pixica je napisao/la:
Koliko i kako su tebi tvoji roditelji naplatili ono sto su te ucili hodati, govoriti...?
pitanje za promisljanje...
Trenutno izlazim iz faze plačanja računa...
Kad se čovjek oslobodi roditeljskog utjecaja, roditelje treba promatrati kao obične ljude, što je moguće više neosobno, kako bi se moglo odrediti koliko su programirali svoje dijete, bilo svjesno ili nesvjesno.
Dvije su vrste ranog programiranja - neposrednim podučavanjem i primjerom. Te se dvije vrste programiranja ne poklapaju uvijek jer je lako drugome savjetovati što da radi te odlučiti što je krivo a što pravo, no teško je te savjete pretočiti u svakodnevni vlastiti život. Svi smo mi licemjeri jer ne činimo onako kao što propovjedamo, bez obzira na to koliko se trudili i pokušavali dokazati suprotno.
Međutim, nije na nas djelovalo ono što su naši roditelji činili ili govorili, već način na koji smo reagirali na njihovo ponašanje prema nama. Svoje smo roditelje ili oponašali ili se bunili protiv njih, no ni u jednom ili drugom slučaju nismo mogli izraziti svoje pravu osobnost.
Vrlo je važno te reakcije jasno sagledati i pokušati ih razumjeti, jer jedino tako možemo otkriti tko se uistinu krije iza te lažne krinke ili posuđenih stavova. Tek tada možemo svjesno odlučiti koje su osobine vrijedne te ih treba zadržati, a kojih se treba riješiti.
Reakcije neposredno vode k vrijednosnim sudovima. Ono što vidimo ili doživljavama sviđa nam se ili nam se ne sviđa. Ako smo potpuno iskreni prema sami sebi, moramo priznati da je u trenutku kada nekog kritiziramo i pritom se jako uzbuđujemo, na djelu jedna od dvaju navedenih mogućnosti.
Naša kritika upućena drugima možda je projekcija vlastitih nedostataka kojih nismo svjesni. Lakše je optuživati nekoga da je sebičan, nepošten, grub, ili egocentričan negoli priznati da su to i naši nedostaci. Što se više u nekoj kritici emocionalno angažiramo, to je vjerojatnije da i sami imamo iste mane ili nedostatke. Zapravo smo suviše blizu svojim slabostima i suviše smo kratkovidni ili lijeni da bismo ih bili svjesni i ispravili ih.
No još je jedan skriven i prilično suptilan razlog zašto druge kritiziramo, a on se često previdi. Djela i osobine koje nam kod drugih smetaju, možda su pretjerani primjeri karakteristika koje nama nedostaju i koje koje bismo trebali razviti da bi postigli ravnotežu. No zbog straha ili zapriječenosti nismo ih u stanju izraziti. Osjećamo se krivima i neprilagođenima pa kritiziramo one koji ih slobodno izražavaju, iako često vrlo neukusno, umjesto da u sebi razvijemo te odlike tako postanemo uravnoteženiji. Primjerice, vrlo sramežljiva osoba često će ismijavati otvorenost i agresivnost u drugoga, umjesto da tu priliku iskoristi kao zrcalo koje će joj otkriti što joj samoj nedostaje i osvijestiti
taj nedostatak da bi mogla raditi na njemu. U takvim slučajevima kritiziranje prikriva skrivenu ljubomoru i osjećaj neprilagođenosti.
Dokle god budemo reagirali na jedan od ta dva načina, nikad nećemo znati tko mi uistinu jesmo. Tek kada budemo spremni u svima oko sebe vidjeti zrcalo u kojem se odražavaju i djeliči nas samih, moći ćemo srušiti svoje obrambene zidove i pogledati u sebe da bismo otkrili tko smo.
Budući da su naši roditelji bili naša "prva zrcala", moramo ih promotriti nepristrano kako bismo otkrili kojim smo se to njihovim osobinama divili i oponašali ih, a protiv kojih smo se bunili zavjetujući se da ih nikad nećemo ponoviti. Te dvije reakcije mogu nas dovesti do extrema, dok je naša prava osobnost negdje na sredini. Kada postanemo svjesni tih reakcija i onoga što ih uzrokuje, možemo donjeti svjesnu odluku da ćemo promjeniti one osobine u nama koje ne volimo u svojim roditeljima, umjesto što pokušavamo promjeniti njih. S tog razloga zatražimo od samog sebe da popis osobina koji će mu pomoći u samoosvješćivanju.
Neke će osobe otkriti da je negativno programiranje koje je posljedica utjecaja njihovih roditelja u ranom djetinjstvu, postalo tako automatsko i da su navike tako duboko utisnute u živčani sustav, da ih se je veoma teško riješiti ili zamjeniti pozitivnima. Vrlo sam se kasno suočio s tim problemom i zamolivši božansku inteligenciju da mi pokaže kako da ga riješim, vidio sam zanimljiva vizualizirana riješenja koja su ga razjašnjavala vrlo jasno.
Btw: Trenutno sam kao stablo ukorijenjen u zemlju ili kozmičku majku, a svjest mi se proteže do sunca ili kozmičkog oca i iz oba izvora primam hranu koja me podržava u rastu između njih.
Simbol stabla koristim u vježbi potrebnoj osobi rastrzanih suprotnostima. Taj me simbol isto tako povezuje s osobnim predodžbama kozmičke majke i kozmičkog oca, s arheotipovima koje svi djelimo i koji sadržavaju "pravu hranu" koju rijetko dobivamo od vlastito-dati nam roditelja, bez obzira na to koliko nas oni voljeli i koliko nam pomagali.
Radimo na sebi, ljubavi...