|
Kome nije jasno kako je Rijckenborgh objasnio razliku između 2 životna polja (dijalektike i statike) te čovjeka kao mikrokozmosa, vjerujem da će pomoći zgodna usporedba pomoću koje je to Castanedi pokušao objasniti Don Juan u knjizi "Priče o moći":
dijalektika = tonal
statika = nagual
mikrokozmosi = stolovi
»Još ne mogu shvatiti, don Juane, šta si htio reći kad si tvrdio da je tonal sve«, rekao sam poslije kraće pauze.
»Tonal je ono od čega se svijet sastoji.«
»Da li je tonal tvorac svijeta?«
Don Juan se počeše po sljepoočnicama.
»Tonal stvara svijet, ali se to samo tako kaže da bi se o njemu moglo na neki način govoriti. On ne može ništa stvoriti, niti promijeniti, pa ipak, on stvara svijet, jer mu je funkcija da prosuđuje i procjenjuje i da se osvjedočava. Kažem da tonal stvara svijet zato što ga potvrđuje i procjenjuje prema svojim pravilima. Na vrlo čudan način tonal je tvorac koji ne tvori nijednu stvar. Drugim riječima, tonal sam kroji pravila pomoću kojih shvaća svijet. Na neki način, dakle, on stvara svijet.«
Pjevušio je neku popularnu melodiju i po taktu lupkao po stolici. Oči su mu sijale; kao da su se caklile. Kikotao se i klimao glavom.
»Ti me ne pratiš«, reče osmjehujući se.
»Pratim te. Nema problema«, rekao sam, mada mi riječi nisu uvjerljivo zvučale.
»Tonal je jedan otok«, objasnio je. »Najbolje ćemo opisati tonal ako kažemo da je to.«
Prevukao je rukom preko stola.
»Možemo reći da je tonal poput površine ovog stola. Otok. Na tom otoku možemo baš sve naći. U suštini, taj otok je svijet.
»Svatko od nas ima svoj osobni tonal, ali za sve nas postoji i kolektivni tonal, dat u bilo kom vremenu, i koji možemo zvati tonal vremena.«
Pokazao je prstom redove stolova u restoranu.
»Pogledaj! Svi stolovi imaju isti oblik. Na svakom od njih su iste stvari. Međutim, oni se razlikuju; za nekim stolovima sjedi više ljudi nego za drugim; na svakom se nalaze drugo jelo, drugačiji tanjuri, za svakim vlada drugačija atmosfera, pa ipak se moramo složiti s tvrdnjom da su stolovi u restoranu vrlo slični. Ista stvar se dešava s tonalom. Možemo reći da je tonal vremena ono što nas čini sličnima na isti način na koji čini sličnima i sve stolove u restoranu. Ipak, svaki stol je poseban slučaj, kao što je to i osobni tonal svakoga od nas.
Ali na umu treba imati važnu činjenicu, a to je da se sve što mi znamo o sebi i svome svijetu nalazi na otoku tonala. Shvaćaš li što želim reći?«
»Ako je tonal sve ono što mi znamo o sebi i svome svijetu, što bi onda bio nagual?«
»Nagual je dio nas s kojim mi nemamo ama baš nikakve veze.«
»Molim?«
»Nagual je dio nas koji se ne može opisati - nema takvih riječi, ni imena, ni osjećaja, niti znanja.«
»E, to je proturječno, don Juane. Ako se ne može osjetiti, opisati ili imenovati, onda on, po mome mišljenju, ne može niti postojati.«
»To je proturječnost samo po tvom mišljenju. Maloprije sam te upozorio da se ne "lomiš" oko toga da to shvatiš.«
»Da li bi rekao da je nagual duh?«
»Ne bih. Duh je jedan elemenat na stolu. Duh je dio tonala. Recimo, neka duh bude ovaj chilly-umak.«
Uzeo je bočicu sa umakom i stavio je ispred mene.
»Da li je nagual duša?«
»Nije. Duša je također na stolu. Recimo da je duša ova pepeljara.«
»Da li su to ljudske misli?«
»Nisu. Misli su, također, na stolu. Misli su poput pribora za jelo.«
Uzeo je vilicu i položio je pored chilly-umaka i pepeljare.
»Da li je to stanje blaženstva? Raj?«
»Ni to. Ma šta to bilo — to je, također, dio tonala. Neka raj bude, recimo, salveta.«
Nastavio sam iznalaziti moguće načine kako bi se moglo predstaviti ono što je imao na umu: čist intelekt, psiha, energija, sila života, besmrtnost, životni princip . . . Za svaku stvar koju sam naveo, on je našao neki odgovarajući predmet na stolu, i to bi gurao pred mene, dok sve predmete na stolu nije skupio na jednu gomilu.
Don Juan kao da je beskrajno uživao. Svaki put kad bih spomenuo drugu mogućnost, on se kikotao i trljao ruke.
»Da li je nagual Svevišnji, Svemoćni... Bog?« pitao sam.
»Ne. Bog je isto tako na stolu. Neka Bog, recimo, bude stolnjak.«
Učini smiješan pokret kao da želi skinuti stolnjak i priključiti ga ostalim stvarima koje je nagomilao ispred mene.
»Da li ti to hoćeš reći da Bog ne postoji?«
»Ne. To ja nisam rekao. Rekao sam samo da nagual nije Bog, jer je Bog jedan od elemenata našeg osobnog tonala i tonala vremena. Tonal je, kao što ti rekoh, sve ono iz čega se, kako mi smatramo, sastoji svijet, uključujući, naravno, i Boga. Veće važnosti Bog nema, osim što je dio tonala našeg vremena.«
»Po mom poimanju, don Juane, Bog je sve. Ne govorimo li mi o istoj stvari?«
»Nikako. Bog je samo sve ono što ti možeš zamisliti i zato je on, istini za volju, samo još jedan elemenat na tom otoku. Boga ne možemo vidjeti kad se nama prohtije, o njemu možemo jedino pričati. S druge strane, nagual ratniku stoji na usluzi. U njegovo postojanje se možemo uvjeriti, ali o njemu ne možemo govoriti.«
»Pošto nagual nije nijedna od stvari koje sam spomenuo«, rekoh, »vjerojatno mi možeš kazati gdje se on nalazi. Gdje je on?«
Pokretom ruke kao da čisti po zraku, don Juan mi prstom pokaza prostor izvan ivice stola. Mahao je rukom kao da nadlakticom čisti neku zamišljenu površinu u tom prostoru.
»Nagual je tamo«, reče on. »Tamo, oko otoka. Nagual je tamo gdje moć lebdi.«
»Od trenutka kad se rodimo, osjećamo da u nama postoje 2 dijela. U času rođenja i kratko vrijeme nakon toga, svi smo mi nagual. Potom, da bismo funkcionirali, osjećamo da nam je potreban drugi dio što odgovara onom koji imamo. Nedostaje tonal, a to nas od samog početka ispunjava osjećajem nepotpunosti. Tonal se zatim počinje razvijati i postaje krajnje bitan za naše funkcioniranje — toliko bitan da pomračuje sjaj naguala — on ga savladava. Od toga trenutka mi postajemo svekoliki tonal i ne činimo ništa drugo osim što sve više razvijamo onaj stari osjećaj nepotpunosti koji nas prati od samoga rođenja i koji nam neprestano govori da nas onaj drugi dio čini cjelovitima.
»Od trenutka kad postanemo svekoliki tonal, mi počinjemo sparivati. Osjećamo naše dvije strane, koje uvijek predstavljamo elementima tonala. Govorimo da su duša i tijelo 2 naša dijela. Ili da su to duh i materija.
Ili dobro i zlo. Bog i Đavo. Medutim, mi uopće ne shvaćamo da samo sparujemo stvari na otoku, što vrlo podsjeća na sparivanje kafe i čaja, ili kruha i tortilja, ili chilly-umaka i senfa. Kažem ti ja — čudne smo mi zvjerke.
Zanosimo se i u svojoj ludosti vjerujemo da savršeno shvaćamo stvari.«
Don Juan ustade i obrati mi se kao da je govornik na nekom skupu. Uperi kažiprst u mene i značajno zaklima glavom.
»Čovjek se ne kreće između dobra i zla«, reče on vatrenim besjedničkim glasom, zgrabivši solenku u jednu a papar u drugu ruku. »Njegovo pravo kretanje je između pozitivnosti i negativnosti.«
Spusti sol i papar, pa zgrabi sol i vilicu.
»Ti grješiš! Kretanja nema«, nastavi on kao da odgovara samome sebi. »Čovek je samo duh!«
Dohvati bočicu s umakom i podiže je uvis. Onda je ponovno spusti.
»Kao što vidiš«, reče tiho, »lako možemo zamijeniti chilly-umak s duhom i reći na kraju "čovjek je samo chilly-umak!". Postupajući tako, nećemo postati luđi nego što jesmo.«
»Plašim se da nisam postavio pravo pitanje«, rekoh.
»Možda bismo se bolje razumjeli da sam te pitao što to čovjek može posebno naći u tom području van otoka?«
»Nema načina da se na to odgovori. Kad bih rekao — Ništa, samo bih nagual učinio dijelom tonala. Jedino što ti mogu reći je to da se tamo, izvan otoka, nalazi nagual.«
»Ali, kad to nazivaš nagualom, zar ga ti već samim time ne postavljaš na otok?«
»Ne. Imenovao sam ga jedino zato što sam htio da ga i ti postaneš svjestan.«
»U redu! Ali postajući ga svjestan, ja već samim tim činim korak koji preobraća nagual u novi element mog tonala.«
»Bojim se da ne razumiješ. Nazvao sam tonal i nagual pravim parom. To je sve što sam učinio.«
Podsjetio me da sam jednom, kad sam mu pokušao objasniti zašto inzistiram na značenju, razmatrao ideju po kojoj djeca nisu sposobna shvatiti razliku između »oca« i »majke« sve dok se potpuno ne razviju da mogu baratati značenjima, i da stoga vjerojatno vjeruju da »otac« nosi hlače a »majka« suknje, ili da vjeruju u druge razlike koje su vezane za oblik frizure, ili za dimenzije tijela, ili, pak, za dijelove odjeće.
»Sigurno i mi tako gledamo na naša 2 dijela«, rekao je. »Mi osjećamo da imamo onu drugu stranu. Ali čim tu drugu stranu pokušamo pritegnuti, tonal zgrabi batinu pa postane sitničav i vrlo ljubomoran, kao neki gazda. Zasljepljuje nas svojom lukavošću i prisiljava da ugušimo svaki nagoveštaj onoga drugog dijela pravog para — naguala.«
P.S: Znam da postoji posebna tema posvećena Castanedi, ali ovaj odlomak je ključan za ispravno razumijevanje osnovnih gnostičkih uvida, pa ga stavljam ovdje.
|
Prijava
FAQ
Pretraživač
