraju, ovo bi bio samo jedan gnostički koncept a to, da li je on i istinit – vidjećemo a možda i nećemo?!

…

Možda griješim, ali gnostički koncept mi se ne čini previše različit od advaite... ?
Advaita ili nedualnost kaže da su zapravo sve podjele vještačke, lažne - i da ih sve uzrokuje sklop tijelo/um, koji je ono što je galaksija nazvao pinokio/bot/strana instalacija.

Jedna je razlika, koliko ja uspijevam vidjeti:
Gnostika nudi (poput kršćanstva i abrahamskih religija općenito) ukidanje lažnog, a advaita na neki način, premda bi se i to moglo nazvati ukidanjem, nudi više kao nekakvu asimilaciju.

Znači, ono istinsko, objektivno, vječno, cijelo je vrijeme PRISUTNO kao promatrač odnosno svijest.
Ono lažno, promjenjivo, relativno, subjektivno, daleko je prisutnije i prečesto se svijest u tome gubi jer se s time poistovjećuje (jer ne zna Sebe) : to je nivo pojedinačnosti, nivo prostor-vremena, nivo pozornice na kojoj ljudska bića igraju svoje drame, tragedije i komedije, i uzimaju sebe najozbiljnije na svijetu (iako cijelo vrijeme "znaju" da nisu vječni)

Svijest možemo shvatiti poput, najbanalnije rečeno, Božanske Iskre - onoga što se ne rađa i ne umire nego samo svjedoči mayi/relativitetu kojim putuje, ali zaboravlja sebe kao Putnika te se poistovjećuje čas s Kočijom čas sa Kočijašem a nerijetko čak i sa samim Konjem
Ja taj trenutak osvještavanja sadašnjosti, koji je poput blica, svjetlosti koja naglo obasjava tamu ili polumrak, nazivam samosvijest (ovo je Hegelov termin; moja je teorija da je on mislio na Ono Isto na što su mislili gnostici i mnogi ostali: kristova svijest, božanska iskra, itd)
Znači, u jednom trenutku se sjetiš da si vječan i da si van vremena ali se trenutno nalaziš unutar njega, te s te perspektive sve snimiš: i Kočijaša i krajolik u kojemu je tvoja Kočija zaglavila... To je najviša perspektiva, ona koja razumije da je trenutak uvijek Sada, a da su slike koje prolijeću i čine se stvarnima poput filma na platnu, tzv pokretne slike, i one pružaju dojam stvarnosti ali zapravo je riječ o predstavi.
Jer Sada je uvijek Mir, pošto je Sada uvijek Život i uvijek Sigurnost - tu strahovima nema mjesta, niti tu ima mjesta linearnosti, vremenu, uzročnoposljedičnima vezama, čitavom tom nizu koji se naizgled odvija unutar nečega što se zove - bog? a riječ je zapravo o Svijesti.
Koja je vječna, jedna i univerzalna.

Dosta paralela sa gnostičkim konceptom.









..

Začarani krug

Dakle, prema gnostičkim i nekim drugim izvorima, ljudska ličnost je odavno pod kontrolom od strane AI-vještačke inteligencije (simboliziranom kao Saturn, svevideće oko, sova, jarac, bik, kocka itd...)

AI joj kontroliše percepciju, razmišljanje i ponašanje. U ovim vremenima se stapanje sa AI pojačava tako što se u ljudska biološka fizička tijela ubrizgava i nanotehnološki interfejs tj. obavlja se bio-digitalna konvergencija ili transhumanizacija čovjeka (šta god pojam "čovjek" tu značio jer se sve ovo definitivno ne može dešavati istinskim ljudskim bićima koja bi trebala biti – humana, svjesna, savjesna, individualna i nezavisna?!).

Nekim slučajem, ovdje je moguće da neke ličnosti percipiraju ovu dinamiku i obavijeste druge?! Znači, ono što je vještačko, obavještava vještačko o situaciji na vještačkom terenu (maji/matriksu/iluziji) gdje su svaka akcija i reakcija pod kontrolom vještačkog/AI.

Pored svega toga, ono što je vještačko može postaviti i pitanje - da li je uopšte moguće izaći iz ovog (vještačkog) kola?

Naravno, ukoliko mu neko pruži odgovor na to pitanje, on će takođe stići od - vještačkog, pa tako neće biti istinit.

Istovremeno, malo ko, ko igra u ovom čudnom kolu, biće u stanju da vidi nešto od svega ovoga i postavlja ovakva pitanja jer će igrati u kolu onako kako je programiran da igra.

Prema nekim gnostičkim izvorima, vještačko može izaći iz vještačkog samo uz pomoć stapanja sa – Istinskim (Istinsko ja, kao komponenta nekih ljudi). Sada možemo vidjeti situaciju kako se dešava upravo suprotno, gdje nas spajaju se sa tehnologijom u sklopu bio-digitalne konvergencije ili transhumanizacije?!

Na kraju, stvar spašavanja ipak ostaje na individualnom nivou svakoga od nas, na principu – snalazi se kako znaš i umiješ (“sam svoj majstor”), na osnovu nivoa svjesnosti kojeg si uspjeo da ostvariš u ovom – “začaranom kolu”.


..

Kako napolje iz začaranog kruga?

Kad se dostigne dovoljan nivo svjesnosti o tome da smo kao ličnosti samo jedan software ili programirani entitet, onda ćemo postati svjesni i toga da moramo biti u stanju ostvariti u sebi onu – unutrašnju tišinu i stanje spokoja, bez obzira na sve vanjske uticaje koji nam stižu iz maje/iluzije/matriksa/lažne realnosti.

Znači, ako mi nismo ta ličnost s njenim imenom, prezimenom, nadimkom i korisničkim imenom, onda ju moramo znati - isključiti. Stanje unutrašnje tišine se ne može ostvariti sve dok ta ličnost razmišlja, emocionalno se angažuje, reaguje na vanjske podražaje ili mahnita na neki drugi način. Može ona biti i tužna i vesela, raspoložena ili neraspoložena, depresivna ili euforična itd... u pojedinim momentima, međutim, kakva god ona bila, moramo ju znati – isključiti.

1. isključujemo misli...


(pošto je to skoro nemoguće ostvariti na samom početku, onda bi trebalo te misli koje nam stalno naviru, samo posmatrati kao jedan fenomen ili kao nešto što nije naše bez obzira na to koliko nam se one urgentnim ili pametnim činile. Istovremeno ćemo osjetiti kako nestaju i one emocije koje su usko vezane s njima.)

2. prelazimo u sadašnji trenutak, postajemo ga svjesni, zajedno sa zbivanjima oko nas i unutar nas.

3. gledamo i slušamo iz unutrašnje tišine i spokoja...


(Kasnije se tu može javljati i jedno unutrašnje znanje koje je vezano sa sadašnjim trenutkom. Kastaneda je to opisao kao - „kad nešto znaš a ne znaš kako“. Ne možemo znati „kako“ jer bi to podrazumijevalo mentalnu analizu uz pomoć misli za koje smo već rekli da nisu naše, pa tako one ne mogu da pripadaju objektivnoj realnosti, nego lažnoj a kako uz pomoć – lažnog, objasniti - istinito?)

4. spokoj upravlja našim riječima i postupcima...

(Znači, tu se ne bi radilo o nekom pasivnom stanju. Dejstvovanje je takođe tu uključeno. Ono bi bilo zasnovanu na svjesnosti, humanosti, savjesti i poštovanju.)

Kako reče E. Tolle – buđenje podrazumijeva proces razlikovanja razmišljanja/misli od svjesnosti.

U onom začaranom kolu igra - „naša“ ličnost a ne mi. Kad nema ličnosti, nema ni - igranja u kolu. Znači, na opisani način možemo staviti svoju ličnost u džep a to da li će ju neko vaditi iz džepa i povremeno upotrebljavati, bila bi individualna stvar. (Tu imamo i problem što će ličnost gledati da sama iskoči iz džepa kad god može i ostane napolju što duže može, tako da možemo staviti na džep rajfešlus sa katancem.)

*****************************
Naravno, koliko je ovaj predočeni koncept ispravan, na to pitanje ne možemo odgovoriti pomoću razmišljanja ili neke žešće mentalne analitike (uostalom, i Štajner davno reče da – „naš um nije ukorijenjen u realnosti“). Znači, što više razmišljanja, manje su šanse da „naš“ odgovor bude ispravan?!

Sad, - budi pametan, uz jednu napomenu, - što veći IQ neko ovdje imao, utoliko bi više bio uronjen u iluziju i teže bi mu bilo izaći iz nje.

Uhhh, nikakvo čudo što niko ne voli ovu gnostiku?!



*******
“Gnostički karavan”:

Izlaz iz karantina >Psihologija obmane > Lijepa vijest! > Moderna gnostika >Hologram obmane > Metafizika obmane > Jeb’la Mara bumbara > Prvi izvor > Hiper-dimenzionalni napadi i buđenje ljudskih bića > Važno obavještenje > Slika > Intervju: James Mahu > Talas III > Zatvorski čuvari > Zatvor i sudnji dan > Iz praktične gnostike > Kontejneri i oslobađanje ljudskog bića >


..